Dašak svježeg zraka usred kulture štimunga | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Dašak svježeg zraka usred kulture štimunga

Zagreb danas nema glazbenu publiku, a dokaz tomu ne treba tražiti dalje od koncerata Muzičkog bijenala, koji u programskom smislu nije bio nimalo slabiji od svojih prethodnih izdanja.

Piše: Neven Svilar

Ansambl Intercontemporain, dirigent David Fulmer, FOTO: MBZ

Svršetak svake velike kulturne manifestacije obično prati sva sila tekstova where are we now? tipa, bez obzira na to postoji li stvarna potreba za time ili ne. Kada je u pitanju velika, tradicionalna manifestacija poput Muzičkoga biennalea Zagreb sasvim sigurno je nužna neka vrsta rekapitulacije viđenog koja ide u smjeru mrskih velikih zaključaka, a ne tek prema kataloškom navođenju manjih jedinica koje tvore rečenu manifestaciju. No, koja je zapravo svrha takvog čina kada je MBZ tek nešto poput vremenskog prozora po pukoj inerciji otvorenog kako bi se u zatvoreni prostor kulture unijelo malo svježeg zraka?

Postojanje takvog vremenskog prozorčića kada je riječ o muzici, odnosno onome što neki vole nazivati ozbiljna glazba, zapravo nije ništa drugo negoli osuda cjelokupne kulture. Što se tu zapravo događa? Prozor koji se svake dvije godine otvori na tek jadnih tjedan dana e da bi ga se potom slavilo kao nešto vrijedno, velevažno i potrebno, zapravo ukazuje na pogubno djelovanje rigidnih kulturnih mehanizama koji od suvremene glazbe čine puki kuriozitet. Hegemonija stare estetike koja već gotovo 110 godina nije ništa drugo do li mrvica na stolu preostalih nakon svršetka drevne gozbe. 

Bottom line: desetljećima svjedočimo mrcvarenju reciklirane estetike starog svijeta, onog koji ne samo da više ne postoji već nimalo ne korespondira s onim današnjim. Osim u neoplatonističkoj vakumiranoj vrećici ili u kontekstu historijskog razmatranja razvoja harmonije u okviru simfonijske glazbe bilo bi posve sumanuto reći da Eroica govori današnjem slušatelju ono što je slušatelj prije dvjesto godina mogao čuti. Uostalom, baš kao što fenomen junaštva danas nije isti kao što je to bio u doba Napoleona. Drugim riječima, riječ je o nekoj vrsti igre koja se odvija po jasno dogovorenim pravilima i konvencijama, baš kao što funkcionira opera, postojanje koje je uvjetovano prešutnim sporazumom s publikom o zanemarivanju nekih stvari i izmišljanju nekih novih kako bi se stvorio ograđeni prostor virtualnog mimesisa. Vi volite Liszta zato što znate da voljeti Liszta naprosto ima smisla, zar ne?

Sve ovo pišem isključivo kao postavku za tvrdnju da Zagreb danas nema glazbenu publiku. Dokaz tome ne treba tražiti dalje od samih bijenalnih koncerata. Naime, ovo bijenalno izdanje u programskom smislu nije bilo nimalo slabije od nekoliko posljednjih bijenala, štoviše publika je imala prilike vidjeti neke od najboljih evropskih ansambala posvećenih izvedbama suvremene glazbe, poput Ensemble Intercontemporain ili Ansambl Modern. Ova dva primjera vrijedi istaknuti upravo kako bismo potkrijepili prethodnu tvrdnju: naime, koncertne izvedbe održavale su se u ZKM-u dan za danom. Ako je nakon koncerta cijenjenog orkestra Ensemble Intercontemporain gledatelj bio previše zaokupljen vlastitim dojmovima (nakon zaista izvanrednog muziciranja zaključenog vanserijskom izvedbom Dérive 2 Pierrea Bouleza) da bi posvetio previše vremena čuđenju činjenici da je na pauzi koncerta i nakon svršetka gotovo isključivo mogao čuti razgovore na engleskom, njemačkom ili francuskom, naredna je večer bila više nego indikativna. Naime, nemoguće je bilo ne upitati se zašto je na takva dva koncerta (toliko dobra da neminovno dolazi do kontaminiranja kritičkog razmišljanja uplivom precioznog lupetanja) među publikom hrvatski jezik u manjini.

Ne samo to, nemoguće je bilo ne zapitati se zašto je ispunjeno jedva dvije trećine mjesta, i to u dvorani koju bismo uz mnogo dobre volje mogli nazvati koncertnom. Argumenti poput visoke cijene karata teško dolaze u obzir znamo li da je za svibanjski koncert Ive Pogorelića do ulaznica, inače višestruko skupljih, nemoguće doći mjesecima unaprijed. Također, ovdje ne govorimo o suvremenoj avangardi koja bi publici bila "teška": glazbeni vrhunac bila je izvedba Dérive 2, istina, kasnog djela velikog francuskog kompozitora, no svejedno autora koji je još ranih 60-ih uz Schönberga bio simbol modernog muzičkog establišmenta i kao takav glavna meta američke neotonalne avangarde.

