Intervju s Mirnom Belinom | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Intervju s Mirnom Belinom

Mirna Belina, jedna od organizatorica 25fps — Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa, govori o eksperimentalnom filmu i videu, hrvatskoj eksperimentalnoj produkciji,

Razgovarala: Dea Vidović

U Zagrebu je od 21. do 25. rujna održan prvi 25fps – Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, na kojem je prikazan izbor najboljeg iz svjetske produkcije na tom području. Festival je organizirala istoimena udruga za audiovizualna istraživanja 25 fps. 
 
We have decided not to die (Daniel Askill, Australia, 2004.)
KP: Kako danas uopće definirati eksperimentalni film i video?
M. B.: To je vrlo problematična definicija s kojom mnogi teoretičari imaju problema, pogotovo zato što su to dvije odvojene stvari koje se danas uglavnom percipiraju kao jedna. Eksperimentalnim filmom možemo općenito nazvati početak svake kinematografije - eksperimentiranje s formatom, teksturom, samom pričom, s onime što se uopće može prikazati. Video se pojavio 60-tih godina, pa je stoga i njegova priča drugačija. No, eksperimentalni film i video se zapravo nalaze na sličnoj poziciji: to su autorski projekti koje autor često sam režira, montira, radi zvuk i scenarij. To je dakle neki osobni izraz. To su obično filmovi nižega budžeta koji pokušavaju izraziti neku osobnu emociju i poziciju. U odnosu prema igranom filmu, ovdje se uglavnom radi o razbijenoj naraciji, iako to danas rade i mnogi drugi, a ne samo eksperimentalni radovi. U vrijeme početaka kinematografije film se pokušavao etablirati prepričavanjem priča. No, već su se tada pojavili zanimljivi autori, recimo Buñuel i Dali, koji su na neki način poveli tu drugačiju filmsku priču. Danas je slična situacija. To su još uvijek filmovi koji su pomalo filozofični, koji se smatraju hermetičnima zbog tog nenarativnog slijeda, a vrlo često i zato što eksperimentiraju sa samom teksturom medija u kojem rade. Ipak, danas ne možemo govoriti o radovima isključivo niskoga budžeta. Postoje filmovi visoke produkcije na kojima radi mnogo ljudi i koji imaju sve oznake holivudskog filma. Od kaskaderskih scena do raznih specijalnih efekata. Tako da je sada još teže definirati taj žanr, pogotovo s pojavom novih tehnologija i kombiniranjem digitalnih medija.
 
KP: U konceptu pišete da je ovaj Festival nastao kao reakcija na sve agresivniju lobotomičnost globalnog televizijskog i kinematografskog repertoara, kao i na nestajanje neprofitabilnih kulturnih sadržaja iz medijskog prostora. O čemu je zapravo riječ?
M. B.: Osnovna ideja pokretanja Festivala proizašla je iz emisije Videodrom koja se od 2002. do 2004. godine u neobičnim vremenima vrtila, nestajala i ponovno se pojavljivala na 1. programu Hrvatske radiotelevizije. Bila je to sretna konstelacija u kojoj je netko na HRT-u odlučio odvojiti minimalni budžet za tako nešto. Taj projekt je nakon 2 godine tog nestajanja i pojavljivanja ukinut. Vani je strašno rijetka stvar puštati eksperimentalne filmove i videoradove na televiziji; to se eventualno može pojaviti na ARTE-u, dakle na mjestima specijaliziranima za kulturu. Na nacionalnim televizijama, koje se očito okreću komercijalnim sadržajima, to je priča koja ne donosi profit. Kulturni sadržaj na komercijalnim televizijama je apsolutno minimalan, eventualno se može pojaviti neki, uvjetno rečeno, umjetnički film. Nacionalna televizija se danas bavi projektima koji po mom mišljenju tamo apsolutno ne pripadaju, a trebala bi pratiti sve ono što druge televizije ne mogu i ne žele pokriti. Nakon ukidanja Videodroma postavilo se pitanje šta ćemo sa svim kontaktima koje smo uspostavili s distributerima, producentima i dr. Bilo je šteta da to stavimo pod tepih - propao nam projekt i sad ništa. I odlučili smo, među ostalim, reagirati na tu situaciju u kojoj kulturni sadržaji sve teže prodiru na televiziju, osim u nekim prilozima ili vijestima, što zapravo ne pokriva mnogo. To je, barem po mom mišljenju, svaštarenje bez koncepcije - prilog o trubadurima, Operaciji:grad, simfonijskom orkestru i o nekom dj-u koji dolazi u Aquarius. Dakle, ideja Festivala krenula je iz Videodroma, pa je bilo logično prikazati na Festivalu neke od tih nekomercijalnih, prognanih sadržaja. A eksperimentalni film se danas nažalost može vidjeti samo na festivalima, uz to što se eventualno na ARTE-u zavrti nešto slično.
 
KP: Radi se o filmu/videu koji nema izravan marketinški cilj. Kako onda doći do publike i kako premostiti medijsku zatvorenost te dospjeti u javnost?
M. B.: Osobno nikad nisam imala problem s festivalima i mislim da je upravo to prostor koji odgaja publiku. Ti na Motovunu, Zagreb film festivalu ili na bilo kojem drugom festivalu gledaš filmove koje nažalost kasnije uglavnom ne vidiš u kinima. Svi oni imaju veliku publiku i to je očito znak da ljude zanima nešto drugačije od komercijaliziranog kino repertoara. Program eksperimentalnog filma i videa na ovogodišnjem izdanju Dana hrvatskog filma je po mom mišljenju bio stravično loš. Trajao je dva i pol sata. To se zove ubijmo publiku u pojam. Dva i pol sata eksperimentale može izdržati samo filmofil, čovjek koji dolazi s ciljem da te filmove pogleda, da ih zadrži u glavi i da kasnije može baratati nekim referencijama. No, na projekcijama na Danima hrvatskog filma kino Studentskog centra je stalno ispunjeno. To je vrlo zanimljiv paradoks. Radi se o hermetičnom filmu, o filmu koji je ponekad napravljen u kućnoj radinosti, radovima koji apsolutno odudaraju od suvremene vizualnosti, lijepih slika. Ako su takve projekcije posjećene, činilo se da bi i ovo mogao biti uspjeh. Osobno mislim da ljudi ovdje strašno vole filmove, a vjerojatno imaju negdje u glavi i tradiciju hrvatskog filmskog eksperimenta pa ih zanima što se danas tu događa. A Hrvatska se, što je također zanimljiva stvar, pojavljuje s eksperimentalom paralelno s najvećima, poput Japana ili SAD-a. Čini se da se o tome ipak nešto načulo. Naravno, ostali festivali drugačijim i neholivudskim jednoobraznim filmovima odgajaju publiku koja onda može doći i na ovo – kao još jedna filmska forma koju treba istražiti, vidjeti što se novo u tome događa.
 
KP: O čemu nas uči ime Festivala 25fps (frames per second)?
M. B.: 25fps je broj sličica koje u sekundi po europskom PAL standardu čine videosliku – video ima 25 sličica u sekundi, a film 24. Bilo nam je vrlo zanimljivo oduzeti iz imena festivala svaki kontekst, politički, ideološki, društveni, te uzeti tehnički pojam koji je vrlo slabo poznat, ali koji je u biti svakog suvremenog filmskog postupka. Međutim, zgodna je stvar da je i u Hrvatskoj fps službena kratica. Htjeli smo naglasiti tu neku internacionalnost u samom filmu.
 
KP: Je li ovo jedan od rijetkih Festivala filmske umjetnosti koji je koncipiran tako da promovira samo eksperimentalni film i video?
M. B.:Meni se čini da je. Najbliži festival koji se bavi eksperimentalnom produkcijom je švicarski Videoex. Velika većina festivala kratkog metra ima obično samo neku posebnu konkurenciju koja se time bavi. Primjerice, Clermont-Ferrand, festivalski džin kratkog metra, ima međunarodnu konkurenciju, francuski kratki film i konkurenciju koja se zove LABO a koja prati digitalnu, eksperimentalističku produkciju. Tako da je odgovor da - meni se čini da je 25fps jedan od rijetkih festivala specijaliziranih za eksperimentalni film i video, a to su nam i potvrdili naši gosti koji naglašavaju da je 25fps već sada jedan od najjačih festivala eksperimentale u regiji, a očekuju da se već sljedeće godine ubacimo među nekoliko najjačih u Europi.
 
