Intenzivni osjetilni kontrasti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Intenzivni osjetilni kontrasti

Izložba Kamen pada tamo gdje ga baciš kustoskog kolektiva Kulturfolger i Brighama Bakera umjetnički izazovno i zahtjevno kolažira prirodne i artificijelne elemente.

Piše: Anja Tomljenović

FOTO: Miran Kramar

Danas je već itekako jasno da postmodernistička misao, u jednoj od svojih dionica, preispituje vrijednosti kulture, tradicije i povijesti. Usvojena percepcija svijeta dovodi se u pitanje, idoli se skidaju s pijedestala i uglavnom ne vraćaju na njega, kulturno-umjetnički trendovi se naizmjenično recikliraju i/ili osporavaju. Sumnja se u prošlost, sadašnjost je nestabilna, budućnost u potpunosti nepredvidljiva.

Upravo su fragmentiranost svijeta i promjenjiva percepcija o njemu u umjetničkom fokusu kustoskog kolektiva Kulturfolger, čiji se svjetonazori skladno dopunjuju s onima umjetnika Brighama Bakera na izložbi Kamen pada tamo gdje ga baciš u Galeriji Miroslav Kraljević. Internacionalna suradnja (Kulturfolger sa sjedištem u Zürichu, kao i Baker, međutim podrijetlom iz Kalifornije) rezultirala je premijernom izložbom kakva se prerijetko viđa na zagrebačkoj sceni.

Moram priznati da se ne sjećam kada me je izložba, ovako sažetog i skromnog opsega, tako direktno i surovo, u sekundi natjerala da preispitam sve što znam (ili mislim da znam) o umjetnosti. Ulazak u GMK iza crne zavjese, u jednom trenutku plaho ogledavanje u potpunom mraku, a već u drugom iznenadna i začudna buka te naizgled nasumično paljenje i gašenje žutih bljeskova iz mraka. Isprva je sve skupa djelovalo prilično agresivno, međutim, iako sam se već počela uvjeravati kako ovo možda nije izložba za mene, odjednom sam se osjećala dobrodošlo. Nešto me neopisivo uvuklo u prostor te me nukalo na ozbiljniji intelektualni angažman.

Izložba ne računa na estetiku i dopadljivost, nema nešto na prvi pogled zahvalno za opisivanje poput boje, tehnike ili kompozicije. Iako je postav vrlo jednostavan (nekoliko malih mašina s kamenjem, grančicama, opekom i žaruljicom), on puni prostor vizualnim, auditivnim, pa i olfaktivnim senzacijama. Jedno je odmah jasno: ili se uzbuđeno bacaš u dešifriranje i interpretaciju ili se okrećeš i odlaziš van iz galerije, pritom odlučivši kako se u nju više ne vraćaš. To je jedna od stvari koju volim u dobro promišljenoj suvremenoj umjetnosti: beskompromisna je. No vratimo se nakratko na umjetnika, kako bi neke stvari bile jasnije.

Brigham Baker je predstavnik mlađe generacije, koji na vrlo delikatan i suptilan način obrađuje temu međuovisnosti čovjeka i prirode, kao i čovjeka i kulture općenito. Operira svakodnevnim materijalima, oživljavajući ih svojom intervencijom i udahnjujući im potpuno novo značenje i smisao. Primjerice, za nastanak rada Embedded Landscapes počeo je skupljati stare ofucane otirače pred vratima napuštenih zgrada, hotela ili dućana prilikom boravka u Marseilleu. Nakon povratka u Švicarsku, otirači su čuvani u posebnim uvjetima koji su podrazumijevali dovoljnu količinu vlage i svjetla da bi, vrlo poetično, iz njih u jednom trenutku počele rasti razne biljčice. Naime, u otiračima su se nalazile svakakve sjemenke koje su, poslije bezbrojnog prelaženja, brisanja i tapkanja, ispale iz cipela i s vremenom se "uskladištile" u otiraču. Tako su čovjek, priroda i artificijelni materijal povezani u jednoj vrlo neobičnoj, a naočigled jednostavnoj igri. Spominjem ovaj primjer jer se može reći kako su radovi na ovoj izložbi blisko povezani s njim. Rekla bih i da je autor otišao i korak dalje u njihovom značenjskom rastakanju.

Prirodni elementi poput pokoje travke ili grančice suptilno su postavljeni uz, kako stoji u tekstu, rotirajuće riječne mašine, opeku i žaruljicu. Kao što sam spomenula u uvodnom dijelu, neugodna buka je uzrokovana kotrljanjem, prebacivanjem i valjanjem kamenja u plastičnom spremniku za vodu. Kamen je gradivni materijal u Zemljinoj kori, ali se i u obliku stijenja nalazi na njezinoj površini. Neovisno o tome u kojoj je mjeri vidljiv ili ne, on je postojan u prirodi, artificijelnom obradom pretvara se u građevinski materijal, dok kao jezični pojam inherentno sadrži plodno tlo za frazeološku analizu, stoga je na više načina uklopljen u ljudski život.

Dok se on prevrće u spremniku za vodu, događa se svojevrsna mentalna smicalica - umjesto tekućinom za koju je namijenjen, spremnik je napunjen krutom tvari. Najefektniji trenutak, uz proizvodnju galame teško podnošljive na duže staze, događa se pri aktiviranju žaruljica, ako im se promatrač približi na određenu udaljenost. Hodanje prostorom galerije može se usporediti s dinamikom dirigiranja orkestrom, samo što ste u ovom slučaju u svojevrsnoj prednosti, s obzirom na to da ne interpretirate notni zapis, već samovoljno pišete vlastitu vizualnu skladbu. Na vaš znak, odnosno korak u smjeru jedne od mašina, pale se različite žaruljice, da bi sve u konačnici završilo uz jedan ekstatično svečani forte. Svjetlosni bljeskovi jednako su uzbudljivi kao i u zraku opipljiva tenzija između glasnoće i tišine.

Popratni materijal izložbe su citati velikih filozofa i mislilaca poput Michela Serresa, Georgesa Pereca i Tima Ingolda, kao i jednog od najvećih pjesnika, ujedno i ranih teoretičara fizike, Tita Lukrecija Kara. Spletom okolnosti, u posljednje vrijeme nekoliko sam se puta susrela s Lukrecijem, konkretno s njegovim pjesničko-didaktičkim remek-djelom O prirodi. Nevjerojatno je kako je netko u 1. stoljeću prije Krista razumio svijet u tolikoj mjeri da je maknuo mrenu s očiju čovječanstva, zapisavši kako je prava stvarnost materije napravljena od nevidljivih čestica, što je teorija koja je odjeknula daleko u budućnost, a prerast će i nas.

U svojim spisima stremio je opisima koji bi uzmaknuli težini materije, poput "čestice prašine lebde u krug u jednom sunčevom zraku u mračnoj sobi" (Knjiga II, 114-124) i "paučina nas obavija u hodu a da to i ne primjećujemo" (Knjiga III, 381-390). U trenutku kada sam se prestala kretati galerijom i sjela sa strane, žaruljice su se ugasile, buka je nestala i galerija je ostala u mraku, nakon čega je nastupio neobično smirujuć osjećaj. Možda zbog toga jer suvremeno tijelo nije naviknuto na mir; intenzivna komunikacija, kao i ubrzani način života, zatrpavaju nas bukom, u svakom smislu te riječi. Postaneš svjestan da je nema tek kada osjetiš njezin nedostatak, kada je pretvorena u prazninu. I najmanji pokret reaktivira buku i neugodne zvukove kotrljanja koji su joj vjerni suputnik.

Miješanje materijalnog i nematerijalnog, vidljivog i nevidljivog svijeta, kao i negiranje linearnog vremenskog slijeda i prostora kao okvira percipiranja umjetničkog rada, Kulturfolgeru osigurava mogućnost preispitivanja vlastite prakse. Propituju različite segmente koji kriju potencijal struke u suvremenom dobu, uz otvaranje dijaloga i o ostalim ulogama djelatnika u kulturnom životu određene zajednice.

Izložba se pokazala izazovnom i zahtjevnom za konzumiranje, s obzirom na to da koketira s kolažiranjem prirodnih i artificijelnih elemenata, kao i sa znanošću, tehnologijom, umjetnošću, filozofijom i poezijom, čime se potvrđuje fragmentarnost svijeta u koji smo uronjeni. Lelujava percepcija svakodnevice otvara beskonačne mogućnosti za zapetljavanje i otpetljavanje svih njezinih sastavnica u postmodernističkoj maniri. Naposljetku, previše je boja, glasova, okusa i mirisa, osjetila su nam preopterećena i vrlo vjerojatno iscrpljena, i sama pokušavajući doći do daha. To je ono što nam nedostaje danas – progledati, osluhnuti, progovoriti, a prije svega, osvijestiti.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 15.07.2017

VEZANE VIJESTI

Što je život, a što umjetnost

Piše: Anja Tomljenović

Radovi izloženi u sklopu četvrte i pete epizode izložbe Janje moje malo stavljaju se u međuodnose, naglašavaju, negiraju i potiho komentiraju jedni druge.

Ja, Poduzeće!

Piše: Bernard Koludrović

Kroz JLM Inc., Jennifer Lyn Morone ukazuje na mogući smjer razvoja korporativnog prava koji će postupno ukidati koncept ljudskih prava kakav danas poznajemo.

Pokušaji uhvaćeni u vremenu

Piše: Bojan Krištofić
Izložbe Screen Present Tense opterećena je prioritetom da se kaže što je moguće više, ali bez puno svijesti o tome kako mediji kojima se obraćamo drugima utječu na naš govor i mišljenje.