Kulturoskop Intervju

<

Iznenađenja su još moguća

Fade In, jedan od projekata proizašlih iz Attacka, izrastao je u jednu od najozbiljnijih i najznačajnijih organizacija posvećenih aktivističkom videu i dokumentarizmu.

Razgovarali: Vatroslav Miloš i Antonija Letinić

Kroz Direkt i reportaže u HTV-ovoj emisiji Dobro jutro, Hrvatska, ova mala nezavisna produkcijska kuća profilirala se kao jedna od najznačajnijih organizacija za dokumentarnu i reportažnu produkciju. Kroz više od deset godina postojanja iz nje je proizašao čitav niz radova potvrđenih brojnim nagradama, a kao i organizacija ATTACK, iz koje je proizašao Fade In, i sam će generirati brojne projekte i ponuditi platformu mnogim autorima i entuzijastima. O desetljeću djelovanja ove organizacije govori Hrvoje Mabić, jedan od osnivača. 


KP: Fade In skraćeni je naziv organizacije punog imena Fantastično dobra institucija koja je usmjerena na filmsku produkciju, primarno dokumentarne i angažirane radove. Kako i kada nastaje Fade In?

H.M.: Fade In je nastao 1999. u okviru Autonomne tvornice kulture – ATTACK, kao jedan od ogranaka, odnosno jedna od inicijativa unutar njega. Kako smo vrlo brzo počeli rasti, razvijati se i na neki način smo prerasli ono što je bilo moguće raditi kroz ATTACK, te počeli i kolidirati pri apliciranjima, pokazalo se najboljim rješenjem da se izdvojimo i osamostalimo u zasebnu organizaciju. ATTACK je, uostalom, i bio platforma koja je služila razvijanju i generiranju projekata, okupljanju novih ljudi. Fade In je u početku primijenio takav model funkcioniranja, pa čak i danas ga nastoji održavati. Dakle ideja za pokretanjem produkcijske platforme koja bi se bavila filmom nastala je u proljeće 1999, a inicirali smo ju Marko Zdravković i ja. Počinjemo osmišljavati prve projekte, a ujesen počinjemo već aktivno djelovati i imamo svoj prostor. Prvi projekt nam je bila trodjelna tv serija Treći sektor, koja je emitirana na desetak tadašnjih lokalnih tv stanica. Emisija je tematizirala scenu civilnog društva, urbanu kulturu i parlamentarne izbore, odnosno aktivnosti Glasa 99. Cilj je bio doprijeti do što šireg auditorijuma, Fade In-u je to bila jedna od glavnih misija. U Zagrebu smo prošli neslavno. Tadašnji urednik OTV-a nas je morao pustiti u eter jer je dobio neke donacije koje su ga obavezivale na šire informiranje, ali mu naš sadržaj i nije bio predrag pa nas je pustio 1, 2. i 3. siječnja 2000. u 8 ujutro. Neke druge televizije, npr. istarske lokalne tv postaje su nas puštale i po više puta i u super terminima. Meni je u svemu tome bilo bitno da imamo proizvod, koji sam lijepo upakirao i krenuo s njim obilaziti urednike na HTV-u gdje sam nas primarno i vidio. Vrlo brzo nam se priključila Tatjana Božić koja i režira prve projekte.

 

KP: Spomenuo si da ste preuzeli model funkcioniranja od ATTACKA. Po kojem modelu organizacija funkcionira danas, koliko se on razlikuje od onog koji je uspostavljen na početku?

H.M.: Fade In smo zamislili na zasadama Attacka, a to znači kao platformu otvorenu mladim ljudima koji će dolaziti i razvijati svoje projekte. Zanimao nas je angažirani video, i umjetnički radovi različitih profila – animacija, eksperimentalni video, dokumentarni film. Organizacija je od početka uspostavljena na principu uključivosti, otvorenosti za ljude koji dolaze i rade svoje projekte. Velik broj ljudi je etablirao svoje projekte kroz Fade In, kao što je uostalom i Attack generirao mnogo stvari. Odlučivanje po principu konsenzusa i ujednačene naknade za rad stavljale su opću ideju iznad pojedinačnih interesa. Ključno razmimoilaženje s Attackom se dešava u profesioanlizaciji. Dok je Attack bio vježbalište za mnoštvo mladih u raznim područjima interesa, mi smo se ograničili na jedan cilj i htjeli u tome biti maksimalno profesionalni.

