Dome, strani dome | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Dome, strani dome

Većina bečkih manifestacija kojima je odana počast procesima radne migracije premalo se bavila aktualnim momentom njene šire društvene i političke instrumentalizacije.

Piše: Jana Dolečki

Tanja Ostojić, Misplaced Women?, FOTO: Henry Chan/7a-11d.ca

U uzavreloj atmosferi austrijske političke sezone 2016. obilježene skandalima vezanima uz aktualne predsjedničke izbore, s nikad opskurnije izborenim dvostrukim produžecima, ove se godine raznovrsnim prigodnim manifestacijama, izložbama, konferencijama i drugim dešavanjima državničkog, ali i nezavisnog karaktera obilježava 50. godišnjica potpisivanja sporazuma o angažiranju radne snage s područja SFRJ na privremenom radu u Austriji. Temi kojoj službena Austrija poslovično i izvan prigodnih datuma ne pridaje kritički konkretnog javnog značaja, i koja je manje-više prepuštena inicijativi samoosvještenije austrijske migracije i pridruženih simpatizera mahom akademske provenijencije, ove je godine u pozadini navedenih političkih previranja i akutne migracijske krize pridana dodatna referencijalna vrijednost koja ju je na neki način na preskok izvukla iz historijskog konteksta i upisala u aktualnost - bilo da je eksplicitno objašnjava ili glasno prešućuje.

Tijekom ove obljetničke godine gastarbajteri su tako u službenom  javnom diskursu najčešće spominjani isključivo kao model uspješne integracije migranata: "Jako je važno da je druga i treća generacija migranata iz bivše Jugoslavije dobro integrirana u austrijsko društvo. Primjer ljudi iz bivše Jugoslavije pokazuje da integracija može uspjeti, ali i da je za nju potrebno mnogo vremena, čak i više od jedne generacije", nedavno je izjavio austrijski ministar vanjskih poslova i integracija Sebastian Kurz, zaboravivši napomenuti u okviru kakvih se to kriterija integracija dijeli na dobru i lošu. Međutim, objašnjenje treba tražiti u tajmingu - u trenutku kad spomenuti ministar predlaže regulaciju migrantske krize prema australskom modelu, ili kažnjava "integracijsku nevoljkost" (Integrationsunwilligkeit) školskih učenika s 1000 eura kazne, jugoslavenski su migranti izvučeni iz prašnjavog ormara austrijskih socijalnih čuda te ih se sa svih strana svojata kao društveni eksperiment koji se, eto, prigodno upravo uslijed izborne godine i kontroverznih migracijskih politika slavi kao nacionalni uspjeh. Svaka veća i ozbiljnija stranka (osim radikalno desnog FPÖ-a čije nesudjelovanje u trendu ne treba posebno objašnjavati), svaki državni ured ili agencija koja u svojem akronimu nosi integraciju, manjinu ili oboje, kroz godinu je organizirala vlastitu proslavu obljetnice potpisivanja Sporazuma s predvidljivim sižeom - red službene govorancije, red zabavnog programa manjinskog karaktera, red balkanskih specijaliteta s otvorenim bifeom. 

Slaveći uspjeh austrijskog modela integracije koja se, evo, odvija već nekoliko generacija (u službenom diskursu migracija se još uvijek reda po brojevima, kao da nikada neće prestati biti definirana prezimenom svoga djeda ili bake), službeni modeli obilježavanja jubileja potpuno su zanemarili činjenicu da se ta višegeneracijska integracija i transformacija privremenog u stalno radništvo temeljila na uputama države i dokumentima u čijem se provođenju na terenu promicala upravo privremenost kao prioritet. Drugim riječima, ostanak radnika u gostima nije bio planiran projekcijom službene vlasti, on se jednostavno dogodio mimo nje.

O tome svjedoči i sam tekst Sporazuma iz 1966, nastao po uzoru na slične ugovorne dokumente koje je Savezna Republika Austrija, u projekciji snažnog poslijeratnog ekonomskog rasta i pod pritiskom potrebe za provodiocima istog, potpisala i sa Španjolskom (1962) i Turskom (1964). Uz odredbe mehanizama sustavnog zapošljavanja jugoslavenskih radnika u Austriji (austrijski su poslodavci slobodna radna mjesta morali prijavljivati jugoslavenskom birou za zapošljavanje preko kojeg su onda radnici aplicirali za određene pozicije na koje bi o trošku poslodavca odlazili nakon obaveznog zdravstvenog pregleda) te odredbe o pravima jugoslavenskih radnika na uživanje ravnopravnog položaja u odnosu na austrijske kolege, osnovna ideja vodilja Sporazuma bila je ona o rotacijskom radnom planu - dodatna je radna snaga u punom smislu riječi bila zamišljena kao gostujuća, zapošljavala se uglavnom u valovima, ograničena kratkoročnim ugovorima o zapošljavanju. Važnost pojma privremenosti u privremenom radu dodatno je potvrđena prvom većom ekonomskom krizom u Austriji (1975-1984) kad je više od trećine ukupnog broja jugoslavenskih radnika vraćeno u domicilnu državu kao tehnički višak. 

