Divljenje prostoru romana | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Divljenje prostoru romana

Povodom nagrade Europske unije za književnost koju je dobio roman Viljevo Luke Bekavca objavljujemo esej posvećen njegovu književnom radu.

Piše: Ante Jerić

FOTO: Vatroslav Miloš/Kulturpunkt.hr

Jedna od prvih lekcija koja se usvoji na studiju književnosti jest ona o afektivnoj zabludi. O vrijednosti nekog djela ne smijete suditi ili ga procjenjivati na temelju emocionalnog učinka koji poluči na vas. Ako želite institucionalnu ovjeru za ozbiljnije bavljenje svojim književnim ljubavima, u najboljem slučaju možete isposlovati koncesiju prema kojoj će vaše divljenje biti priznato kao prihvatljiv poticaj za pristup nekom tekstu uz uvjet da ga se racionalizira sukladno pravilima struke. 

Nisam osobiti pristalica demodiranih novokritičkih naputaka, no u ovom kratkom tekstu ipak ću pokušati racionalizirati vlastito divljenje prema dosadašnjim (i prvim) dvama romanima Luke Bekavca (Osijek, 1976). Čini mi se da je taj pristup ima smisla uzevši u obzir da su oni često opisivani kao netipični "avangardistički" tekstovi na rubu čitljivosti ili kao "postmodernistički" tekstovi, na određeni način tipični upravo po svojoj atipičnosti. Skeptičan sam prema ovim odrednicama jer nije novum ono što me dojmilo, oduševilo i zadivilo u Drenju (Profil multimedija, 2011) i Viljevu (Fraktura, 2013). Upravo suprotno, nakon što steknete određeni čitateljski staž tijekom kojeg se upoznate s različitim tradicijama pisanja i kultivirate preferencije prema određenom tipu literature, po svoj prilici će vas zadiviti tekstovi koji vam mogu ono što već znate reći na nov način, tekstovi koji uspiju udovoljiti vašim očekivanjima i istodobno ih redefinirati, odnosno tekstovi čija se razlika stvorena ponavljanjem očituje kao prisvojiv višak kvalitete. Dakle, čemu se ponajviše divim u romanima Luke Bekavca? Divim se prvenstveno načinu oblikovanja prostora koji je usporediv s oblikovanjem prostora u opusu Stanisława Lema, čija je pripadnost žanru znanstvene fantastike neupitna.

Bekavac posebnu pozornost posvećuje tome da prostor o kojem se piše bude promišljeno povezan s prostorom u kojemu se o njemu piše. Ta teza koju ću pokušati obraniti nije jednostavna kakvom se doima na prvi pogled i zahtijeva dosta teorijskih pozajmljivanja (Gerard Genette, Figure, Beograd 1985: Vuk Karadžić). Još je u Lessingovoj podjeli umjetnosti na prostorne i vremenske, književnost obilježena kao vremenska umjetnost. Zbilja i način postojanja jednog književnog djela prvenstveno je vremenski, budući da je čin čitanja kojim se aktualizira napisani tekst isključivo vremenski, odnosno da se on, poput izvođenja muzičke partiture, sastoji od niza trenutaka koji se ostvaruju u trajanju. Proširenost tog stava prema izvjesnoj simetriji čini pokušaje da se književnost sagleda kao prostornu umjetnost toliko rijetkima. Najprije moram odrediti što bi uopće bila prostornost književnosti. Očito ne (samo) opis prostora, odnosno govor o prostoru. Slikarstvo nije umjetnost prostora zato što nam predočava prostor, već zato što se samo to predočavanje ostvaruje u prostoru. Arhitektura ne govori o prostoru, već je sam prostor taj koji u njoj govori i koji o njoj govori. Ako o njoj uopće možemo govoriti kao u prostornoj umjetnosti, književnost bi kao umjetnost riječi, analogno tome, trebala posjedovati vlastiti tip prostornosti. Gerard Genette, pokušavajući odrediti što bi to bila označavajuća, a ne označena, odnosno predstavljačka, a ne samo predstavljena prostornost književnosti, predlaže više načina na koji bismo o njoj mogli razmišljati.