Inače, ova izvedba Dérive 2 bez sumnje je bio vrhunac (ograda u zagradi: jedan od vrhunaca) MBZ-a. Izvedbu ovog eksplozivnog i nabijenog remek-djela (posvećenog Eliotu Carteru, kompozitoru kojeg su u Americi mnogi smatrali oličenjem moderne reakcije) kojem se Boulez stalno vraćao tokom više od trideset godina, dovršivši ga nedugo prije smrti, izvanredno je vodio dirigent Robert Fulmer. U pitanju je toliko zahtjevno djelo da je gotovo nevjerojatno koliko je truda potrebno da se zadrži pod kontrolom toliko različitih glazbenih rukavaca koji vijugaju skladbom i prijete potpunim kolapsom. Dérive 2 je pomalo zasjenila niz odličnih izvedbi, od Mantovanija do posebno interesantne L'Asie d'apres Tiepolo Huguesa Dufourta, koja strukturno nalikuje nekoj vrsti udaraljkaške Gaussove krivulje.

Bijenalski program je, treba reći, započet sasvim prigodno, novim istraživanjima zvuka: zvučnom instalacijom Adama Basante Five Lines, Crossing i izvedbom Atsuhira Ita na optronu, svojevrsnom muzičkom generatoru, nalik na destilator napona gitarskih pick-upova i pojačala - daleki, daleki odjek Reedove amfetaminske meditacije Metal Machine Music. Ovdje u najvećoj mjeri možemo govoriti o preklapanju medijskih polja, jer je riječ o oblikovanju ili razobličavanju bliskom vizualnoj umjetnosti, što sound-art često, tek naoko paradoksalno, jest. To je bio dobar uvod u jedan od vrhunaca prvog djela festivala, video-operu Fausta Romitellija An Index of Metals. Romitelli je znan kao autor koji skulpturalno tretira glazbenu formu, no autor ovog teksta izvedbu nažalost nije vidio. Naime, tek nešto ranije na u Zagrebačkom kazalištu lutaka izvedena je dječja predstava Žabica kraljica u režiji Renea Medvešeka, po narudžbi MBZ-a. U dvojbi između skulpturalnog tretiranja glazbe Romitellija i lutkarske predstave za djecu, infantilni impuls će ipak pretegnuti, što je u ovom slučaju bilo dobro s obzirom da je Žabica kraljica zaista izvrsna predstava, s koje će jednako oduševljeni izaći trogodišnja djeca i 36-godišnji stari konji.

Općenito, bijenalski program bio je prilično raznovrstan i relativno bogat, te je uključivao nekoliko zanimljivih predavanja, poput onih o zvuku i tišini Susanne Kogler, koja u se u svojoj disertaciji bavi etičkim aspektom tišine, ne ulazeći nažalost dublje u istraživanje njene političnosti.

S druge strane bijenalskog spektra događali su se i pravi mainstream koncerti, poput nastupa Zagrebačkih solista u HGZ-u, odnosno Simfonijskog orkestra HRT-a u Lisinskom. Potonji koncert je pred dobro ispunjenom dvoranom (Majstorski ciklus) donio izvedbe trojice skladatelja: Mladena Tarbuka (Sinfonieta), Vjekoslava Nježića (Kako je Potjeh tražio istinu, svojevrsni kraći glazbeni hibrid koji je pokazao određene kvalitete skladatelja) te Koncert za violinu i orkestar Harrisona Birtwistlea. Usprkos visokim očekivanjima piscu ovih redaka Birtwistleova skladba činila se poput izrazito dosadnog, neshvatljivog gudačkog slaloma ili kakvog uzornog referata, a sama izvedba je pokazala da se s takvom ocjenom partiture slagao i orkestar. Nedugo nakon toga, u ZKM-u je održan vrlo kvalitetan nastup ansambla Les Percussions de Strasbourg (počeci kojeg se također vežu uz Pierrea Bouleza), sa sjajnim izvedbama djela petoro japanskih kompozitora. Biennale je zaključen dosta efektno, praizvedbom svojevrsnog muzičko-scensko-opernog hibrida, undercut operom TE vokalnog ansambla Antiphonus u tunelu pod Gričem. Riječ je o interesantnom, vrlo pažljivo, no ipak pomalo nedostatno osmišljenom, ne i dokraja uspjelom eksperimentu, koji ipak zaslužuje posebnu pohvalu.

