Do posljednjeg signala | kulturpunkt

Do posljednjeg signala

Smanjenje pretplate za HRT na 65 kuna trijumf je jeftinog političkog populizma, odluka bez čvrste analize posljedica koje bi mogla imati po našu kulturu i društvo.

Piše: Vatroslav Miloš

Hrvatska radiotelevizija ne ispunjava, unatoč svom formalno-pravnom uređenju, funkciju javne televizije. Procedurom kojom se odabire glavni ravnatelj, kao i, na kraju krajeva, program koji emitira, ne odražava neovisnost od stranačke politike i profesionalizam kao temelj za informiranje građana ove zemlje o temama od javnog interesa. Hrvoje Šimičević u Novostima je krajem 2016. godine na papir stavio rezultate ideološke profilacije HRT-a u medij snažne katoličke orijentacije: emitirano je 2000 pojedinačnih emisija vjerske tematike, odnosno otprilike 11 tisuća bogobojaznih minuta. Dnevnik funkcionira kao medijator agencijskih vijesti na auto-pilotu, emisija Tihomira Dujmovića služi kao otvorena PR-ovska platforma za stranke na vlasti i njihove ultrakonzervativne aktivističke satelite, a Otvoreno, vjerojatno najgledaniji politički talk-show na televiziji, gotovo redovito ignorira teme koje izlaze iz gabarita skandala u parlamentarno-stranačkim krugovima, s posebnom sklonošću prema blagom zlostavljanju sindikalista, radnika u javnom i civilnodruštvenom sektoru. Treći program HRT-a je u samo godinu dana od stabilnog i kvalitetnog programa kulturnog, društveno-humanističkog predznaka, sa smislenim filmskim, dramskim i novinarsko-kritičkim programiranjem, pretvoren u stovarište repriznih naslova, odlagalište za ispunjavanje preuzetih obaveza iz različitih komercijalnih ugovora, arhivskih dokumentaraca i baštinskog sentimentalizma, ali i uglavnom slabo artikuliranog konzervativnog Kulturkampfa (u emisiji Crveno i crno HR Jure Vujića, primjerice, kao i u emisiji Mali noćni razgovori Milane Vuković Runjić i Danijela Rafaelića u kasnom terminu Prvog programa). Gledatelji i gledateljice, slušatelji i slušateljice, koji još uvijek imaju kakav-takav ulog u medije koji rade u javnom, a ne privatnom ili partikularnom, interesu, kao i oni koji još uvijek gaje interes prema kritičkoj kulturi, znanosti, obrazovanju, teško da bi svoj novac imali volju uložiti u takav program.  

Vijest da će pretplata za HRT biti smanjena sa 80 na 65 kuna mnogi bi mogli interpretirati kao trijumf. On to moguće i jest, ali tek kao trijumf političkog populizma MOST-a, koji je tim potezom diktirao svoj ulazak u koaliciju s HDZ-om i formiranje aktualne vlade. Bez ikakve analize postojećeg stanja, bez nekakve snažne medijske i financijske strategije kojima bi se takav potez opravdao. Iskreno, zagovaranje HRT-a kao javne televizije koja, čak i formalno-pravno, pripada svim građanima i građankama Republike Hrvatske, čini se kao besmislen posao; pogotovo kada mu, također formalno-pravno, stranačka politika čvrsto drži omču oko vrata. Jasno, kada nema identifikacije između medija i njegovog konzumenta, već kada se medij percipira isključivo kao instrument stranačke politike koji proždire javni, odnosno naš, novac, konzumentu ne ostaje mnogo; može se tek slavodobitno naslađivati nagrizanju prividnog statusa quo

Bacimo onda kratak pogled na inventarski popis gubitaka: ukupni prihodi HRT-a, zajedno s oglašavanjem i dotacijama, iznose ukupno 1,4 milijarde kuna, izračunali su u rujnu 2016. godine kolege s Faktografa. Prema sadašnjoj raspodjeli prihoda od pretplate 34 kune izdvaja se za proizvodnju televizijskih i radijskih programa na nacionalnoj i lokalnoj razini, potom rad Simfonijskog, Jazz i Tamburaškog orkestra te Zbor HRT-a, 24 kune odlazi na troškove održavanja HRT-a, sedam kuna na poreze, sedam kuna na Odašiljače i veze. Oko 120 milijuna kuna iz pretplate se izdvaja za naknadu autorskih prava preko ZAMP-a (10 posto), potom na HAVC i Fond za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije (3 posto) od kojeg preživljava, ističe Faktograf, 150 radijskih i 27 televizijskih stanica, kao i nebrojeni neprofitni elektronički mediji koji su svaku potporu izgubili pri ukinutom Fondu za neprofitne medije pri Ministarstvu kulture. Spuštanjem pretplate na 65 kuna, HRT bi ostao bez 228 milijuna kuna godišnje, a to bi nesumnjivo negativno odrazilo upravo na pobrojane stavke, a tek u manjoj mjeri na sam rad HRT-a.

