Dan u bilo kojoj godini | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Dan u bilo kojoj godini

Unatoč najboljim namjerama, recentni audiovizualni događaj 309th Day of the Year u Kinu SC ukazao je na neke kronične manjkavosti lokalne eksperimentalne scene.

Piše: Ivna Franić

FOTO: Damir Žižić

...Day of the Year, audiovizualni projekt glazbenika i skladatelja Alena i Nenada Sinkauza, multimedijalnog umjetnika I. M. Klifa te oblikovatelja zvuka Miroslava Piškulića, najčešće se temelji na improvizaciji, a promjenjiva narav projekta podcrtana je i promjenom imena u skladu s danom u godini na koji se odvija izvedba. Garantirajući jedinstvenost izvedbi, ovaj postupak istovremeno ističe i njihovu zajednučku nit, no konceptualno uglavnom ne nadilazi razinu simpatične dosjetke. Godina kojoj pripada dan izvedbe pritom nije definirana, što se može iščitati kroz protočnost vremena u čijoj se izmaglici godine spajaju u jednu, ali i kao odbojnost prema robovanju glazbenim i vizualnim trendovima simptomatičnima za pojedine godine. Ovoga puta izvedba je pala na 309. dan u 2015. godini, odnosno 5. studenog, koju je za vrijeme trajanja izvedbe zamijenio amalgam nekoliko godina s početka milenija.

Većinom ugodni gitarski zvukovi braće Sinkauz transportirali su u eru kada je post-rock bio na vrhuncu s kojeg će ubrzo pasti, njemačka indie electronica je uzimala maha, a često nametljive digitalne manipulacije instrumenata doživjele su pop kulminaciju na Fenneszovom Endless Summer. Pokušaji unošenja barem daška ugođaja suvremene elektroničke glazbe prožete utjecajem industriala u 309th Day of the Year zapeli su pak prije u eksperimentalnom IDM-u kasnih 1990-ih. Ukratko, Sinkauzi su se ovom prilikom okrenuli lijepoj glazbi koja, međutim, ne nudi i kritički pogled ili reinterpretaciju prilično anakrone faze eksperimentalne glazbe čiji se odjeci itekako čuju i u suvremenom glazbenom krajoliku, samo ne na tako doslovan način. Vizualni dio izvedbe za to vrijeme, koristeći postupke poput feedback loopa, kombinira estetiku repetitivnog geometrijskog izričaja VJ-anja karakterističnog za party programe te projekcija bendovskih silueta iz vizualnih reprezentacija pop i rock glazbe. Kao i njegovi svirački kolege, Klif također izostavlja okidač za čitanje spomenutih konvencija kao promišljenih odabira podložnih subverziji unutar konteksta eksperimentalnog događaja. Slično suradnji kultnog austrijskog glazbenika Fennesza i vizualnog umjetnika Lillevana na ovogodišnjem Resonateu koja je umjesto međusobnim unapređenjem doživljaja urodila klišeiziranom audiovizualnom cjelinom, u eksperimentu 309th Day of the Year slika i zvuk ne pronalaze zajednički jezik u novim formama, već u sigurnim zonama zastarjelih  izričaja i onih nasumično izmještenih iz izvornog konteksta.

Za razliku od dosadašnjih "dana u godini", 309. je rezultat dvotjedne rezidencije u sklopu Muzičkog salona SC-a na kojoj su autori imali priliku donekle strukturirati i odrediti okvir improvizacije. Ono što je moglo proširiti polje djelovanja u neočekivanim smjerovima, u konačnici je djelovalo više kao kočnica. Istraživanje "procesa stvaranja (instant) audiovizualne kompozicije" koje si je projekt zadao ostavlja mogućnost uvijek različitih realizacija, no u slučaju krhkih temelja improvizacije, pokazuje se da međuovisnost dijelova izvedbe može i ograničiti izvođače. Kada ne izvlači najbolje iz tih medija, interakcija slike i zvuka paralizira oba elementa, a zapetljanost u nenadahnutoj referencijalnosti prisutna od samog početka 309. dana u godini na žalost se ne uspijeva razriješiti do kraja nastupa. U tome ne pomažu ni neporeciva tehnička potkovanost ni preciznost u izvedbi.