 

KP: U samom početku, organizacija je usmjerena na specifičan tip produkcije – angažiranog videa. Iz čega, odnosno otkuda nastaje ideja za pokretanjem takve platforme?

H.M.: Iz frustracije. Nastajemo u vrijeme Tuđmanove ere, a svi znamo šta se sa slobodom govora tada dešavalo i na koji je način stigmatizirano sve što se smatralo protuhrvatskim, ili nedoličnim hrvatskom probuktalom katoličkom čudoređu, a zapavo je spadalo u razne domene civilnih i građanskih inicijativa. Od ljudskih prava do banalnijih, ali nama bitnih stvari kao što su urbana kultura ili jednostavno alternativni klubovi. U Attack-u je vladala izrazito agilna i vesela atmosfera. Nije se puno komentiralo represiju tadašnje vlasti, sva energija je išla u akciju. Nešto bi danas bilo u novinama, mi bi za par dana bili na cesti. S druge strane sve građanske inicijative su medijski bile katastrofalno praćene. Ili su ignorirane ili su tumačene sa polovnim razumijevanjem, bez prenošenja biti stvari, koja je novinarima bila nepoznata ili je bilo bolje da je ne čačkaju. Tu mi nastajemo kao netko tko je imao namjeru svu tu živost i idealizam prenijeti van, znači što većem broju ljudi. Mi počinjemo raditi  jeftinim videom koji se tada pojavljuje i ulazimo u priče aktivistički. Bavimo se pričama civilnog društva, radimo problematske reportaže na teme ljudskih prava, ekologije, urbane kulture kao insideri. Rekao bih da radimo nešto između istraživačkog novinarstva i aktivističkog filma, subjektivno, onoliko koliko je aktivistički film subjektivan. Osobno sam ušao u to svjestan ograničenja i slabosti aktivističkog filma koji meni zapravo nikada nije bio prioritet, a ni po senzibilitetu prvotan. No, u situaciji cenzure koja je vladala u to vrijeme sam ga smatrao legitimnim i iz nekog revolta jedinim ispravnim.

 

KP: Vaši prvi radovi vezani su uz Glas 99. Kako ste se uključili u tu priču?

H.M.: Inicijativa Glasa 99 je imala jednu finu dozu poleta, energije, a s druge je strane Marku i meni to iskustvo pokazalo i smjer u kojem se kasnije želimo kretati jer smo na samom početku Fade In-a shvatli koliko su stvari koje želimo raditi limitirane financijskim sredstvima. Glas 99 smo vidjeli kao priliku, jer se slilo dosta novaca u tu inicijativu, i vidjeli smo mogućnost da se postavi studio, realiziraju prvi projekti i izvidi kako stvari funkcioniraju. Mi smo od početka bili jednom nogom u Glasu, a drugom vani, jer smo željeli ostati nezavisni. Glavni razlog je bila indicija, ali u koju smo čvsto vjerovali, da inicijativa nije grass roots, a mi nismo htjeli biti promotori ničije politike, pa makar se poklapali u ciljevima. Naše uvjerenje se pokazalo točnim. U drugom krugu predsjedničkih izbora, koalicija je već bila na vlasti, nitko nije konzultirao forum udruga koje su imale svoje predstavnike u Glasu 99, a osvanuli su plakati Knock out u drugoj rundi što je kvalificiralo cijelu kampanju kao stranačku, direktno usmjerenu na rušenje jedne vlasti i postavljanje druge. To više nije bio Glas 99, to se već zvalo Glas 2000.  S druge strane naučili smo ponešto više o financiranju. Simptomatična mi je bila  situacija sa Zelenom akcijom koja je tada radila akciju protiv genetski modificirane hrane i američki financijeri su im postavili ultimatum da taj problem ne diraju ili će se dovesti u pitanje njihovo financiranje. Amerika je tada još vidjela interes u plasiranju GM proizvoda, a mislim da su imali i GM usjeve u Hrvatskoj. Tako smo brzo naučili relativnost grass-root principa i principa financiranja, relativnost politika koje daju novce i za što daju novce. Tu mi je i sazrela ideja da treba pokušati biti samoodrživ koliko je god moguće.

