Hrvatski film traži vlasnika | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Hrvatski film traži vlasnika

U slučaju nacionalne kinematografije prioritetno bi trebalo biti pravo javnosti da sudjeluje u produktima koje je neposrednom društvenom dinamikom sama oblikovala.

Piše: Iva Rosandić

FOTO: Danielle Griscti

Film zahtijeva gledatelja. Interakcija s publikom njegov je životni element, on sugerira, polemizira i djeluje. Filmska baština nikad nije muzejski eksponat ili izolirani odsječak nadvladanog realiteta, ona je u stanju potencirati uvijek nova značenja. Audiovizualno naslijeđe određene kulturne sredine, osim što je neodvojivi dio njena identiteta, dovodi je u poziciju sagledavanja sebe same. Očuvati baštinu i učiniti je dostupnom javnosti zbog razumijevanja svih procesa koji je oblikuju, trebao bi biti imperativ svake odgovorne sredine. Projekti digitalizacije filmskog gradiva nastoje suvremenom gledatelju dati uvid u dio bogate filmske povijesti, koja je nerijetko i dalje aktualna. U lokalnom, hrvatskom kontekstu, neriješeni bazični odnosi vlasništva nad velikim dijelom filmskog gradiva, zatiru i samu mogućnost rasprave o svrhovitom postupanju s građom.

Nismo jedina zemlja bivše SFRJ koja vlastitu audiovizualnu baštinu tretira neprimjereno, ostavljajući je na meti privatnih interesa, ali svakako imamo specifičnu situaciju međusobne nekoordinacije institucija kojima bi film, njegova zaštita i prezentacija trebali biti od prvotnog interesa. Razlozi nisu niti jednostrani niti evidentni, dok uzroke treba tražiti u opće društvenoj atmosferi od devedesetih naovamo, počevši od marginalizacije kulturnih vrijednosti bivše države do minornog financiranja kulturne djelatnosti na svim razinama. U uvjetima transformacije nekadašnjih poligona filmske produkcije, status filmske baštine ostao je nedefiniran i predmetom sporova do danas, s krajnjom posljedicom bunkeriranja čitavog niza filmova i direktnog narušavanja prava javnosti na pristup zajedničkom naslijeđu.

Ipak, korijeni današnjeg rasula sežu mnogo dublje, počevši od zanemarivanja i nebrige za filmsko gradivo u vrijeme kada svijest o filmu kao kulturnom i umjetničkom fenomenu nije bila razvijena. Hrvatska je centralnu instituciju za film dobila relativno kasno, kako u odnosu na druge republike, tako i dotad uvriježene standarde. Tek se osnivanjem Hrvatske kinoteke 1979. nastojalo stručno pristupiti problematici filmskog arhiviranja i sprečavanju propadanja filmske vrpce, posljedično gubitka čitave filmske povijesti. Iako osnovana kao odsjek Hrvatskog državnog arhiva, ideja je bila osamostaljenje u trenutku zadovoljavanja uvjeta samodostatnosti filmskog arhiva. U danom trenutku najvažnije je bilo osvijestiti činjenicu značenja filma unutar svekolike kulturne produkcije kao i razinu kulturne devastacije u slučaju nestanka snimljenog materijala. Kinoteka je bila jedina institucija koja je barem u teoriji imala mogućnost sustavnog razvoja filmske kulture, počevši od zaštite audiovizualnog gradiva pa sve do iskorištavanja njegova potencijala. 

Zakonom o kinematografiji iz 1976. uređen je djelokrug i funkcija Kinoteke, što u bitnim crtama ostaje aktualno do danas. Osim što to uključuje prikupljanje razasutih originalnih negativa i pozitiva s ciljem uspostavljanja nacionalne zbirke pod okriljem institucije čija je uloga zaštititi ih i učiniti dostupnim zainteresiranoj javnosti, proizvođači filmova dijelom financiranih javnim novcem imaju obvezu Kinoteci na pohranu predati neiskorištenu kopiju i izvorno filmsko gradivo. 