Odabir Kina SC za prostor izvedbe također je mogao pružiti niz zanimljivih prednosti, od praktičnih poput velike projekcijske podloge do onih konceptualnih kao što je mogućnost poigravanja kontekstom zahvaljujući izmještanju eksperimentalnog koncerta kakav se inače održava u manjim prostorima u oveću kino dvoranu. S druge strane, velika kino dvorana, povremeno i korištena za koncerte (doduše rijetko eksperimentalne), osim što povećava promotivne potrebe, nameće i okvir standardnog koncertnog okruženja stavljajući glazbenike u poziciju uobičajenih izvođačkih headlinera unatoč njihovoj tobožnjoj nenametljivosti i kolaborativnoj naravi projekta. Ta je pozicija dodatno potencirana bendovskim vizualizacijama za vrijeme izvedbe ali i prethodnim najavnim fotografijama tipične (post)rock estetike. Ovo su samo neki od razloga zašto je 309. dan u godini jednostavno bilo prirodnije promatrati kroz prizmu koncerta negoli interdisciplinarnog performansa – pažljivost u zvučnom dizajnu i pridavanje posebne pažnje vizualnoj komponenti nastupa, uostalom, postali su neizostavni elementi suvremenih koncerata eksperimentalne glazbe, nerijetko uključujući i međusobnu interakciju.

Impresivna posjećenost u suštini eksperimentalnog događaja uspjeh je za sebe koji, doduše, istovremeno sa sobom povlači i vjerojatno neželjenu prilagdbu izvedbe široj publici, odnosno implicira možda nenamjerno potcjenjivanje iste. Za dio publike, 309. dan je zasigurno pružio potrebnu dozu odmaka od uobičajenih koncerata koje posjećuje, no drugi dio se vjerojatno osjećao prevarenim. Naposljetku, ovo nije trebao biti koncert u punom smislu koji se tradicionalno pripisuje toj riječi, već audiovizualni performans. Lišen konceptualnog tereta i pokušaja davanja intelektualne težine možebitno sasvim nepretencioznom pokušaju, projekt je mogao fukncionirati kao solidna izvedba tek umjereno eksperimentalne glazbe popraćena podjednako neuzbudljivim vizualizacijama.

Našavši se pred možda najrazvikanijom izvedbom do sada, inače daleko zanimljiviji projekt izvođača koji iza sebe imaju niz intrigantnih nastupa, poput onog na Trijenalu hrvatskog kiparstva ljetos u Gliptoteci, projekt ...Day of the Year isporučio je muzički i vizualno nenadahnut performans taman dovoljno anakron da njegova promašenost na trenutke bode oči i uši, ali opet nedovoljno udaljen od novijih tendencija da bi ga se moglo promatrati izvan suvremenog konteksta ili pak kao kritičko promišljanje istog. Članovi ...Day of the Year imaju znanje, vještinu a i opremu, te sasvim opravdano redom spadaju među ključne aktere u vlastitim disciplinama na domaćoj sceni. U nedostatku ozbiljne konkurencije (i kvalitativne i kvantitativne), takva se prednost ipak može pretočiti u nedostatak, manifestiran ograničenošću izazova postavljenih pred svaku novu inkarnaciju projekta. 

Izvođačka ambicioznost i inovativnost kod ...Day of the Year čine se obrnuto proporcionalnima vidljivosti projekta u javnosti. Odličan odaziv i pozitivne reakcije publike u ovom slučaju upućuju prvenstveno na nestašicu izazovnih interdisciplinarnih projekata na ionako suviše raspršenoj domaćoj sceni te kronični nedostatak sličnih događaja u kulturnoj, odnosno prvenstveno glazbenoj ponudi. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 19.11.2015

VEZANE VIJESTI

Neiskorištena veza glazbe i aktivizma

Piše: Ivna Franić

Elevate je jedan od istaknutijih regionalnih festivala temeljenih na sve popularnijoj formi spoja glazbe i predavanja/radionica/diskusija.

Zamke instrumentalnog teatra

Piše: Nina Čalopek
U Zagrebu je, u organizaciji Zavoda za eksperimentalni zvuk, nastupila američka glazbenica Matana Roberts.

Balade iz rudnika i tvornica

Piše: Ivna Franić
Izuzetno slabo oglašeni nastup Jennifer Reid u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti pokazao se jednim od zanimljivijih umjetničkih događaja s početka nove sezone.