Da neko negdje krikne | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Da neko negdje krikne

Unatoč nekim manjim propustima, "Desnica: Igre proljeća i smrti" Juraja Arasa sasvim je osobita scenska pjesma u prozi ili dramska seansa, dragocjena za cjelokupnu zadarsku kazališnu scenu.

Piše: Ana Gospić Županović

FOTO: Renata Jelenković

U sklopu programa Artakt II u Zadru odigrana je premijerna izvedba predstave Desnica: Igre proljeća i smrti u produkciji Teatra VeRRdi (u režiji, dramatizaciji i glumačkoj izvedbi Juraja Arasa) nastale prema Desničinu romanu Proljeća Ivana Galeba. Iako je predstava službeno najavljena kao premijera, riječ je zapravo o procesu koji bi mogao trajati. Jedna faza u nastajanju bila je prošle godine predstavljena zainteresiranoj publici koja je pri kraju izvedbe bila pozvana na interaktivnu reakciju u obliku različitih komentara, sugestija ili primjedbi, kao doprinos razvoju predstave. U ovoj je izvedbi ta praksa napuštena jer je cjelina djela zadobila konkretnije obrise te je donekle u fazi zaokruživanja. 

Predstava započinje opušteno, publika zaposjeda svoja mjesta (svi su smješteni na pozornici kako bi se stvorio dojam prisnije i intimnije atmosfere) dok Aras, u svakodnevnoj odjeći, igra ulogu svojevrsnog domaćina pozdravljajući i sugerirajući mjesta smještanja i slično čime se briše bilo kakva napetost iščekivanja pa je i "pravi" početak diskretan i nenametljiv, u funkciji postepenog započinjanja i uvođenja u fikciju romanesknog tkiva. Na pozornici su stol, stolac, violina, bolnički krevet, petrolejka, mikrofonski stalak i drugi važni rekviziti koji će svojom ikoničnošću i semantičkom prozirnošću biti presudni za mimetičko dočaravanje situacije, ali i donijeti nekoliko nekonvencionalnih akcenata, od kojih pojedini snažno funkcioniraju ne samo izvedbeno već i na vizualnoj osnovi: šahovska ploča s figurama, mikrofonski stalak na kojemu je obješen kućni ogrtač i malena gipsana skulptura glave (autor Igor Maštruko). Dok igra s različitim, posebice prethodno navedenim rekvizitima nesumnjivo doprinosi dinamičnosti same izvedbe, istodobno doslovni i statički scenografski razmještaj hipermaterijaliziran u prostoru scene ima i učinak pretjeranog podcrtavanja te ponekad odvlači pažnju od oblikovanja intimnije atmosfere i isticanja nematerijalnosti misli i riječi koje upravljaju izvedbom. 

Bujno tkanje Desničina meditativnog i filozofičnog teksta Aras uspijeva učiniti vrlo komunikativnim i prisnim odabirom pojedinih odlomaka bez nekog čvršćeg težišta kojeg je uostalom i nemoguće preciznije obuhvatiti. U tematskom okviru tako prevladavaju refleksije i meditacije djetinjstva, nostalgije, filozofije, bolesti i smrti, osobito smrti. Nije upitna koncentracija na tekst, pa i osobita sljubljenost s dijelovima teksta, jer Aras govorom i u suigri s različitim rekvizitima u cjelini gledano uspijeva izgraditi i predočiti, pa i ogoliti sadržajnost Desničinih riječi iz čega nerijetko proizlazi i specifična, gusta kontemplativna atmosfera bogata značenjem. Pri tomu bitno pomaže i ambijentalni zvuk ili tonska kulisa Bojana Gagića, kombinacija različitih mimetičkih zvukova iz prirode, kiše, grmljavine, pjev ptica i drugo. Zanimljiva je i igra tamnih i prigušenih tonova kao i izmjena svjetla i tame koje bi u konačnici moglo biti i intenzivnije ili značajnije suautorski zastupljeno kao značajan ritmički, ali i presudan semantički faktor.

Arasova glumačka izvedba više je zaokupljena ulaskom u unutarnje stanje lika govornika nego osvajanjem (ili izlaskom iz) teksta. Ne proširuju se ili ne istražuju granice ili osnovne metodološke postavke umjetnosti glume izvan donekle klasičnih, standardiziranih matrica. U tom smislu osobito su zanimljiva i dragocjena rijetka iskliznuća u kojima se događa autorsko-izvođački dijalog ili komentar koji se nadovezuje na tekst, a u kojima stvarna prisutnost i autentičnija osobnost pa i samosvijest onoga koji igra/izvodi na trenutak ipak zauzima ključnu ulogu. Tada se naime, događa, bez bitnijeg poništenja fikcije govornika-pripovjedača, vilionista ili Ivana Galeba, da na sceni ili ispred sebe doista uvidimo ili osjetimo čovjeka, biće, u svim njegovim trenutno obuhvaćenim i zaustavljenim šaputanjima i krivudanjima. Upravo ovdje, čini mi se, krije se i paradoksalna suština Arasove režije i izvedbe: tekst se predstavlja i doživljava kao utočište ili bijeg iz svakodnevice, dakle kao siguran zaklon kojemu se uglavnom pristupa u svojstvu potpune identifikacije u obliku posrednika. A ima li išta nesigurnije i nejasnije od mogućnosti bivanja čovjeka/čovjekom? I nije li najveća vrijednost Desničina romana upravo u tomu što stalno izmiče ili klizi po rubovima nepristajanja na ikakve zadatosti i nemogućnosti dosezanja bilo koje ili bilo kakve stabilne točke ili uporišta? Ili, kako da živa izvedba iz sebe istisne retorički intenzitet teksta, a da ne ostane ukrućena u sferi puke predmetnosti i dominacije govora i može li tu išta učiniti tijelo i kakvo bi ono moralo biti, ili je jednostavno suvišak?