Ipak, nemoguće je ne vratiti se na tezu o nepostojanju bijenalske publike. Pad u kretenizirajuću kulturu štimunga (koji bi se ogadio i fin de siecle pjesnicima što su slinili nad zamišljenim pogledima markizica koje su izašle u pet sati) već se dogodio. Njemu je kumovao dolazak notornog profašiste i stručnjaka za purifikaciju na čelo Ministarstva kulture koji je u svom kratkom mandatu počinio golemu štetu. Mislim na ministra Hasanbegovića, da ne bi bilo zabune. No, on nije ni izbliza glavni krivac za potonuće društva na najniže grane, njegova je pojava imala tek funkciju svojevrsnog akceleratora koji je procese koji su počeli davno prije naprosto konzekventno priveo njihovom logičnom kraju.

Teška, fanatična nacionalistička nebula u duhu jednog čovjeka nekako se počela širiti iz svoje ograničene postojbine i poput kakve oštre maliciozne koprene spustila se nad grad Zagreb i njegovu nezavisnu kulturnu scenu. Riječ koprena ovdje je sasvim prigodna; jedna od onih što su ponosito lebdjele hrvatskom kulturom prije stotinu godina, kada je estetika establišmenta zapravo bila ono što možemo nazvati kulturom "štimunga". Razni majstori štimunga i uglađeni kistihant melankolici tugaljivo su cmizdrili nad vremenom koje je, eto, prohujalo (iako u tom hujanju nisu uočili Bergsona ili Einsteina) slineći nad štimungom sumraka i mističnih lanterni što emaniraju silnu simboliku iz svoje simboloslitine po građanskim glavama. No ne treba se zavaravati: kultura štimunga vratila se na velika vrata 2017. godine.

Da je tome tako ne treba mnogo veći dokaz od jezovite programske vizije urednika na trećim programima televizije i radija. Umjesto suvremene muzike, pa makar govorili i o općim mjestima i autorima koji već pripadaju nekoj boljoj ili goroj prošlosti, poput Stockhausena, Elliota Cartera ili Poulenca, imamo priliku čuti po n-ti put što nam za poručiti ima Carmen. A od Carmen do Carmen Electre mali je korak. Treći program radija sada je pretvoren u štimungašku jezu gdje po eteru lebde duhovi starih hrvatskih muzikologa i još starijih jezikoslovaca, uz njihove znanstvene dosege iz 1954. Ili 1935.

Zagreb je nekoć imao instituciju Muzičkog bijenala kao dokaz vlastite superiornosti u određenom geografskom okviru. Koliko god ona bila pompozne i pomalo arogantne prirode, nikada tu nije bilo riječ o nasilnoj injekciji modernosti, već naprosto odraz iste. Zanimljivo je kako i danas upravo preko iste te muzičke manifestacije, koja nije ništa doli relikt nekog drugog vremena, možemo vidjeti duhovnu bijedu i duboku provincijalnost ovog grada. Naime, provincijalnost je prostorno temporalni fenomen; njegove ključne sastavnice inzistiraju na dvije različite stvari, na kretanju i stajanju. Nastaje simultanom kombinacijom voljne ukočenosti u konkretnom prostoru s kretanjem kojeg definira vektor povratka natrag na lenti vremena. Taj povratak međutim uvijek skokovito preskače nepoželjne dijelove i ignorira ih nauštrb neke davne prošlosti, vremena ponosa i slave.

Dakako da se takva duhovna klima reflektira i na velike kulturne institucije koje se bave onim suvremenim; no u takvom kontekstu one postoje kako bi pazile na ono što je suvremeno, pa su već u startu usmjerene na bijedno konzervatorsku rabotu usred konzervativne i namrgođene okoline, zbog čega i imamo fenomene zvane Muzej suvremene umjetnosti. Ili, žao nam je to reći, Bijenale. U pitanju je puka fatamorgana, odbljesak nekog drugog vremena, ponosnog i slavnog, vremena nakon vremena ponosa i slave.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 16.05.2017

VEZANE VIJESTI

Popustljiv pristup tradicijskom materijalu

Piše: Ivna Franić

Treći Remiks identeta tek je početak istraživanja mogućnosti umetanja tradicijskih elemenata u strukturu suvremenih žanrova.

Neuništivi duh glazbe dostupne svima

Piše: Nina Čalopek
Zagreb se krajem siječnja 2017. godine prisjetio grčko-francuskog skladatelja Iannisa Xenakisa kroz tri, formom drugačija, ali sadržajem itekako komplementarna događanja.

Čudnovata selektorska strategija

Piše: Neven Svilar

Najviše pažnje i publiciteta na ovogodišnjem Biennalu dobili su stara Papandopulova opera te finale Soap opere što ukazuje na krizu identiteta ove manifestacije.