Festival koji želi ostati | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Festival koji želi ostati

S Karlom Crnčević i Orsatom Frankovićem razgovarali smo o prvom izdanju Unseen mini film festivala koje je adresiralo više pitanja o razvoju kulture u manjim mjestima.

Razgovarao: Lujo Parežanin

Ivan Ramljak, Kino otok (2016.) / FOTO: Facebook

U orbiti Dubrovnika kao regionalnog kulturnog središta pokrenut je Unseen mini film festival, koji se održavao od 27. rujna do 1. listopada na različitim lokacijama u Cavtatu. Njegovo prvo izdanje moralo se suočiti s više pitanja i prepreka kada je riječ o organizaciji takvoga događanja u manjim mjestima u kojima je kulturna infrastruktura obično prenamijenjena ili jednostavno izostaje, a razvojni kapaciteti su naoko ograničeni. O organizacijskim, selekcijskim i ostalim aspektima pokretanja Unseena razgovarali smo s Karlom Crnčević i Orsatom Frankovićem, članovima tima koji stoji iza festivala.

 

KP: Dio organizacijskog tima Unseen mini film festivala radio je na kandidaturi Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture. Je li vas i na koji način to iskustvo rada na jednom centralnom europskom projektu u kulturi poguralo u smjeru pokretanja upravo ovakvog "alternativnijeg" festivala?

Nismo ni u jednom trenutku taj projekt shvaćali kao centralni europski projekt ili nam bar to u njemu nije bilo bitno. Vidjeli smo u njemu alat, polugu kojom se može pokrenuti promjena u sredini u kojoj stvarni život polako gubi dah pred nekontroliranim desantom hordi turista i svega što taj neodrživi rast jedne industrije ima za posljedicu u zajednici. Naravno da smo u tom procesu i sami osvijestili neke stvari učeći jedni od drugih i stavljajući vlastita znanja u zajednički kontekst. Kada je proces završio, nismo željeli izgubiti taj osjećaj.

Pomalo, u najrazličitijim kombinacijama i različitim poljima počeli su nicati projekti narasli na iskustvima tog nekog zajedničkog rada i ovaj "festival" je jedan od njih. Njegov oblik i odmak od standarda rezultat su naših spoznaja iz tog procesa – odmak od klasične festivalizacijske forme ograničenog trajanja i ograničene interakcije s publikom i lokalnom zajednicom, izmicanje iz kulturnog centra prema rubovima, proizvodnja kulturnog sadržaja u lokalnoj zajednici kojoj takav sadržaj kronično nedostaje, razvoj (nove) publike u takvim sredinama, poticanje umjetničke proizvodnje, interdisciplinarna i intersektorska suradnja (povezali smo umjetničke organizacije, institucije u kulturi, međunarodne partnere, lokalnu samoupravu, turističke zajednice i privatni sektor), izlazak u javne prostore i njihova reaktualizacija itd.

 

KP: Kako izgleda odnos prema kulturi i infrastrukturi u orbiti jednog tako izraženog kulturnog središta kao što je Dubrovnik? Kakvo stanje ste zatekli u Cavtatu i kakva su vam bila očekivanja u pogledu aktiviranja lokalnih vlasti, ali i lokalne publike? Kako se razvijao odnos s jednima i drugima za vrijeme pripreme i provedbe festivala?

Dubrovnik je davno pozicioniran kao kulturni centar ne samo regije, već i čitave bivše države – njegova kulturna infrastruktura gradila se dulje od stoljeća. Ne ulazeći sad u raspravu o tome koliki je udio suvremene kulturne proizvodnje, a koliki baštinske kulture, to je grad sa najviše kulturnih institucija po glavi stanovnika, najmanji grad koji ima svoj veliki (simfonijski) orkestar, najveći udio kulture u gradskom proračunu, s Ljetnim igrama kao jednim od najvećih, najzahtjevnijih i najskupljih kulturnih projekata u zemlji, s ozbiljnom scenom vizualne umjetnosti u međunarodnim razmjerima i vrlo živom nezavisnom scenom. Pa opet, već u rubnim dijelovima grada nema gotovo ničega, sve je koncentrirano u i neposredno oko stare gradske jezgre. 

Cavtat je, s druge strane, puno manja sredina s bitno manjim proračunskim sredstvima za kulturu, ali ne bez ambicija i želje da se razviju neki oblici kulturne proizvodnje. Od prvog susreta i prvih razgovora naišli smo na bezrezervnu podršku, što je raspuhalo i neki naš entuzijazam i uvjerilo nas da nije riječ o utopijskom, već pionirskom poduhvatu. Svi lokalni sugovornici, a kasnije i partneri – Općina Konavle, Turistička zajednica, Muzeji Konavala, Zračna luka Dubrovnik, lokalne hotelske kuće, ugostitelji – bez zadrške su ušli u projekt, naravno, u skladu sa svojim mogućnostima i nakon ovog prvog izdanja Unseena svi su iskazali interes za nastavak i širenje područja suradnje.

Posebna priča je lokalna publika u malim sredinama, ona koja je u ovome prepoznala svoj interes i koja je pohodila sve projekcije, sve razgovore s umjetnicima, gostima, čak i sudjelovala u razgovorima o umjetničkoj proizvodnji zajedno s načelnikom svoje općine. Dok u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu na razgovor s umjetnikom dođe 5, 6 ljudi mi smo u najgorem slučaju, u ranom terminu imali njih 15, dok je posjećenost projekcija varirala, ovisno o danu i satnici, od 40-ak do 120 ljudi u gradiću od 2000 stanovnika. Iako na početku nismo imali dovoljno volontera, na kraju je publika pomagala prenositi stolice, projekcijska platna i razglas s lokacije na lokaciju. Dogodilo se to da je ovo doista postalo nešto njihovo, a ne više samo naše, što je negdje na početku i bio idealistički konačni cilj. Njihov interes, podrška i angažman, kao i svi komentari tijekom i nakon festivala ukazuju na to da smo dobili najbitnijeg partnera i istinskog zagovornika nastavka i razvoja ovog projekta.

 

KP: Prostorna dimenzija organiziranja filmskog festivala u manjem mjestu čini se posebno bitnom, a i sami ste je podcrtali uvrštavanjem filma Kino otok Ivana Ramljaka u program Unseena. Doima se kao da izbor Cavtata kao šire lokacije, ali konkretnih gradskih prostora, posjeduje i neku samosvjesnu dimenziju, osim one praktično-organizacijske. Možete li nešto reći o vašim izborima i historijatu mjesta na kojima se održavao program?

Inicijalno ideja festivala nije bila klasično festivalska, već je ležala na promišljanju umjetničkih i socijalnih potencijala javnog prostora i odnosa rubnih područja i centara. Tako smo se odlučili  za Cavtat koji je izgubio kinoprikazivački prostor. Činilo nam se bitnim zajednici osvijestiti te "gubitke" i potaknuti promjenu. Kino otok Ivana Ramljaka bio je logičan i samorazumljiv uvod u tu priču. Na samom početku festivala, nakon zajedničkog prisjećanja na povijest kino prikazivanja i filmova snimljenih u Cavtatu, iz publike je upućeno pitanje ima li nade da se obnovi staro ljetno kino i aktualni načelnik općine je rekao da će on u svom mandatu poduzeti sve da se to i dogodi. Naša je priča naišla na plodno tlo.

Od početka smo htjeli izaći u javne prostore i nenajavljenim projekcijama hvatati publiku. Bilo nas je strah kako će to funkcionirati i hoće li publika htjeti sudjelovati u toj igri, ali koncept se pokazao uspješnim, ljudi su tražili lokacije i slali poruke gdje treba doći. Zaokupili smo pažnju lokalnih i stranih posjetitelja Cavtata koji su prolazeći cestom upadali na projekcije. Važno je naglasiti da su prostori koje smo "zauzeli" projekcijama trenutno problematični prostori – koje sljedeće godine možda nećemo moći koristiti. Vila Banac, na čijoj terasi se održavao glazbeni program, u procesu je vraćanja u privatne ruke, a oko parka pored hotela Supetar, tzv. cavtatske "bašte", spore se Općina Konavle i tvrtka ALH. Zanimljivo nam je bilo oživljavati komade javnog prostora koji nisu bili u funkciji, pa smo tako nekadašnju terasu restorana vratili javnosti kao ljetno kino. Neočekivan trenutak je svakako onaj u kojem imamo ključeve općinske zgrade preko vikenda, što doista na nekoj simboličkoj razini puno govori o odnosu i povjerenju koje nam je ukazano.

Uz spomenute vanjske prostore koje smo zauzimali projekcijama prvenstveno mladih neafirmiranih autora, velik dio programa odvijao se i u Domu kulture. Konačno, družili smo se i u Kući Bukovac koja je od početka partnerski surađivala u dijelu programa a koja nam je bila bitna zbog povezivanja s lokalnim akterima koji već godinama djeluju na cavtatskoj sceni. 

 

KP: Osim na organizacijskoj, je li i na programskoj/selekcijskoj razini postojala težnja ka izmicanju iz kulturnih centara u Europi. Ako jest, što vam je takva logika donijela, smatrate li da je uspjela ponuditi drukčiju sliku filmske proizvodnje u tim sredinama ili bar nadopuniti onu dominantnu?

