Čemu služi predgovor? | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Čemu služi predgovor?

Možemo li razumjeti izložbu suvremene umjetnosti bez popratnog teksta ili predgovora?

Piše: Tihana Bertek

S obzirom da često ne možemo shvatiti što je umjetnik htio reći, treba se zapitati koja je uopće funkcija predgovora te kakav je njegov odnos s umjetničkim djelom, odnosno izložbom. Da li je on posrednik između publike i umjetnika, uputa za čitanje, subjektivna interpretacija autora? Sve su to pitanja s kojima su se kustosice Neva Lukić i Veronika Gamulin uhvatile u koštac. Njihovoj izložbi Etikete tumačenja umjetničkog djela u Galeriji PM (Zagreb, 9-15. siječnja 2012) prethodilo je anketno istraživanje kojim se pokušalo doznati kako funkciju predgovora vide posjetitelji, povjesničari umjetnosti, te sami umjetnici. Postav izložbe sastoji se od 10 radova s pripadajućim predgovorima, a neki od rezultata istraživanja nalijepljeni su na zidove – iznad svakog rada po jedan rezultat, ovisno o vrsti predgovora (npr. podatak o postotku umjetnika koji sami pišu predgovore izložen je uz rad umjetnika koji je sam napisao tekst). Izlošci zapravo predstavljaju tipske uzorke: svaki predgovor je drugačiji, a cijela stvar zamišljena je tako da u prvom planu nisu radovi umjetnika, već upravo odnosi koji se uspostavljaju između njih i tekstova.

Rezultati ankete koju su kustosice provele su zanimljivi, a često kontradiktorni i problematični. Zabrinjavajuće je da čak dvije trećine posjetitelja smatra da uopće ne razumije izložbe suvremene umjetnosti, oko 82% ispitanika smatra da su predgovori u katalozima i legende uz radove nužni za razumijevanje. Oko polovice posjetitelja i umjetnika predgovore smatra pretežno razumljivima, dok se kao razlozi nerazumijevanja navode suhoparnost, upotreba složenih teorijskih konstrukcija, raskorak između izložbe i teksta, ili neprilagođenost jezika, tj. razlika u obrazovanju između publike, umjetnika i povjesničara umjetnosti. Saznajemo i da većina povjesničara umjetnosti vlastite tekstove ne smatra nejasnima ili apstraktnima, a neki čak smatraju da predgovori ne trebaju biti razumljivi široj javnosti! Iako taj postotak nije velik, na vidjelo izlazi elitizam i hermetičnost struke koja se ne može odlučiti između ovaca i novaca. S jedne strane bi htjeli veću posjećenost izložbi, veću afirmaciju, veću zastupljenost u javnom prostoru itd, a s druge bi strane voljeli ostati zatvoreni unutar malog kruga u kojem se stvara i piše za ostale pripadnike struke. Upravo je ovakav stav ono što odbija širi puk od izložbi suvremene umjetnosti – ako nisu njima namijenjene, zašto bi ih posjećivali? 

Na izložbi primjer "tradicionalnijeg" predgovora predstavlja onaj Vanje Babića za sliku Braća Ivane Vulić. Iako korektan i razumljiv, Babićev tekst ne donosi puno više od srednjoškolske analize slike, koja može olakšati čitanje djela, no za "one koji žele znati više" ne otvara dodatne razine interpretacije. Suprotnost tome nalazimo u predgovoru Andreja Mirčeva za rad Ane Petrović Spam. Mirčev pripada mlađoj generaciji koja tendira korištenju teorijske građe pri interpretaciji, pa tako ovdje piše o odnosu označitelja i označenog, dekonstruiranju spam-poruke, sterilnom svijetu spektakla, neoliberalnom kapitalizmu, itd. Riječ je o zahtjevnom predgovoru koji ne teži razumljivosti široj publici, a Spam je zbog svog šutljivog minimalizma i oslanjanja na teoriju primjer rada koji bez popratnog teksta teško da može ostvariti komunikaciju s posjetiteljem. 

Anketa je također otkrila da se vrlo mali broj autora odlučuje na lirski intonirane predgovore. Većina povjesničara umjetnosti odabire kritičko-teorijsku vrstu, koju preferiraju i umjetnici – iako bi većina njih pristala na nekonvencionalne tekstove. Dobar primjer je priča-esej Zorana Roška za video Dalibora Barića – ovdje predgovor nije samo popratni element već zauzima gotovo ravnopravnu poziciju sa samim djelom. Vitar Drinković, pak, umjesto teksta odabire glazbu. Ovaj je predgovor svojevrsna umjetnička nadogradnja pomoću koje djelo dobiva dodatnu dimenziju, ali ne donosi – bar ne kod Drinkovićevih začudnih organičkih maštarija – interpretaciju niti olakšava razumijevanje. Vrijedi još spomenuti instalaciju Bitak-u-svijetu izmišljenog umjetnika Michelangela Pistolera s eteričnim predgovorom lažnog Umberta Ecca, koji zajedno svojim filozofskim nabojem guše svaku želju za komunikacijom. Tu je i minimalistički video Sare Rajaei koji sasvim dobro funkcionira i bez predgovora, te bioart Jalile Essaidi kojem su pripala dva predgovora – jedan povjesničarke umjetnosti, a drugi znanstvenika. Rad je relativno jasno prezentiran, pa posjetitelj može i bez predgovora shvatiti o čemu se radi. Stoga zbunjuje zašto su odabrana čak dva predgovora – valjda u želji da se rad prikaže iz dviju različitih pozicija – no tekstovi se zapravo puno ne razlikuju (čak je onaj povjesničarke umjetnosti informativniji). 

Gamulin i Lukić su osmislile zanimljiv koncept koji problematizira funkcionalnost predgovora i njegov utjecaj na čitljivost izložbe. No, kada govorimo o mogućnostima posredovanja umjetničkog djela, predgovor nije jedina opcija – utoliko je njihov pristup isključujući i pomalo površan. Ipak, ovo je jedna od rijetkih situacija da se tipični izložbeni model za suvremenu umjetnost javno propituje, i to upravo kroz formu izložbe – čime se uvodi autorefleksivna i samokritična dimenzija. Pritom dolazi do svojevrsnog obrata – posjetitelj nije samo pasivni promatrač koji pokušava dokučiti ono što vidi, već aktivno i kritički razmišlja o razumljivosti prikazanog (primjerice, koji predgovor i rad najbolje ili najlošije korespondiraju, postoje li radovi kojima nije potreban popratni tekst, radovi koji bez predgovora gube smisao izlaganja itd). Kustosicama se može prigovoriti da su izložbu iskoristile kao puku ilustraciju istraživanja, no pritom se pitanje da li je važnija izložba ili istraživanje svodi na mozganje o tome što je bilo prije, kokoš ili jaje. Muzeji i galerije danas više nisu "hramovi umjetnosti", već mogu biti mjesta eksperimenta i komunikacije. Iako je – pomalo ironično – izložba vjerojatno zanimljivija struci nego široj publici, Etikete tumačenja predstavljaju alternativni model prezentiranja i razmišljanja o izložbi kao takvoj, istovremeno ukazujući na činjenicu da percepcija i vrednovanje umjetničkog djela uvelike ovise o onome što je o djelu rečeno ili napisano.


Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 05.04.2012