Identifikacija mladima, ogledalo roditeljima | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Identifikacija mladima, ogledalo roditeljima

Nemoj nikome reći i u drugoj sezoni ostaje dosljedna svojoj poetici i ne ispričava se za beskrupuloznost i provokativnost, no ipak joj nedostaje bolja fabularna razrada.

Piše: Leona Širac

Serija #nemoj nikome reći 2015. godine u domaćem je televizijskom prostoru bila veliko osvježenje zbog grubog i satiričnog, ali realnog prikaza života današnjih tinejdžera te zbog svojih formalnih metafikcionalnih karakteristika. Stoga je vrlo pohvalno što je HRT u koprodukciji s tvrtkom Kombinat gledateljima ponudio još jednu sezonu, nastalu pod autorskom palicom Ivana Livakovića, Aleksandre Osman i Dijane Merdanović, koju smo nedavno mogli gledati na Drugome programu Hrvatske televizije. Ovaj put, serija je umjesto nedjeljom emitirana petkom u kasnom večernjem terminu, što TV kritičarka Zrinka Pavlić smatra pozitivnom promjenom jer "malo manje djeluje kao da seriju pokušavaju što bolje sakriti od gledatelja". Ipak, treba uzeti u obzir da petkom navečer većina mladih kojima je serija u prvom redu namijenjena ne ostaje kod kuće pred televizorom, a javna televizija ima odgovornost emitirati sadržaje u odgovarajućim terminima, neovisno o tome što su dostupni na internetskome servisu.

I u ovoj sezoni učenica Helena Jurić svojim vlogom, kako kaže, zadovoljava voajerski poriv publike prikazujući živote svojih razrednih kolega i njihovih obitelji. Upravo zbog toga što govori o današnjim mladima, a ne o mladima kakvi su nekada bili, ova je serija vrlo bitna, kako ističu producentice Vesna Banović i Sandra Basso. Međutim, iako nastavlja pratiti razuzdan mladenački život i tipične maturantske teme, druga sezona pokazuje i neke tendencije ka problematizaciji cjelokupne društvene okoline. Primjerice, stereotipno oblikovane popularne, površne i ne baš pametne prijateljice Iva i Brigita (koje utjelovljuju izvrsne mlade glumice Tena Nemet Brankov i Sara Duvnjak) sa svojim su roditeljima postale akteri nemilosrdne igre moćnika u kojoj vrijedi ona "tko bi gori, eto je doli". Tematiziranjem kriminala i korupcije serija se s notom oštrog crnog humora referira na našu društveno-političku zbilju u kojoj se kupuju diplome i vozačke dozvole, u kojoj se javni novac pronevjerava za privatne svrhe, u kojoj, kako komentira pripovjedačica, "kad voziš terenac, sam stvaraš prometna pravila", a "emancipirani muškarac ne mora birati između visokog kriminala i visoke politike". Sav se taj svijet sitnog, ali i ozbiljnog kriminala vrti oko novca i individualne koristi, što jedan od likova prepoznaje kao problematiku (neo)liberalnoga kapitalizma te sažima riječima "kol'ko platiš, tol'ko dobiješ". Serija kroz nekoliko razina prikazuje upravo današnji odnos novca i kvalitete, od izbora odjeće do izražavanja roditeljske ljubavi, koja se, dakako, mjeri količinom rođendanskih poklona.

To sveopće ludilo potrošačkoga društva koje konstantno proizvodi potrebe kupaca, bilo da je riječ o najnovijim modelima cipela ili o laboratorijskim pretragama (što je ismijano u stilu "ako nazovete odmah" reklame), jedna je od stalnih kritičkih meta serije. Opsesija kupovinom i izgledom koja zahvaća većinu ženskih likova simptom je širega problema, načina na koji društvo i mediji usmjeravaju interese djevojaka i žena na estetsko te stvaraju od njih potrošačice koje podržavaju kapitalistički sustav. Na tragu recikliranja konvencija televizijskih sapunica druga sezona koristi i karakteristike ženskih časopisa kako bi satirično ukazala na njihovu agresivnost i nametljivost u oblikovanju ideala ženske ljepote i konzumerizma koji ide pod ruku s njim. Na formalnoj je razini to ostvareno nizanjem sličica kojima Helena daje savjete kako se srediti za maturalnu zabavu ili kako zadržati muškarca. Kultura narcisoidnosti koja se u seriji manifestira neprestanim okidanjem selfija ili otimanjem krune kraljice maturalne zabave ne treba nas čuditi kada djevojčice od najranije dobi učimo da im je najvažnije dostignuće biti lijepima. Tom pritisku podliježu i tinejdžerice koje se doslovno mažu žbukom, čime se parodira pretjerano nanošenje šminke, kao i njihove majke koje estetskim operacijama nastoje zadržati mladolik izgled.