Ono što aktualna ravnateljica HDA Vlatka Lemić vidi kao zametak kasnijih prijepora oko prava na korištenje i neuređenih vlasničkih odnosa jest neprecizna evidencija materijala koji je dolazio u posjed Kinoteke, odakle nije jasno vidljivo tko preuzima kakva prava i obveze, tj. nije reguliran odnos Kinoteke i eventualnih vlasnika arhiviranog gradiva. Ne treba smetnuti s uma da je riječ o vremenu javnog financiranja filmova kada su različiti akteri ravnopravno participirali unutar filmskog svijeta, dok je radikalnu promjenu vrijednosnog sustava s naglaskom na komercijalnom iskorištavanju, vjerojatno bilo teško anticipirati. 

Trenutno je prvi mogući korak raščišćavanje inventara i utvrđivanje što se u arhivu nalazi, pregled dokumentacije na temelju koje bi se utvrdilo što i pod kojim uvjetima pripada Kinoteci (danas Hrvatskom filmskom arhivu, i dalje odsjeku HDA), a što joj je kao krovnoj instituciji dano na pohranu, odnosno postoji li reguliran odnos prema producentu u slučaju posudbe kopija, što bi krajnjim korisnicima vjerojatno olakšalo birokratsku proceduru. Nacionalni filmski arhiv prije svega nastoji relevantna djela nacionalne kinematografije očuvati za budućnost. Danas se fizički u prostoru Filmskog arhiva nalazi gotovo kompletna filmografija hrvatskih producenata iz doba Jugoslavije. Arhiv jedini pruža relativno zadovoljavajuće uvjete pohrane i sustavno provodi restauraciju filmskog gradiva, iako se permanentno održava problem nedovoljnog financiranja zahtjevnog i skupog procesa restauracije, pri čemu je digitalizacija naročit izdatak. Jaz koji se pritom otvara u odnosu Filmskog arhiva i producenta filmova (nevezano pretendiraju li oni na vlasništvo ili zaista opravdao uživaju to pravo) jest činjenica da, iako Arhiv snosi financijski teret, nastala kopija ostaje vlasništvo producenta koji daje odobrenje za svako javno prikazivanje. Zakonska regulativa ga k tome ne obvezuje da gradivo ustupi na uporabu u obrazovne ili nekomercijalne svrhe. Ukoliko se gradivo koristi na takav način, ostavljeno je na volju producenta hoće li i koliko naplatiti prikazivanje. Jasno je da se tu otvara Pandorina kutija samovolje i manipulacije audiovizualnim djelima, dok to s druge strane bitno koči razvoj i širenje filmske kulture na nacionalnom nivou. Problematični odnosi filmskih arhiva i producenata koji na građu polažu prava, kamen su spoticanja na razini Europe, dok raznorodnost nadležnih institucija otežava uspostavljanje jedinstvenog pravilnika.

Ne postoji konzistentna politika koja bi pomirila Nacionalne arhive i prava financijera. Donesene smjernice uglavnom apeliraju na savjest producenata o zajedničkom kulturnom dobru u čije bi očuvanje i dostupnost trebalo uložiti zajedničke snage. Ipak, dok profit ima imperativnu ulogu, teško možemo očekivati nagli porast osjećaja društvene odgovornosti. Specifičnoj situaciji filma na razmeđu komercijalne uporabe i kulturnog dobra pokušava se doskočiti dogovorima među razjedinjenim interesnim skupinama, ne bi li se dio profita ulagao u daljnje očuvanje i prezentaciju gradiva.

Delikatan odnos producenata i arhiva u našem kontekstu potrebno je promatrati kroz vizuru prijepora oko vlasništva nad najvećim dijelom filmskog fonda, što čitavu situaciju dodatno komplicira. Tranzicijska zbivanja u Hrvatskoj u svoj svojoj kompleksnosti možemo obuhvatiti na mikrorazini – u domeni filmske baštine i njenoj podvojenosti na fizički artefakt i njegovu sadržinu. Način na koji je u privatizacijskom procesu film tretiran, odnosno razinu ignorancije i nebrige za kulturnu ostavštinu od općeg značaja, zorno prikazuju surovost zadovoljenja pojedinačnih interesa. Odnos prema filmu postaje indikator opće društvene atmosfere. 