Prva činjenica na koju upozorava Genette jest da pismo nije, kako se dugo smatralo, puki instrument bilježenja govora koji je bliži misli od pisma. Pismo je puno više od oruđa jer se misao oblikuje jezikom, a jezik pismom. Nezaboravna lekcija napada na metafiziku prisutnosti jest da očita prostornost pisma upućuje i na prostornost same misli. Prelaziti tekstom fiksiranim među stranicama knjige u svim njegovim smjerovima način je na koji čitamo, što čitanje čini uvijek novim čitanjem starog teksta. Knjiga u svojoj prostornosti nije pasivno podešena vremenu sukcesivnog čitanja: "Kako se prostor u tom vremenu otkriva i zaokružuje", piše Genette, "onda on bez prekida savija i izvrće to vrijeme, pa ga na neki način i ukida." (Figure, str. 38.) Bekavac je iznimno osjetljiv na to da prostore radnje svog romana oblikuje unutar prostora knjige. Činjenica vezana uz formu svakog romana udvaja se u sadržaju Drenja kao pojedinačnog romana. Ponavljanje teksta u kojem se opisuje Martin prolazak kroz isti vremenski trenutak može biti tumačeno kao autorska gesta svraćanja pozornosti na to da se tekst ne mora ostvariti samo u sukcesivnosti koju podrazumijeva čitanje, nego da također postoji u svojoj simultanosti, smrznut među stranicama knjige neovisno o tome hoće li ga netko pročitati ili neće (Drenje, str. 5-8, 90-93, 150-152). To bi sam po sebi bio zanimljiv metatekstualni način razvoja priče, ali je u knjizi on dodatno iskorišten kao poticaj za redefiniranje odnosa među likovima. Zbog svog iskustva Marta je po prvi put u njihovoj komunikaciji osjetila da zna nešto što Marković ne zna, koliko god to znanje zbog svog intuitivnog podrijetla bilo sirovo, odnosno da ima prednost pred njim koje se nije spremna tako lako odreći u vidu znanja koje je, što je ironično na nekoliko razina, na izvjestan način određuje i opunomoćuje kao Markovićevu nasljednicu.

Drugi način na koji se prostornost očituje u književnosti, tijesno povezan s prvim i stoga bitan u razmatranju Bekavčevih romana, jest to da o književnosti u cjelini možemo razmišljati kao o nekoj vrsti beskonačne i izvanvremenske proizvodnje. Prilikom čitanja nužno su djelatne konvergencije i retrojekcije koje pretvaraju književnost u prostorno polje koje zahtijeva kretanje u svim pravcima i svim smjerovima. Možemo reći, evocirajući Borgesa, da čitajući jednu knjigu na neki način možemo čitati sve knjige koje su napisane od postanka svijeta. Problem odnosa d(i)jela i cjeline Bekavac na iznimno dojmljiv način čini središnjim pitanjem narativnog svijeta svojih romana. Šum o kojem pričaju njegovi bioakustičari u Drenju jest, kako naslućujemo iz razasutih opaski i pisanih komentara, akustička predodžba beskonačnosti čija svaka manifestacija sadrži sve oblike artikuliranih poruka koje se u teoriji uopće mogu uobličiti u određenom frekvencijskom pojasu. Riječ je o amorfnom supstratu iz kojega nastaje sve što je, odnosno o materiji koja sama nije materijalna. Šum, osim što na razini sadržaja udvaja spomenuti formalni problem, otvara mogućnost igranja s neprebrojivim motivima od kojih Bekavac sukladno svojim potrebama odabire dva. Kao granični pojam, način predstave nepredstavljivog, kao beskonačnost koja sadrži sve mogućnosti artikuliranih realizacija, šum ukida vrijeme. Ljudima za koje vrijeme predstavlja osnovni oblik zora, osnovna odlika njihova kognitivnog invaliditeta, postaje nemoguće odrediti dolazi li poruka koju pokušavaju izlučiti iz prošlosti ili iz budućnosti, što je motiv koji, iako aktivno prisutan u oba romana, dodatnu težinu dobiva u Viljevu. Nije problem samo u tome dolazi li poruka iz prošlosti ili iz budućnosti, nego je upitno, što komunikacija između Marte i Markovića u Drenju čini razvidnim, postoji li uopće ikakva poruka. Nerazaznatljiv signal pokušava biti spoznan dodavanjem šuma, odnosno provociranjem stohastičke rezonancije, zbog čega je opravdano zaključiti da poruka koja navodno biva pojačana možda ni ne postoji ili, bolje rečeno, ako ona i postoji ne postoji netko tko je šalje onome tko je očekuje i prima. Odgonetavanje značenja uvijek kompromitira to očekivanje: ljudska potreba za značenjem zbog koje neodlučive situacije u romanu stalno ostavljaju mjesta sumnji jesu li pravilnosti koje percipiraju likovi iluzija ili zbilja, upisivanje značenja ili njegovo odgonetavanje, projektivni test ili test inteligencije. Narativnu funkciju za koju je Lem iskoristio razne napredne matematičke modele, funkciju "ogrtača pod kojim se skrivao mit" (Glas gospodara, Beograd 1978: Izdavački zavod Jugoslavija, str. 168), u Bekavca obavlja stohastička rezonancija. 