 

KP: Postoje li još neke inicijative i organizacije koje se bave video aktivizmom i dokumentarnom produkcijom u vrijeme kada vi počinjete djelovati? S obzirom na svojstva tog tipa produkcije, kako ste vidjeli svoju održivost?

H.M.: Kad se pojavljujemo ne postoji ništa slično nama, ali nam je sigurno najbliskiji Factum, koji je već zahuktao svoju dokumentarnu produkciju i bio nam je uzor svakako. U to je vrijeme još dobar dio ljudi zazirao od digitalne tehnologije, a mi smo je prigrlili svesrdno. Ja sam bio pozitivno šokiran kad sam shvatio da mala digitalna kamera, koja je koštala tadašnjih 4 000 DM-a, zadovoljava tehničke preduvjete za emitiranje na nacionalnoj televiziji. Bili smo svjesni slabosti ove tehnologije, ali smo i nalazili prednosti. Prije svega u jakom sadržaju, ali smo i tražili načine kako izgraditi vizualni stil.

HTV je zbog svega što sam ranije rekao bio naš cilj. Ugovor sa HTV-om je značio da ćemo velik dio produkcije moći financirati od njih, a s druge strane ovaj utjecaj, dakle prostor na nacionalnoj televiziji će privući i donatore. Nakon tri emisije Trećeg sektora, krenuo smo tražiti po televiziji gdje bismo, što i kako mogli napraviti. Više urednika je bilo zainteresirano, ali htjeli su naš stil, a ne sadržaj. Brzo smo dobili i ponudu od Silvija Huma da radimo emisiju u dokumentarno-informativnom programu HRT-a, ali s njim kao urednikom. Svima se sviđao naš stil, neposrednost, moderno im je to izgledalo, ali je bilo i straha od politike kojom se bavimo, pa su nas htjeli pod svoju urednički kapu. Ono što je nama bilo bitno jest da očuvamo nezavisnost sadržaja, a Tanja Šimić nam je to omogućila. Sklopili smo ugovor s emisijom Dobro jutro, Hrvatska i mnogo ljepih i radikalnih priloga smo tamo emitirali. Kad danas gledam te reportaže s distance moram reći da sam ponosan na njih. Na stotine malih priča bavile su se raznim temama i pristupima. Od fenomenoloških reportaža o globalizaciji, kozumerizmu, novim medijima i alternativnim izvorima informiranja do aktivističkih reportaža koje su pratile borbe za prostore mladih diljem Hrvatske, razotkrivale licemjerje političkih struktura, ekološke i ljudskopravaške inicijative, radnička prava i još dosta toga.  Sve sa super dozom angažiranog elana.

 

KP: Jedan od vaših najpoznatijih proizvoda je emisija Direkt. Možda bi se moglo reći da je poznatija od same organizacije. Je li ona logičan nastavak suradnje s emisijom Dobro jutro?