Sistem privremenog rada

No, zamišljen, dogovoren i normiran, sistem privremenog rada već se nakon nekoliko godina prakse počeo urušavati, ali iznutra. Mnogi su sezonski radnici odlučivali ostati, mijenjali su poslove kako bi doskočili pravu na jednokratno zaposlenje, dovodili su obitelji i time proširivali mogućnosti ostanka, ali su i mnogi austrijski poslodavci samoinicijativno počeli produživati ugovore kako bi izbjegli ponovno obučavanje novog vala radnika. Upravo je ta raznovrsnost procesa transformacije gosta u punopravnog i aktivnog subjekta austrijske države, "njih" u "nas", potpuno nedostajala u manifestacijama obilježavanja godišnjice državnog tipa rušeći tek mjestimice svoju nametnutu povijesnu uvjetovanost i njenu predvidljivu reprezentaciju. 

Uz prigodničke manifestacije u izvedbi službenih organa (od kojih većina nije imala javni karakter), nekolicina događaja koji nisu potpali pod goreopisane programske sheme odvijala se najčešće u gradskim kulturnim institucijama poput muzeja, galerija, kino-sala, u okviru programa nezavisnih kulturnih centara ili na mjestima obilježenima privremenim radom, poput napuštenih tvorničkih pogona. Nezavisno od strukture podrške zadužene za sam program (državno, gradsko, stranačko ili nezavisno pokroviteljstvo), preostale modele reprezentacije izrazito kompleksne teme radne migracije kojima smo svjedočili tijekom ove godine mogli bismo, s obzirom na karakter same građe, svesti na dva tipa. Prvi se bavio prikazom društveno-političkog konteksta, tj. mehanizama kontrole i upravljanja procesima radnih migracija "odozgo" (propitivanje i predstavljanje administrativnih uvjeta, odnosa kontrole i upravljanja, pitanje političkih odluka i sl.), a koji su se minimalno kritički preispitivali kroz sve analizirane i posjećene programe, tek se poslovično predstavljajući kao svojevrsna polazna točka. 

Drugi tip reprezentacijske građe potpuno je prevladao u većini ponuđenih programa. Riječ je o modelu prikaza "odozdo", svođenju fenomena na minimalan zajednički nazivnik okarakteriziran osobnim svjedočanstvima prvoboraca rada u gostima. Na tom i takvom prikazu pojedinačne arhivske građe, bilo u njenom materijalnom ili živom obliku, do sada su se temeljile postavke najvećeg dijela prigodnih izložbi i manifestacija u Austriji (npr. izložba Pod tuđim nebom u bečkom etnografskom muzeju otvorena u rujnu ili putujuća izložba Doći i ostati u Linzu), kao i segmenti nekih drugih projekata na istu temu (segment projekta Langer Weg der Gastarbajt posvećenog toposima jugoslavenske migracije u bečkom 16. i 17. okrugu i u organizaciji bečke nezavisne inicijative Platforma). Iako na prvi pogled hvalevrijedan potez davanja vidljivosti i osnaživanja pojedinačnih aktera ove priče koji su do sada ostajali uglavnom utopljeni u definiciji pojma gastarbajta, pretežno oslanjanje na prikaz fenomena kroz njegove partikularne primjere, a bez svojevrsne teorijske interpretacije sa sobom sasvim izgledno donosi i rizik promašene definicije pojma. 

Primjera radi, velika većina iskaza koji su se koristili u ovim projektima i koje su dali radnici zapošljavani na fizički vrlo zahtjevnim radnim mjestima gotovo se nigdje ne prikazuje kao kritički prilog uvidu da su visokokvalificirana radna mjesta u Austriji bila uglavnom namijenjena domicilnom stanovništvu. Svjedočanstva tako ostaju minimalno kritična spram zemlje domaćina i službenih politika te postaju prelako svodljiva na razinu pojedinačnog slučaja. Isto tako, u duhu opisanog dominantnog diskursa koji priču o gastarbajterima prepričava kao priču sa sretnim krajem, službeni obljetničarski programi najčešće su navodili pozitivne primjere onih koji su isključivo kroz svoj uporan i predan rad postali "punopravni članovi austrijskog društva". Ovaj princip "montaže" modela uspjeha to je prisutniji što je u pokroviteljstvu programa prisutnija službena država - kritički ogledi o primjerice izrazito nesigurnim uvjetima smještaja i života, o jezičnoj barijeri ili izloženosti općoj društvenoj diskriminaciji načelno su prešućeni, definirani kao privremeni ili pojedinačni.