Promjenom društveno ekonomskog uređenja sveopća privatizacija nije zaobišla ni kulturnu sferu, posebno one segmente koji su bili uklopivi u novostvorene mogućnosti slobodnog tržišta. Priča o privatizaciji filmskih poduzeća svodi se na model Jadran filma, kao najvažnije produkcijske kuće čiji katalog sadrži većinu klasika hrvatskog dugometražnog filma. Način na koji su zakonske odredbe omogućile efikasni prijelaz iz državnog u privatno vlasništvo, ne bi bio specifikum da se ostalo na fizičkom inventaru. Međutim, iako je u međuvremenu uništeno poslovanje, reputacija Jadran filma je ostala, a ambicije vlasnika preusmjerile su se na filmski fond. Riječ je o više od stotine dugometražnih filmova snimljenih do 1998., mahom financiranih javnim novcem. Iako bi bilo za očekivati da toj istoj javnosti i pripadnu, baš kao što je to slučaj s katalogom Zagreb filma ili HFS-a, upravo su se na toj točki prelomili svi apsurdi sveobuhvatnog privatizacijskog procesa. Javni novac i dalje se ulaže u restauraciju, filmska vrpca fizički se nalazi u Filmskom arhivu, dok privatni vlasnik ubire profit od eksploatacije, što bi samo po sebi bilo etički problematično, da se u pitanje ne dovodi legitimitet vlasničkih pretenzija na filmsku baštinu. Naime, ugovorom između države i novog vlasnika navodno nigdje nije regulirano pitanje filmskog fonda, niti je on izričito prešao u privatne ruke. Vlasnici Jadran filma nastoje se pravnim tumačenjima prikazati nositeljima vlasničkog prava, međutim, status kulturnog dobra koji filmski fond uživa, donekle pažnju usmjerava na suštinu problema. Ovdje nije riječ o minornim filmskim ostvarenjima, već o centralnim djelima hrvatske filmske baštine, prepuštenim potraživanjima privatnih osoba, budući da ih država svojevremeno nije zaštitila i decidirano proglasila javnim dobrom. Umjesto da se kanonska djela filmske produkcije smislenom kulturnom politikom involviraju u kulturne i obrazovne tokove, otvorenim je ostalo pitanje trebaju li pripasti nekome, tko se na sceni pojavio u politički pogodnom trenutku i tko je otkupio poduzeće promijenjene strukture, u odnosu na onu kad su sporna djela nastajala. 

U međuvremenu, HDA je pokušao ispraviti propust države pozvavši se na odredbe Zakona o arhivskom gradivu, čime javnim proglašava svo filmsko gradivo snimljeno do 1991. Arhiv bi time stekao mogućnost korištenja materijala bez prepreka, radilo se o zaštiti ili unapređenju prikazivačke aktivnosti. Ovaj potez Državnog arhiva nastoji osporiti pretendent na vlasništvo, Jadran film, budući da njegovom provedbom gubi financijsku dobit. Jadran film trenutno potražuje povrat komercijalnih kopija, u Arhivu pomiješanih s originalnim negativima i pozitivima, dok neraščišćena situacija onemogućava potez bilo koje strane. U praksi, Filmski arhiv posjeduje filmsku vrpcu, bez dovoljno financijskih sredstava za restauraciju, dok se kopije ne mogu koristiti bez suglasnosti Jadrana, koji pak formalno, prema prenapregnutom tumačenju privatizacijskog postupka, posjeduje film, odnosno daje odobrenja i naplaćuje javne projekcije, iako svaka eksploatacija prema uvjetima od partikularnih interesa u ovom slučaju djeluje barem licemjerno. 

