Borba za značenje demokracije | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Borba za značenje demokracije

Konferencija Neliberalne demokracije – Europa između demokracije i autokracije u sklopu Human Rights Film Festivala posvećena je krizi liberalnih demokratskih sustava.

Piše: Zoran Adžić

FOTO: workerspower.co.uk

U sklopu 15. Human Rights Film Festivala, Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske (CROSOL), Kuća ljudskih prava Zagreb i Centar za mirovne studije organiziraju međunarodnu konferenciju pod nazivom Neliberalne demokracije – Europa između demokracije i autokracije. Konferencija će okupiti neke od vodećih stručnjaka po pitanju međunarodnih odnosa i zaštite ljudskih prava, koji će zajedno s aktivistima iz europskih zemalja artikulirati strategije otpora totalitarnim trendovima u Europi te će biti riječi o tome mogu li se neliberalne demokracije uopće nazivati demokracijama, zašto nailaze na plodno tlo u istočnoeuropskim zemljama, te u konačnici – kako im se oduprijeti. Ususret konferenciji, u nastavku teksta pokušat ćemo ukratko objasniti aktualnost pojma "neliberalna demokracija" te pružiti uvid u njegovo porijeklo i potencijalne kontroverzije koje se vežu uz njega.

U kontekstu razgovora o suvremenim neliberalnim tendencijama, često se spominje i citira govor mađarskog premijera Viktora Orbána na ljetnom studentskom kampu u rumunjskom mjestu Băile Tuşnadu u srpnju 2014, koji je postao nekom vrstom paradigmatskog manifesta tzv. neliberalne demokracije. Nekoliko mjeseci nakon izborne pobjede Orbán je u tom govoru ponudio rekapitulaciju svog prethodnog mandata, ali i izložio viziju smjera kojim će Mađarska krenuti u budućnosti. Tvrdeći da je nakon financijske krize nastupilo doba u kojem liberalni demokratski sustavi bez znatnih reformi nisu u stanju biti globalno kompetitivni pozvao je na napuštanje "zapadnoeuropskih dogmi" i na otvorenost prema razumijevanju sustava koji nisu "Zapadni", liberalni, a možda ni demokratski, no koji svoje države čine uspješnima. Mađarska se stoga trebala ugledati na zemlje poput Singapura, Kine, Indije, Turske i Rusije koje su zahvaljujući uspjehu postale "zvijezdama međunarodne analize". Objašnjavajući da demokracija ne mora nužno biti liberalna, te locirajući u liberalnom ustrojstvu Mađarske uzroke neuspjeha u zaštiti nacionalnih interesa, Orbán je ustvrdio da je "država koju stvaramo neliberalna država".

Iako je pri pozivu na stvaranje takve neliberalne države tvrdio da ista ne niječe temeljne liberalne vrijednosti poput "slobode itd.", Orbán u problematičnom tonu nastavlja da liberalne vrijednosti u toj državi neće činiti "centralni element državnog ustrojstva". Posljedično, na meti se našao i treći sektor koji je Orbán predstavio kao prepreku realizaciji nove države, proglašavajući nevladine udruge plaćenicima u službi stranih interesa. Orbánov je govor postao značajan kao artikulacija tendencija tzv. neliberalnih demokracija (illiberal democracies), fenomena koji se prema političkom komentarijatu donedavno prvenstveno vezao uz zemlje izvan Europske unije, no posljednjih se godina počeo javljati i unutar njenih granica. Isti je fenomen u SAD-u povezivan s Donaldom Trumpom, o čemu je zabrinuto pisao indijsko-američki politolog i novinar Fareed Zakaria, vjerojatni tvorac sintagme "neliberalna demokracija".

Još prije dvadeset godina Zakaria je o neliberalnoj demokraciji pisao u eseju The Rise of Illiberal Democracy objavljenom u časopisu Foreign Affairs (studeni/prosinac 1997.) posvećenom međunarodnim odnosima i američkoj vanjskoj politici. Zakaria je u eseju ponudio globalnu političku analizu u kojoj dolazi do zaključka da su se "Zapadne" liberalne demokracije počele razlikovati od onih u "ostatku svijeta". Do tog trenutka pod demokracijom se prvenstveno podrazumijevalo liberalnu demokraciju, sustav čija su obilježja slobodni izbori, vladavina prava, podjela vlasti, ali i zaštita temeljnih sloboda – govora, okupljanja, vjeroispovijesti te vlasništva. Spomenute je slobode Zakaria nazvao ustavnim liberalizmom (constitutional liberalism) koji je po njemu bio teorijski i historijski različit od pojma demokracije i ta mu je distinkcija omogućila da mnoge tranzicijske zemlje iz "ostatka svijeta" u kojima je identificirao trend razvoja demokracije bez ustavnog liberalizma nazove neliberalnim demokracijama.

Elaborirajući novonastali jaz između demokracije i ustavnog liberalizma, Zakaria navodi da je demokracija još "od vremena Herodota" označavala vladavinu ljudi i da je viđenje "demokracije kao procesa odabira vlasti" opstalo do danas. Prema Zakariji, vlasti izabrane demokratskim procesom mogu biti "neefikasne, korumpirane, kratkovidne, neodgovorne, vođene partikularnim interesima, nesposobne u usvajanju politika u službi javnog dobra", što ih možda čini nepoželjnima, ali ne i nedemokratskima. Ustavni se liberalizam, za razliku od demokracije, ne odnosi na proceduru odabira vlasti, već na ciljeve te vlasti i, prema Zakariji, u gotovo svim varijantama tvrdi da ljudi imaju neotuđiva prava te da vlade moraju limitirati svoju moć donošenjem zakona koji će ta prava osigurati. Takvim bi se pristupom mogle spriječiti potencijalne opasnosti koje Zakaria vidi u "tendenciji demokratske vlade da vjeruje u svoju apsolutnu suverenost", koja može rezultirati centralizacijom vlasti i voditi do zabrinjavajućih rezultata, a sve to uz tvrdnje da se "zastupa narod". S obzirom na nedostatak respektabilne alternative demokraciji te imajući na umu fenomen neliberalne demokracije, Zakaria u eseju zaključuje da će problemi vlasti i upravljanja u budućnosti biti problemi "unutar" demokracije.

