Gusti sa šlagom i miris ofucanog baršuna | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Gusti sa šlagom i miris ofucanog baršuna

Sanja Gergorić i Andrej Mirčev, u odsustvu koherentnog identiteta Filodrammaticae, referiraju se na propast građanstva i ne tako davnu smrt radništva te budućnost neoliberalnog grada.

Piše: Jelena Milić

Fotografije: Nika Petković

Petak predvečer u Rijeci, grad polagano ulazi u svoj uobičajeni ritam, u rutinu - prvi je tjedan nove školske godine pri kraju, kreme za sunčanje ne mirišu više "onim" intenzitetom. Grupica od desetak zaintreresiranih posjetiteljica i posjetitelja, još uvijek u ljetnoj odjeći i obući, strpljivo, s aurom nekog blagog uzbuđenja (zapravo ne znamo što nas čeka) stoji u redu čekajući slušalice i player. Okupili smo se ispred Filodrammatice, zgrade koja predstavlja jedan od ključnih toponima i meeting pointova sjeverne strane gradske šetačke oaze - riječkog Korza. Čekamo da bismo sudjelovali u šetnji tom legendarnom zgradom, odnosno, kako bismo bili dijelom peripatetičkog audioperformansa kojeg su umjetnici Sanja Gergorić i Andrej Mirčev naslovili Dissonanza sjećanje. Motiv za istraživanje i sam performans bio je osobni dokument autorice - fotografija dječjeg zbora s kojim je nastupila na pozornici Filodrammatice, što je potaknulo na zajednički angažman autora da posegnu za dodatnim sjećanjima o zgradi, onim "službenim", ali i individualnim koja su prikupili od intervjuiranih kazivača.

FOTO: Nika Petković

Sam naziv performansa u nekoliko slojeva komunicira problematiku, odnosno srž kojom se isti bavi, za početak referirajući se na namjenu zbog koje je zgrada izgrađena, a kasnije, kao što ćemo saznati, i zbog same disonantne, proturječne i nekoherentne prošlosti, ali i sadašnjosti ove zgrade. Promišljajući prostor, onaj fizički, ali i njegove druge slojeve, one koji zapravo u fizičke prostore upuhuju kontekst - povijesti (dominantne i kolektivne), te ih sukobljavajući s individualnim i naizgled efemernim sjećanjima, autori iznalaze vrlo živu metaforu, zapravo paradigmu koja se kroz ovakav izdvojeni (ali ne i usamljeni) primjer zrcali na čitavo društvo. Ne postoji samo jedna, dominantna Istina. Postoje samo snažniji i prevladavajući, hegemonijski narativi. Ne postoji Povijest, već povijesti, a identiteti se vole razlijevati svuda okolo. 

Govoreći o formi, radi se o audio šetnji, site specific performansu pri kojem svaki od posjetitelja sa svojim slušalicama postaje aktivni subjekt, uronjen u performans kroz četveroslojni zvučni materijal koji čine glas naratorice u ulozi vodiča, nasnimljena osobna sjećanja kazivača o zgradi, zvukovi samog prostora te zvučne intervencije. Audioperformans kao umjetnička forma jest neka vrsta teatra u kojemu je granica između fikcije i zbilje vrlo fluidna. Tehnički, radi se o nasnimljenim uputama koje gledatelja, sudionika performansa, vode kroz određeni prostor te usmjeravaju njegov pogled, kretnje ili pažnju u datom trenutku. Konceptualno, audioperformansom gledatelj-šetač-performer, samim činom svladavanja prostora - šetnje motivirane zvukovima, slikama ili drugim uputstvima - postaje dizajnerom performansa. Kao intertekstualna, interdisciplinarna i multimedijalna forma, audio šetnja često je proizvod rada i suradnji umjetnika iz područja kazališta, vizualnih i audiovizualnih umjetnosti, kroz istu se spajaju različiti mediji i materijali poput teksta, glazbe, zvuka, slike, objekata ili pak sjećanja. Audio šetnja jest forma smještena na neku konkretnu lokaciju, a vijeme u koje nas uvodi podložno je "fabuli", pa se tako intervencijama autora audio šetnje često izmještaju iz realnog vremena. 

