Bijeg od reprezentacije | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Bijeg od reprezentacije

Imaginativni prostor preduvjet je nastanka novoga sustava vrijednosti i novih autonomija plesa, što je i jedna od preokupacija nereprezentacijske poetike Ivane Rončević.

Piše: Ivana Slunjski

FOTO: Ivana Slunjski

Ne činim ništa. Ne želim ništa. Ja sam ništa. koreografska je praksa u nastajanju koju Ivana Rončević razvija surađujući s dramaturginjom Ninom Gojić. Činjenica da sam svjedočila fragmentu nečega u nastajanju i da je posrijedi praksa koja primarno nije namijenjena gledanju, odnosno takva je tek dijelom, ovisno o načinu i o mjeri u kojoj netko želi u toj praksi sudjelovati, otežavaju kritički pristup viđenomu. Na ruku ne ide ni podatak da ta praksa uzmiče pred reprezentacijom. Ako se plesu posve izmakne reprezentacijski okvir i ako se ono što nastaje može razumijevati kao bilo što zamislivo, jer ipak je nemoguće ići onkraj zamislivoga, kako ponuditi interpretativni okvir koji odmah u startu ne promašuje doživljeno? Pritom ne mislim na banalnu reprezentacijsku razinu otkrivanja značenja koja je autor upisao u pojedini slijed pokreta ili situaciju i koja čekaju da ih recipijent prepozna ili barem nasluti, ali prevelika propozicijska i s druge strane interpretacijska otvorenost mogli bi dovesti do toga da autor/izvođač i recipijent uopće ne komuniciraju o istome radu. Kako iščitavati smisao iz nečega što značenju, prepoznavanju, povezivanju želi izmaknuti? Kako pisati o viđenome ili proživljenome, a pritom to ne prosuđivati?

Potom, ako i otklonim recentan trend u suvremenom plesu o razvijanju prakse kao dokaza ozbiljnosti ili kompleksnosti koreografskoga rada, tu je i problem koreografske prakse koja ima intenciju dijeljenja ili sudjelovanja. Koreografska praksa kao oblik koreografova djelovanja regulirana određenim pravilima kojim želi nešto propitati da bi produbio svoja saznanja koja će poslije upotrijebiti (ili neće) u kreiranju, ulazi u domenu načina rada pojedinoga koreografa i čini se samorazumljivim ili neodvojivim od njegova cjelokupnoga stvaranja. Kad se praksa izlaže kao što se inače izlaže (pogledu) ili izvodi konkretno djelo, pitanje koje me zaokuplja jest koji je profil gledatelja/sudionika poželjan i što on sudjelovanjem dobiva, koliko bi duboko recipijenti trebali zahvaćati u ples, koliko u filozofske pojmove ili pojedinačni koreografski vokabular, koliko je nužno da ga se vodi kroz to u čemu će sudjelovati, koliko mu se treba približiti ili objasniti praksa ili koreografsko nastojanje? A onda, i koliko bi sudionika trebalo sudjelovati u praksi, a da ona ne (p)ostane samodostatnom? Ako praksa nije namijenjena širem krugu ljudi, odnosno ako je širem krugu ljudi potencijalno nedovoljno zanimljiva da uopće dođu na događanje, kako se praksom misli doprijeti do recipijenata i kakav je učinak prakse kojom se želi nešto mijenjati naspram uže i šire zajednice? Naposljetku, ako je u razdoblju od 14. do 25. srpnja u praksi sudjelovala samo nekolicina pripadnika plesne zajednice (da, ljeto je, pa što onda – to je također i pitanje politike Pogona Jedinstvo, komu dodjeljuje atraktivnije termine, a komu manje atraktivne), teško da se može govoriti o minimumu kolegijalnosti, a kamoli o interesu za tuđu koreografsku praksu ili o zajednici koju bi načelno trebale povezivati slične vrijednosti. 

Ivana Rončević u navedenoj praksi polazi s dvaju polazišta, jedno je iskustvo somatskih praksa, a drugo meditativno smirivanje tijela i uma potpomognuto mantrom "Ne činim ništa. Ne želim ništa. Ja sam ništa", kojom se otpušta sve željeno, poznato ili projicirano i kojom se, kad se tijekom izvođenja razazna jasna namjera izvođenja određenoga pokreta, tijelo vraća na početak, na neku nultu poziciju. Oslanjanje na principe meditacije ujedno znači odbacivanje svake ideologije, ne postavljaju se ciljevi koji se moraju dosegnuti, dopušta se da situacije i pokreti budu kakvi jesu, o njima se ne sudi, nego ih se prihvaća. Odatle proizlaze i osnovne propozicije te prakse, a to su usmjeravanje pozornosti na ono što se događa u trenutku i promatranje želje, namjere, odluke, pokreta koji se događa ili se ne događa. Somatske prakse pak mogu biti izrazito politične, s obzirom na to da su iz perspektive plesnoga mainstreama, koji je sklon liniji utjelovljenja plesne povijesti, slijeđenja autoriteta ili hijerarhijskog organiziranja, usredotočene na polje nerazumljivoga – kolektivne su i horizontalne u smislu generiranja i dijeljenja znanja. No ne treba zaboraviti da se njihova primarna političnost nerijetko približava ispolitiziranosti plesnoga mainstreama – određene somatske prakse imaju prednost u odnosu na druge, patentiraju se, edukacija je u tim praksama iznimno skupa, javlja se fenomen gurua itd.

