Crno im se piše | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Crno im se piše

Zbog inteligentnog prikaza utjecaja rasizma i klasizma na živote njezinih protagonista, serija Atlanta jedna je od najboljih predstavnica žanra takozvane komedije u teoriji.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Zadnjih nekoliko godina serijske produkcije najviše je obilježio jedan novi žanr o kojem se i dalje jako malo priča, a to je ono što je TV-kritičar Matt Zoller Seitz nazvao – "komedijom u teoriji". 

Atlanta. BoJack Horseman. Girls. Louie. Master of None. Transparent. You're the Worst. Sve redom naslovi koje se po automatizmu svrstava u kategoriju "humorističnih serija", iako je svakome tko ih je gledao jasno da to... i nije baš najprikladniji opis? Da, u redu, svaka od spomenutih serija između ostalog cilja i da bude smiješna, neke više (BoJack), neke manje (Transparent) – ali ono što im je zajedničko je da znaju imati epizode koje nisu gotovo nimalo smiješne, koje se bave teškim i mračnim temama na ozbiljan, potpuno dramski način. Ili jednostavno odu u neki skroz drugi žanr (poput Atlantinih i Louiejevih jednokratnih izleta u horor).

Jasno je zašto je to popularan format. Autorima paše što nisu pod presingom da sve uvijek bude smiješno i što imaju slobodu fluidnijeg pristupa bez (samo)nametnutih žanrovskih okova. Gledateljima je pak svaka epizoda poput otvaranja bombonjere, nikada ne znaju što će dobiti: može biti nešto ha-ha urnebesno, može biti najteži crnjak, a može biti i neka skroz odlijepljena stilska ekskurzija. 

No isto tako je jasno i zašto je samo pitanje vremena kada će doći do velikog backlasha spram komedije u teoriji. Jer, ono, ako želite pogledati nešto za baš nasmijati se od srca, grohotom i na sav glas, a niste skloni network sitcomima... pa, što više uopće imate za pogledati? Komedija u teoriji jest najzanimljiviji i vjerojatno najbolji TV-žanr ovog desetljeća, ali je dovela i do svojevrsnog odljeva mozgova, jer ta je uzbudljiva nova igračka posve zaokupila neke od najkreativnijih, najlucidnijih TV-humorista današnjice koji bi inače – bili u stanju osmisliti neki novi It's Always Sunny in Philadelphia ili 30 Rock (ili Idiotsitter, da uzmem recentan, a potpuno nepravedno zapostavljen primjer!). 

A to je ono čega mi trenutno jako fali: pametnih i ekscentričnih humorističnih serija koje su uistinu ha-ha smiješne! Kužim, kao što rekoh, zašto je format komedije u teoriji toliko privlačan najvrsnijim kreativnim umovima, ali isto nekako imam dojam da je taj žanr ujedno i plod društveno duboko uvriježenog rezona "drama = umjetnost, humor = zabava, umjetnost > zabava". Unatoč tome što je prava mala umjetnost – ili barem zanatski iznimno zahtjevan pothvat – raditi pametan, progresivan ha-ha humor koji će biti... pa, desničari bi rekli "politički korektan" (kada god netko s ljevice upotrijebi taj izraz u neironičnom kontekstu, zakolutam očima gore nego Linda Blair – prestanite s tim desničarskim sranjima, pliz!), a ja bih rekao jednostavno obzirniji, suosjećajniji prema drugačijima i/ili slabijima od sebe. Humor koji ih ne tretira kao neku podljudsku vrstu, koji uzima u obzir stalne društvene mijene i napore da se potlačenim društvenim skupinama omogući da žive u manje usranom svijetu – a da istovremeno ne izgubi drskost i nesputanost? E to, TO je pravi kreativni izazov!

No, da ne bi bilo zabune, kakve god da imao probleme s njezinim krovnim žanrom (a, realno, imam samo taj jedan koji sam upravo iznio) – Atlanta je trenutno jedna od najjačih stvari na televiziji.

Serija je čedo multitalentiranog Donalda Glovera, glazbenika (ljubiteljima rapa poznatog kao Childish Gambino), scenarista (već s 23 godine je upao u scenaristički tim 30 Rocka) i glumca (proslavio se u ulozi Troya u Communityju) koji u Atlanti igra glavnu ulogu, onu Earna, jednog običnog momka iz Atlante koji pokušava izgraditi karijeru kao menadžer svom rođaku, reperu u usponu Paper Boiju.

Serija je to o životima urbanog crnačkog stanovništva koje nema bogznakakvu perspektivu – i nije joj bitno hoćete li se naći u tome ili ne. Glover je pričao kako je, primjerice, glavešinama na kanalu FX bilo teško pojmiti kako Earn ima kćer s Van s kojom povremeno spava a da pritom... nisu par? "Nisu uopće kužili Earna i Van. Ja sam im rekao, to je priča svake od mojih tetki – imaš klinca s likom, viđate se, i dalje ti je privlačan. Siromašni ljudi si ne mogu priuštiti da idu na terapije." 