FOTO: Nika Petković

Filodrammaticu je na adresi Korzo 28, po uzoru na srednjeeuropske glazbene zavode, projektirao poznati i priznati historicistički arhitekt Giacomo Zammatti, inače pozvan u Rijeku kako bi nadzirao gradnju Hrvatskog narodnog kazališta. Zgrada je sagrađena 1890. po narudžbi talijanskog Filodramatskog (filharmonijsko - dramskog) društva - tadašnje riječke elite - za potrebe muziciranja, i bila je u toj funkciji do kraja Drugog svjetskog rata kada prostor postaje Domom Jugoslavenske Nacionalne Armije (i naziva se Dom JNA). U tom je periodu zgrada, osim što je njome upravljala vojska, ugostila razne zabave, priredbe, izložbe, u njoj su se prikazivali filmovi, a dolazio je i Djed Mraz kako bi dobroj djeci podijelio zaslužene poklone. Nakon upravljanja JNA, zgradom počinje upravljati Hrvatska vojska. Godine 1992. zgrada dobiva status zaštićenog kulturnog dobra, a u tom razdoblju vraćen joj je stari naziv. Od 2013. u prostorima Filodrammatice djeluju neke od udruga koje su dijelom Saveza udruga Molekula, akteri nezavisne kulturne scene. Prostor im je putem javnog natječaja Grad Rijeka dodijelio na privremeno korištenje kako bi se "osigurali stabilni uvjeti za daljnji razvoj nezavisne i studentske kulturne scene kroz povoljno korištenje atraktivnih gradskih prostora u strogom gradskom središtu". Prostor koristi i riječka podružnica Muzičke akademije u Zagrebu, Ogranak Matice hrvatske u Rijeci, kafić Filodrammatica s velikom terasom na Korzu, a jedan od novijih stanara je i ogranak riječke Gradske knjižnice. Svega ima pomalo. U svakom slučaju, zgrada je oduvijek imala polivalentnu funkciju, a zbog svoje pozicije i prostranosti, oduvijek je bila atraktivna. U zgradi su provedena konzervatorsko-restauratorska istraživanja te su izrađeni elaborati. Građevinski radovi i obnova nikada nisu započeli. Zgrada je zaštićeno kulturno dobro. Od '92. disonanca.

Čitava ta faktografija interesantna je i bitna iz razloga što su upravo slojevi povijesti, ali i ideologije koju povijesti nužno nose (ili ideologije nose povijesti?) stvorili šum i disonancu u iznalaženju koherentnog identiteta nekada simbola i poprišta ideje građanstva, s čitavim tim uzvišenim i kićenim neobaroknim interijerom koji u istom vremenskom i prostornom kontinuitetu postaje simbolički, ali i faktički centar moći sistema koji se zalaže za dokidanje buržoazije i građanske klase. Danas pak, u neoliberalnoj stvarnosti, neobnovljeni neobarokni objekt postaje prostorom novomedijske, suvremene umjetničke prakse, nezavisne kazališne produkcije, filmske edukacije, satova suvremenog plesa. Također jedna važna simbolička pozicija i situacija. Doduše, u disonanci.   