Kako u izvedbi izgleda segment razmatrane koreografske prakse Ivane Rončević kojem sam svjedočila? Kreće iz opuštanja i poniranja izvođača u sebe samoga, pozornost se potom prebacuje na pojedine dijelove tijela u smislu njihova osjeta, pritom se možda pojavljuju neke senzacije ili asocijacije koje se samo promotre i otpuste. Iz meditativnoga stanja izvođač postupno zauzima položaj iz kojega dalje može krenuti u prostor, a važna je granica ili poveznica unutarnjega i vanjskoga svijeta otvaranje i zatvaranje očiju, jer se tako dominantno prikupljaju informacije o drugim fizikalitetima koji utječu na izvođača. Dalje je pozornost nužno usmjeriti pitanju odakle kreće pokret, ima li neke namjere iza toga, odakle crpimo znanja, je li posrijedi kakva prepoznatljiva hijerarhija. Istodobno postoji jasna potreba da se osvijesti ono što evidentno potpada u sferu naučenoga pokreta, da se verbalizira i otkloni od toga, neke se akcije namjerno opstruiraju, neke nesvjesno uljepšavaju, nešto se izvede napola, nešto je usvojeno od drugoga plesača ili koreografa. Također je važna odluka da se pokret koji je prepoznat kao naslijeđen ili viđen prekine, što dovodi do pitanja što se iz toga naučilo, što je novo zbog zaustavljanja pokreta nastalo i što bi se dogodilo da se prekinuti pokret nastavio. Svaki pokret rasterećen konteksta, dakle nastavši iz ničega, s potencijalom da se realizira kao bilo što zamislivo, sam za sebe ne znači ništa kao što to, primjerice, znači riječ izvađena iz konteksta, koja se s manje ili više točnosti može pridružiti pojmovnomu konceptu. Promatrač prakse opaža kvalitetu pokreta, učestalost izvođenja pokreta ili kretanja i dinamiku izvođenja te smjerove kojima se izvođač kreće.

Ivana Rončević svjesna je da nereprezentacijske poetike ili prakse mogu upasti u zamku posvemašnje nerazumljivosti, stoga je, otvorivši praksu drugima, i načela ključnu problematiku – kako razumijevamo nešto što je nerazumljivo, kako iz nerazumljivosti stvoriti čitljiv tekst, kako pokretom i usustavljivanjem pokreta proizvesti sustav koji komunicira te kako slike mogu generirati komunikaciju. Drugim riječima, imajući u vidu drugoga i stvaranje u odnosu, pri čemu se odnos shvaća kao sredstvo putem kojega se kreiranje događa, autorica se odmiče od ustrajanja na vlastitoj subjektnoj i subjektivnoj poziciji. Drugo što mi se čini važnim za nereprezentacijsku praksu jest da se autorica koncentrira na mišljenje kao događaj koji se manifestira pokretom, što znači da se koreografski proces, time i izvedbeni proces, ostvaruju u činovima mišljenja, iza kojih, naravno, stoji nekakav, uvjetno rečeno, pripremni koreografski napor ili rad. I treće, mantra od koje se u promišljanje polazi, "ja sam ništa", može se tumačiti u opreci "ja sam sve". Ništa koje je istodobno i sve osigurava nužnu mnogostrukost koja se suprotstavlja reprezentaciji, potencijalitet iz kojega će proizići jedan konkretan pokret, omogućujući da se izvođači usredotoče na srž nastajanja pokreta, na to kako se pokret pojavljuje u zadanoj situaciji koreografske nakane.

Na kraju, osobito zanimljivim pokazalo se kretanju suprotstaviti meditaciju, dva suprotna osjeta, pokret i mirovanje. No zapravo ni meditacija nije lišena kretanja, samo se to kretanje ne može opaziti izvana, ali osjeća se kao tjelesna promjena u vremenu. Senzacijama tijela koje naoko miruje stvaraju se mentalne slike, svojevrsne kinestetičke slike kojima se razvija osjetilna svijest i senzomotorika. A taj imaginativni prostor preduvjet je nastanka novoga sustava vrijednosti i novih autonomija plesa, što i jest jedna od preokupacija nereprezentacijske poetike Ivane Rončević. 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 01.08.2017

VEZANE VIJESTI

Nacrt za društveno pregovaranje

Piše: Ivana Slunjski
Nastali iz završnog rada Antonije Dorbić, Nacrti su najdomišljenija predstava koju su dosad realizirale mlade plesačice i autorice proizašle s plesnoga odsjeka Akademije dramske umjetnosti.

Zagušeni zvučni valovi

Piše: Anamarija Žugić

Ovogodišnji Sound Art Inkubator obilježen je nemogućnošću da značajan umjetnički senzibilitet dijela izlagača prezentira na adekvatan način.

Relikti sreće

Piše: Ivana Đerđ - Dunđerović

Ovogodišnji Performance Art Festival obilježili su mladi osječki umjetnici koji su umjetnički slojevito pristupili temi sreće, ali i društvenom trenutku grada u kojem žive.