I bogati, sebični, razmaženi plaču | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

I bogati, sebični, razmaženi plaču

Serija Transparent najbolja je kada antipatičnu sebičnost njenih privilegiranih protagonista u drugi plan gurne njen introspektivni ton, vizualna poetičnost i plastični dijalozi.

Piše: Tonći Kožul

Pri početku četvrte sezone Transparenta, jedna od glavnih junakinja serije – mlada Ali Pfefferman – sazna da je starija profesorica s kojom je donedavno bila u vezi, pjesnikinja i lezbijska ikona Leslie Mackinaw, napisala i objavila pjesmu o njoj u New Yorkeru. Najmlađa od sestara i braće Pfefferman raznježena je lijepim riječima iz prvih stihova, ali ushit prerasta u poniženje kako pjesma odmiče a Leslie krene nemilo pljuvati po Ali: "Bila si dijete bez auto-sjedalica (...) Nisam slutila da imaš intelekt proste duše, pamet drvene klompe (...) Glupačo."

Ne znam da li se možda od mene kao gledatelja očekivalo da mi bude bed zbog Ali, ali cijelo to vrijeme ja sam samo mislio: "E-e-e, Leslie, napiši tako pjesmu i o njenom bratu i sestri, pliz, pliz, pliiiiiiiiiiiz!" 

(Upozorenje: slijedi odlomak sa spojlerima – pa makar i "nekom od likova u Transparentu propadne veza ili brak" bio spojler u rangu "na kraju ove epizode CSI-ja se sazna tko je ubojica"!)

Jest da Leslie, kao profesorica koja leti iz veze u vezu sa svojim puno mlađim studenticama također nije netko koga se tu ima bogznašto simpatizirati, no Ali je bila ta koja je dugo vremena htjela s njom nešto više od seksa – samo da bi izgubila interes i distancirala se čim joj je Leslie rekla da se počinje zaljubljivati u nju. Isto tako, njezina starija sestra Sarah je u prvoj sezoni imala aferu sa starom prijateljicom s faksa koja je potom stala na loptu jer je ipak, ono, u braku, da bi je onda Sarah stala opsjedati i natjerala da ostavi muža i da se konačno uda za nju – samo da bi potom odustala od svega na dan vjenčanja, jer neeeee, ne može ona to!

Njihov brat Josh u trećoj pak sezoni odvede transrodnu Shea na road trip, a kada se počnu ljubakati kaže kako mu je napeta mogućnost seksa s njom jer ne može zatrudnjeti, pa se onda ohladi čim mu ona kaže da ima HIV i počne se praviti da uopće nije htio seks s njom nego samo drpanje, pa neće s kondomom jer je čuo da nisu stopostotno pouzdani, pa ga ne zanima ni ta neka pilula uz koju bi prošao bez posljedica jer bi onda morali ići kod doktora, to bi trajalo, to bi išlo prema nečemu ozbiljnijem, a on se samo htio malo zabavljati, ne? "Zabavljati? Tipa, kao, sa seksualnom radnicom?", ona će njemu, a on na to uzvrati: "Pa, kad smo već kod toga, ja i jesam platio cijeli ovaj put." Koji šarmer!

Je li neumjesno da cijela prva kartica teksta o seriji o tranziciji jednog muškarca u transrodnu ženu prođe bez spomena glavnog lika? Ne ako je dotična serija Transparent, jer njezina se glavna junakinja bori za minutažu sa svoje troje djece, a tranzicija Morta u Mauru Pfefferman se praktički tretira kao nešto što nije nužno zanimljivije od kapricioznih seksualnih eskapada njezina razmaženog, beskrajno iritantnog potomstva. Iako je gledateljstvu pitchana kao serija o transrodnosti, Transparent je prvenstveno serija o jednoj disfunkcionalnoj obitelji – više parent nego trans.

Pri čemu valja reći da ni Mortova tranzicija u Mauru nije osobito tegobna, barem ne u odnosu na realnost prevelikog broja transrodnih osoba. Prema prošlogodišnjem istraživanju američkog Nacionalnog centra za transrodnu jednakost, od skoro 18 tisuća ispitanih njih 40% se u nekom trenutku u životu pokušalo ubiti; 10% ih je zbog svoje transrodnosti doživjelo nasilje u obitelji a 8% bilo izbačeno iz obiteljskog doma; u siromaštvu ih živi dvostruko više od nacionalnog prosjeka; velik je i broj ubojstava transrodnih osoba, te postoje procjene da je prosječni životni vijek transrodne žene koja nije bjelkinja – 35 godina.

A Mort? Mort je dobrostojeći umirovljeni profesor s fensi kućom s bazenom u Los Angelesu i kao takav nema bogznašto izgubiti tranzicijom: ni materijalnu sigurnost, ni brak (već je razveden), ni društveni status (ako netko ima predispozicije za relativno bezbolnu rodnu tranziciju u drugom desetljeću 21. stoljeća onda je to svakako profesor političkih znanosti s liberalnog američkog koledža, ne?); ne izgubi čak ni potporu obitelji koja isprve reagira s mješavinom nevjerice i podsmijeha ali ga ipak dosta brzo prihvati takvim kakav jest. 

