I dan-danas sam luda, ne znam što hoću | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

I dan-danas sam luda, ne znam što hoću

Crazy Ex-Girlfriend vrhunska je dramedija koja prateći svoju nestabilnu junakinju ne upada u zamku antifeminizma, unatoč tome što redovito pleše na samom rubu.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Prije par mjeseci na Consequence of Sound je objavljen članak The Danger of Satirizing Feminism koji se dotiče humora u serijama Crazy Ex-Girlfriend, Unbreakable Kimmy Schmidt i The Mindy Project i postavlja pitanje: koliko se, u svijetu koji i dalje vrvi seksizmom i rasizmom, satira feminizma uopće doživljava kao – satira? 

Neki su to doživjeli kao još jedan primjer jalovog cjepidlačenja i internog prepucavanja na ljevici (komentar jednog prijatelja: "Ovaj će tekst [desničarima] dati veću potvrdu ispravnosti vlastitih stavova - da smo svi mi obične debilne kmečuće preosjetljive pahuljice - nego ijedna šala iz ovih serija"). U slučaju Kimmy Schmidt, rekao bih da je prigovor na mjestu, barem što se tiče zadnje sezone: šale na račun woke studenata se stvarno ni po čemu nisu razlikovale od karikatura iz desničarskog anti-"SJW" arsenala. No Crazy Ex-Girlfriend je posebno zanimljiv primjer utoliko što ne upada u zamku antifeminizma – unatoč tome što redovito pleše na samom rubu. 

Taj ples joj je, štoviše, upisan u DNK: radnja se vrti oko Rebecce Bunch, mlade njujorške pravnice koja je duboko nesretna sve dok slučajno na ulici ne naleti na svoju prvu ljubav iz tinejdžerskih dana Josha Chana. Nakon što joj on kaže da se nije uspio snaći u New Yorku pa se vraća u rodnu West Covinu u Kaliforniji, ona daje otkaz te se i sama preseli tamo, uvjeravajući iznenađenog Josha da to nema veze s njim; uvjeravajući sve ljude oko sebe da to nema nikakve veze s Joshom Chanom. Iako je svima kristalno jasno da zavarava i njih, i sebe.

Žene znaju biti proglašene "ludima" čak i kad samo imaju svoj stav i ne libe ga se izraziti, pa bi se moglo reći kako je Crazy Ex-Girlfriend već i samim svojim naslovom iskoračila na sklizak teren – kamoli time što naslovna junakinja uistinu jest mentalno neuravnotežena osoba. No ne samo da je serija toga posve svjesna, nego i odmah u startu samouvjereno poručuje da zna što radi, već od songa u najavnoj špici – kada zbor Rebeccinih budućih prijatelja pjeva kako je ona luda bivša djevojka, na što ona prvo s gnušanjem uzvrati: "To je seksistički izraz!", a potom usklikne: "Nije uopće tako jednostavno kao što se čini!"

FOTO: Crazy Ex-Girlfriend / Facebook

I bogme nije, čak ni kada se na momente zna učiniti da bi serija mogla dati oduška niskim strastima i spustiti se na razinu stereotipa koje ismijava. U jednoj od zadnjih epizoda, naprimjer, Rebecca odluči da joj je dosta muškaraca i da će kupiti mačku, pa zapjeva pjesmu o tome. Gledateljski strahovi da će se stvar svesti na zbijanje jeftinih crazy cat lady šala bivaju odagnani već do sredine songa; do kraja epizode će se lijepo podcrtati kako usamljenost u ovom slučaju nema veze s rodnim stereotipima, nego je naprosto posljedica konkretnih postupaka jedne konkretne osobe. A i morate priznati da je, ako ništa drugo, vrijedilo barem zbog trenutka u kojem zbor muppet-mačaka zapjeva: "Zašto su mačke s vremenom postale sinonim za usamljenost?/ Moramo poraditi na svom kolektivnom imidžu/ Treba nam nova osoba za odnose s javnošću!"

Crazy Ex-Girlfriend je serija koja traži povjerenje od gledatelja – i stalno ga iznova višestruko nagrađuje.

Crazy Ex-Girlfriend je ujedno i serija s katastrofalno lošom gledanošću, jedna od onih koje se uspijevaju prošvercati iz sezone u sezonu samo zato što dobivaju superlativne kritike, a kanal na kojem se prikazuje nema na lageru drugih serija koje bi mu priskrbile takav prestiž. Zašto je tako loše gledana? Pa, kao prvo, realno je za pretpostaviti da većina potencijalnih muških gledatelja vidi o čemu se radi i samo odmahne rukom: "Ah, to je neka ŽENSKA serija... Dalje!" A za preostale gledatelje/ice pretpostavljam da čuju da je riječ o mjuzikl-dramediji, i na to pomisle: "Ah, to je očito neka buci-buci limunada... Dalje!" 