Jedna je od mogućih kritika pojma neliberalne demokracije da se njegovom upotrebom danas opravdavaju nedemokratske pojave. Američki se politolog Jeffrey C. Isaac u članku Is There Illiberal Democracy? dotiče takvih kritika polemizirajući s pristupima koji ideju neliberalne demokracije automatski odbacuju zato što je korištena za problematične ili nepoželjne političke ciljeve. Kao primjer takvog pristupa Isaac navodi članak The Problem with "Illiberal Democracy" njemačkog politologa Jana-Wernera Müllera tvrdeći da autor "inzistira da je ono što mnogi zovu neliberalnom demokracijom bolje opisati kao oblik populističkog autoritarizma". Isaac nastavlja kako je prema Mülleru bolje raskrstiti s nazivom neliberalne demokracije jer upravo liberalna demokracija čini "temeljnu arhitekturu demokracije", stoga je protivljenje njoj ujedno protivljenje demokraciji. Nasuprot Müllerovom odbijanju upotrebe pojma neliberalne demokracije, Isaac, koji usput preventivno ističe svoju predanost vrijednostima liberalne demokracije, predlaže da se fenomenu priđe ozbiljno kao "retoričkom i političkom projektu koji ostavlja stvarni trag u svijetu".

Prema Isaacu, povod je brojnim problematičnim "interpretacijama demokracije" bila kriza liberalizma koji je "uvijek bio u tenziji s demokracijom". Tijekom krize mnogi se populisti pozivaju na demokratske vrijednosti, kritizirajući nedostatke liberalne demokracije uz tvrdnje da nude vjerodostojnija rješenja pa Isaac navodi kako u toj kompeticiji za "barjak demokracije" pitanje iskrenosti nije bitno jer su moralni obziri svedeni na fikcije u službi borbe za značenje demokracije. Upravo se tom značenju, prema Isaacu, treba pristupiti ozbiljno – ako, primjerice, Orbán izjavi da namjerava graditi neliberalnu demokraciju, nastavlja Isaac, potreban je pokušaj razumijevanja tog termina kroz prijašnje upotrebe na koje se Orbán oslanja, ali i konteksta u kojem retorički djeluje, političkih naglasaka te vjerojatnih praktičnih implikacija njegovih govora. Tek nakon što smo pokušali razumjeti fenomen i razotkrili njegove mane, zaključuje Isaac, potrebno je upustiti se u kritiku njegovih problematičnih "interpretacija demokracije" te pružiti "nesavladivu obranu pluralističke, liberalne demokracije".

Na aktualnost pojma neliberalne demokracije te na potrebu za raspravom i kritikom tog fenomena ukazuje trenutačno stanje u državama članicama Europske unije poput Poljske i spomenute "Orbánove" Mađarske. U Mađarskoj, prema Isaacu, svjedočimo pokušajima transformacije državnih institucija s ciljem nadređivanja "nacionalnog jedinstva" etničkom i političkom pluralizmu, pokušajima kontrole relativno autonomnih pravnih, obrazovnih i medijskih institucija te ometanju rada udruga civilnog društva. Slična je situacija i u Poljskoj, u kojoj je vladajuća stranka Pravo i pravednost (PiS) uspostavila kontrolu nad obavještajnom zajednicom, Ustavnim sudom i javnim medijima.

Ovogodišnji Human Rights Film Festival prepoznaje važnost problematiziranja takvih nedemokratskih trendova, stoga dio svog programa posvećuje upravo neliberalnim demokracijama. U sklopu HRFF-ove međunarodne konferencije o neliberalnim demokracijama održat će se niz tribina na kojima će biti riječi o razlozima i uvjetima nastanka neliberalnih demokracija, o iskustvima u takvim sustavima (poput spomenute Poljske i Mađarske) "iz prve ruke" te o "životu na rubu neliberalnih demokracija". No glavni će cilj nadolazeće konferencije naposljetku biti davanje odgovora na izazove nedemokratskih trendova s kojima je Europa danas suočena te razmatranje konkretnih koraka za suočavanje s njima u budućnosti.

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 07.12.2017

VEZANE VIJESTI

Razaranje civilnog društva

Piše: Tihana Bertek
Izmjene zakona o financiranju organizacija civilnog društva dio su kampanje vladajućih usmjerene na uništavanje demokratskih mehanizama te ušutkavanje kritičkih glasova u Mađarskoj.

Sve pod nadzorom

Piše: Matija Mrakovčić
Događanja u Poljskoj vezana uz kontrolu javnih medija, kulturnih institucija, državnih poduzeća i državne uprave te Ustavnog suda nagovještaj su mogućeg smjera hrvatske politike.

Nova stara poljska kulturna politika

Piše: Mislav Marjanović
Jedan od glavnih ciljeva kulturne politike poljske vladajuće stranke PiS je obračun s komunizmom i postkomunističkim elitama kojima je, kažu, cilj "dekonstrukcija poljskog identiteta”.