Da, u redu, naravno da čak i privilegirana Maura zbog svoje transrodnosti dolazi u neugodne situacije. A i mora se priznati da bi serija o nekoj drugoj Mauri iz nekog drugog, siromašnijeg sloja društva vjerojatno bila predepresivna za gledanje. Ali isto tako stoji da se Transparent, neovisno o "škakljivoj" tematici, uklapa u televizijski krajolik kojim dominiraju priče o bogatašima i višoj srednjoj klasi, nebrojene serije o spletkama bogatih, ennuiju kućanica u raskošnim predgrađima i "luzerima" koji su u stanju iznajmljivati višesobne stanove u New Yorku. A to su samo najočitiji primjeri! Uzmimo, recimo, ovaj pronicljivi komentar Rebecce Wanzo o Broad City, inače jako zabavnoj seriji o dvjema simpatičnim njujorškim džabalebarošicama: 

"Stalno se provlači štos kako Abbi, jedna od dvije glavne junakinje, želi biti fitness-trenerica u teretani u kojoj radi, ali je dio čistačkog osoblja pa je uvijek šalju da čisti ogavne stvari po zahodima. Izuzev ljudi koji imaju takav fetiš – i nije sad da ikome sudim – jako malo ljudi voli čistiti zahode, posebno ne tuđe. Abbi uvijek pita može li raditi druge stvari, ali je, očito, uposlena da bude u čistačkom osoblju. Tako da šala leži u njezinim neprestanim razočaranjima, ali i tome kako joj je ponižavajuće čistiti zahode.

Neki ljudi provedu većinu svog života čisteći za drugima. Mnogi od njih su radnici koji žive ispod granice siromaštva, radnička klasa, imigranti, i pripadnici etničkih manjina. Tako da se ova šala u seriji oslanja na predodžbu da ljudi koji čiste nisu, i ne bi trebali biti, ljudi poput Abbi."

Jako je malo serija poput, recimo, Bob's Burgers, u kojima ćete vidjeti kako se glava obitelji iz radničke klase hvata za glavu kada mu iskrsne nepredviđeni trošak od tek parsto dolara. A spominjem ovom prilikom Bob's Burgers iz još jednog razloga, a to je da je – kao i Transparent – seksualno i rodno dosta progresivna serija, koja uvijek s toplinom gleda na svoje likove. A to bi bili, između ostalih: trinaestogodišnja Tina koja mašta o hvatanju teen zombija za guzicu, queerasti jedanaestogodišnji Gene koji se za noć vještica oblači u Queen Latifu, njihov djed kojeg seksualno najviše uzbuđuje kada žena probuši balon, transrodne seksualne radnice u njihovom gradiću...

No Bob's Burgers je serija o čudacima koji se ne stide svog čudaštva, veselo prihvaćaju čudaštvo ljudi oko sebe, generalno znaju što jesu i što vole i uživaju u tome. A u Transparentu je pak ponekad teško oteti se dojmu da Maurine kćeri i sin – Sarah, Ali i Josh – zapravo uživaju samo u transgresiji, bilo da je riječ o seksu s partnerom spola/roda s kojim dotad nisu ulazili u seksualne odnose, seksu utroje, S&M-u ili nečemu četvrtom. I čim transgresivno uzbuđenje splasne – oni samo odu dalje, ostavljajući za sobom slomljena srca, veze i brakove.

Frustrirajuće je što njihovo prenemaganje pojede toliko minutaže koja se mogla posvetiti Mauri i svijetu koji otkriva; u četvrtoj sezoni, primjerice, dobijemo tek jednu kratku vinjetu iz prošlosti Maurine transrodne cimerice – i svejedno bude zanimljivija i dirljivija od gotovo bilo koje seksualne pustolovine Sare, Ali ili Josha. Frustrirajuće je i što njih troje u prve dvije sezone ne pokazuju praktički nikakve znakove osobnog rasta, ostajući sebična deriščad koja u konačnici zagorča život manje-više svakome za koga se zainteresira.

Zato mi je treća sezona, između ostalog, i bila najbolja, jer su se u njoj svi skupa najviše suočili sa svojim unutarnjim jadom – i u tom su introspektivnom tonu najviše zablistale vrline Transparenta. Vizualna poetičnost. Meandrirajući flow uz koji se nerijetko čini da serija ne vodi nikamo, da bi do kraja sezone sve sjelo na svoje mjesto. Plastični dijalozi. Flashbackovi koji sežu u obiteljsku prošlost sve do drugog svjetskog rata. I odjednom sam negdje nasred sezone skužio da mi ti sebični, razmaženi likovi više ne idu na živce – nego mi ih je žao.

I respektiram autoricu Transparenta Jill Soloway što je bez zadrške snimila seriju o, kao što sama reče, "antipatičnim Židovima" (i ona je, naravno, Židovka), a bogami i što ostaje nepokolebljiva u toj namjeri, čak i uz novo bujanje antisemitizma u eri alt-righta. Jest šteta što je četvrta sezona bila jedna velika hrpa ničega – od posjeta Pfeffermanovih Izraelu ostala je samo lijepo snimljena razglednica i ništa više – ali ću gledati i dalje. Ako uopće bude pete sezone.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 20.11.2017

VEZANE VIJESTI

Moj galaktički dida i ja

Piše: Tonći Kožul

Iako je dio njenih fanova nepodnošljiv, Rick & Morty je pametna, egzistencijalistička serija koja propituje uvjerenje genijalnog glavnog junaka kako mu ni do čega nije stalo.

Identifikacija mladima, ogledalo roditeljima

Piše: Leona Širac

Nemoj nikome reći i u drugoj sezoni ostaje dosljedna svojoj poetici i ne ispričava se za beskrupuloznost i provokativnost, no ipak joj nedostaje bolja fabularna razrada.

Između brutalne stvarnosti i željene utopije

Piše: Leona Širac
Dramska serija "Novine" nije ponudila podrobniju razradu aktualnih problema novinarskoga sektora, no barem je otvorila perspektivu za daljnja promišljanja.