Izolirani razvoj vještina za tržište | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Izolirani razvoj vještina za tržište

Čini se da će nakon deset bolonjskih godina, provedenih u razgranavanju i razdvajanju studijskih programa, predstojeće desetljeće biti utrošeno u njihovo orezivanje i racionalizaciju.

Piše: Leda Sutlović

FOTO: Þóra Kristín

"Democracies have great rational and imaginative powers. They also are prone to some serious flaws in reasoning, to parochialism, haste, sloppiness, selfishness, narrowness of the spirit. Education based mainly on profitability in the global market magnifies these deficiencies, producing a greedy obtuseness and a technically trained docility that threaten the very life of democracy itself, and that certainly impede the creation of a decent world culture", Martha NussbaumNot for Profit: Why Democracy Needs the Humanities

"Bolonjska je reforma uglavnom shvaćena kao jednokratna promjena, a ne kao dugoročan proces preobrazbe studija", Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije

 

Pitanje čemu služi Sveučilište od prosvjetiteljstva je raspirivalo rasprave, poticalo na razmatranje njegove "uzvišene" svrhe i iznova postavljalo obrazovanje u srž razmatranja ideje javnog dobra. Danas, u situaciji rezanja javnih troškova i sve vidljivije namjere generiranja profita kroz obrazovanje, ova vječna rasprava dobiva jednu potpuno drugu dimenziju. No, čini se da je i mimo rasprave, i drugdje u svijetu pa tako i kod nas, prevagu prešutno odnijela ekonomska strana. Tako je nedavno rast pritiska na povećanje studija iz STEM područja eskalirao u Japanu, gdje je resorni ministar najavio ukidanje fakulteta društvenih i humanističkih znanosti, i pozvao na povećanje strukovnih studija "koji bolje predviđaju potrebe društva". Srodni pothvat dogodio se i u Velikoj Britaniji, gdje je Odsjek filozofije Sveučilišta Middlesex od ukidanja spasila blokada fakulteta i široka kampanja, ali ipak uz značajno smanjenje i relokaciju odsjeka. Iako ekstremni i izolirani, ovakvi primjeri dovoljno upućuju na postupno smanjenje značaja intelektualne, znanstvene i kulturne dimenzije Sveučilišta.

Do nas različiti trendovi dopiru puno sporije i sporo se odmotavaju, no naziru se slične tendencije. Površni pogled na Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, Nove boje znanja, daje naslutiti dominantno utilitarističku orijentaciju razvoja visokog obrazovanja, što u danoj situaciji pretjerano ne iznenađuje. Iako nova Strategija među ciljeve stavlja "dosljednu provedbu postavki bolonjske reforme i unaprjeđenje studijskih programa", te time navodi nužnost popravka posljedica desetogodišnjeg procesa, detaljniji pogled na njegov smjer otkriva jednu novu viziju razvoja visokog obrazovanja. Tako se kao jedan od strateških prioriteta navodi "proširenje kapaciteta dijela visokog obrazovanja u STEM području", te "usklađivanje broja i profila studijskih programa s društvenim i gospodarskim potrebama". Sasvim razumnoj namjeri usklađivanja navedena dva kraja, obrazovanja i zapošljavanja u struci, na put staje nejasna vizija gospodarstva koje se takvim obrazovanjem navodno namjerava izgraditi. Odvedemo li takvo usklađivanje s ekonomskom računicom u krajnost, sukladno skromnim društveno-gospodarskim potrebama situacija reduciranja ili čak ukidanja čitavih odsjeka ne bi bila pretjerano iznenađujuća. Navedena mjera očigledno je, kao i brojne druge prije nje, oportunistički presađena iz europskih dokumenata bez pretjerane refleksije o okolišu, ali i bez ambicije da sami razmotrimo njegove mogućnosti.

Kraća analiza visokoobrazovne ponude na našim Sveučilištima, iznesena u Strategiji, otkriva dominaciju studija iz područja društvenih (302, među kojima očekivano prednjače različiti programi s područja ekonomije) i humanističkih znanosti (239, od ukupno 1350 sveučilišnih i stručnih studija), kao i dominaciju sveučilišnih (89%) naspram programa veleučilišta i visokih škola. Slijede tehničke znanosti (178), umjetničko područje (139), biomedicina i zdravstvo (108), biotehničko područje (91) te prirodne znanosti (89). Kako se navodi u Strategiji, "u posljednjih osam godina broj studijskih programa više se nego utrostručio, što je djelomično posljedica podjele programa na preddiplomske i diplomske prelaskom na bolonjski sustav, ali i otvaranja novih visokih učilišta". Nadalje, "broj studijskih programa je prevelik, što nužno dovodi do neracionalnog trošenja resursa, za što u velikom broju slučajeva nema stvarnog opravdanja".

I zaista, nema razloga da na međusobnoj udaljenosti od jedva par sati vožnje postoje identični fakulteti koji obrazuju ljude istih, suficitarnih profila. No, pisanje ove strateške konstatacije zanimljivo je koreliralo s otvaranjem jednog, i najavom osnivanja drugog novog sveučilišta. Tako istovremeno postoji tendencija rezanja troškova i nepotrebnih, dupliciranih programa, a s druge osnivanje gotovo identičnih programa drugdje, i to megalomanski, pojačano izdašnijim subvencijama, na novim sveučilištima. Za ilustraciju, trenutno u Hrvatskoj postoji jedanaest sveučilišta, osam javnih i tri privatna. Izgleda da nas je sraz naputaka izvana i realnih domaćih okolnosti stisnuo u šizofreni sendvič u kojem s jedne strane, do 2020. valja napumpati broj visokoobrazovanih na 35% (i to u dobi od 30 do 34 godine), a s druge smanjiti troškove njihove proizvodnje. Pri tom se, što je prilično neshvatljivo, inzistira na obrazovanju za nešto što nam navodno sigurno treba, bez postojanja čvršćih uporišta i bez stvaranja drugih poluga željenoj znanstveno-tehnološkoj budućnosti. 

Usprkos tome, zainteresiranost i spremnost za otvaranje novih, javno financiranih institucija na zavidnoj je razini i dobiva prednost pred rješavanjem glavnog problema, nezapošljivosti osoba s prvostupničkom diplomom. Štoviše, kroz pružanje friziranih opravdanja osnutka novih sveučilišta, problem se multiplicira na više razina. Rješenje ove kokoš-jaje situacije tvorci Strategije prvenstveno vide u spajanju srodnih programa: "Postoji niz sličnih ili gotovo istovjetnih programa, za što u velikom broju slučajeva nema stvarnog opravdanja, stoga će se pristupiti detaljnoj analizi postojećih studijskih programa po ishodima učenja i kompetencijama koje se njima stječu, i nakon toga provesti racionalizacija broja studijskih programa, pri čemu će glavni alat biti programski ugovori, kao i pregovori visokih učilišta o suradnji i izvođenju zajedničkih studija". Čini se da će nakon deset bolonjskih godina, provedenih u razgranavanju i razdvajanju studijskih programa, predstojeće desetljeće biti utrošeno u njihovo orezivanje i racionalizaciju. 

U međuvremenu, uzdajući se u snagu razumne argumentacije, problemu nezapošljivosti prvostupnika/ca nastoji se doskočiti kroz konačno razdvajanje dvaju studijskih ciklusa čemu bi trebali doprinijeti jasno definirani ishodi učenja. Pretpostavka je da bi tržište na taj način konačno uspjelo "prepoznati" bakalare. Definiranje ishoda učenja, provedeno kroz Hrvatski kvalifikacijski okvir, trebalo bi rasvijetliti što to točno na fakultetima naučimo i kako se takvo znanje da iskoristiti: "Zato je potrebno uvesti nove ishode i provesti redistribuciju postojećih propisanih ishoda učenja i/ili ECTS bodova da bi kolegiji/moduli na diplomskim studijima rezultirali kompleksnijim ishodima učenja od onih na preddiplomskim studijima. Primjerenim rasporedom sadržaja potrebno je uspostaviti ishode učenja preddiplomskih studija na način da se poveća zapošljivost prvostupnika". Dugo iščekivano tržišno prepoznavanje bakalara sasvim opravdano se nastoji provesti kroz poboljšanje nastavnih programa, ali i putem "smanjenja upisnih kvota na studijima u strukama koje ne omogućavaju zapošljavanje". I tu se konačno, stisnut između različitih izjava o kvaliteti i učinkovitosti, razotkriva pravi smjer Novih boja

Uvođenje Hrvatskog kvalifikacijskog okvira se, nakon deset godina bolonje, doima kao nova panaceja problemima visokog obrazovanja. S ciljem brže i jeftinije proizvodnje visokoobrazovanog kadra, posebnu novost predstavlja sustav vrednovanja neformalnog i informalnog učenja, odnosno priznavanje prethodnih procesa učenja. Namijenjen ponajprije odraslim osobama koje posjeduju životno i radno iskustvo, ovaj sustav trebao bi (još jednom) skratiti vrijeme studiranja, ali i proizvesti znantne uštede: "Vrednovanjem ishoda različitih načina učenja i obrazovanja skraćuje se vrijeme potrebno za obrazovanje odraslih pa se time ostvaruju znatne uštede – podjednako za pojedinca i za zajednicu, ali i uklanjaju barijere između sustava formalnog obrazovanja i kompetencija stečenih putem drugih oblika učenja i obrazovanja".

