Jutarnje ofenzive

Kada Jergović zamagljuje fikciju i fakciju unutar književnih konvencija, onda je on pisac priča i romana. Kada tu strategiju aktivira u novinskom komentaru, onda je pisac trača i obmana.

Piše: Boris Postnikov

Čini mi se da me je Miljenko Jergović prošlog tjedna pokušao prozvati, ali nisam sasvim siguran u to. On, naime, višekratno spominje izvjesnog "glavnog urednika Zareza" koji je nedavno na HRT-u govorio o medijskoj reformi, što je opis u kojem se relativno lako prepoznajem. Istodobno, međutim, konfabulira o pripadnosti tog neobičnog entiteta navodnim kulturnjačko-medijskim klanovima i skicira ga, onako usput, u ruhu ventrilokvističkog drvenog pajaca kojim se – iz neutvrđenih razloga, doduše – služi ministrica kulture kako bi obznanila svoje odluke zainteresiranoj javnosti. Tu smo već, bojim se, na teritoriju Jergoviću osobito dragih strategija zamagljivanja granice između fikcije i fakcije. Kada tim strategijama barata unutar književnih konvencija, onda je on pisac priča i romana. Kada ih, međutim, aktivira u novinskom komentaru, onda je pisac trača i obmana. U prvom slučaju zna biti odličan autor. U drugom, običan manipulator.

Tekst Povratak savjetnika Živkovića i zašto za to nikoga nije briga, izvorno objavljen u Jutarnjem listu, već je treći njegov javni obračun sa zastupnicima najavljene medijske reforme u tek nešto više od mjesec dana, pa se hinjena nonšalancija kojom mlatara naslovnom tvrdnjom, u skladu s tim, pokazuje uglavnom kao novi u nizu bizarnih paradoksa na kojima gradi svoju poziciju. Ali dobro, barem je odustao od neupućenog naklapanja o turskim glavarinama i haračima; možemo, dakle, evidentirati napredak, makar skroman i mukotrpan. Nadam se da je onih nekoliko argumenata skiciranih u televizijskom nastupu koji je toliko zainteresirao Jergovića, ali i njegovog kolegu Juricu Pavičića – a koje se, opširnije elaborirane, može pronaći i ovdje – pripomoglo tom napretku.

U želji da polemiku, od početka promašenu, ipak nastavi, Jergović sada izvlači činjenicu da sam u Drugom formatu, u vrijeme kada su "svi" smjenu Živkovića tretirali kao gotovu stvar, sasvim usputno ustvrdio da još uvijek ne možemo znati je li on ili nije smijenjen. Kako je, nakon bezobrazno duge šutnje, ministrica objavila da nije, trijumfalno me promovira na mjesto njenog neslužbenog glasnogovornika. I tu se konstrukciju može vrlo jednostavno demolirati. U emisiji sam, naime, samo ustanovio očito: ni Andrea Zlatar Violić ni ministarstvo nikada nisu objavili smjenu. Umjesto toga, povukli su se na položaje politikantske semantičke muljaže i dvosmisleno najavili da će ministrica "donijeti odluku o prestanku službe". To što je "javnost" ovu sintagmu protumačila kao smjenu – mada, bilo je i verziranijih urednika, koji su u naslovima otkaz stavili pod znak pitanja – ne znači da je smjene bilo, baš kao što ni fakt da je "javnost" u onoj Živkovićevoj izjavi iz Novog lista pročitala najavu harača ne znači da je te najave i bilo. Paranoidnijim tumačenjima usprkos, priča tu završava.

Ne mislim pritom, naravno, da mi je u toj priči bila namijenjena naročito važna uloga. Iako sam na stranicama Jutarnjeg u povodu "afere" medijske reforme napadnut nekoliko puta, moj je omanji simbolički kapital, baš kao i znatno krupniji simbolički kapital Zareza, redovito korišten kao sitniš za potkusurivanje u ozbiljnijim polemičkim transakcijama na relaciji komercijalnih i javnih medija. Utoliko, bilo kakva daljnja obrana stavova koje sam iznio postaje mi prilično zamornom, a i poprima predvidljivo hidrolika svojstva: tek što otfikarim jednu optužbu, odnekud iznikne nova, još blesavije argumentirana. Ono što me, međutim, itekako zanima, nepodnošljiva je lakoća kojom me Jergović gura u kontekst proračunskih parazita, interesne klijentele fondova i ostalih "sinekurčina". Nepodnošljiva, zato što je sasvim dovoljno poturiti bilo koje od tih općih ideoloških mjesta, izgleda, pa da nestane potreba za nekim logičnijim pitanjima. Poput, recimo, ovog: ako netko četiri ili pet godina sustavno zagovara obranu javnog prostora od komercijalizacije, kritizira ekonomske politike sistemske radikalizacije društvene nejednakosti i pritom se tematski zanima za medije, nije li sasvim logično da taj podrži i brani načelni prijedlog medijske reforme usmjerene u korist javnih sadržaja financiranih socijalno prilagođenim doprinosom? Nije, čini se, jer smo rekli "sinekura", rekli smo "serkl" i rekli smo "pleme".