Milan F. Živković, voditelj Odjela za medije pri Ministarstvu kulture u mandatu ministrice Andree Zlatar Violić – koji je zajedno s kolegama s manje ili više uspjeha pokušavao raditi na izgradnji kakve-takve strateške i dugoročne regulacije rada javnih, komercijalnih i neprofitnih medija – nema dvojbi o tome da se radi o izuzetno problematičnom potezu. "Pretplata ili — budući da se ne radi o protuvrijednosti neke robe ili usluge, nego o javnom prihodu za tu, posebnu namjenu — pristojba za rad HRT-a tradicionalno je (od 2001. godine) bila određena Zakonom u visini 1,5 posto prosječne neto plaće, prema podacima za prethodnu godinu. Da to vrijedi i danas, pristojba za 2017. godinu bi iznosila oko 85 kuna, a prihodi HRT-a bi bili veći za približno 75 milijuna kuna godišnje", ističe Živković i dodaje: "Umjesto toga, 2010. godine je administracija u kojoj je radila i današnja ministrica kulture Zakon o HRT-u izmijenila tako da pristojba može biti najviše 1,5 posto prosječne plaće. Kolika će točno biti, odlučuju Nadzorni odbor HRT-a i Vijeće za elektroničke medije odnosno, budimo iskreni, Vlada. Tako se financijska neovisnost HRT-a, taj nezaobilazni sastojak uredničke, novinarske i autorske neovisnosti javne radiotelevizije o vladajućoj politici još 2010. godine objesila mačku o rep". 

Damir Matković, umirovljeni izvjestitelj HRT-ove vanjskopolitičke redakcije, u nedavnom je razgovoru za Novi list izrazio skepsu u motive iza ovakvih poteza, kao i u proizvoljnost kojom se došlo do izračuna 65 kuna kao potencijalnog iznosa pretplate i upitao "znaju li zastupnici da snižavanje RTV pristojbe ne služi samo za ‘pacifikaciju’ HRT-a nego snažno pogađa i cijelu hrvatsku audiovizualnu industriju". "Ako se još ostvare medijske glasine da je Most potporu Kazimiru Bačiću uvjetovao postavljanjem ‘svog’ čovjeka na čelo Informativno-medijskog servisa", rekao je Matković, "onda nam zaista slijedi sumrak demokracije i zdravog razuma!" 

Živković ističe to da su i kasnije administracije propustile jasno definirati djelokrug rada, odnosno podržati financijsku neovisnost rada HRT-a, te da je desetljeće barem prividne neovisnosti HRT-a o vladajućoj politici definitivno stvar prošlosti. "Igor Lasić i ja smo svojedobno izračunali da se realna vrijednost pristojbe, zahvaljujući inflaciji, u ožujku 2014. godine smanjila za preko 20 posto u odnosu na 2009. godinu. Ako se sada još i to smanji na 65 kuna, procjenjujem da će se HRT-ovi godišnji prihodi od pristojbe smanjiti za preko 200 milijuna kuna. Za orijentaciju, od toga bi se mogli platiti još jedni troškovi proizvodnje HRT-ovog programa, a da pedesetak milijuna ostane za šoping nove opreme starog šefa tehnike ili barem dvije herojske epopeje u režiji, ako netko voli, Antuna Vrdoljaka. Posredno, na radost hrvatske radikalne desnice, smanjit će se i prihodi HAVC-a, ali, na žalost iste političke grupacije, i lokalnih radija i televizija iz Fonda za pluralizam. Iskreno, bojim se da tih pet kuna umirovljenicima neće mnogo pomoći. Niti nesretni predlagač te budalaštine se zato neće usrećiti na izborima, tako da bi jedino komercijalne televizije mogle biti stvarno zadovoljne slabljenjem kvalitete i opsega HRT-ovog programa", kaže Živković i dodaje: "Naravno, kada vam prekinu prijenos mise da bi se kolektivno posvetili popravljanju narušenog imidža predsjednice Republike, bez obzira da li vas živcira propuštena poanta euharistije ili njena svjetovna parafraza, shvaćam da ne želite platiti niti kunu. Međutim, iskustvo je pokazalo, program HRT-a, barem zasad, može biti još gori, a smanjenje pristojbe je pravi put za to".

Vratimo se onda na već spomenuto pitanje HAVC-a, javne institucije osnovane upravo kako bi se audiovizualnoj industriji dao poticaj za rad neovisan od političkog i financijskog utjecaja. HAVC se ne financira isključivo novce poreznih obveznika, kako se to često u recentnim napadima na tu instituciju moglo čuti, već se sredstva za njegov rad osiguravaju iz državnog proračuna, ali i iz dijela ukupnog godišnjeg bruto-prihoda ostvarenog obavljanjem audiovizualnih djelatnosti, odnosno Hrvatske radiotelevizije, nakladnika televizijskih programa na nacionalnoj razini, nakladnika televizijskih programa na regionalnoj razini, operatora sustava kabelske distribucije, operatora u nepokretnim i pokretnim telekomunikacijskim mrežama, davatelja usluga pristupa Internetu i osoba koje javno prikazuju audiovizualna djela. HRT i HAVC tek su krajem 2015. godine posebnim ugovorom uredili poslovne odnose, i to nakon višegodišnjeg sporenja oko toga što se točno uzima kao bruto-osnovica na koju bi se računao izdatak od 2 posto godišnje: 2009. godine taj je iznos bio 12 350 000 kuna, 2010. godine 9 985 000 kuna, a 2012. godine 18 900 000 kuna. S obzirom na ukupan budžet kojim je HAVC raspolagao proteklih godina – prosječno oko 70 milijuna kuna – to su svakako značajna sredstva i njihovo smanjenje znači potencijalne tektonske poremećaju u ionako prilično siromašnoj hrvatskoj kulturi. 

Što će pak smanjenje pretplate značiti za rad HRT-a i njegove radnike, teško je sa sigurnošću procijeniti, no ne može značiti ništa pozitivno. "Najave već cirkuliraju, sasvim je jasno da će smanjenje prihoda biti alibi za novi val famoznog restrukturiranja. Rezultati tog eufemizma za otkaze, sniženja plaća, neplaćene prekovremene i prijevremena umirovljenja će se opet vidjeti na ekranu i, nadajmo se, barem nešto manje, čuti u eteru. Nismo još vidjeli rezultate 'vd-uprave' poslije desničarskog 'desanta na HRT', ali znamo da je u nepunom mandatu prethodnih menadžera s HRT-a otišlo preko 500 radnika (od tri i pol tisuće). Vaš kolega novinar Ante Pavić je nedavno sjajno prikazao kako se na upražnjena radna mjesta vraćaju netom otpušteni snimatelji, ali ovoga puta zaposleni u posredničkoj agenciji. Plaća im je niža, troškovi za HRT viši, a vlasnik agencije nas i dalje može maltretirati svojom instant-ideologijom. Najave da će nezdrava atmosfera 'restrukturiranja' u vrijeme Milanovićeve vlade devastirati kadrovsku i proizvodnu bazu, nažalost, obistinile su odmah po dolasku radikalne desnice. Desetkovani, posvađani i iscrpljeni radnici HRT-a se nisu mogli ozbiljno suprotstaviti desantu koji je uslijedio. Prema tome, poslije nevidljive ruke menadžerskog restrukturiranja, čvrsta ruka političke cenzure više nije niti potrebna. Pretvaranje javne radiotelevizije u privatni youtube-kanal vladajuće politike ide samo od sebe", naglašava Živković.

Vrijedi istaknuti da smo za komentar kontaktirali i same zaposlenike HRT-a, ali s obzirom na tamošnje ugovore o radu, koji radnicima propisuju da od uprave moraju tražiti dopuštenje za istupe u drugim medijima, do zaključenja teksta nismo uspjeli dobiti odgovore. U nedostatku "svježijeg komentara", možemo se poslužiti i konstatacijom novinarke HRT-a Maje Sever, izrečenom prošle godine na tribini Akademije dramske umjetnosti iz ciklusa Politički leksikon: "Javnu televiziju ne bi trebala financirati država niti bi trebala ovisiti o oglašivačima već tih 80 kuna, koje će uskoro vjerojatno ukinuti, trebalo bi biti garant neovisnosti i jakog servisa u obrani javnog interesa. To nije ostvareno ni u posljednje četiri godine SDP-a ni u osam godina HDZ-a, prije toga i SDP-a i HDZ-a, mijenjaju se direktori, svaki krene u nove sistematizacije, a javni servis i dalje ne opravdava tih 80 kuna mjesečno. Bojim se da sve dublje tone i da ćemo uskoro doći do toga da se pretplata ukine". 