Međutim, nemogućnost pružanja definitivnih odgovora zbog nepostojanja arhimedovske točke u Drenju je tretirana drugačije negoli, primjerice, u Glasu gospodara, čime dolazimo do drugog motiva. Koliko god se likovi ovih romana, oni koji barem u nekom trenutku izgledaju kao spoznajno privilegirani, suočavali sa sličnim problemima, koliko god ih u njihovoj samoći mogli doživjeti kao društvene monade, njihova je situacija ipak drugačija. Lemovi protagonisti susreću granicu ljudskog razumijevanja povremeno je prelazeći, dok su Bekavčevi gurnuti onkraj te granice. Bekavac inzistiranjem na šumu kao šoku koji priziva apofeniju unutar sredine obilježene potpunim rasulom društvenog života, a možda i života uopće, suočava čitatelja s izborom u kojem su ulozi veći nego kod Lema, s odabirom s kojim su se i njegovi likovi i sami morali suočiti: hoćemo li se, suočeni s potencijalnom granicom razumijevanja, prikloniti potpuno drugačijem razumijevanju prostorvremena što nam sugeriraju likovi romana ili ćemo njihova razmišljanja otpisati kao naznaku njihova polaganog zarona u ludilo. Čini se da Lem i Bekavac koriste filozofske ideje za razvoj svojih fabula. Dok bismo mogli reći da se Lem ipak priklanja raširenom stavu prema kojem divljenje porađa filozofiju, Bekavac na razini estetike njeguje lovecraftovski stav prema kojem je "užas, a ne divljenje, grundstimmung filozofije" (Graham Harman, "O užasima realizma", Quorum, 5-6/2010, str. 290). 

Treći tip prostornosti književnosti na koji upućuje Genette jest nevjerojatna uglađenost njenog medija za izražavanje prostornih odnosa. Jezik je većinu odnosa sposoban pretvoriti u prostorne odnose, a postoje pojmovi koje ne možete zahvatiti ako ih prethodno ne svedete na prostor. Jedan od takvih pojmova je vrijeme. O tom pojmu, s kojim je pojam prostora spregnut, ne možemo reći ništa bez posezanja za prostornim metaforama, budući da vrijeme samo po sebi nije ništa, odnosno da je ono čista negativnost prirođena prostoru. Razlika između prostora i vremena, u promišljanjima književnosti iz ovako određenog očišta, oblikuje se kao razlika između opisivanja i pripovijedanja. Pripovijedanje je tradicionalno povezano uz radnje ili događaje koje promatramo kao čistu vremensku sukcesivnost. Nasuprot tome, rad opisivanja, budući da se zadržava na predmetima i bićima promatranim u njihovoj simultanosti, te da i same procese promatra kao prizore, kao da zaustavlja tok vremena i omogućava rasipanje priče po prostoru. Dakle, u vremenskom nizu pripovijedanje uspostavlja vremenski niz događaja, dok opisivanje mora uspostaviti niz predstavljanjem istovremenih i u prostoru raspoređenih predmeta. Statistički značajan uzorak tekstova pokazao bi da je opisivanje nužnije od pripovijedanja jer je lakše opisati bez pričanja, nego ispričati bez opisivanja. To je zato što, barem iz ljudske vizure, predmeti mogu postojati bez kretanja, ali kretanje ne može postojati bez predmeta. Genette međusobnu uvjetovanost vremena kao sukcesije i prostora kao simultanosti projicira na književni tekst primjećujući da se opisivanje, iako se načelno može zamisliti nezavisno od pripovijedanja, zapravo ne susreće gotovo nikad u slobodnom stanju. S druge strane, pripovijedanje ni u minimalnoj varijanti ne postoji bez opisivanja, ali ga ova zavisnost ne sprečava da njime ovlada. 

Spominjem ovaj odnos radi definiranja pozadine na kojoj bi bilo zgodno podsjetiti da je Drenje jednom prilikom bilo uspoređeno s "francuskim novim romanom" (aludiralo se, ako se ne varam, prvenstveno na Robbe-Grilleta). Jedan od argumenata koji bi išao u prilog toj tezi jest tendencija novog romana da opisivanje emancipira od pripovijedanja. To je teško izvediv zadatak, koji ne može biti jedini zadatak izazovnog  književnog teksta, zbog čega je oslobođenje opisivanja od diktature pripovijedanja rezultiralo nesumnjivim širenjem mogućnosti opisivanja, ali je na određeni način potvrdilo njegovu podložnost pripovijedanju. Kod Bekavca, napose u Drenju, vrlo jednostavna fabula, nimalo komplicirana ako je vežemo za ono što se događa s protagonistkinjom koja je u većem dijelu knjige fokalizator, napreduje nizanjem opisa. Drenje nije zanimljivo zbog događaja, već zbog njihova izostanka. Interesantan je iznimno uspio opis ontološki nestabilne simultanosti koja se raspada na način i u ritmu koji ljudski um ne može zahvatiti. Puno se toga događa, ali ta događanja izmiču ljudskim kategorijama, zbog čega opis baranjskog mjestašca mora proizvesti nelagodu, dok uzrok te nelagode mora ostati nedostupan i neproničan. Kad kažem da je opis iznimno uspio u svojoj sugestivnosti, ne iznosim ništa više od paušalne ocjene, ako ne skrenem pozornost na sljedeći tip prostornosti književnog teksta koja bi objasnila što taj opis čini tako impresivnim.

Raskorak između riječi i smisla određuje prostor književnosti rezerviran za figure. Figura je, kako kaže Genette, istodobno forma prostora i forma jezika, simbol prostornosti jezika u njegovu odnosu sa smislom. Bekavac preferira figure konstrukcije, napose poredbu koja, kako znamo, nastaje uspoređivanjem pojmova na temelju sličnosti. Autor Drenja i Viljeva vidi sličnost između ljudi i njihove tehnologije. Suočeni s katastrofom, njegovi protagonisti formiraju splet u kojem je nemoguće razlikovati ljude od njihovih tehnoloških proteza koje čine laserski vibrometri, analogni osciloskopi, Sennheiserove slušalice ili kontaktni mikrofoni. Uslijed toga, čisto primjera radi, priroda iz ljudske vizure izgleda "poput lošeg kompjutorskog generiranja ili pikselizacijskih izobličenja nijansiranih ploha pri povećanju slike" (Drenje, str. 5), samo Drenje "poput projekcije pohabanog crno-bijelog filma na platnu koje je ukaljala vlaga ili plijesan" (Drenje, str. 34), a jedan ljetni dan kao prizor "tretiran u fotografskom studiju ili kompjutorskom programu" s bojama "toliko slabim da podsjećaju na žute, ružičaste i plave tonove retuširanih crno-bijelih fotografija koji samo pojačavaju dojam njihove artificijelnosti i približavaju ih natrag crtežima" (Drenje, str. 45). Poredbe su iznimno funkcionalne jer se njima izgrađuje narativni svijet u kojem ne postoji neposrednost, a sve što postoji posredovano je medijima koji zbog vlastite prirode dvostrukim kretanjem stvaraju istodobno susrete i distance koje onemogućuju potpune susrete; uvjete za komunikaciju, ali ne i transparentnu komunikaciju; mišljenje, ali ne i spoznaju. Ono što Bekavac svojim romanima sugerira nije samo da su ljudi i njihova tehnologija konvergirali zbog nekog vanjskog čimbenika, već da nikad nisu postojali ljudi onako kako su se samima sebi predstavljali. Tehnologija i ljudi su uvijek bili na istoj ravni: sami ljudi su samo specifičan aparat čija je percepcija uvijek bila uvjetovana njegovim ograničenjima, a kako vrijeme prolazi taj se aparat unapređuje nadilazeći neka svoja ograničenja samo da bi otkrio nova. Stvarnost se opisuje kao da je posredovana nekim sučeljem jer je doista uvijek i bila posredovana sučeljem koje nije prepoznato kao takvo. Susret čovjeka sa šumom pokazuje, ili barem naznačuje, da je njegova predodžba uvijek ograničena predodžba neke zbilje koja nam konstitutivno izmiče. Biti čovjek znači biti ograničen. Biti bilo što znači biti ograničen. 