Minimalizam geste i kretanje s povremenim natruhama slojevitijeg i promišljenijeg pokreta dobro funkcionira u pojedinim dijelovima dok u drugima nažalost takva posvećenija i koncentriranija izvedba postaje nevažna. Premda joj ne nedostaje izravnosti, Arasova gluma ili izvedba kreće se tako u okvirima oba pola ne predajući se u potpunosti nijednom, čime se onda na trenutke gube mogućnosti dinamičnije, slojevitije ili jasnije ekspresije. Također, favoriziranje riječi prilično dobro funkcionira i kao radio-snimka (jedan ulomak iz teksta tumači Tomislav Baran), pa kad je već uvedeno takvo raslojavanje različitih identiteta, uostalom, sasvim korespodentno raznim identitetskim raslojavanjima romanesknog lika, živa prisutnost izvođača koji izvodi ostali tekst nagoni na dodatno promišljanje i variranje i suigru odnosa živog i neživog, prisutnog i odsutnog. U scenskom smislu stoga ispada kao da nema uvijek dovoljno vremena za osluškivanje podteksta kojemu bi trebalo dopustiti da se nametne i kao scenska značajka, čime bi se i publici omogućilo da čita i između redaka. Predstava je ovo koja traži izuzetno dobro izbalansiran tempo i kojoj doista ne treba ikuda žuriti.

Roman struje svijesti mogao bi se stoga doseći nekim sličnim neprestanim intenzitetom ili energetskim tokom nezaustavljiva strujanja, scenskim izričajem koji se ne vodi prvenstveno izvanjskom logikom imitacije i koja dopušta veće razigravanje, a ponekad i meditativno usporavanje svih svojih svjetlosnih, zvukovnih, tjelesnih i drugih silnica. Za sve od navedenog, kako pokazuje i premijerna izvedba, ova predstava donosi itekakvo obilje mnogostranog potencijala. 

Ideja o predstavljanju ovog Desničina romana (usput, u taj su se pothvat u kontekstu hrvatskog kazališta davnih kasnih osamdesetih upustili još jedino Branko Brezovec i Gordana Vnuk) u zadarskom kontekstu ima i dodatni simbolički značaj i to ne samo u smislu rastvaranja ili osporavanja uobičajenih ili dominantnih identitetskih odrednica grada. Pri tomu je kao svojevrsna nadopuna predstavi, ali i u vidu zasebnog akcijskog istupa dva dana nakon premijere osobito bila upečatljiva i gotovo dirljiva gesta instaliranja spomen-ploče Vladanu Desnici na središnjem gradskom trgu, mjestu njegova rođenja, kojom Aras zaokružuje svoj nesvakidašnji hommage ovom piscu, ali i upozorava gradske strukture moći. 

Zbog svega navedenog i unatoč nekim manjim propustima ova predstava kao i njezin simbolički okvir znače za cjelokupnu zadarsku kazališnu scenu puno više od mnogih drugih koje se po istim ili sličnim šablonama neprestano iznova samo zanatski skladište i perpetuiraju. Igre proljeća i smrti u tom su smislu dragocjena i odveć krhka biljka, sasvim osobita scenska pjesma u prozi ili dramska seansa, koju bi valjalo strpljivo čuvati i brižljivo zalijevati. 

S obzirom na terminološki uveden mogući žanr ove izvedbe znakovitim se čini na koncu istaknuti i jedan citat iz Desničina romana koji bi mogao sažeti osnovnu intimističku, ali i krajnju izvedbenu liniju Arasove predstave: "A u takva nedjeljna popodneva sunčana tišina zna postati nepodnosiva. Odavna je znam! Sve oko nas, zakovano, brekće, sve žudi, vapije za jednim pokretom, za jednim zvukom, pokličem, trijeskom, pa da nastupi izvjesno jedva iščekivano oblakšanje. Da neko negdje krikne - pa makar ko i makar što - da kukurijekne pijetao ili da zanjače magarac. Makar da snažno zalupe neka vrata ili prasne neko staklo - ma što, ma što, ali samo da to sunčano popodne zataljenih usta dobije svoj živ glas!".

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 16.12.2015

VEZANE VIJESTI

Projekt jednokratnog kazališnog angažmana

Piše: Igor Ružić

Projekt višegodišnjeg nasada jabuka predstava je čija je periferija kvalitetnija od središta, idejno zamućenog i ideološki nedosljednog i evazivnog.

Neprijatelj je negdje drugdje

Piše: Mila Pavićević

Hinkemann redatelja Igora Vuka Torbica nastao je prema tekstu njemačkog dramatičara, pjesnika, aktivista i revolucionara Ernsta Tollera.

Brk ovamo, brk tamo

Piše: Igor Ružić

Kompleks Ristić Olivera Frljića kompleksna je predstava, rekvijem koji ostavlja nešto manje razumljiv i time možda teži ili barem dugotrajniji gledateljski refleks.