Međutim, neki su programi najčešće samoorganizirajućeg karaktera, poput spomenutog Langer Weg der Gastarbajt, ipak pokušali kroz odabir sugovornika izbjeći zamku jednodimenzionalnosti, pa su gastabajteri prve generacije uključeni u turu kroz bečke okruge obilježene životom i radom privremenih radnika publici iznosili i negativne aspekte života na razmeđi privremenosti i neizvjesnosti. 

Arhiv migracije

Prvo veće dešavanje s posvetom gastarbajterima iz bivše Jugoslavije, u kojem se u cilju sveobuhvatnije definicije teme pokušalo preplesti oba modela reprezentacije, odvilo se ovog travnja Beču u vidu manifestacije pod nazivom … jer ja ne bih mogao da zamislim Beč bez naših jugoslovenskih prijatelja…, što je citat preuzet iz obraćanja bečkog gradonačelnika Helmuta Zilka na otvaranju sportskih igara jugoslavenskih radnih klubova 1989. Ovo dešavanje u organizaciji insbruškog sveučilišta, nezavisne platforme za manjine Initiative Minderheiten i asocijacije Archiv der Migration sastojalo se od mini izložbe postavljene u prostoru nekadašnjeg kluba Jugoslaven, krovne udruge jugoslavenskih radničkih klubova u Beču, današnjeg kina Filmcasino gdje gotovo nadrealno djeluje arhivski materijal koji prikazuje kako se Titove slike kočopere prostorom koji danas funkcionira kao jedno od najvažnijih bečkih art-kina. Uz izložbu, u istom se prostoru odvila i mini-konferencija okupivši nekolicinu akademskih stručnjaka, povjesničara i sociologa, koji su u svojim izlaganjima fenomenu jugoslavenske radne migracije prilazili iz šire povijesne i teorijske perspektive, odvajajući je od autoreferencijalne analize. Od predstavljenih radova možda je najzanimljiviji bio onaj povjesničarke Verene Lorber koja je kroz nekoliko obrađenih biografija gostujućih radnica iz bivše Jugoslavije pokušala teoretski označiti problematiku nevidljivosti gostujućeg ženskog rada. 

Teoretski okvir postavljen u prvom dijelu na najbolji je mogući način korespondirao s drugim dijelom manifestacije u kojem su se svojim svjedočanstvima u živoj panel-diskusiji predstavili vodeći funkcioneri i funkcionerke nekadašnjih jugoslavenskih radničkih klubova kao živi svjedoci vremena i izvršioci određene političke agende - njihovi iskazi o načinima nastanka i radu spomenutih klubova (kojih je u Beču u jednom trenutku bilo čak dvadesetak) na vrlo su konkretan način razotkrili mehanizme službenih odnosa matične zemlje i Austrije i metode njihove konkretne primjene. Spomenuta manifestacija zaokružena je projekcijom nekoliko dokumentarnih filmova na temu gastarbajtera (Krsto Papić, Želimir Žilnik, Goran Rebić) otvarajući pitanje ne samo na koji je način ovaj fenomen bio inspirativan za jugoslavensku kinematografiju, već i na koji su način gastarbajteri bili shvaćeni i definirani u zemlji iz koje su otišli u potrazi za boljim radnim uvjetima.

Treći, gotovo bastardni model reprezentacijske građe u okviru teme radne migracije jest onaj koji ju predstavlja kroz suvremenu umjetničku produkciju. Uz rizik nedostatka kontekstualnih objašnjenja, ovaj model ipak ima svojevrsnu prednost na polju njene aktualizacije i svojevrsnog kritičkog potencijala, jer fenomen prošlosti u najboljem scenariju protiskuje kroz aktualnost društveno-političkog konteksta umjetnika. Uz nekoliko sporadičnih umjetničkih projekata realiziranih diljem Austrije (primjerice, performans Pozdrav! Marka Markovića u okviru programa Langer Weg der Gastarbajt, kao i video-rad umjetničkog dua Doplgenger u muzeju grada Kremsa), najkonkretniji primjer umjetničkog pristupa temi gastarbajtera zasigurno je bila izložba Ajnhajtklub (Klub jedinstvo u namjerno iskrivljenoj gastarbajterskoj transkripciji) u kustoskoj koncepciji Bogomira Doringera, organizaciji galerije Freiraum Q21 i pod službenim pokroviteljstvom austrijskog Ministarstva vanjskih poslova i integracija. Iako je i u ovom slučaju obljetnica bila glavna polazna točka te osnovno uporište službenog diskursa gorespomenutih glavnih pokrovitelja izložbe, sama se postavka ipak prelila van specifičnih okvira priče o jugoslavenskim radnicima, dovodeći temu gostujućeg i privremenog rada u širi aktualni društveni i ekonomski kontekst - primjerice, rad Addie Wagenknecht Optimization of Parenthood, Part 2 gdje robotska ruka na svaki plač djeteta reagira njihanjem kolijevke stavljajući time u odnos problematiku majki i očeva odsutnih radi posla, onda i sada. 

Službena kontrola reprezentacije

Međutim, aktiviranje političkog potencijala izloženog sadržaja prebacivanjem teme u realnost trenutne političke situacije u Austriji konkretno obilježenoj migrantskom krizom ipak je izostalo - nijedan od prikazanih radova nije dublje zagrebao očit suodnos ondašnje radne, današnje "ekonomske" migracije te načina na koji ju tretira državni sistem. No, iako načelno i sadržajno skrajnut, politički potencijal izložbe ipak se očitovao kroz nekoliko eksternih skandala koji su je obilježili - povlačenje rada Tanje Ostojić iz postavke i javna optužba umjetnice za sustavnu cenzuru njenog planiranog rada koji se trebao kritički odnositi spram položaja BHS jezika u okviru javnih kulturnih institucija; otkazivanje nužno potrebnog diskusijsko-teoretskog dijela izložbe zbog nedostatka financijskih sredstava; otvaranje izložbe od strane ministra vanjskih poslova i integracije Sebastiana Kurza u odvojenom dijelu galerije postavljenom samo za VIP uzvanike, itd. Upravo iz ovih dešavanja upućenija je austrijska javnost mogla iščitati ne samo mehanizme nametanja kontrole nad kulturnom i umjetničkom produkcijom, već i sam stav da temi gastarbajtera i njenoj reprezentaciji treba službena kontrola. Drugim riječima, tajna gastarbajtera kao uspješne integracije možda leži u činjenici da se tome ne dozvoljava proturječiti.  

Većina dosadašnjih manifestacija kojima se na različite načine odala počast procesima radne migracije u svom se ukupnom zbroju ipak premalo bavila aktualnim momentom njene šire društvene i političke instrumentalizacije, kao i artikuliranom dekonstrukcijom službenog diskursa koji pojam gastarbajtera želi fiksirati u prošlosti interpretacijama o njegovim pozitivnim ishodima. No, ispisivanje vlastitih verzija prošlosti koje se ne upisuju u službene anale kako domicilne tako ni gostujuće države iznimno je važno, pogotovo u svijetlu činjenice da takvi programi na najbolji mogući način komuniciraju ne samo sa širom već upravo i s migracijskom publikom koja se u njima iskustveno prepoznaje i tako konkretnije gradi pripadanje, ali i otklon od tog pojma.

Ipak, imajući pred sobom jedan tako gorljiv društveno-politički problem kao što je aktualna migrantska kriza koja na toliko načina može komunicirati s problemima, ali i rješenjima ondašnjih migracijskih procesa, ostaje dojam da su dosad održane manifestacije proslave jubileja (a pogotovo one koje nisu organizirane pod konkretnim nadzorom službene vlasti) ipak trebale naći način da se otresu vlastite autoreferencijalnosti u cilju njenog potencijalnog osnaživanja iznutra. 

 

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo i načmemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 16.01.2017

VEZANE VIJESTI

Gastarbajterska mapa Beča

Piše: Mislav Marjanović
Povodom pedesete godišnjice potpisivanja ugovora o najamnom radu između Jugoslavije i Austrije, rekonstruirali smo načine na koje Beč oblikuje prva generacija gastarbajtera.

Izvrnuta Europa

Piše: Mario Kikaš
Migracije povezane s radom dale su Europi novi emancipatorni potencijal istovremeno stvorivši mjesto razvoja reakcionarnih političkih snaga koje se hrane kontradikcijama rada i migracija.

Na arbajtu vani

Piše: Ante Jerić
Koja su bila žarišta migracije? Koji su bili motivi migranata za odlazak? Koje su bile njihove kvalifikacije i što su radili u Njemačkoj? Što je država dobivala od njihovog boravka vani?