E pa, ovako. Ja sam vam čovjek koji generalno ne može smisliti mjuzikle: zaboli me za Ples na kiši, poserem se na La La Land, SB-SN (smrt Broadwayu, sloboda narodu)! A opet, songovi u Crazy Ex-Girlfriend su mi GE-NI-JAL-NI. Većinu ih je napisala koautorica serije i glavna glumica Rachel Bloom skupa s Adamom Schlesingerom iz Fountains of Wayne, čovjekom koji – kao što, vjerujem, može posvjedočiti svatko tko je slušao Fountains of Wayne – itekako ima dara za melodiju, i prva stvar koju odmah valja istaknuti je da songovi nisu na klasičnu brodvejsku šprancu, nego su svaki put u nekom drugom stilu: rock, rap, R&B, heavy metal, disco, country, pa i Broadway tu i tamo, zašto ne... I ne samo da su jako duhoviti, nego su često i, ono, stvarno dobra glazba (samo neki od osobnih favorita: Women Gotta Stick Together! California Christmastime! Fit Hot Guys Have Problems Too! Oh My God I Think I Like You! Santa Ana Winds! Let's Generalize About Men! Jebate led, sve klasik do klasika!) 

A što se tiče toga da je dramedija, shvaćam podozrivost spram žanra – no Crazy Ex-Girlfriend stvarno jest rijedak primjer dramedije koja je i vrhunska drama i vrhunska komedija. Humor je otprilike najbliži onome u 30 Rock i Unbreakable Kimmy Schmidt, s manje rafalne paljbe popkulturnim referencama, ali koji isto tako ne bježi od ezoteričnih dosjetki. Primjerice, u jednom trenutku u trećoj sezoni Rebecci tip pokloni seksi outfit te bude zatečen kada ona dođe na spoj obučena u nešto drugo; pita je zašto nije obukla njegov poklon, na što mu ona uzvrati: "Ma nema šanse, ono mi je za nekoliko brojeva premaleno." Šala je to koja od gledatelja očekuje da su zamijetili klišej u serijama i filmovima da On kupi seksi rublje koje Njoj uvijek bez iznimke savršeno stoji, i funkcionira samo ako ste zamijetili taj klišej. A ako i niste – nema veze, čeka vas nova šala odmah iza ugla!

A u srcu svega toga stoji Rebecca Bunch: užasno nesretna i sjebana djevojka koja je jednu minornu tinejdžersku ljetnu romansu stavila na pijedestal, pretvorila je u svoj Sveti gral za kojim neprestano trči kako bi pobjegla od same sebe. Da Rebecca ima ozbiljnih problema u glavi jasno je iz stalkerskih ekstrema od kojih ne preže kako bi osvojila Josha – no ništa pritom nije slučajno ni proizvoljno, sve su to simptomi jednog određenog psihičkog poremećaja, a točnu dijagnozu saznajemo skupa s Rebeccom u trećoj sezoni. 

Dobro je netko jednom primijetio: sve sreća da je Crazy Ex-Girlfriend toliko zabavna i smiješna serija, jer da nije – bila bi najdepresivnija serija na televiziji. Rebeccin put ka duševnom skladu je dug, vijugav i mukotrpan, a svaki lažni prečac samo vodi natrag starim štetnim navikama. U jednoj od zadnjih epizoda Rebecca se tako nađe pred velikom dilemom i svi se nadamo da će učiniti ono što priželjkujemo. To što ona to ne učini je za nas gledatelje užasno frustrirajuće i tužno, ali samo zato što Rebecci želimo sve najbolje i vidimo da joj je nadomak ruke nešto što bi većini nas priuštilo veliku životnu sreću – no ne i Rebecci, kojoj bi taj izbor donio sreću tek da je u međuvremenu uspjela srediti nered u svojoj glavi. A nije. Jebiga.

Što nipošto ne znači da neće, jer Rebecca svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napreduje – pa makar i toliko puževim korakom da to boli. Ali takav je život. Nema lakih prečaca, i svatko od nas je u životu napravio oho-ho gluposti na duuuuuugom putu da postanemo ono što želimo i možemo biti. Svi smo mi Rebecca Bunch.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 23.02.2018

VEZANE VIJESTI

Baci fotonsku bombu, goni klingonsku bandu

Piše: Tonći Kožul

Zbog prezasićenosti obratima Star Trek: Discoveryju nedostaje dubine, no dobri likovi i izuzetna dinamičnost daju mu potencijal da iskorači iz sjene svojih prethodnika.

Crne misli 21. stoljeća

Piše: Tonći Kožul

I pored slabije razrade dijela epizoda i zamora materijala, Black Mirror ostaje iznimno zabavna serija koja u četvrtoj sezoni uspješno gazi van svog distopijskog mračnjaštva.

I bogati, sebični, razmaženi plaču

Piše: Tonći Kožul

Serija Transparent najbolja je kada antipatičnu sebičnost njenih privilegiranih protagonista u drugi plan gurne njen introspektivni ton, vizualna poetičnost i plastični dijalozi.