Tim tematskim sklopom Bekavac se opet približava Lemu čiji su najpoznatiji romani korišteni kao ilustracije stupnja u kojemu tehnološki mediji oblikuju način na koji vidimo i na koji uopće možemo vidjeti svijet oko nas. Njihov utjecaj je ionako moguć samo zato što naša svijest sama po sebi na određeni način već jest tehnološki medij (Anthony Enns, "Mediality and Mourning in Stanisław Lem's Solaris and His Master's Voice", Science Fiction Studies, 1/2002, str. 38). Sjetimo se samo kraja Solarisa: encefalogram Kelvinove svijesti upućen je koloidnom oceanu s namjerom nastavka komunikacije pod pretpostavkom da je ocean aparat napredniji od aparata ljudske svijesti i s nadom da će biti sposoban učitati i obraditi u njoj pohranjene informacije. 

Postoji puno drugih načina na koji tretmani tehnologije kod Bekavca i Lema korespondiraju. Primjerice, bilo bi zanimljivo istražiti ideju tehnološkog medija kao nečeg što istodobno čuva prisutnost i podsjeća na odsutnost, privlači i odbija, razgaljuje i izaziva zazor. Pomisao, ili barem poigravanje s njom, da tehnologija može premostiti jaz između živih i mrtvih uslijed čega ono živo više nije sasvim živo, a mrtvo na određeni način nikad ne umire, u Solarisu se očituje putem povratka preminulih modeliranih prema sjećanjima živih i nesposobnosti tih živih da shvate i prihvate kako ontološki status sablasti koje se vraćaju, tako i njihove zahtjeve, dok je u Drenju i Viljevu ona izložena razradom motiva instrumentalne transkomunikacije.

Način na koji Bekavac i Lem oblikuju književnu prostornost sličan je u mnogočemu, a protagonisti čije razmišljanje obilježava interferencija manifestne i znanstvene slike svijeta, kompleks problema određen odnosima ljudi i tehnologije, susret spoznajnog subjekta s vlastitim ograničenjima što se manifestira kao problem postojanja poruke neodvojive od nečeg za što pretpostavljamo da je njen medij, korištenje pseudodokumentarnih izvora kao načina izlaganja radnje – sve su to samo neki primjeri koji mogu poslužiti za argumentiranje teze iznesene na početku ovog eseja. To nipošto ne znači da Drenje i Viljevo, romani čijoj zapanjujućoj različitosti ovdje nisam posvetio nikakvu pozornost, ne bi bilo moguće, svaki posebno, na temelju argumenata puno uvjerljivijih od mojih, uklopiti u drugačije genealoške nizove od kojih bi neki bili pozicionirani unutar, neki na međi, a većina ipak potpuno izvan domene znanstvenofantastičkog žanra. Divljenje je začetak svake argumentirane rasprave, a razloga za divljenje ovoj prozi ne nedostaje. 

Esej Drenje i Viljevo Luke Bekavca ili o divljenju prostoru romana izvorno je objavljen u Časopisu za književnu fantastiku UBIQ (14/2014). Zahvaljujemo se autoru i uredništvu časopisa na ustupanju teksta. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 21.04.2015

VEZANE VIJESTI

Glasovi iz međuprostora

Piše: Vatroslav Miloš
Luka Bekavac dobitnik je nagrade Europske unije za književnost za 2015. godinu.

Ništa tu nije moje

Piše: Vatroslav Miloš
Izbor iz tjedna u medijima: od poduzetničkog grada i Güntera Grassa, preko radničkih prava u BiH, do Luke Bekavca i britanskih parlamentarnih izbora.

Strast za knjigom

Razgovarao: Vatroslav Miloš
Naklada Pelago već je jedanaest godina svjetionik na domaćoj književnoj sceni. Tom prigodom razgovaramo s urednicama i osnivačicama Katarinom Luketić i Dušankom Profetom.