HRT je, kao i čitav niz djelatnosti koja se iz naknade koji joj građani mjesečno plaćaju, na prekretnici. Dio je to tek šire fronte u ratu koji protiv javnih dobara vode političke i ekonomske elite. Gubitkom HRT-a, kao jedinog medija u državi čija je egzistencija zakonom zagarantirana, potencijalno ulazimo u područje medijske pustoši već dobrano nagriženo zamkama postavljenim neprofitnim medijima koji su godinama pokušavali biti korektiv između dezorijentirane javne i cinične komercijalne sfere. Programska je devastacija uzela maha, na što podsjeća i Branimira Lazarin u nedavnom tekstu na Biltenu: "Pitanje o stanju, statusu i sadržaju javnih medija u Hrvatskoj u aktualnoj političkoj konstelaciji nije retoričko nego autoironično. Kao što je općepoznato, u obzoru toga 'pitanja' danas više nema mjesta debatnom upitniku niti uskličniku nego prostom bilježenju turobnih fakata, vježbicama iz simptomatskog čitanja medijske robe pomoću kojih uz manifestnu strukturu desne političke retorike uočavamo lapsuse, (namjerne) omaške, logičke podvale i slične stileme latentnog teksta domaće desnice".

Kako sada stvari stoje, uz smanjenje pretplate, i nakon temeljitih programskih ustupaka prema desnom braniteljsko-klerikalnom spektru, demontaža javnog radiotelevizijskog servisa čini se sasvim izvjesnom. "Ne bih želio političkom diletantizmu pripisivati preveliku dijaboličnost, ali jedina strategija iza sniženja prihoda i slabljenja HRT-a je izlazak na ruku komercijalnim televizijama", nastavlja Živković, "Ova 'javna' je već pod kontrolom, tako da preostaje samo osvježiti pakt s komercijalnom konkurencijom. Možda toga većina predlagača nije direktno niti svjesna, ali njihovi politički instinkti su odavno impregnirani kampanjom koju protiv HRT-a i javnih dobara općenito već niz godina vode komercijalni mediji. Iako će se financijske bilance nekih komercijalnih televizija relativno dobro držati još neko vrijeme, razvoj događaja u bliskoj budućnosti vjerojatno će pokazati značajnu reorganizaciju također i na razini televizijske proizvodnje. Uslijed toga, kriza prihoda, gubitak novinarske zaposlenosti i dodatni pad kvalitete sadržaja, kakve su prošlih desetljeća praktično prepolovile redakcije novina, uskoro bi se u nekom izdanju mogle prenijeti i na komercijalne televizije. Zbog toga one već niz godina otvoreno lobiraju za slabljene javnih radiotelevizija. Nedavni primjer iz Danske pokazuje da u tome hrvatske relacije nisu izuzetkom, kao uostalom niti po ekspanziji desničarskog radikalizma". 

Neiskorišteni prosvjetiteljski potencijal javne ustanove s takvom logistikom, sredstvima, pa i takvim (dobrano zgaženim) ugledom i radničkim kadrom, mogao bi označiti kraj jedne ere, i to prije negoli je uopće zaživjela punim kapacitetom. Prvenstveno stoga što je njezina transformacija iz državne u javnu ustanovu, s transparentnim programskim i financijskim ulogom, obilježena ne samo nedostatkom političke volje, već i beskrupuloznim opstrukcijima političkih elita. "HRT kao jedina uvjerljiva garancija da će se televizijski program i ubuduće profesionalno snimati na hrvatskom se devastira, a niti program komercijalnih televizija od toga neće biti bolji. Žalosno je da ćemo pritom opet morati slušati o navodnoj zabrinutosti predlagača za umirovljeničku oskudicu. Da su željeli imalo izaći u susret studentima, umirovljenicima, nezaposlenima i svima manje imućnima, ne bi prije nekoliko godina tako složno odbacili prijedlog da se pristojba plaća u postotku prihoda, odnosno da je ljudi s malim penzijama uopće ne plaćaju. Tada su napravljene uvjerljive kalkulacije da je naplata pristojbe istovremeno mogla biti pravednija, jeftinija (bez uplatnica i ovrha), a da neophodna novca za javnu radioteleviziju i novinarstvo u interesu javnosti bude i više", zaključuje Živković.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 03.03.2017

VEZANE VIJESTI

Argument protiv demontaže javne televizije

Piše: Viktor Zahtila
Treći program HRT-a posvećen kulturi, znanosti i obrazovanju započeo je s emitiranjem u rujnu 2012. godine. Tekst koji slijedi kritički je osvrt na trenutno stanje stvari.

Javna potreba, javni interes i javno dobro

Piše: Matija Mrakovčić
Da bi čitatelji bili svjesni važnosti svog doprinosa održivosti nekog medija, trebala bi postojati platforma koja bi ih uputila, obrazovala i odgojila u tom smjeru.

Jadni radiotelevizijski servis

Piše: Vatroslav Miloš
Na tribini u HND-u zagrebalo se po površini izuzetno kompleksnog problema transformacije HRT-a u kvalitetnu, kritičnu javnu televiziju neovisnu o promjenama vlasti.