Earn i Van su ujedno i najmanje intrigantni likovi u seriji. Kao ni po čemu posebno talentiran ili upečatljiv pojedinac, Earn jest nalik većini ljudi, i scena u jednoj epizodi tekuće druge sezone u kojoj s Van ima Razgovor o njihovom odnosu je u tom pogledu poprilično brutalna: nije da je on loš partner ili kako bi se to već nazvalo, ali nije ni dobar partner/što već, i bolno je gledati kako ne uspijeva suvislo izraziti svoje osjećaje niti iole uvjerljivo obraniti svoju poziciju... No, opet, mi i dalje ne znamo puno o Earnovom unutarnjem životu, a kamoli o onome Van (iako je dobila dvije epizode samo za sebe, s minimalnim pojavljivanjima ostalih redovitih likova!).

I tu format komedije u teoriji radi u korist Atlante, jer ovo nije serija o Earnu i Van – ovo je serija o svijetu u kojem Earn i Van žive. Svijetu u kojem oni "krive" boje kože imaju lošiju startnu poziciju u životu i jedva sklapaju kraj s krajem, pušeći travu ne da bi se osjećali bolje nego da bi se, bar nakratko, osjećali manje loše. Svijetu u kojem se crnci osjećaju udobno i opušteno samo u društvu drugih crnaca, jer ih bijelci ili patroniziraju kao da su neke egzotične životinje, ili ih naprosto doživljavaju kao – zvijeri.

Nije da Atlanta nema dobrih likova. Paper Boi sa svojim blazirano-namćorskim gardom pokušava prikriti kako stalno samo čeka kada će mu se neko novo sranje sručiti na glavu, dok je postavljanje njegovog sidekicka Dariusa za protagonista hororaste šeste epizode druge sezone bio majstorski potez: bilo tko drugi bi na susret s creepy domaćinom jezovitog zdanja pobjegao glavom bez obzira ili proveo većinu epizode drhtureći po skrivenim zakucima poput prosječnog lika iz horora, ali Darius kao netko tko na doslovno svaku situaciju slegne ramenima uz pomisao "ha, sto ljudi – sto ćudi!" unosi osvježavajuću dinamiku u inače već dobrano ofucan podžanr strave i užasa... 

No Atlantina primarna snaga je ipak u ocrtavanju načina na koji rasizam, pa i klasizam, oblikuju živote njezinih protagonista. U najzabavnijoj epizodi prve sezone, Paper Boi je gost talk-showa u kojem voditelj-liberal tetoši crnog tinejdžera koji se predstavlja kao "35-godišnji bijelac" (referenca, jel, na skandal s Rachel Dolezal), dok Paper Boija pak uporno tjera u kut. Možda na papiru izgleda kao vlažni san najzapjenjenijih protivnika Istanbulske konvencije, ali poanta je zapravo u tome da liberal Paper Boija tretira kao glasnogovornika crnačke radničke klase, nekoga koga se cijelo vrijeme tjera da se ispričava za sve moguće manjkavosti i grijehe svoje kulture, dok ovaj drugi nije pod takvim povećalom jerbo je "bijelac" pa se ni ne kreće od pretpostavke da je garant homofob ili transfob (iako se naposljetku ispostavi da je upravo to!). Brojni su takvi momenti u Atlanti i impresivno je kako su organski utkani u tkivo serije – posebno kad ih se usporedi s napadno didaktičkim ispadima u aktualnim spin-off i revival serijama (The Good Fight, The X-Files, Will & Grace...) za koje se na momente znalo činiti kao da su ih njihovi bogati bijeli tvorci vratili na ekrane samo da bi mogli poručiti: "E, ljudi, ima jedan tip na kojeg vas moramo upozoriti, zove se DONALD TRUMP."

I nije, naravno, ništa manje impresivno ni to kako ton od epizode do epizode zna drastično varirati – u tome Atlanta odlazi možda i najdalje od svih dosadašnjih izdanaka komedije u teoriji – a da pritom i dalje imate osjećaj da gledate jednu te istu seriju, pa se tako u sendviču između najturobnije i najbizarnije epizode ove sezone nalazi i ona najsmješnija, u kojoj Paper Boi upada iz nevolje u nevolju radi svog frizera koji je poput lika iz neke pjesme Kreše i Žuvija. Nije da ne volio bih da je u Atlanti i više tako ha-ha smiješnih epizoda – ali to je samo stvar osobnih preferencija, nipošto ne nedostatak ove odlične serije.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 20.04.2018

VEZANE VIJESTI

I bogati, sebični, razmaženi plaču

Piše: Tonći Kožul

Serija Transparent najbolja je kada antipatičnu sebičnost njenih privilegiranih protagonista u drugi plan gurne njen introspektivni ton, vizualna poetičnost i plastični dijalozi.

Sve je teško kad si mlad

Piše: Tonći Kožul

Serija Search Party glumački je senzacionalan, duhovit osvrt na stereotipe o milenijalcima koji prati četvero plitkih njujorških prijatelja u potrazi za nestalom v

I dan-danas sam luda, ne znam što hoću

Piše: Tonći Kožul

Crazy Ex-Girlfriend vrhunska je dramedija koja prateći svoju nestabilnu junakinju ne upada u zamku antifeminizma, unatoč tome što redovito pleše na samom rubu.