Ukratko, vlasnički status hrvatskog filma pravno je nereguliran. S jedne strane privatna produkcijska kuća samorazumljivom smatra bizarnu činjenicu da joj je u privatizacijskom procesu pripala gotovo čitava nacionalna filmska baština, s druge osporavatelji nastoje argumentirano ukazati na apsurd takvog načina zaključivanja, dok treća strana – državne institucije godinama ne reagiraju, iako su jedine u posjedu mehanizama za razrješavanje dileme. U nastaloj šizoidnoj atmosferi, status hrvatske audiovizualne baštine lebdi u međuprostoru privatnog i javnog. Kao što naglašava Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a, neriješen vlasnički status filmova, u kojem svaka strana ima svoja potraživanja, sprečava mogućnost financiranja restauracije i digitalizacije posredstvom europskih fondova. U slučaju filma posljedice su fatalne jer filmska vrpca zbog kemijskih svojstava neumoljivo propada. 

Dok se ne utvrde primarni vlasnički odnosi, ne možemo govoriti o adekvatnoj zaštiti niti digitalizirati fond, što je preduvjet široke dostupnosti i trajnog očuvanja filmskog zapisa. Digitalizacija europske filmske baštine sveobuhvatan je projekt za koji postoje financijska sredstva, no da bi ona bila odobrena, svi navedeni odnosi moraju biti transparentni. Budući da u našem slučaju Arhiv ima zakonsko uporište u svojoj tvrdnji, dok vlasnici Jadran filma nastoje dokazati suprotno i pravno do kraja regulirati svoj status, trenutna situacija je status quo s kolateralnim žrtvama – filmovima i njihovim gledateljima. Očito se u privatizacijskom procesu mnogo toga nastojalo zaobići, ne bi li se kasnije prešutno preuzela kontrola nad njegovim dvojbenim aspektima. Rezultat je današnja situacija na granici kulturne devastacije, dok bi se naglasak s aktera koji su iskoristili nedorečenost sustava trebao prebaciti na uzrok – bezidejnu kulturnu politiku, koja je odricanjem odgovornosti, doprinijela neodrživom stanju u kojem su svi na gubitku. Najviše čudi nedostatak ikakve inicijative, izvan uskih krugova struke, da se nadležnost nad nacionalnom zbirkom konačno uredi, dok se aktualni sporovi odvijaju zakulisno, daleko od očiju javnosti.

U slučaju nacionalne kinematografije (kao uostalom bilo koje druge kulturne forme) prioritetno bi trebalo biti pravo javnosti da sudjeluje u produktima koje je neposrednom društvenom dinamikom sama oblikovala. Film kao ideja iz određene je sredine potekao i u interakciji joj se vraća, dijeleći s publikom isti sustav značenja. Iz opisanih relacija očituje se sva problematičnost prepuštanja nacionalnog filmskog fonda u privatne ruke, kao i razlozi nastojanja da se takve tendencije obezvrijede. U svjetlu samovolje producenata, opasno je odluke o pristupu filma javnosti temeljiti na pojedinačnom interesu, koji ne obvezuje nikakva društvena odgovornost. Međutim, u ovom smo trenutku daleko od rasprava o disparatnosti prava producenta i javnosti, bez dogovora suprotstavljenih strana, ostat ćemo ne samo na margini zbivanja na polju filmske arhivistike i zaštite, već i bez materijala koji bi trebalo zaštititi. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 23.09.2015

VEZANE VIJESTI

Simbol koji mora da se čuva

Razgovarao: Nino Kovačić
S Minom Đukić, jednom inicijatorica Pokreta za okupaciju bioskopa, razgovaramo o političkoj borbi i transformacijama kina Zvezda, kao i o gubitku Avala filma.

Nacionalizacija arhiva je moralni čin

Razgovarala: Matija Mrakovčić

O najavljenoj privatizaciji Avala filma i kampanji Grad izgubljenih filmova razgovaramo s redateljicom Milom Turajlić.

Izazovi materijalne budućnosti filma

Piše: Vatroslav Miloš

Muzejski dokumentacijski centar (MDC) objavio je poziv za sudjelovanje na međunarodnom simpoziju Muzeji filma - film u muzeju.