FOTO: Nika Petković

Autori upravo u sukobu povijesti i odsustva koherentnog identiteta same zgrade i njezine prošlosti, povlačeći paralelu s recentnim društvenim i političkim okolnostima, referirajući se na propast građanstva i ne tako davnu smrt radništva te budućnost neoliberalnog grada, raspoznaju temu i tezu performansa, snažno je razlažu, ali istovremeno svojim radom i pogođenom formom razblažuju, čine podnošljivom tu disonantnost, kuhaju nam čaj od lipe i serviraju madeleine. Šalju nas na prustovsko, tridesetominutno putovanje zgradom. Glas naratorice s velikom pažnjom i preciznošću šetača vodi i navigira - obilazimo biblioteku, stubište, hodnike, balkone, dvoranu, scenu, podrum, slijepo betonsko dvorište, osjećamo mirise i teksture. Obraća nam se izravno, uranjajući šetača u performans, "nemogućom" količinom melankolije i pogođenim senzibilitetom naracije apostrofira i artikulira ključne vanjske senzacije te potiče da prizovemo naše vlastite historije, čak i ako to ne želimo. Glas naratorice, njezine upute i naše izvršavanje istih, inserti sjećanja kazivača, zvučne intervencije, zvukovi prostora i vlastita probuđena sjećanja zamagljuju granicu između povijesnih činjenica, dokumentarnih podataka i fikcije. Prvi "čin" performansa sjajna je intervencija kojom vas glas naratorice smjesti u kafić, naruči gusti sok od marelice sa šlagom pa vi sjedite za stolom na kojemu je mjesto rezervirano (za vas), slušate kolaž priča o kultnoj i nikad prežaljenoj slastičarnici Šestica, a pozadinski žamor u slušalicama (nasnimljeni zvuk ulice) miješa se sa živim žamorom rijeke ljudi koja teče riječkim Korzom. Krutost bivanja sada i ovdje omekšana je ulomcima sjećanja o tapeciranim, čupavim zidovima interijera psihodelične Šestice.

FOTO: Nika Petković

Nervno tkivo gotovo svakog mjesta čini memorija, a upravo uključivši u svoj rad kolekciju osobnih sjećanja sugovornika, autori legitimiraju individualni potencijal, ne zanemarivši pritom ostale relevantne izvore. Društveno-humanističke znanosti pak već neko vrijeme zdušno istražuju i crpe poglavlje kulture sjećanja. Prikupljaju se "razbacani" podaci, izgrađuju interaktivne, funkcionalne platforme sastavljene od osobnih sjećanja, medijskih napisa, institucionaliziranih povijesnih činjenica te drugih relevantnih podataka, sve sa svrhom kritičkog preispitivanja službene historiografije, ali i njenog nadopunjavanja kako bi se prošlost zaštitila od revizionizama. Posve je jasno kako taj važni i sveobuhvatni zadatak više ne odrađuju sami povjesničari, stvar postaje interdisciplinarna te je nužna sprega s umjetnicima, civilnim društvom, drugim disciplinama društveno-humanističkih usmjerenja. Posebno važni trenuci osobnih svjedočanstava, s jedne strane, imaju svojevrsni terapeutski učinak na osobe koje progovaraju, dok s druge omogućavaju slušatelju da se direktno poveže s nekim prošlim događajima. Takva veza je organska, ljudska i snažna, omogućava da kretanjem prostorom smještamo svjedočanstva i osobe koje stoje iza njih, dobivamo uvid u jedan društveno-povijesni kontekst, a sve kako bismo prepoznali važnost promišljanja i razumijevanja naše vlastite uloge upisivanja sjećanja u neki fizički prostor.

Nakon dojmljive tridesetominutne audio ture uslijedio je koncert psihodeličnog sastava Šumovi Protiv Valova koji su svojim dramaturškim uzletima do moćnih krešenda i istim takvim silascima bili pogođen epilog sjetne večeri ljeta na odlasku. Performans u produkciji Prostora Plus realiziran je uz potporu suradničkog tima autora kojeg čine Jelena Androić, David Dubrović, Damir Kustić, Gangplank kolektiv (Bruno Pocheron i Emese Csornai), Mijo Gladović, Marija Maksimović, Hrvoje Nikšić, Sara Salamon i Eva Simčić.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 19.09.2016

VEZANE VIJESTI

Opipljive dimenzije života

Piše: Ivna Franić
Negdje između sugestivne tišine nerazminiranih područja i zvuka formulara ispunjenih osobnih podacima, Bojan Gagić izradio je poprilično osobnu zvučnu mapu Trešnjevke.

Sklonost besmislici i opiranje logici

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Upravo su intrigantnost i svježina pojmovi koje bismo mogli dodijeliti završnom programu ovogodišnje Barutane, posebice radovima Filipe Bavčević, Marte Krešić i Marka Jovića.

Ljudi, a ne brojevi

Piše: Ana Gospić Županović

Zadar snova teško zadržava reputaciju prvih slavnih godina kada je uspijevao prezentirati ono najbolje i najsvježije od hrvatskog novog kazališta.