Kako su autori od samoga početka napominjali, #nemoj nikome reći može se gledati i kao obrazovna serija za roditelje jer im pruža uvid u to kako se zapravo njihova djeca ponašaju u društvu i u školi. Međutim, i samo se roditeljstvo u svojim raznim oblicima našlo na kritičkoj oštrici. S jedne strane javljaju se likovi mladih majki koje ne preuzimaju potpunu odgovornost za svoju djecu jer su ili fokusirane na karijeru (kao mlada glumica u usponu Emanuela) ili se pak žele zabavljati u skladu sa svojim godinama, kao Inga koja u studentskim danima ostavlja dijete redaru na ulazu u noćni klub. Drugi je zastupljeni aspekt roditeljstva nerealno očekivanje koje roditelji imaju od svoje djece, a što se pokazuje kao njihova vlastita preokupacija, bilo to opsesivno čuvanje zdravlja i vitke linije ili manični pokušaji intelektualnoga uspjeha. Konačni je stadij prevelika briga za, kako bi Helena rekla, "svoje genetske produžetke", koja često korespondira sa spomenutim kriminalnim i amoralnim ponašanjem kao što je primjerice podizanje ocjena prijetnjama profesorima. Time serija, osim što satirički secira mladenačko ponašanje i tinejdžerima nudi model za identifikaciju, tako i roditeljima pruža ogledalo za uviđanje vlastitih nesavršenosti čime opet dokazuje da premašuje užu ciljanu publiku i ostvaruje komunikaciju i s odraslima.

Svojim zajedljivim komentarima serija se referira na sam televizijski sustav iz kojega dolazi, aludirajući na angažiranje starijih glumaca za tumačenje uloga tinejdžera (jednu od učenica glumi nešto starija glumica, što Helena prenaglašava komentarom o "kategoriji 40+") ili pak na neopravdano trošenje novca pretplatnika. Osim toga, druga se sezona pojačanim sarkazmom dotiče i mnogih drugih osjetljivijih područja života, primjerice, iskorištavanja zdravstvene skrbi. Međutim, takve se kritike često svode na banalne primjedbe o "cijeđenju" HZZO-a ili o lažnim invalidima, dok im nedostaje promišljanja i narativne razrade. Iako se pretjerivanje sa stereotipima, britkoća ironije i neuglađenost satire prepoznaju kao namjerno odabrani postupci, zbog njih se serija često približava samom rubu političke korektnosti. U trenutnoj klimi pojačane etičnosti i klerikalizacije HRT-a to je podosta veliko i dobrodošlo iznenađenje, no u oblikovanju pojedinih stereotipa ipak je nedostajalo kreativnijega pristupa, pa su mnogi potencijalno interesantni likovi u konačnici ostali prilično nezanimljivi.

Prva sezona serije svojom je izrazito ludičkom formom, uvođenjem novih načina komunikacije u samo filmsko tkivo (SMS-balončići, animacije, GIF-ovi) i sarkastičnim komentarima pripovjedačice bila dobrodošla novina u domaćoj produkciji, što u drugoj sezoni ostaje na zadovoljavajućem nivou, ali nema značajnije inovacije. Dapače, čini se kako se inzistiranjem na vizualnom šarenilu pokušao sakriti scenaristički problem neinventivnoga oblikovanja likova i mjestimično nerazrađene i površne priče, što je šteta jer su odabrane teme imale potencijala za bolji fabularni razvoj. Međutim serija se baš svojom metafikcionalnom karnevalesknošću još uvijek izdvaja u kontekstu domaće televizijske ponude, kao i angažiranjem velikoga broja mladih glumačkih nada u vremenima kada mladi ljudi ne uspijevaju pronaći poslove za koje su se školovali. Temama pak nadmašuje mladenački svijet odnosno kontekstualizira ga u širu društvenu matricu i time nikoga ne štedi kritike, što često ne uspijeva ni nekim "ozbiljnijim" serijama, primjerice, politički intoniranim Novinama.

Jedna od istaknutijih osobina #nemoj nikome reći mladenačka je drskost koja se osjeti već u uvodnoj špici gdje se na glazbenoj podlozi srpske reperice Sajsi MC nižu slike iziritiranih i ne baš ljupkih lica protagonista, što može i prije početka serije natjerati neke gledatelje da prebace program. No, serija ostaje dosljedna svojoj poetici i ni u jednom se trenutku ne ispričava za svoju beskrupuloznost i provokativnost, štoviše, nevjerojatno izravno i samouvjereno ubada u mnoge fenomene naše aktualne političke, a i šire društvene situacije, čemu ipak nedostaje bolja razrada unutar same fabule. Također, budući da druga sezona više-manje ponavlja formalna rješenja iz prve, kod gledatelja bi, ako već nije, moglo doći do zasićenja. Imajući u vidu metafikcionalnost, društvenu satiru i pojedine izvrsne glumačke izvedbe, bilo bi šteta ne vidjeti što serija može ponuditi dalje, ali bi nova sezona svakako trebala imati kvalitativni pomak – kompleksniju razradu priče te inteligentniju igru s klišejima i vizualnim sadržajima.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 12.06.2017

VEZANE VIJESTI

Autoironija umjesto patroniziranja odraslih

Piše: Leona Širac

Iako se na prvu čini kako je Nemoj nikome reći serija o "podivljaloj mladeži", ona zapravo zadire u različite sfere našeg društva i podvrgava ih poruzi i smijehu.

Između brutalne stvarnosti i željene utopije

Piše: Leona Širac
Dramska serija "Novine" nije ponudila podrobniju razradu aktualnih problema novinarskoga sektora, no barem je otvorila perspektivu za daljnja promišljanja.

Žurili smo tamo kamo nismo smjeli

Piše: Leona Širac

Osim razloga napuštanja objekata jugoslavenskoga modernizma, serijal Betonski spavači svojom formom naglašava paradokse njihova tadašnjeg i današnjeg stanja.