H.M.: Direkt je na neki način bio nastavak te politike, i to je još jedan projekt koji je self-sustainable. On nije nužno logičan nastavak suradnje s Dobro jutrom, ali dolazi iz prepoznavanja Stane Jeličić koja je vidjela naš rad u toj emisiji, a s njom radi i Martina Globočnik, naša suradnica, i one žele novu emisiju raditi u koprodukciji s Fade In-om. Stana Jeličić igra bitnu ulogu jer nam daje povjerenje da radimo polusatni dokumentarni program i dala nam je potpunu slobodu. Direkt je u početku trebao biti HRT-ova produkcija, a samo trećinu te emisije je trebao radit Fade In. Međutim, Nebojša Slijepčević i ja osmišljavamo emisiju i pri konceptualizaciji postaje nam jasno da način na koji je želimo raditi nije moguć sa HTV-ovim ekipama. Veliki birokratski sustav u kojem se termini snimanja moraju najavljivati dva tjedna unaprijed, prevelike ekipe od pet ljudi na terenu koji rade po sindikalnim normama satnica i mali broj termina montaže onemogućavao je ono što smo htjeli. Naša je namjera bila snimati intimističke priče, a pet ljudi sa kamerom teškom 20 kila i tonom kablova ti to onemogućava. Zatim kamera nam je morala biti dostupna uvijek, a rad s digitalnom kamerom i  njena lakoća je omogućavala snimanje iz ruke, kao i brze promjene lokacija i mogućnost da se snima na čamcu u rijeci, u autu ili na ringišpilu. Nove DV kamere su uz to omogućavale i da snimaš noću bez dodatne rasvjete, a bežični mokrofoni da snimaš ljude tonski sa velike udaljenosti. Sve te tehničke novotarije smo inkorporirali u stil. Srećom je Dogma tada bila in, pa smo 'čistuncima' s HTV-a imali kako tumačiti da to sve nije bez veze. Druga sreća je da je urednik u programu za mlade tada, Zoran Margetić koji sve shvaća, jer je i sam redatelj.  Prepoznao je što hoćemo raditi i dozvolio nam da radimo emisiju u vlastitoj produkciji, ne miješajući se urednički u sadržaj. Zgodna je priča da smo Nebojša i ja prije toga dvije godine radili reportažice za Dobro jutro, koje su nam bile vježbalište za ono što ćemo kasnije primjeniti u Direktu, ali za koje smo rijetko dobivali feedback. Kad smo dobili ugovor za Direkt, na sedam epizoda, mislili smo da ćemo napraviti nešto fora, ali da će to opet biti nešto što će nas zabaviti, ali i proći neprimijećeno. Nikako nismo razmišljali o drugoj sezoni, a kamoli da ćemo ići godinama. Nismo razmišljali o publici, napravili smo nešto što smo radili prije u puno kraćoj formi. Prvi napisi u medijima su bili "Mala revolucija na HRT-u", pa je proglašena emisijom godine po većini relevantnih magazina. Samo su nas taj kredibilitet i nagrade održle 7 godina. Osobno, našim uspjehom smatram da smo uspjeli stvoriti tv format koji je publika zaista zavoljela i koji ima vrlo dobru gledanost, a paralelno smo s Direktom ulazili na festivale dokumentarnog filma i u tom kontekstu bili prepoznati, pa i nagrađivani. U jesen 2010. smo ugašeni. Jedino neslužbeno obrazloženje koje sam čuo jest da ja HTV na natječaju uzeo projekt koji im je bio jeftiniji i više populistički. 

 

KP: Direkt je emisija koja donosi novi pristup dokumentarnom radu s obzirom na sve što je postojalo na HRT-u do tada. Neposrednost i čistoća, odsutnost naratora i redatelja...

H.M.: Mislim da je prva ključna stvar Direkta što je kompletna produkcija u našim rukama. To je značilo slobodu da se snima i montira koliko smo htjeli, a da ti nitko ne visi nad vratom i gleda koliko si potrošio. Možemo si dozvoliti da snimimo priču i ako nam se ne sviđa bacimo je van. Zapravo je Direkt u svakom smislu zamišljen i rađen kako se radi dokumentarni film, a ne tv emisija. Veliko istraživanje, temeljita priprema s likovima, puno termina snimanja i montaže. Druga bitna stvar je odnos koji postižemo sa sugovornicima. Velika razina povjerenja i temeljita priprema donjela nam je veliku dozu intimizma koju smo postigli kod likova. Nikad likove nismo tretirali novinarski, nekako je stvorena atmosfera da mi i oni zajedno nešto gradimo. Nebrojeno puta sam od naših protagonista čuo istu priču: 'Znaš, ja nikad sa svojom pričom ne bi išao na tv, ali vama hoću'. Vizualni i montažni stil smo pažljivo oblikovali i mislim da smo uspjeli izgradi svojevrsnu specifičnu poetiku. Hrvoje Turković piše da smo u produkcijskom smislu napravili iskorak. U niskoj produkciji nametnuli smo visoke standarde svima ostalima. Sadržajno se nismo dali ograničavati i na početku je bilo u serijalu mnogo toga što nije bilo uobičajeno vidjeti na HTV-u. Govorilo se uličnim jezikom, pušila trava, bilo je golotinje i eksplicitne priče o seksu, kao i provokativnih političkih stajališta. Zanimljivo je međutim da nikad nismo bili cenzurirani. Nekako se desilo, bar tako ja mislim, da je opći humanizam, koji je uvijek bio imanentan serijalu, u drugi plan bacio niz HTV-u nesvojstvenih ponašanja.

