Autori, diskografi i šljakeri | kulturpunkt

Autori, diskografi i šljakeri

Posjet hrvatskih predstavnika forumu Meet the Authors posvećenom autorskim pravima u kontekstu jedinstvenog digitalnog tržišta obnovio je pitanje financiranja rada u glazbi.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: ETUCE

Služba za zaštitu autorskih i muzičkih prava Hrvatskog društva skladatelja, poznata pod kraticom (HDS) ZAMP, izvijestila je da su 30. svibnja predstavnici hrvatske glazbene industrije sudjelovali na forumu Europskog udruženja autorskih društava (GESAC) Meet the Authors, na kojem su sudionici iz različitih "kreativnih sektora" čavrljali s europskom velebirokracijom o reformi sustava autorskih prava na razini Unije.

Opći kontekst Foruma sada je već gotovo dvogodišnji proces zahvaćanja u autorska prava u sklopu Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta, predstavljene 6. svibnja 2015. godine. Uži okvir toga procesa je Komunikacija Vijeća Unije Ususret modernom europskom okviru autorskih prava iz prosinca iste godine, koja kao ciljeve navodi slobodniji pristup (digitalnom) kreativnom i medijskom sadržaju na razini EU, učinkovitiju regulaciju iznimaka vezano za znanstvenu i obrazovnu uporabu (osobito u slučaju kulturne "baštine"), pravedniju raspodjelu prihoda od eksploatacije autorskih prava i ujednačavanje nacionalnih regulatornih okvira.

Kao dobar znak u kojem lobističkom grmu leže prioriteti ovih intervencija poslužio je Prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osiguravanju prekogranične prenosivosti usluga internetskog sadržaja na unutarnjem tržištu, objavljen u paketu s Komunikacijom. Pored svog retoričkog šećerenja slobodnom cirkulacijom elemenata nekakvog europskog kulturnog mozaika i korišću koju će ona donijeti "konzumentima" (Đavo je, kao i uvijek, u terminologiji) autori Uredbe na umu imaju primarno telekomunikacijske i streaming gigante čijem poslovanju regulatorno ujednačavanje i nadilaženje teritorijalnog licenciranja ide na ruku.

Povodom konzultacija oko tih dvaju dokumenata predstavnici strukovnih udruga tada su upozoravali na dugoročnu opasnost od eksponencijalnog rasta velikih internetskih distributera koji će se neumitno transformirati u proizvođače – čemu je već tada svjedočila Netflixova rastuća produkcija, u međuvremenu budžetski nabujala preko 6 milijardi dolara. Taj bi razvoj, smatrali su, digitalne servise mogao učiniti konkurencijom pred kojom bi mali proizvođači, potencijalno sve zavisniji o njihovim distribucijskim kanalima, postali bespomoćnima, dok bi ukidanje teritorijalnog licenciranja, primjerice, ugrozilo temelje financiranja manjih nacionalnih kinematografija.

Unatoč svim navedenim bojaznima, dio se ovdašnje glazbene industrije, čini se, u međuvremenu vrlo elegantno povezao sa streaming servisima – točnije, s jednim od njih: francuskim Deezerom. Najrecentniji dokaz tomu je udružena PR-kampanja Hrvatske diskografske udruge kao predstavnice izdavačkih kuća i HDS ZAMP-a kao predstavnika autora pod nazivom Slušaj me na Deezeru, u kojoj učestvuju praktički sva najjača glazbena imena, dok se na omotima novih izdanja redovito mogu pronaći naljepnice s istim natpisom. Pritom je važno imati na umu da je Deezer, osim putem standardne pretplate, kod nas ponuđen i kao dio T-Comova paketa usluga, a upravo su telekomunikacijski giganti poput Deutsche Telekoma ključni ekonomski i politički igrači u krojenoj deregulaciji – ili, ljepše rečeno, ujedinjenju – europskog digitalnog tržišta.

To bi udruženo djelovanje autora i diskografa gotovo pa moglo navesti na zaborav da Deezerov dolazak u Hrvatsku nije bio jednako pozitivan za treći, najpodređeniji dio glazbene industrije – prateće izvođače. Kako se preživljavanje diskografije, zbog krize prodaje fizičkih izdanja (ne računajući tzv. vinilnu revoluciju), počelo okretati od izdavaštva ka nakladništvu ili publishingu – to jest, eksploataciji autorskih prava – ionako loš status izvođača, osobito pratećih glazbenih "šljakera" koji često nisu plaćeni ni za studijski rad, postao je marginalan.

U uvjetima seljenja na digitalnu distribuciju, uz zloglasno niske udjele u prihodima od streaminga, on je gotovo pa ponižavajuć – u načelu bi se moglo reći da su muzičari efektivno isključeni iz reduciranih diskografskih prihoda, koji većinom odlaze izdavačima, autorima i nekolicini najjačih izvođača. Zbog toga je i Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava 2015. godine podnijela tužbu protiv Deezera i T-Coma, tvrdeći da njeni članovi nisu mogli prepustiti diskografima prava na digitalnu eksploataciju snimki, budući da nje u vrijeme potpisivanja najznačajnijeg dijela ugovora – primjerice, za najpopularnija Jugotonova izdanja – nije ni bilo.

Iz perspektive pak diskografa i autora, koja je istovjetna s perspektivom regulacije autorskih prava, Deezer (i, bar u načelu, njemu srodni servisi) je poželjniji saveznik jer predstavlja, s jedne strane, stanovit odgovor na piratstvo, a, s druge, bolju alternativu platformama poput YouTubea ili Facebooka koje nisu odgovorne za poštivanje autorskih prava, budući da ih zakoni tretiraju tek kao posrednike koji korisnicima omogućuju dijeljenje sadržaja.

Upravo je problem (re)distribucije prihoda između velikih platformi i autora – tzv. prijenos vrijednosti – bio predmetom briselskog druženja u kojem su sudjelovali predstavnici naše glazbene industrije. Iako je monetizacija YouTube sadržaja omogućena ugovorom o oglašivačkim prihodima koji je taj gigant krajem 2014. godine potpisao s HDS-om, diskografi i autori traže veće udjele u golemim profitima internetskih platformi, koji velikim dijelom počivaju na sadržajima koje proizvode tzv. kreativne industrije.

U tom je smislu još uvijek aktualan Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, objavljen 14. rujna 2016. godine. Kao što upozorava Boris Postnikov u članku U pet minuta od "besplatnog" interneta do političke kapitulacije, objavljenom na portalu Bilten.hr, riječ je o dokumentu koji čini razvidnima sve slijepe ulice i kontradikcije postojećih ideja o regulaciji autorskih prava na internetu, kao i Unijinog odnosa prema medijima i kulturnoj proizvodnji.

Od posebnog je značaja za tu problematiku četvrta glava Prijedloga koja, kako uočava Postnikov, uvodi ideju "poreza na link", prema kojoj pretraživači i agregatori sadržaja dio oglašivačkih prihoda moraju prepustiti proizvođačima, te uspostavlja odgovornost (čl. 14) platformi za poštivanje autorskih prava. YouTube, primjerice, već posjeduje sustav Content ID za prepoznavanje zaštićenog sadržaja, učinkovit u slučaju zvučnih zapisa (slično Shazamovoj tehnologiji), no Prijedlogom je po prvi puta pravno sugerirano da odgovornost za preneseni sadržaj leži na "posrednicima", ne na korisnicima koji ga postavljaju.

Ipak, sudeći po ZAMP-ovoj objavi za medije odaslanom povodom Foruma, nositeljima autorskih prava predloženi se okvir Direktive ne čini dovoljnim. U njoj se kao zajednička poruka europskih "kreativaca" ističe da ako se "na razini cijele EU ne usvoji snažna legislativa, platforme će i dalje imati veliku slobodu isisavanja vrijednosti iz kulturnog i kreativnog sektora, što će se odraziti i na gospodarsku situaciju zemalja članica".

Redistribucija golemih profita koje internetski giganti direktno ili indirektno okreću na sadržaju u čiju proizvodnju nisu investirali presudna je za održivost rada u kulturi i medijima. No, kao i u slučaju vlasnika medija, na koje upozorava Postnikov, pitanje je hoće li veći diskografski ugriz u oglašivački kolač doći do svih dionika proizvodnog procesa u glazbi. Sudeći po statusu izvođača u postojećoj hijerarhiji u industriji, u kojoj najčešće ne mogu računati ni na pokrivanje troškova proizvodnje snimki kojih se potom moraju odreći u korist diskografa, krpanje ogromne post-CD-ovske poslovne praznine putem prihoda od digitalnih platformi nipošto ne garantira pošteniju distribuciju novaca unutar same industrije.

Dok trenutni sustav favorizira diskografe i autore koji, u slučaju najužeg kruga komercijalno najuspjelijih, samo na eksploataciji autorskih prava bilježe milijunske prihode, marginalizirani muzičari ne bivaju adekvatno plaćenima ni za obavljeni rad. Pritom je on, kada se odvija izvan diskografije, potpuno prekariziran: potplaćen je, nerijetko i besplatan, odvija se u neprimjerenim, kasnonoćnim terminima, uz nerealne, ponekad i zdravstveno štetne zahtjeve poslodavaca u pogledu trajanja, u neadekvatnim tehničkim i drugim uvjetima, dok često najlošije prolaze upravo oni muzičari koji su najviše investirali u vlastito obrazovanje i sredstva za rad, poput džez glazbenika.

Perspektiva autorskih prava u glazbi, ukratko, tržišna je perspektiva privilegiranih dijelova industrije. S tim na umu, borba za plaćanje rada u glazbi koja se temelji na njihovoj snažnijoj i dubljoj regulaciji ili borbi protiv piratstva čini se prije kao smjer koji će eventualno ojačati njene najjače tržišne igrače, dok će većina glazbenih radnika i dalje ostati jednako prekarnom. Da bi se takvo što promijenilo, potrebno je možda zamišljati modele financiranja onkraj zaštite autorskih prava. U postojećim uvjetima, međutim, izgleda da je uistinu lakše zamisliti kraj svijeta.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 08.06.2017

VEZANE VIJESTI

Reguliranje pristupa znanju

Piše: Matija Mrakovčić
Europska komisija predložila je modernizaciju pravila o autorskim pravima kako bi ih uskladila s tehnološkim razvojem i brzim promjenama povezanim s internetom.

Regulacija važnih resursa

Piše: Matija Mrakovčić
Norveška je najavila potpuno prebacivanje s FM-a na digitalno emitiranje, dok isti prijedlog u Švedskoj i Finskoj nije dobio potporu građana. O radijskom spektru "brine" i Europska komisija.

Revizija ekskluzivnosti

Piše: Matija Mrakovčić
Strategija jedinstvenog digitalnog tržišta (DSM) Europske komisije mogla bi otvoriti prostor daljnje deregulacije nacionalnih kulturnih i ekonomskih politika.