U europskom kontekstu postoje prepoznatljivi zapadni centri proizvodnje umjetnosti (Berlin, Beč, Bruxelles, Stockholm), te je oko tih centara zasićena masa (mladih) umjetnika koji tim centrima gravitiraju. Naš javni poziv stoga je bio namijenjen mladim umjetnicima iz istočne Europe koji svoje radove nisu navikli prezentirati u istočnoeuropskom kontekstu. Programski zaokret Unseena prema istoku nastao je iz potrebe, s jedne strane, da se ti odnosi poremete, da umjetnici, producenti i organizatori pogled okrenu prema istoku, prema mjestima u kojima suvremena umjetnost nije prisutna ili je prisutna marginalno, ali u kojima postoje pojedinci, organizacije i generalna potreba da se takve prakse tamo nastane.

S druge strane, prilikom uključivanja partnerskih organizacija i umjetnika obratili smo se onima s kojima dijelimo slične uvjete proizvodnje (i poteškoće prilikom rada u takvim uvjetima), ali i slično polje djelovanja. Od samog smo početka planiranja projekta uključili DokuFest iz Prizrena, međunarodni festival dokumentarnog i kratkog filma koji svake godine u već postojeća i improvizirana kina koja se nalaze u staroj jezgri grada Prizrena dovede više od 200 pažljivo odabranih filmova iz cijelog svijeta. Nadamo se da ćemo u budućnosti uspjeti širiti mrežu suradnje istim smjerom. Trenutno dogovaramo suradnju s organizacijama iz Novog Sada i Teherana.

 

KP: Program je također ponudio priliku mladim autorima s Balkana koji možda ne bi tako lako došli do centralnih festivala da po prvi puta prikažu svoje radove. Kakva su iskustva s njihovih projekcija i jesu li uspostavljene kakve poveznice s autorima iz međunarodnoga programa?

Posebno nam je drago da su projekcije mladih autora bile iznimno posjećene, a autori, koji su se odazvali pozivu, bili prisutni na festivalu. Iako Unseen nije tipični filmski festival koji dodjeluje nagrade, koje onda privlače filmaše, ili koji autore prezentira kroz tipične Q&A formate, vjerujemo da su se dogodila neka poznanstva i prijateljstva kao počeci budućih suradnji. Na festivalu je sa svojim filmom Because of Who I Am gostovao i Benjamin Cantu, redatelj, ali i selektor Berlinalea u kategoriji Generation 14Plus. Nadamo se da su on, ali i drugi međunarodni gosti već prepoznali neko novo ime.

 

KP: Vraćajući se na mjesto održavanja festivala, Cavtat je, kao što ste spomenuli, grad koji do pojave Unseena nije imao prostor za kinoprojekcije. Što smatrate da mu ostaje od Unseena za kulturni život van sezone, u infrastrukturnom ili bilo kakvom smislu? Što bi festivali ovoga tipa trebali raditi da bi lokalnim zajednicama ostavili nešto nakon što zaključe svoje izdanje za tekuću godinu? 

Pokrenuli smo procese, potaknuli smo zajednicu i lokalnu samoupravu na konkretniji angažman, povezali ih s regionalnim i nacionalnim partnerima i nadamo se da će kao neposredni rezultat nekog našeg djelovanja Cavtat u dogledno vrijeme imati svoj kinoprikazivački prostor te uz partnersku suradnju i kinoprogram. Općina Konavle prepoznala je interes javnosti i u planu je nabava adekvatnog projektora tj. potrebne kinoprikazivačke opreme. S naše strane, u idućoj godini planirali smo održavati periodične cjelogodišnje aktivnosti u sklopu našeg programa razvoja publike – serije radionica namijenjenih razvoju kompetencija polaznika najrazličitijih dobnih skupina, naravno očekujući da će dio tih ljudi nastaviti suradnju na našim projektima, bilo kao volonteri ili jednom, nadamo se, i kao novi mladi ili pozvani autori.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 06.10.2017

VEZANE VIJESTI

Vratiti kino gdje kina više nema

Piše: Matija Mrakovčić

Kino Mediteran, projekt revitalizacije kino programa u Dalmaciji, počeo se širiti i na zimske mjesece, a za sada je aktivan u Hvaru i Lastovu.

Tajna povijest otoka

Piše: Vatroslav Miloš

Dostupni su prvi rezultati istraživanja u sklopu projekta Mapiranje kinematografije otoka Korčule u suradnji Sive)(zone i redatelja i kritičara Ivana Ramljaka.

Prvo digitalno otočko kino

Piše: Antonija Eremut
Digitalizacija kina u Korčuli pokazalo se kao integrativni faktor koji je privukao publiku ne samo na filmske projekcije.