Pojavom niza realityja i raznih emisija koje eksploatiraju ljudsku intimu, gubimo prvotni plamsaj koji je iznenadio publiku kad smo se pojavili, ali mislim da bar ostaje putokaz kako se nešto može  bazirati na intimizmu, a ostati van granica eksplatacije.

 

KP: Postoje li još neki projekti koji su se održali toliko dugo? Dugogodišnji suradnici Fade In-a su bili Igor Grubić i Oliver Sertić. Iva Kraljević i Martina Globočnik su još uvijek dio organizacije.

H.M: Kroz Fade In je u 10 godina prošao velik broj ljudi i spomenut je samo dio ljudi koji su ga gradili. Tatjana Božić je bila bitan kreator načina kako pričamo priče i vizualnog oblikovanja. Igor Grubić je u Fade In-u skoro od početka. Radio je na nizu projekata, od dokumentarnih i promotivnih filmova do animacije. U osam godina realizirao je velik broj projekata, ali njegova je uloga i veća time što je stalno dovodio nove ljude, razvijao koprodukcije, npr. sa Zagreb filmom, i generirao nove kontekste. Zapravo sam se ja, kada počinje Direkt, počeo lagano povlačio s upravljačkih funkcija, a Igor Grubić, Oliver Sertić, Sandra Ražnjatović, Magdalena Petrović i Vanja Andrijević su preuzimali taj dio. Igor paralelno osniva Kreativni sindikat, koji surađuje s Fade In-om, a i danas se uspješno bavi animacijom. Sertić je razvio projekt edukacije iz video aktivizma i krenuo naša iskustva prenositi mladim ljudima diljem Hrvatske. Kasnije je stvari koje je radio u Fade In-u preselio na Restart, koji je uspješno pokrenuo Dokukino, bavi se distribucijom i produkcijom filmova, a nastavili su i s edukacijom. Branko Vilus unutar Fade In-a radi Fade in Green koji je posvećen ekologiji i također se odvaja od Fade In-a. Tu  dolazimo do stvari koje se lagano generiraju iz Fade In-a, kao što smo se mi izdvojili iz Attack-a.

Martina Globočnik je bitna osovina Direkta, kao scenaristica, a kasnije realizira i vlastite dokumentarne filmove. Morana Komljenović, koja je godinama realizirala projekt reportaža za HRT, koje se sada emitiraju i na h-alteru, a i ona trenutno realizira svoj film kao autorica.

 

KP: Spomenuo si u jednom trenutku da se Fade In nalazi u novoj fazi, i da ti se čini da sada postaje ono što je od početka htio biti. Što je Fade In danas?

H.M: Fade In bi bio ono što sam ja htio da su svi projekti koji su iz njega generirani ostali unutra i da je niz kvalitetnih pojedinaca ostao, a uz to i da se bitno pomlađujemo. Da, to bi bila jedna prilično masivna organizacija. Teško je to napraviti s financiranjima koja su kod nas kakva jesu, a i problem je Fade In-a što su mu lideri bili uvijek ljudi koji su i sami autori, a ne bazično producenti. Ti su ljudi dakle uvijek, osim u Fade In-u, bili angažirani na vlastitim projektima, pa se dakle nitko nije sustavno bavio isključivo razvojem Fade In-a. Zapravo je super da je nova glavna producentica Fade In-a, Maja Vukić, ostavila kreativni poziv za koji se školovala, filmsku montažu i posvetila se kompletno produkciji, koja je i mora također biti kreativan poziv. Istina je da se meni sviđa današni smjer Fade In-a jer je dobrim djelom orijentiran ozbiljnoj produkciji dugometražnih dokumentaraca. Trenutno ih se radi šest. Otvaramo se i radimo prve korake ka inozemnom tržištu i koprodukcijma. Mislim da smo, s druge strane izgubili oštricu, nismo već neko vrijeme ozbiljna provokacija. Ali mislim da se i to može promjeniti. Nekako smo odrasli i vjerujem da se traži novi zamah u ozbiljnijim formama, kao što je dokumentarni film. Uvjeren sam da su iznenađenja još moguća.


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 18.10.2010
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće