Dostupnost kazališnog nasljeđa | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Dostupnost kazališnog nasljeđa

Ovogodišnji je PUF pronašao novi koreografski jezik na granici različitih umjetničkih formi i pretvorio scenski pokret u vodeći impuls interpretacije kazališnih i književnih klasika.

Piše: Tatjana Tomić

Amanet, Dr. Inat, FOTO: PUF/Facebook

Dvadeset i dvije godine održavanja PUF-a u srpanjskim danima Pule znači da se motor kazališnih događanja ubrzava do visokih obrtaja, baš kao i temperature mora i zraka. Od 1994. godine, kada je pokrenut pod nazivom Međunarodni kazališni festival, a kasnije PUF - Pulski alternativni festival, u organizaciji Branka Sušca, voditelja kazališta Dr. Inat, kroz gledalište se educiralo nekoliko generacija koje sad na predstave vode i svoju djecu, čime se poštovanje prema domaćoj i međunarodnoj nezavisnoj kazališnoj sceni i njenoj raznorodnoj estetici, u smislu odmaka od (malo)građanskog institucionalnog kazališta, čvrsto utvrdilo. Najvažnije, festival je ostao otvoren, dostupan i besplatan za svoje gledatelje. Ironično, jedna replika Ozrena Grabarića u mono-operi Dnevnika jednog luđaka makedonskog Moving Music Theatrea govori o onima koje takvo kazalište ne zanima: "Oni ne bi išli u kazalište ni da ih lupiš besplatnom kartom po glavi".

Od ovogodišnjih deset predstava, domaće su imale ravnopravan udio u programu sa stranim teatarskim grupama, uz nezaobilaznu hrvatsko-francusku koprodukciju Anno Domini 2016. te dodatne sadržaje: izložbu crteža Vedrana Štimca i instalacije Marine Štembergar, koncerte i čitanje poezije s Enesom Kiševićem. Stručni žiri (Enes Kišević, Bojana Ćustić Juraga, Radmila Djurica) pohvalio je selektora Branka Sušca za izuzetno jak festivalski program s dva objedinjavajuća elementa, za pronalaženje novog koreografskog jezika na granici različitih umjetničkih formi i preregistraciju scenskog pokreta u vodeći impuls interpretacije kazališnih i književnih klasika, kao u Staklenoj menažeriji u režiji Matije Ferlina, K-af-ki Oriantheatre Dance Company, Daskinom hommageu Aleksandru Ivanoviču Vvedenskom i mono-operi Moving Music Theatrea nastaloj prema Gogoljevoj kratkoj priči, te Pticama Bitefove plesne kompanije prema Aristofanovoj komediji. 

Tako je PUF-ova nagrada za istraživačke dosege Vjetar pripala predstavi Sol zemlje izraelskog PuppetCinema koji kombinira formu lutkarske animacije i snimanje u stvarnom vremenu, kako priču o bijegu glavnog lika pisca usred vojnog puča prema mitskom Ein Harodu prenose narator i njegov alter ego - Bunraku lutka na velikom projekcijskom platnu iznad izvedbenog prostora. Svijet lutkarske minijature postaje idealno sredstvo za otpuštanje tereta neprenosive traume - desetljetnog vojnog sukoba u kojem su kolateralne žrtve ne samo pojedinci, već generacije uhvaćene u neprestanu borbu za preživljavanje. Nagrada Munja za poseban doprinos i iznimne rezultate u različitim sastavnicama kazališta (glazba, scenografija, kostimografija) dodijeljena je talijanskoj trupi Teatro dei Venti iz Modene za veselu dječju predstavu Zmaaaj zbog doprinosa uličnom spektaklu u teatru. Spomenuta mono-opera Dnevnik jednog luđaka u kojoj Ozren Grabarić bravurozno glasovno i glumački oprimjeruje raspadanje uma Gogoljeva "malog čovjeka", sustavno ponižavanog činovnika koji u nedostatku časti i smisla vlastitog identiteta stvara podvojenu ličnost - kralja Španjolske, u kompozitorskoj viziji redatelja Marjana Nećaka zaslužio je nagradu Kaplja. Nagrada Ozon dodijeljena je plesnoj predstavi EXTension(+) koreografkinje Yum Keiko Takayama u režiji Fabricea Planquettea koja ljudsko tijelo u pokretu smješta u apstraktno rigidno okruženje stalno na rubu ekscesa, a čije audiovizualno odvajanje kontrolira izvođačica preko interaktivnog pročelja u trajnom dijalogu stroja i tijela. 

Posebnu pažnju zaslužuju predstave grupa proizašlih iz kazališnog amaterizma i izvaninstitucionalne scene - sad već s tridesetogodišnjom tradicijom postojanja, međunarodnim gostovanjima i nagradama - kazališta Daska u suradnji s Nomadima ljepote (Društvo ubijenih umjetnika) i Dr. Inata (Amanet). Od osnutka festivala sisačko i pulsko kazalište rade na uvažavanju neprofesionalne male scene i zajedničke su im poveznice šire nerazumijevanje značaja njihova rada od strane političkih kadrova, zabranjivanje izvođenja, kao i problemi s financiranjem projekata. Znakovito je da je na jednom od prvih PUF-ova Daska nastupila s legendarnom predstavom Pif Paf Puf od koje festival preuzima i ime. Daskino nasljedovanje estetike sovjetske avangarde od sredine osamdesetih do danas preko korištenja tekstova Daniila Harmsa do Aleksandra I. Vvedenskog poslužilo je tumačenju aktualnih političkih prilika nadrealističkom poetikom i filozofijom, što je u Društvu ubijenih umjetnika prikazano kao apel protiv svakodnevne represije prema umjetnosti.

Nebojša Borojević, Vili Matula i Sreten Mokrović na dvije lingvističke razine, engleskoj i hrvatskoj, iz oprobane poetike apsurda razgraničuju priču o tlapnjama hospitaliziranih luđaka od potresne realnosti pisaca političkih zatvorenika u sibirskim kazamatima. Uz vrhunske hrvatske glumce, i već naglašavan status "najprofesionalnije neprofesionalne kazališne udruge u Hrvatskoj", Daskina oda humoru apsurda donosi suočavanje sa zataškavanim, neizrecivim užasima logora smrti, prema nalaženju ljudskosti u smrznutim krhotinama uma koje ostaju umjetniku na raspolaganju kao moguće trunčice nade, vizualno realizirane u slici ledenih diskova u kojima su se našli grančice i listovi, simboli prirode zaustavljene u ledenoj smrti. Predstava ima otvoreni kraj, glumci predaju publici u ruke komadiće leda, osjećaje progonstva, izolacije, tragične sudbine Aleksandra Ivanoviča Vvedenskog, i nestaju među publikom u intimnom komornom izvedbenom prostoru kazališta Dr. Inat u DC Karlo Rojc. 

Inatove predstave sukcesivno gledajući, obilježene otežavajućom konstantnom promjenom generacija glumaca, daleko od profesionalnih izvedbi Daskinih pridruženih glumaca, u Amanetu premijerno prikazanom u INK-u, doživljavaju zaokružen komentar i ostaju kao ostavština nadolazećim generacijama. Što ostaje poslije ovog vremena, što ostaje poslije nas? U biblijskoj referenci na doba antropocentričnosti, "u početku čovjek bijaše Čovjek", uprizorenoj u božićnoj scenografiji, Inatova groteskna poetika zasićenja gestama vodi kroz prve korake, prežderavanje, kopuliranje, obavljanje nužde do karikiranja kulture površnosti i samoprezentacije, na kraju i kulture siromaštva duha.

U prepoznatljivim uniformama-metaforama, petoro glumaca-bijelokošuljuša (Ana-Marija Horvat, Gordana Trajković, Vedran Štimac, Vladimir Butković, Andrea Joksić) divljaju scenom obavljajući svakodnevne rituale uhvaćeni u beznađe postajanja bez svrhe. Ritam grubog scenskog pokreta pojačava se kako se htijenja suvremenog čovjeka pokazuju sve ispraznijima, u čemu je izuzetno dobra Gordana Trajković, asistentica režije uz Vladimira Butkovića. Završni komentar redatelja Branka Sušca predstavlja njegovu rijetku intervenciju u izvedbeni prostor - bacanje snježne kugle na pod, tog nostalgičnog simbola djetinjstva i nevinosti dok u pozadini mnoštvo bezumno divlja. Predstava je svojevrstan presjek Inatove estetike i tema: nezadovoljstvo i frustracija suvremenim načinom života, otuđenost i nemogućnost bijega od ispraznosti, potreba promjene ljudske prirode, ali sad bez nade, bez katarze, samo uz emocionalnu gestu posljednje želje, zaloga ili zavjeta - "čuvajte svoje snove".

U izboru ovogodišnjih predstava na PUF-u, koji već 22 godine afirmira novokazališna strujanja s naglaskom na neverbalnom, fizičkom i ambijentalnom teatru, Daskina i Inatova predstava na određen su način pokazatelj što se dogodilo s nezavisnom scenom i grupama osnovanima još prije osamdesetih. PUF su 1994. godine osnovali voditelji četiriju nezavisnih kazališta, pulskog Dr. Inata, dubrovačkoga Lera, sisačke Daske i čakovečkoga Pinkleca. Daska je krenula u suradnju s profesionalcima, gravitirajući prema Zagrebu, Pinklec također, dok su uvjeti rada u udaljenijim centrima poput Pule i Dubrovnika ovisili o smjenama generacija, volji osnivača ili ključnih ljudi za održavanje i financiranje. Njihova trajnost i inovativnost u kontekstu nezavisne kulture ostaju upitnima ako ta kazališta ne preuzmu neke od na njihovim specifičnim poetikama educiranih generacija, koje bi to svakako mogle. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 15.07.2016

VEZANE VIJESTI

Stvaranje sretnijeg svijeta

Razgovarale: Petra Novak i Dea Vidović

Branko Sušac govori o razvoju kazališne skupine Dr. Inat iz Pule.

Sisački kazališni pokret

Razgovarala: Petra Novak

O povijesti sisačkog Kazališta Daska razgovaramo s njegovim osnivačem, glumcem i redateljem Nebojšom Borojevićem.  

Neprekinuti eksperiment

Razgovarala: Dea Vidović

O razvoju riječkog Teatra Rubikon razgovaramo s njegovim osnivačem i voditeljem Zvonimirom Peranićem.