Razvijanje kriterija prema kojima bi se prethodna znanja vrednovala, kao i sam postupak priznavanja, dužnost je visokih učilišta koja im tek predstoji. Ipak, teško je zamisliti kako bi takvo priznavanje funkcioniralo na društveno-humanističkim fakultetima, čije je zahtjeve puno teže zapakirati u egzaktne module. Postaje vidljivo kako je cijela priča s priznavanjem prethodnih procesa učenja izrađena po modelu strukovnih programa. S druge, optimističnije strane, možda upravo ovakav model pruži priliku za standardizaciju neformalnih programa u društveno-humanističkom području, i time indirektno otvori vrata ulaska specifičnih "stvarno korisnih znanja" na sveučilišta.  

Priznavanje prethodnih procesa učenja trebalo bi se odvijati na fakultetima, kroz novootvorene Centre za cjeloživotno učenje, koji bi trebali funkcionirati "kao potpora za poticanje i koordiniranje vezanih aktivnosti". Ova nova zadaća sveučilišta za sobom povlači potpuno novi set obaveza, a lovcima u mutnom otvara čitavu jednu novu lepezu djelokruga. Za sada je ipak prvenstvena namjera kroz ovakve centre iznova uvesti izvanredne studije, koji su ukinuti bolonjom, a koji bi ujedno činili "dodatni izvor prihoda visokih učilišta, i način podmirivanja troškova poslovanja". Ono što bi vjerojatno moglo uslijediti je otvaranje niza kraćih obrazovnih programa, za širu javnost, što pitanju svrhe sveučilišta pripaja pitanje svrhe postojanja onih pučkih.

Računicu na stranu, sugeriranje otvaranja Centara za cjeloživotno učenje ujedno otvara i pitanje predavača na navedenim studijima i programima. Sudeći po kretanjima u drugim europskim zemljama, umjesto novih zapošljavanja izglednije je preopterećenje postojećeg kadra. Neminovni rezultat ovakve ekonomske logike jest reduciranje uloge sveučilišta kao mjesta inovacija, kreativnog i kritičkog razmišljanja. Dodatna nastava, pojačani zahtjevi administriranja, uz fundraisanje za istraživačke projekte teško da će ostaviti mjesta za pomicanje ikakvih granica. Nove boje znanja tako se otkrivaju kao poduzetničke, koje nam možda mogu omogućiti trenutno preživljavanje, ali nas potom kroz uzimanje prostora za razvoj i nove ideje, prepuštaju trajnom nasukavanju na (znanstvenoj) periferiji. 

Konačno, samo obrazovanje za profitabilne vještine nije ni izdaleka dovoljno za postojanje zdravog, demokratskog društva, za što je nužno postojanje argumentirane kritike i dijaloga, suosjećanje s marginaliziranima i različitima, i solidarnost za život u zajednici. Izolirani razvoj vještina za tržište, bez razvoja društveno-humanističkih znanosti dugoročno bi se mogao obiti o glavu iz najmanje dva razloga: potencijalnog nestanka znanja i vrijednosti neophodnih za zdravo društveno funkcioniranje, i činjenice da bez njegovanja takvih znanja nestaje i mogućnost za željeni tehnološki napredak.

Upravo tome služi sveučilište, da se kroz ulaganje u napredna znanja svih područja čovjek na miru i na razumnim osnovama, bilo samo na četiri, pet godina ili za čitav život, može posvetiti proučavanju i primjeni nečega što smatra vrijednim, za sebe i za zajednicu. Tek pluralnost takvih pojedinaca i prostora može dati hrabrosti da se nakon svega konačno nešto napravi. 

Ovo je treći i posljednji tekst istraživanja o provedbi bolonjskog procesa na hrvatskim sveučilištima, cjeloživotnom obrazovanju i neformalnim obrazovnim programima. Tekst je financiran sredstvima iz programa Novinarski radovi u neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 12.07.2016

VEZANE VIJESTI

Znanje bez titule

Piše: Leda Sutlović
Studenti i studentice koji su svoje akademsko putovanje započeli za vrijeme Bolonjske reforme nadgradnju znanja nalaze u neformalnim obrazovnim programima.

Nijanse desetogodišnje reforme

Piše: Leda Sutlović
U tijeku je uspostava Europskog prostora visokog obrazovanja, vrhunac Bolonjskog procesa. Što je desetljeće "bolonje" donijelo hrvatskim fakultetima?

Osnaživanje civilne misije sveučilišta

Piše: Matija Mrakovčić
Ako ne postoji jasan kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja, sveučilišta će teško ponuditi komplementarno obrazovanje budućih učitelja i nastavnika, pokazuje istraživanje Ćulum i Bakete.