KP: Kako je koncipiran program Festivala? Tko je i kako radio selekciju?
M. B.: Selekciju smo radili svi zajedno. Sami smo odlučili koga, što i zašto. A zato što je sve krenulo iz Videodroma, znali smo unaprijed što želimo. Sve je podijeljeno na nekoliko klasičnih blokova – glavna konkurencija, retrospektivni program, posebne projekcije i predavanja. Retrospektivnim programom odmah smo odlučili postaviti Festival u kontekst. Tu se nametnula hrvatska eksperimentalna scena 60-tih i 70-tih godina, pogotovo zato što se Festival radi na mjestu gdje se 1963. održao GEFF, a zatim i program japanskog starog i novog te novog američkog filma i videa. Za selekciju tih retrospektiva odabrali smo provjerena imena – profesora Keijija Aiuchija koji na tokijskom sveučilištu Waseda predaje isključivo o filmu i videu, Freda Campera, koji je najveći stručnjak za Stana Brakhagea te naravno Hrvoja Turkovića, vrhovnog autoriteta za Hrvate. Osim toga, htjeli smo da i žiri sudjeluje jer nam se činilo da se i oni trebaju legitimirati publici. Uz sve to, prikazali smo i posebne programe – Videodrom, LABO i Autour de minuit.
 

KP: Na programu su različite kinematografije i razdoblja. Može li se izdvojiti neki poseban period cvata eksperimentalne produkciji ili pak neka zemlja u kojoj je danas eksperimentalna produkcija naročito zamjetna i važna grana filmske umjetnosti?
M. B.: Meni se osobno čini da su Japan i Amerika još uvijek nekako najjači. Uz naravno Britance, Nijemce i Austrijance koji također rade odlične i svježe stvari te mapiraju neke nove teritorije u hibridnom ili apstraktnom filmu i videu. 60-tih i 70-tih godina u SAD-u i Japanu se javljaju imena koja su i danas apsolutni kult i ljudi koji se ne bave eksperimentalom znaju za njih. Tu je prije svega Taka Iimura, jedan od pionira koji se danas sa 70-ak godina još uvijek razvija u tom mediju, zatim Stan Brakhage, Nam June Paik ili pak Shuji Terayama. Vrlo je zanimljivo da se mladi Amerikanci i Japanci često vraćaju starim majstorima jer je većina njihovih radova iz popratnih programa stigla na 16 mm vrpcama. Dakle, danas u eri videa, digitalija, kompjutera i čudesa, ljudi još eksperimentiraju s filmskom trakom. Također se tematski i motivski vraćaju u ta razdoblja starih zlatnih dana.
 
KP: Zagreb je, ili točnije MM Centar, u prošlom stoljeću bio ucrtan u svjetsku mapu mjesta koja prezentiraju i promoviraju eksperimentalni film i video. Može li ovaj Festival ponovno omogućiti buđenje te koliko može doprinijeti informiranju domaće javnosti o međunarodnoj eksperimentalnoj produkciji?
M. B.: Svakako se može ubilježiti u svjetsku mapu eksperimentalne produkcije. Svi naši gosti su u apsolutnom šoku zbog iznimno velike posjećenosti Festivala i rekli su da se raduju nastavku suradnje. Postoje u svijetu neki punktovi na kojima poznajemo ljude koji se bave eksperimentalom, npr. Sixpackfilm, bečka distribucija koja distribuira austrijske radove, pa za sve što trebaš iz Austrije zoveš njih.
 
KP: Kakva je hrvatska scena eksperimentalnog i video filma?
M. B.: Scena postoji. Meni je već to dovoljno. Tu se stalno neki ljudi muvaju i pojavljuju se novi. Druga je stvar, što je možda najgore za scenu, što je inertna. Ne znam koje je rješenje tomu. Meni se ne čini da su ti radovi loši, nego mislim da autori ne šalju svoje filmove nigdje, ne trude se. Osobno znam neke ljude koji često kažu: “Dobro, napravio sam i idem se sad nečim drugim bavit. Gdje ću sad to slati?” To je elementarni trud – isprintati prijavnicu, upisati ime, spržiti rad na DVD, staviti ga u kuvertu i poslati. Radovi se proizvode, svake godine na Danima imaš bolju ili lošiju godinu, ali se kasnije sve to nekako razvodni. Ne čujem više za njih. Oni možda rade nešto drugo. No scena sigurno postoji. Aktivni su još uvijek neki ljudi koji su tu scenu prvi i pokrenuli, Tom Gotovac ili pak Dalibor Martinis.
 
KP: Dan prije otvorenja Festivala otvorena je izložba INSERT, prva retrospektivna izložba hrvatske videoumjetnosti. Je li to samo sretna koincidencija ili pokazatelj da su Hrvatska i Zagreb doista spremni pozabaviti se eksperimentalnim filmom i video?
M. B.: Možda ovo zadnje. Izgleda da se ljudi žele baviti s time, iako je to vrlo neprofitabilno, ali i nedovoljno istraženo da bi novi ljudi usudili profesionalno ući u to. Kad god sam nešto pisala o eksperimentali, referencije na koje nailazim su minimalne. Imaš nekoliko zbornika koji su zgodan handbook. No, nakon Festivala, INSERTA čini se da će možda više novih ljudi znati uopće o čemu se tu radi.
 
KP: Promatra li Festival širi društveni i ekonomski kontekst te ukoliko da, možemo li reći da daje jednu širu perspektivu?
M. B.: Eksperimentalni film je čini se zagrebao i u neka polja komercijale; budžeti su ponekad veći, produkcija ponekad nalikuje reklamama ili glazbenim spotovima, dakle namjenskim formama koje pak ponekad kradu iz eksperimentale ono što njima treba – nizove nenarativnih lijepih slika. Postoji, dakle, ta neka komunikacija između komercijale i eksperimentale, jer mladi ljudi s akademije često počinju raditi reklame kako bi skucali nešto para za život ili za sljedeći videorad. U tome se svakako reflektira nešto društveno, neki duh vremena. Osobno mi se čini da eksperimentala najbolje zahvaća duh vremena, bilježeći naravno povijest medija. Međutim ni tu sve nije složno. Može se reći da je na jedan zgodan postmoderan način sve to vrlo šaroliko. Hoće li se ta šarolikost smiriti negdje i krenuti u jednom dominantnom pravcu? Mislim da ne. Eksperimentalni film nikad nije bio homogen. Oduvijek je imao tu neku heterogenost, osobnost produkcije koja reagira na svijet na svoj način. Poetski radovi, raskrinkavanje medija, aktivizam i sl. U konkurenciji i u popratnim programima imali smo dosta radova koji su pomalo aktivistički i dosta komentiraju suvremena zbivanja. Danas je takvih filmova velik broj. Gledala sam po festivalima i možeš bez problema napraviti festival aktivističke eksperimentale.
 
KP: Cijeli Festival se održava u Studentskom centru. Kako i zašto je odabir pao upravo na ovaj prostor? Kakva je suradnja koju ste uspostavili sa Studentskim centrom?
M. B.: Pa to je bila prva ideja. Tu je 1963. godine održan GEFF (Genre Film Festival). Dakle, ako mi napravimo ovaj festival tu, neće biti čudno što smo uzeli upravo tu formu i njome se bavimo. S druge strane, infrastruktura Studentskog centra funkcionira savršeno. Ima tu neku razvedenost, šetnjicu, ima nekoliko dvorana koje su pogodne za velike projekcije gdje ćeš imati fantastičnu sliku na 35 mm, pa manju gdje možeš puštati s VHS-a. Čim smo to odlučili krenuli smo u realizaciju. Kontaktirali smo ljude iz kulture SC-a, Natašu Rajković i njene suradnike. Meni se čini da se njima to zgodno uklopilo u kulturnu politiku. Mi ćemo biti koproducenti, a vi nama dovedite ljude i neka Studentski centar zaživi tim nekim starim životom. Okupljalište alternativne kulture, studenata, svega. Samo da se nešto muva. Mislim da oko toga nije bilo nikakvih problema.
 
KP: Tko financira Festival?
M. B.: Grad Zagreb najviše s oko 150 tisuća kn, Ministarstvo kulture je dalo 50 tisuća kn, a Studentski centar je sudjelovao omogućivši nam neke tehničke uvjete i ostale financije kojima smo probijali proračun.

KP: Kakva je budućnost ovog Festivala?
M. B.: Festival ide dalje ako dobijemo financije za dalje. Što su bolje financije, to će festival biti genijalniji. Ne možeš samo tako raditi genijalno jer sve košta – prava za prikazivanje filmova, profesori predavači... No, postoje ideje i za neke druge projekte, pokrenuti primjerice distribuciju eksperimentalnih radova, pokušati pokrenuti tu inerciju. I krenuti u neko mreškanje površina.

The Phantom Museum (The Quay brothers, UK, 2003.)
 
http://www.25fps.hr

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 20.10.2005