Lakoća kojom se Jergović razbacuje ovim pojmovima nalikuje lakoći kojom se devedesetih razbacivao sintagmama poput "četnička horda", "četnička banda", "istočna usta" i "krvoločni susjedi". I razlog je isti: čini tako jer mu to omogućuje kontekst. Nekada je kontekst podrazumijevao leksik ratne propagande, ali onda nam se dogodila liberalizacija medija i retorika je omekšala. Ne previše, doduše, jer ubrzo smo upoznali drugog Drugog: sklerotičnog državnog službenika, lijenog radnika, sinekurčića i proračunskog nametnika. Nekad smo, dakle, imali četnika; danas, imamo činovnika. 

Rodno mjesto ove neoliberalne medijske ofanzive upravo su novine za koje Jergović piše, pa odatle njegove paušalne uvrede crpe prividnu samorazumljivost. U Jutarnjem listu brutalna propaganda svakodnevno utire put privatizaciji javnih poduzeća i zajedničkih dobara, tamo su radnici promovirani u uzročnike krize, dok su kapitalisti abolirani, tamo su znanstvenici neproduktivni, studenti nedovoljno kompetitivni, nezaposleni varaju državu, sindikati ne razumiju okolnosti... Postoje zato dobri razlozi zbog kojih je u novinarskim krugovima on odavno poznatiji pod imenom "Glas Mordora", kao što postoje dobri razlozi zbog kojih mu studenti posvećuju izložbe naslovljene Jutarnji ponovno napada. Medijsko kanaliziranje interesa kapitala ne provodi jedini, ali je pritom nesumnjivo najglasniji, najbeskrupulozniji i najciničniji. A to što predstavlja paradigmu radije negoli izuzetak ne mijenja bitno na stvari: ako medijsku kanalizaciju nazovemo srednjom strujom, to ne znači da ne smrdi. U skladu s tim, izlaženje Jutarnjeg lista najpreciznije bismo mogli opisati metaforom uredne probave: svakog se dana tiska pa izlazi novi ideološki ekskrement. 

E sad: tamo gdje se gomilaju ekskrementi, skuplja se po logici stvari i roj muha. Njima je dozvoljeno neobavezno i pluralistički zujati o raznim temama, uključujući čak i socijalnu pravdu, posljedice krize ili siromaštvo. Hrabri ih pritom uvjerenje da lete slobodno i da su se pokraj spomenutog sranja zatekle, eto, sasvim slučajno. Tako to biva kada liberalna svijest zanemari nešto kao što je proizvodni proces, a skupa s njim i činjenicu da je vlasnik njene slobode onaj koji je vlasnik sredstava za proizvodnju. Strukturno gledajući, mogli bismo ga nazvati glavnim medijskim seronjom. Ili, preciznije, gospodarom muha. 

Pritom, svako zanemarivanje političko-ekonomskog aspekta proizvodnih probavnih kontrakcija nužno nas vodi u sferu urnebesnih kontradikcija. Stoga je sasvim plauzibilno da mi, recimo, Jurica Pavičić prije nekoliko tjedana održi lekciju o "profesionalizmu" i "otvorenosti" komercijalnih medija, a onda Jutarnji, zakonskim obavezama usprkos, ne objavi moj odgovor, pokazujući time kako u praksi funkcionira spomenuta "profesionalnost" i hvaljena "otvorenost". Stoga je moguće i da Miljenko Jergović u jednom pasusu perpetuira standardnu neoliberalnu retoriku "sinekura" i "proračunskog klijentelizma", da bi već u idućem žestoko napadao mrski neoliberalizam. Iz paradoksa u paradoks, dakle, iz pomutnje u još veću. Drukčije i ne ide ondje gdje sfera autorske autonomije ne znači više od ornamenta neoliberalne monotonije. Imamo i naziv za takav stil: pisati kao muha bez glave. 

Samo, što učiniti kada taj stil diktira opću modu?

Nema izbora: pustiti vodu.

Fotografija © Thomas Prior

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 17.01.2013
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće