Kako se kalio feminizam: od DRUG-ce žene do Građanke | kulturpunkt

Kako se kalio feminizam: od DRUG-ce žene do Građanke

Jugoslavenske, a time i hrvatske ženske inicijative možemo smatrati inicijalnim jezgrom obnove civilnog društva koje na prostorima Balkana nije imalo ni dulju povijest, niti veću snagu.

Piše: Vesna Kesić

Prosvjed i peticija protiv zakonskog ograničavanja prava na pobačaj 1995. godine; FOTO: Arhiv Documente

"The only way to find a larger vision is to be somewhere in particular"

Donna Haraway

"We (still) want bread and roses too"


Kad veze na Balkanu puknu, onda puknu – lapidarno je zapisao Zvonimir Dobrović u uvodnom tekstu zbornika "Kulturne veze na Balkanu", u kojem mahom mlađi autori i autorice iz vlastitog generacijskog očišta propitkuju kako su te veze, uslijed krvavih sukoba u kojima se raspadala zajednička država, pucale, potiskivale se, zaboravljale, pamtile, proklinjale, idealizirale i obnavljale. I što nam te veze uopće znače danas, unutar globalnog svijeta? "Balkan", jedna od najeksploatiranijih metafora svih vremena, funkcionira kao prostorno-vremenski, geopolitički, ali i kulturalni okvir za SFR Jugoslaviju, a "pucanje" kao metafora za prekid svih državno-pravnih veza sa "es-ef-er-jot" (tako je govorio Tuđman) i njen raspad na još uvijek ne do kraja definiran broj nacionalnih država, protektorata, federacija, upletenih u razna savezništva bez prave autonomije i suvereniteta.

Ono što ovim tekstom želim pokazati je da nisu sve veze tako lako i jednostavno, niti u potpunosti popucale. Riječ je, dakako, o ženskim feminističkim i antiratnim inicijativama i organiziranju, tj. o tome kako se, u okruženju "velikog praska" i nastajuće, nominalne demokracije, konstituirala Građanka, odnosno orođivalo građanstvo (gendering citizenship&democracy). Toj je temi na regionalnoj konferenciju U potrazi za Građankom/Građaninom, održanoj povodom dvadestogodišnjice GONG-a, bio posvećen i poseban panel.

No, dok kulturu i umjetnost kao pojmove u spomenutom zborniku nije bilo nužno definirati, odnosno definicija polja prepuštena je interakciji među tekstovima, u slučaju Građanina/Građanke, sudeći po nekim reakcijama, bit će potrebno objašnjavati i "braniti" sam pojam građanina/građanke. Kao primjer navodim tekst Mate Kapovića, objavljen neposredno uoči Gongove konferencije, pa valjda i povodom nje, koji vrlo paušalno i bez elementarnog razumijevanja Marxova razlikovanja kategorija buržuja i građanina (citoyena) dezavuira i sam pojam građanina. Slični su i pokušaji "kritike građanskog antifašizma" u ime politizacije (?!) i "revolucionarnog antifašizma". Moje je mišljenje da se u oba slučaja, kao i nizu sličnih, uz puno proizvoljnih povijesnih i socio-političkih interpretacija, značajno slabi otpor aktualnoj desnici i, makar i nesvjesno, pokušava artikulirati generacijsku legitimaciju jedne de facto identitarne grupacije, tzv. trećeg, "antikapitalističkog" vala civilnog aktivizma u Hrvatskoj. Pri čemu se nerijetko priziva i teorijski autoritet sociologa zagrebačkog Ekonomskog instituta Paula Stubbsa i njegova kritika djelovanja civilnog društva u Hrvatskoj u ranijem razdoblju, tj. 90-im godinama prošlog stoljeća. S obzirom da se ovdje bavimo praksama i ideologijama civilnog društva u 80-im i 90-im godinama, moram primijetiti da je pomalo paradoksalno to što na popisu Stubbsovih znanstveno istraživačkih interesa, osim kritike civilnog društva iz perspektive nedostatka radikalnije (antikapitalističke) društvene kritike, nalazimo i prema korporacijskom kapitalizmu nimalo kritičan Izvještaj o održivom razvitku Coca Cole u Hrvatskoj.   

No, vratimo se ...potrazi za Građaninom/Građankom, u kojoj su me dopale tri uloge: sudjelovati na panelu o feminizmu i mirovnom aktivizmu 80-ih i 90-ih godina, uloga savjetnice za "žensko pitanje" na izložbenom dijelu konferencije Otpor, pokret promjena: fragmenti aktivističkih i umjetničkih praksi od 1980-ih naovamo i na kraju, sažeti sve to u tekst koji bi, uz naglašenu rodnu perspektivu, trebao biti vremenski i regionalno sveobuhvatan, kronologijski, ali reprezentativan, tj. ukazati na bitne, transformirajuće momente u procesu konstituiranja građanke u jugoslavenskom i post-jugoslavenskom prostoru.

Međutim, ovako ambiciozna ideja pokazala se nemogućom misijom već na samoj konferenciji. Količina materijala, ograničeni resursi, nedostatak i neujednačenost dokumentacije i istraživanja u regiji i unutar pojedinih sredina, sve to zahtijeva veći i dugoročniji projekt nego što su to jedan panel i jedna izložba. Posao dokumentacije i historizacije jugoslavenskog i post-jugoslavenskih feminizama u regiji nam tek predstoji, do sada uložena sredstva, ali i interes, sramotno su mali, a otpori sve veći. Tako će i ovaj tekst biti nužno fragmentaran, selektivan, a iz već spominjanih razloga ograničenih resursa, bit će i "kroatocentričan". Također, tekst neće biti niti pokušaj historizacije i sistematizacije mirovnih feminističkih inicijativa u zadanom razdoblju i prostoru, kao niti pokušaj "objektivnog" (štogod to značilo) sagledavanja prošlosti. Prije bi se moglo reći da je riječ o nekoj vrsti "etnografije od doma" (etnography at home), u kojoj je autorica svjesna svoje pozicije insajderice, angažirane sudionice i svjedokinje vremena i čiji je pogled  u prošlost "kontaminiran" dugotrajnim boravkom u samom predmetu retrospektive.

To je pozicija koja ne pretendira na objektivnost, ali istovremeno tjera na višestruko propitkivanje sebe i nastojanje da se, zbog  osviještene ograničenosti, provjeri vlastito sjećanje. Ili, kad god je potrebno, objasni samu sebe. Sve to, dakako, ne znači da se nisam koristila i dokumentima i peer savjetovanjima i podsjećanjem. Na ovom mjestu moram istaknuti zahvalnost Ani Miškovskoj Kajevskoj i Andrei Špehar čiji su mi doktorski radovi pomogli da produbim svoj uvid u meni izrazito važne sadržaje, ali sam ih "zloupotrijebila" i kao vremeplov i podsjetnik. Trudila sam se da u tekstu naznačim svako takvo mjesto, ali zacijelo sam ponegdje i propustila referencu, pogotovo kad je riječ o događajima koji pripadaju i mojoj vlastitoj arhivi sjećanja. Oba su rada u javnoj domeni i toplo ih preporučam svakome tko se namjerava ozbiljnije baviti istraživanjima jugoslavenskog i postjugoslavenskih feminizama, ili barem biti informiran. 

Na kraju moram dodati da ovaj uvod ne pišem samo kao ispriku za etiku i politiku teksta (iako, naravno i to), već i zato što i dalje vjerujem u epistemsku vrijednost vodećeg slogana tzv. drugog vala feminizma: osobno je političko (pažnja: rekla sam osobno, a ne privatno, jer se potonje valjda podrazumijeva). Ta sintagma i danas najbolje označava sustavnu i strukturnu isprepletenost, preklapanje i uzajamnost ne samo javne i privatne sfere, ekonomije, države i civilnog društva, već i specifičnu međuovisnost ženskog subjektiviteta i njenog položaja u procesu materijalne proizvodnje, društvene reprodukcije i svake druge "nadgradnje".

U posljednje vrijeme, naime, svjedočimo prodoru tzv. marksističkog ili klasnog feminizma koji na valu kritike neoliberalnog kapitalizma pokazuje hegemonističke aspiracije u preusmjeravanju istraživačkog i političkog rada sa široko shvaćenog društvenog položaja žena na njihovu "fundamentalnu" poziciju u materijalnoj proizvodnji. Zbog prečeste površnosti, (samoskrivljene) neinformiranosti, ali i tendencije redukcionizma, trebat će, čini se, braniti ne samo teorijski koncept građanina/građanke, već i sam feminizam koji ostaje bez vlastite esencije i teorije (npr. intervju s Ankicom Čakardić ili serija tekstova Andreje Gregorine na portalu Slobodni Filozofski, kao tipični pokušaji forsiranja binarne distinkcije između "građansko-liberalnog" i "historijsko-materijalističkog" feminizma ili barem onih varijacija feminizma koje su se pojavile na prostorima Balkana tj. bivše Jugoslavije - zovite to kako hoćete - tokom 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća).

A upravo je o tome riječ kad rekapituliramo jugoslavenski i postjugoslavenski feminizam u tom razdoblju - o potrebi uvažavanja konkretnih povijesnih, političkih i materijalnih uvjeta života i načinu na koji se oni prelamaju u svakodnevici života žena, nasuprot akademskim apstrakcijama, velikim ideološkim pričama i apriornim sudovima s ogromnim manjkom empirijskog uvida. 


Ženski aktivizam osamdesetih i devedesetih 

Naime, kad je riječ o feminizmu i mirovnim aktivnostima, slika Balkana koji puca i razara sve veze, a time i samo tkivo društva, previđa jedan paradoks, a taj je u tome da je na tlu SFRJ malo koji okidač doveo do proliferacije ženskih aktivističkih inicijativa kao što su to uspjeli balkanski ratovi 1991-1999. Podjednako unutar granica novonastajućih nacionalnih država i prekogranično. "Misije" i područja djelatnosti tih inicijativa bila su raznovrsna, ali u onom segmentu u kojem su se samoodređivale kao feminističke, antiratne i antinacionalističke, izrijekom i praksom bile su usmjerene na jugoslavenski prostor ili,  rečeno drugovalnim feminističkim žargonom, na "prelaženje granica" nametnutih ratovima i politikama novih političkih i intelektualnih elita. Feminizam je do devedesetih godina u Jugoslaviji imao već gotovo dva desetljeća dugu tradiciju suradnje i umrežavanja preko republičkih granica što je, u okvirima mogućeg, nastavljeno i tokom devedesetih. Treba doduše napomenuti da je ranih devedesetih došlo i do "pucanja" između ženskih grupa koje su se deklarirale kao feminističke i to na liniji razumijevanja odnosa feminizma i patriotizma, odnosno nacionalizma. O distinkcijama, vidljivim i prikrivanim sukobima između antinacionalističkih, patriotskih, pacifističkih i "domovinskih" ženskih inicijativa - jer svi su ti označitelji bili u opticaju - vidi već spominjani doktorat Ane Miškovske Kajevske.

Kad govorimo o prelaženju granica i usmjerenosti na jugoslavenski prostor, kažemo li "granice i prostor", a mislimo na političko-pravnu tvorevinu SFRJ i njeno spašavanje? I da i ne. Jedno, naime, treba biti jasno: svi pokušaji organiziranog djelovanja za očuvanje Jugoslavije u trenutku kad se ona raspadala u krvi i u kontekstu u kojem se na konstitutivne odrednice države u rasulu, federalizam, multietničnost i socijalizam pozivao glavni pokretač jugoslavenskih ratova, režim Slobodana Miloševića, i dok su prema secesionističkim republikama kretali tenkovi, pokazali su se ne samo nerealnima, nego i politički kontraproduktivnima. Kad je rat jednom krenuo, bilo kakva inicijativa za očuvanje Jugoslavije značila bi i potpunu indiferentnost prema sunarodnjacima koji su se već našli pod teškom artiljerijskom paljbom. Prilike za mirno, političko rješenje jugoslavenske krize propuštene su davno prije početka rata. Dokazale su to i one rijetke političke inicijative uoči rata, poput UJDI-ja, a i jedan feministički pokušaja stvaranja "jugoslavenskog feminističkog kišobrana".

Bio je to Treći jugoslavenski feministički skup, održan početkom travnja 1990. u Beogradu (prvi takav skup održan je 1988. u Ljubljani, drugi 1989. u Zagrebu). Nastavak skupa, na kojem je trebao biti osnovan Nezavisni savez žena (Jugoslavije) održan je 16. travnja u Zagrebu. Ovom potonjem prisustvovala sam i osobno. Kao što opisuje Miškovska Kajevska, nesporazumi i konflikti oko formiranja takvog saveza javili su se već u Beogradu, a nastavljeni su u Zagrebu. Nije danas lako dokučiti sve razloge neuspjeha te i sličnih inicijativa. Percepcije i svjedočanstva zasnovana na sjećanjima su različite, a pisani tragovi oskudni. Objašnjenja variraju od uzajamnih optužbi za prikrivene republičke nacionalizme, odnosno jugonacionalizam/unitarizam (uglavnom na liniji Beograd - Ljubljana - Beograd), do kritike da je prijedlog inicijative bio elitističan, centraliziran, hijerarhijski strukturiran, te nije vodio računa o iskustvu i spoznajama mlađe generacije žena. Da bi kontekst bio jasniji, potrebno je vratiti se desetak godina unazad u vrijeme samih početaka jugoslavenskog feminizma.

Inicijativu "kišobran" pokrenule su, naime, osnivačice sekcije Žena i društvo pri Društvu sociologa Hrvatske i to neposredno nakon povratka s prve međunarodne feminističke konferencije u ovom dijelu svijeta, DRUG-ca žena, koja je 1978. održana u Beogradu, o kojoj će još biti riječi. Nakon zagrebačke Sekcije, slične inicijative nikle su i u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu. No, do 1990. aktivnosti sekcije već su neko vrijeme bile zamrle, a njene osnivačice (uključujući i mene) nisu sudjelovale u aktivnostima lokalnog i regionalnog "drugog jugoslavenskog vala", stasalog u drugoj polovici osamdesetih godina. Ovdje valja napomenuti da se dinamika razvoja jugoslavenskog feminizma nije poklapala sa svjetskim tokovima, već je imala svoje vlastite rukavce i meandre. Jill Benderly u radu Feminist Movements in Yugoslavia, 1978 - 1992. (u Bokovoy, Melissa K., Jill A. Irvine i Carol S. Lilly (ur.) State - Society Relations in Yugoslavia 1945 - 1992., London, MacMillan) ponudila je sljedeću periodizaciju temeljenu na specifičnim cijevima i akcijama. Prvi period, 1978-1985, pokrenut konferencijom DRUG-ca žena, smatra razdobljem stvaranja feminističkog diskursa; drugi period, 1986-1991, karakterizira feministički aktivizam tokom kojeg nastaju projekti direktne pomoći ženama žrtvama obiteljskog nasilja; treći period, od 1991. nadalje, razdoblje je feminističkog suprotstavljanja ratu i nacionalizmima.

Mlađa, "drugovalna" generacija aktivistica zamjerala je sekciji Žena i društvo ograničenost na teorijski, debatni i kabinetski rad čija važnost nije dovođena u pitanje, ali pokrenut je niz novih inicijativa (SVARUN, Ženska grupa Trešnjevka, SOS telefon, Ženska pomoć sada) čija je djelatnost bila direktna pomoć ženama. Bila je to generacija okrenuta praksi, organizirale su se ulične akcije, savjetovališta za žene, 1990. skvotirale su jedan društveni prostor u kojem je nastala sigurna ženska kuća (današnja Autonomna ženska kuća Zagreb). Godine1991. u ljeto, u Zagrebu je osnovana Antiratna kampanja čiji su osnivači i osnivačice mahom aktivisti i aktivistice Svaruna i Ženske grupe Trešnjevka. Unutar programa koji obuhvaćaju mirotvorstvo, nenasilje, ekologiju, prigovor savjesti protiv služenja vojnog roka, djeluje i sekcija Žene za mir. Istodobno, u Beogradu se osniva Centar za AntiRatnu akciju. Ta dva projekta sustavno surađuju tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji i funkcioniraju kao "inkubator" za mnoge mirovne inicijative, uključujući antiratne feminističke grupe kao što su zagrebački i beogradski Ženski lobby, Centar za žene žrtve rata (Zagreb), Žene u crnom, Autonomni ženski centar (Beograd). Ženska infoteka, B.a.B.e., Medica Zenica i mnoge druge. U okviru tog antiratnog mini pokreta, uz pomoć međunarodnih aktivista, pokrenuta je i prva PBS mreža, pa se komunikacija odvija i putem tada još vrlo primitivnog oblika elektroničke pošte. 

Na skupu 1990., u čijem organiziranju feministkinje "drugog vala" nisu sudjelovale, zagovornice jugoslavenskog formata, žene iz razdoblja DRUG-ce i sekcije Žena i društvo, objašnjavale su potrebu "kišobrana" subordiniranim položajem žena širom zemlje, kao i važnošću da se žene mobiliziraju na rodnoj osnovi, umjesto linijama stranačke i etničke pripadnosti, kao što ističe Miškovska Kajevska. Takav program bio je prihvatljiv i antinacionalističkom, antiratnom klasteru nove generacije, što će se dokazati njihovim daljnjim radom, ali im nije bio prihvatljiv predloženi format organiziranja, tako da i tu dolazi do raskola po raznim dimenzijama koji, međutim, nije bitno utjecao na kasniju suradnju. 

 

Feministički aktivizam i umjetničke prakse

Inovativni moment u ženskom aktivizmu osamdesetih i devedesetih je i sve veća zaokupljenost pojedinih umjetnica i ženskih umjetničkih kolektiva odnosom javnog i privatnog, osobnog i političkog, pitanjima diskriminacije i potlačenosti žena, pa je i strateška suradnja žena umjetnica s feminističkim grupama učestala. Zoe Gudović u svom diplomskom radu Feministička umetnost u javnom prostoru na Akademiji lepih umjetnosti iz septembra 2016. ovako definira inače kontroverzan pojam feminističke umjetnosti: "Pojam feminističke umetnosti odnosi se na stvaranje umetnica, na njihovo osnaživanje da se eksplicitno bave ideologijom ženskog pokreta, na direktnu akciju u okviru socijalnih politika i politika identiteta. Takođe, feministička umetnost podrazumeva aktivno preispitivanje uloge žena u društvu, bavljenje statusom žena umetnica, kao i redefinisanje tradicionalno zadatih uloga, te i otvaranje prostora za preispitivanja pojmova: tela, seksualnosti, želja, fantazija, moći, kao i vidljivosti". 

Umjetnice koje su se deklarirale kao feministkinje na različite su načine sudjelovale ili pratile feminističke grupe i inicijative. Neke su se udruživale u kolektive, nekima su ženske akcije bile inspiracija za vlastiti rad, neke su vizualno oblikovale feminističke kampanje, a neke zajedno s aktivistkinjama kreirale i promišljale rad i aktivnosti tih grupa. Zoe Gudović navodi nekoliko važnih primjera suradnje umjetničkih performativnih kolektiva i aktivističkih grupa poput  Pozorišta PUT 5a koje je surađivao s beogradskim Autonomnim ženskim centrom, kolektiv Škart i Dah Teatar djeluju sa Ženama u crnom. Projekt slovenske nagrađivane umjetnice Aprilije Lužar Ženski taxi - Ženska Umjetnička Terapeutska Prijevozna Akcija, krenuo je od Ljubljane, a izveden je i u Zagrebu i Beogradu.

Izraziti primjer participativnog  rada s aktivističkim grupama neki su radovi Sanje Iveković. Znak 51% koji je u međuvremenu postao amblem Ženske mreže Hrvatske nastao je 1997. godine tokom jednog "brainstorminga" u potrazi za jakim znakom koji bi prikazao nerazmjer zastupljenosti žena u općoj populaciji i na pozicijama političke moći. Tom je prigodom uoči lokalnih izbora, koalicija ženskih grupa objavila i prvu žensku izbornu platformu kojom se zahtijevalo ravnopravno sudjelovanje žena u politici, ali i politički programi koji bi zaustavili eroziju ekonomskih i socijalnih prava žena i svih građana i građanki. Slična je bila i suradnja Sanje Ivekovič sa ženama iz Autonomne ženske kuće Zagreb, na projektu Ženska Kuća, započet 1998. godine. Serija radova pod nazivom Sunčane naočale nastala je 2002. Oba se projekta bave nasiljem nad ženama, a lokalni model suradnje Iveković je kasnije primijenila u mnogim zemljama svijeta. Posebno je zanimljiv fenomen brojnosti i svjetskih uspjeha žena umjetnica iz cijele regije koje su djelovale u okvirima sarajevskog Centra za suvremenu umjetnost. Centar je oformila i od 1996. vodila kustosica Dunja Blažević, "domaćica" DRUG-ce žene u beogradskom SKC-u gdje je tada bila direktorica. Kolektivna regionalna izložba simboličnog naziva Miraz otkriva žensko umjetničko nasljeđe zajedničke prošlosti i sadašnjosti. 

Mnoge aktivističke grupe, ali i umjetnice i ženski umjetnički kolektivi, u središtu svojih aktivnosti i umjetničko-aktivističkih radova imaju temu nasilja nad ženama. To ponekad izaziva kritičke komentare jer žene kodira kao žrtve, umjesto kao akterke emancipacijskih pokreta. Kritika je donekle točna, no bilo bi bolje da je usmjerena na masovne medije koji slike zlostavljanih žena eksploatiraju kao profitabilne ikone na rubu pornografije. Feministički aktivizam i umjetničke prakse, kao što kaže Zoe Gudović, diskurzivno i umjetnički oblikuju svijest o posljedicama stalnog nasilja, partnerskog, institucionalnog ili strukturalnog, koje ostavlja duboki trag na ženinu osobnost, stvara osjećaj nesigurnosti i neadekvatnosti, a u takvom stanju nikakva politička aktivnost nije moguća. Zato je drugovalni feminizam često počinjao upravo s ukazivanjem na političku dimenziju nasilja kao izraza patrijarhalnog odnosa moći, u privatnoj i u javnoj sferi.

 

Jugoslavija se nije morala raspasti, ali povijesna je činjenica da se raspala 

Zašto su se projugoslavenske, antinacionalističke i antiratne inicijative, prvenstveno mirovne i ženske, jer ostalih nije baš ni bilo, pokazale nemogućima, ili barem neuspješnima u ostvarenju svojih osnovnih ciljeva: spriječiti rat i očuvati neki oblik multinacionalne, socijalističke zajednice? Ili barem osigurati njen miran raspad i razlaz. Ponudit ću jedno sažeto viđenje koje kreće od notornog uvida da se ništa na ovome svijetu ne događa u vakuumu. Nacionalističke državotvorne politike i njihove retorike zauzele su gotovo sav javni prostor, napose u Srbiji i Hrvatskoj, došlo je do namjernog prekida komunikacijskih veza i postojećih kanala razmjene, a civilno društvo praktički nije postojalo. Jugoslavija, naime, nije imala antiratni pokret ni antifašističke inicijative, osim SUBNOR-a, naznake ekološkog pokreta pojavile su se tek u drugoj polovici osamdesetih. Sve se to činilo nepotrebnim, jer su mirotvorstvo i antifašizam bili dio službene jugoslavenske ideologije, ugrađeni u savezni republičke ustave. Tek krajem sedamdesetih iz feminističkih se krugova javljaju zahtjevi za autonomijom od države i njenog "civilnog društva" organiziranog u inertne masovne organizacije s neaktivnim članstvom i čvrstom hijerarhijskom strukturom kakva su bile i savezne, odnosno republičke Konferencije žena, ali i omladinska organizacija i Socijalistički savez i sindikati. Utoliko, upravo te ženske inicijative možemo smatrati i inicijalnim jezgrom obnove civilnog društva koje na prostorima Balkana nije imalo ni dulju povijest, niti veću snagu. 

Separatističke i unitarističke nacionalističke politike i retorika novih nacionalnih elita snažno su utjecale na percepciju političkih uzroka raspada države i ratnog bubnjanja. Projugoslavenski stavovi jednim su dijelom bili sentimentalno, emocionalno i ideološki motivirani, a djelom (npr. UJDI) su bili i racionalni pogled na Jugoslaviju kao zajednicu naroda Jugoistočne Evrope i racionalniji povijesni i ekonomsko-politički projekt nego li razdrobljene i oslabjele državice-nacije, o čemu danas imamo i empirijske dokaze. Svi su se ti aspekti različito reflektirali i na žensku populaciju i inicijative. Ali, kad je riječ o drugovalnom feminističkom svjetonazoru, on osim "sestrinske solidarnosti" sadržava i jaku antiautoritarnu komponentu i izaziva gotovo refleksnu averziju prema svakom nacionalizmu. Povijest nas je naučila da će pod krinkom patriotizma, vjere i ratnog herojstva, interesi i potrebe žena, njihov društveni status, egzistencija, a na kraju i njihova tijela, uvijek biti žrtvovani na "oltar domovine". Istodobno, prisutna je bila i spoznaja da birokratizirani jugoslavenski socijalizam nikada nije ispunio obećanje univerzalne jednakosti i ravnopravnosti i to ne samo kad je riječ o ženama.

U konačnici, na razini političkog realiteta, projugoslavenske inicijative u susretu s podivljalim, državno sponzoriranim nacionalizmima pokazale su se nerealnima, neostvarivima, pa time i "nepovijesnima". Niti jedna nije uspjela prodrijeti u dominantne političke i kulturne narative i doprijeti do širokih narodnih masa, pa tako ni "spasiti Jugoslaviju". Niti, što je najgore, spriječiti nasilni raspad i krvave ratove koji su zaredali kao uzrok i posljedica raspada zajedničke države. Zagovarati u tom trenutku opstanak Jugoslavije koji je, kao i nove nacionalne države, mogao biti ostvaren isključivo nasilnim putem, značilo je ne samo počiniti političko samoubojstvo, već i, kao što sam rekla, zanemariti situaciju i iskustvo ljudi u ratom zahvaćenim područjima. Jugoslavija se možda nije morala raspasti, ali povijesna je činjenica da se jest raspala. 

Iako su u mirovnim inicijativama nesumnjivo sudjelovali i muškarci, činjenica je da su u svim republikama i brojčano i u smislu "liderstva" prevladavale žene, odnosno da su mirovne i feminističke civilne inicijative bile nerazdvojivo isprepletene. Mirovne feminističke ženske grupe koje su s tranzicijom i nasilnim raspadom države počele bujati kao gljive poslije kiše, svoju su agendu definirale na nekoliko razina: spriječiti rat i to kroz otpor nacionalizmu kao njegovom glavnom pokretaču; pružati otpor nacionalističkoj ratnohuškačkoj mašineriji koja je svoje namjere mogla ostvariti isključivo proizvodnjom etničke mržnje i uvlačenjem u ratni sukob čitavih naroda, koristeći pri tome žene kao sredstvo manipulacije; i posljednje, ali u smislu praktičnog feminističkog djelovanja i moralne obaveze najvažnije, podržavati i pružati svakovrsnu pomoć ženama ratnim stradalnicama, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.

 

Rodna dimenzija odnosa moći

U prosincu1992. feminističke inicijative okupljene oko Antiratne kampanje Hrvatske objavljuju zajedničko Pismo namjera upućeno Vladi RH, vezano uz masovna silovanja žena u BiH. Godine 1993, petnaestak žena članica feminističkih grupa obilježilo je na Cvjetnom trgu 8. mart sa sloganima protiv rata i protiv silovanja kao ratnog oružja. Bilo je to prvo veće spontano javno obilježavanje Dana žena u Hrvatskoj nakon 1989. godine, i izazvalo je dosta agresivnih reakcija među prolaznicima. Slogani koje smo lansirale glasili su: žene su najveće žrtve rata, silovanje je ratno oružje i treba zadobiti status ratnog zločina. Prema tadašnjim podacima UN-a žene i djeca činili su 80 posto izbjegličke populacije i civilnih žrtava rata. Ukazivale smo da žene nisu sudjelovale u političkim odlukama koje su dovele do rata i ne sudjeluju u kreiranju ratnih strategija u kojima ginu i muškarci i žene, ali seksualno zlostavljane i silovane su u preko 90% slučajeva žene. Masovna ratna silovanja i druge zločine nad ženama, poput organizirane ratne prostitucije, preusmjeravale smo iz nacionalnog i etničkog fokusa, kojim se demoniziralo one Druge, na rodni aspekt ratnog nasilja nad ženama. Koristeći aktualne informacije do kojih smo uspijevale doći, ali i povijesne podatke i iskustva žena, dokazivale smo prisutnost nasilja na svim zaraćenim stranama i u svim ratovima.

Masovna ratna silovanja eksplicitno su kvalificirana kao ratni zločin, ili zločin protiv čovječnosti, tek u Statutu Haškog suda osnovanog 1994. godine. U Nuerenbergu je silovanje tretirano kao "zločin protiv ćudoređa", na Dalekoistočnom sudu u Japanu, zbog organiziranja posebnih logora u kojima su žene sustavno silovane, osuđeno je tek nekoliko nižih vojnih časnika. O svemu tome pisala je Susan Brownmiller u seminalnoj knjizi Protiv naše volje: Žene, muškarci i silovanje koja u Jugoslaviji nije bila niti prevedena. Od ogromne koristi za razumijevanje patrijarhalne dimenzije ratova i militarizma bile su nam i spoznaje žena iz zemalja Trećeg svijeta, Azije, Latinske Amerike i Afrike s kojima smo uspostavljale kontakte i suradnju i čija su nam znanja i iskustva u tom trenutku bila mnogo bliža i korisnija nego ona bilo kojeg vala zapadnog feminizma.

O ratnim iskustvima žena sakupljeno je dosta svjedočanstava iz ranih devedesetih, doduše mnogo više u Beogradu, u izdanjima Žena u crnom i drugih feminističkih grupa, nego u Zagrebu. Iz jednostavnog razloga što su u Zagrebu i Hrvatskoj postojali drugi prioritet, rad sa ženama izbjeglicama i prognanicama kojih je do kraja 1992. bilo, prema podacim UNHCR-a i Ureda Republike Hrvatske za prognanike 670 000, većinom žena, djece i muškaraca starijih od 60 godina. Jedan sveobuhvatan pogled na ratna iskustva aktivistkinja daje i sociološko-etnografsko istraživanje Bojana Bilića Borile smo se za vazduh: (post)jugoslovenski antiratni aktivizam i njegovo nasljeđe. O tome zašto žene prevladavaju i u antiratnim pokretima i mirotvornim politikama pisala sam još 2003. godine, suprotstavljajući se rasprostranjenom uvjerenju da to žene rade zbog svoje "ženske prirode", ili socijalne uloge supruge, majke, sestre, njegovateljice. "Žene su protiv rata i nacionalizma - to smo govorile i 1992. kad smo osnivale feminističku organizaciju Centar za žene žrtve rata - jer su politička i moralna bića, i jer su politički odgovorne, možda nešto drukčije nego muškarci. Drugim riječima, feministkinje se suprotstavljaju ratovima iz svih onih razloga iz kojih im se suprotstavljaju i ostali pacifisti i pacifistkinje: jer su ratovi nehumani, jer su iracionalni, jer gotovo nikada ne donose dobra politička rješenja, jer prouzrokuju nenadoknadive ljudske i materijalne gubitke i jer se najčešće vode zbog potpuno krivih razloga, nečije nezajažljive pohlepe za profitom, nečije demonstracije moći, ili naprosto bahate gluposti i nesposobnosti da se problemi riješe na inteligentniji, ljudima primjereniji način. I jer na čelu "rješenja" koja vode u ratove najčešće stoje muškarci čija se moć otela kontroli društvene moći, u kojoj su žene tradicionalno manje zastupljene nego muškarci".

U hegemonoj kulturi patrijarhalnosti i etnicizacije ratnih politika čiji je nacionalistički diskurs obilježio konstrukciju novog nacionalnog i rodnog identiteta, antiratni feminizam pronašao je nišu iz koje se taj diskurs mogao dekonstruirati i preusmjeriti na kompleksniju analizu uzroka i posljedica nacionalističkih sukoba i ratova, ali i cjelovitog kompleksa tranzicije iz multietničke federalne države u etnički ekskluzivne nacionalne države, iz socijalističkog poretka  u kronističku tržišnu ekonomiju i predatorski kapitalizam, iz jednostranačkog režima u višestranačje i (deficitarnu) parlamentarnu demokraciju. Ženske antiratne i antinacionalističke inicijative u javni prostor unosile su provokativan i subverzivan diskurs roda, rodne jednakosti, ravnopravnosti i ženskih ljudskih prava. Sve su to bili do tada neprisutni koncepti, kako u socijalističkoj Jugoslaviji tako i u diskursu državotvornih nacionalizama. Danas svjedočimo koliko je taj diskurs u percepciji klerikalne desnice i dalje "opasan". 

 U SFRJ žensko je pitanje bilo prepoznato, ali i reducirano na deklarativni okvir klasnog pitanja, odnosno "radnog naroda", kako je glasila službena formula. U novonastalim nacionalnim državama ono je etnicizirano i preoznačeno u nacionalno pitanje, a nacija definirana u etničkim, rodnim i seksualnim terminima. Koliko su takav diskurs i političko djelovanje bili subverzivni dokazuju brojni primjeri javnih napada i poziva na linč, koji variraju od uličnog pljuvanja i vrijeđanja Žena u crnom koje su usred Beograd protestirale protiv rata i režima Slobodana Miloševića, do prozivanja antiratnih feminističkih aktivistica u Hrvatskom saboru i masovnim medijima i njihovog proglašavanja antidržavnim i izdajničkim elementom, odnosno poznatog slučaja Vještica iz Rija u kojem se pet žena, afirmiranih novinarki, književnica, sveučilišnih nastavnica nazivalo "djevojčicama komunizma" što je istodobno bila patronizirajuće infantilizirajuća sintagma i politička denuncijacija. Nije to bio ni prvi ni posljednji lov na vještice, ostao je u pamćenju jer je dopro i do svjetske javnosti. 

U drugoj krajnosti, sarajevski Mešihat proglasio je žene žrtve ratnih silovanja šehidima, čime je s njih, navodno, skinuta stigma obeščašćenih žena. U masovnoj mobilizaciji za rat i raspad trebalo se obraćati najširim slojevima građanstva i ukazivati na patrijarhalnu dimenziju svih ratova, kako bi se žene prepoznale kao masovne i rodno specifične žrtve rata i cjelokupne tranzicije i motivirale na otpor. U civilnom društvu stvoren je prostor za alternativne političke strategije i diskurs o rodnoj dimenziji odnosa moći u društvu, što je mnogim ženama omogućilo da izađu u političku sferu i redefiniraju pojam građanstva dodajući mu rodnu dimenziju u novom ekonomskom, socijalnom i političkom kontekstu.

 

Novi pristupi ženskom pitanju

Pojavu mirovnih feminističkih inicijativa koje su jedno vrijeme bile najjači kolektivni antiratni glas iz civilnog društva treba potražiti u tradiciji transrepubličkog povezivanja, umrežavanja i organiziranja autonomnih ženskih grupa u okviru jugoslavenskog političkog prostora koje datira još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nažalost, ta "javna veza" između jugoslavenskog feminizma i antiratne orijentacije nije do sada dovoljno istražena, dokumentirana niti teoretizirana, pogotovo ne u domaćim radovima (iako ih svakako ima više nego što su autori i autorice fraze "liberalni feminizam" voljni proučiti). O antiratnom i antinacionalističkom djelovanju žena, kao i političkom i humanitarnom radu sa ženama civilnim žrtvama rata, strani autori i autorice napisali su mnogo više tekstova, snimili dokumentarnih filmova, obavili istraživanja i obranili doktorata negoli domaći, odnosno regionalni autori i autorice. Za to postoji jednostavno objašnjenje - mi smo imale važnijeg posla. Trebalo je djelovati na terenu, raditi i pomagati onima koje je rat najteže pogodio.

Centar za žene žrtve rata Rosa u svojoj (nesređenoj) arhivi - jer ni za to nikada nije bilo vremena ni sredstava - ima zabilježene tisuće slučajeva rada sa ženama izbjeglicama iz BiH i Hrvatske, potom rad sa Srpkinjama, povratnicama iz izbjeglištva, ženama žrtvama trafikinga, jedne od tipičnih tranzicijskih pojava, rad na edukacijama, poticanju novih feminističkih grupa. I nadasve, na lokalnom i regionalnom umrežavanju, permanentnoj komunikaciji i razmjeni iskustava i spoznaja sa srodnim grupama u regiji. U situaciji zatvorenih granica, ratnih zona koje su nas fizički odvajale, prekida telefonskih i svih drugih veza, kontinuitet zajedničkog mirovnog i antinacionalističkog djelovanja, ali i osobnih susreta, bio je jedan od temeljnih načela našeg rada i organiziranja. Grupe iz svih bivših jugoslavenskih zemalja, od Kosova do Hrvatske (s izuzetkom Slovenije) zajednički su nastupile i na Četvrtoj UN-ovoj konferenciji o ženama, u Pekingu 1995, gdje smo postale prava mala "antiratna atrakcija", čak i neka vrsta središta oko kojeg su se počele okupljati i žene iz drugih dijelova svijeta.

Većina ženskih feminističkih inicijativa u bivšoj Jugoslaviji, a potom i u državama sljednicama, utemeljena je u feminističkim počecima iz zajedničke države. Postoji prilično visok stupanj konsenzusa o utemeljiteljskom momentu jugoslavenskog feminizma, iako je nekih inicijativa bilo i ranije. Bila je to međunarodna konferencija DRUG-ca žena; novi pristup ženskom pitanju, održana 1978. u Beogradu. Inicijatorice i organizatorice bile su žene profesionalke raznih profila, uglavnom iz osovine Ljubljana-Zagreb-Sarajevo-Beograd. Tu je konferenciju legitimno nazvati "majkom" svih kasnijih, predratnih, ratnih i poratnih feminističkih inicijativa na ovim prostorima, ključnim događaj iz kojeg su se crple ideje i inspiracija kroz osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća, pa i prvo desetljeće ovog. O DRUG-ci ženi, Nada Ler Sofronić, prva žena koja je u Jugoslaviji obranila doktorat na feminističkoj temi i inicijatorica konferencije kaže: "...bila je velika subverzija ustvrditi da socijalistički sistem baca pod tepih ključna pitanja ženske egzistencije. Kako su, recimo, žene iz prvih redova socijalističke revolucije nakon pobjede vrlo brzo sklonjene na marginu, kako su u radnoj sferi bile izložene feminizaciji potplaćenih zanimanja, kako su manje plaćene od muškaraca, kako teže napreduju u karijeri, kako  i socijalistička država zarađuje na neplaćenom radu žena u porodici, itd".

U istom intervjuu veteranka jugoslavenskog feminizma izrazito lijeve orijentacije govori i o aktualnom odnosu feminizma i povijesno-političkog trenutka, te zaključuje: "Mlade žene nipošto ne smiju pristati na takvu vrstu argumentacije da će se njihovo pitanje riješiti kasnije kada pobijedi klasna revolucija onih 99%". O konferenciji DRUG-ca nedavno se pojavio i doktorski seminarski rad Pristup "ženskom pitanju" u Jugoslaviji od 1978. (međunarodne konferencije Drug-ca žena: žensko pitanje - novi pristup) do početka devedesetih“, autorice Nađe Bobičić, dostupan na internetu u doc. formatu. Zanimljivo je, međutim, uočiti da je stvarni sadržaj DRUG-ce i feminizma osamdesetih i devedesetih godina danas, kad se opravdano osvježava pamćenje o doprinosu žena svjetskim revolucionarnim pokretima, NOB-u, nasljeđu AFŽ-a i socijalističke revolucije, uglavnom zanemaren i (namjerno?) prešućivan. 

Unutar začetničkog jugoslavenskog okvira nastalog nakon DRUG-ce, propituje se i odnosa feminizma i socijalizma, feminizma i kapitalizma, feminizma i pojma građanstva i koncepta ljudskih prava. U potonja dva koja su nam ovdje naročito zanimljiva, tada je dominirao univerzalistički diskurs što je konkretno značilo "emancipaciju od" roda, rase, seksualnosti, pa i socijalne raslojenosti izvan hegemonijske paradigme klase. Nacije i "narodnosti" (čitaj etnije) su, međutim, bili duboko usađeni u temeljne savezne i republičke dokumente. Kritika feminizma u ime univerzalizma i emancipatorske snage socijalizma dolazila je iz zvaničnih institucija, ali i izvan sistemske ljevice, s iznimkom grupacije oko Praxisa koja je podržavala ta, tada uglavnom teorijska i konceptualna, "feministička skretanja". Koncept univerzalnog građanstva pripada i povijesnom nasljeđu liberalne političke teorije, ali ne nužno i prakse. Pokušaj upisivanja rodne dimenzije u građanstvo, dakle političku emancipaciju žena, zatrt je već u samom začetku, u Francuskoj revoluciji, kad je "revolucionarnom" gestom giljotinirana Olympe de Gouges. The rest is history, ali i her-story. 

 

Drugi, treći, četvrti... val feminizma

Emancipatorski pokreti žena zapljuskuju svijet u valovima: borba za univerzalno pravo glasa, pravo na vlasništvo (stoljećima nedodirljiv privilegij muškaraca), pravo na život bez nasilja, pravo na autonomno odlučivanje o rađanju, ukidanje diskriminacije i eksploatacije u svim sferama ljudskog postojanja. Sažeto rečeno, radi se o kontinuiranoj povijesnoj borbi žena za pravo na ženska ljudska prava, pri čemu se ne negira univerzalnost ljudskih prava, već ukazuje na specifične oblike kršenja tih prava kad je riječ o ženama (naravno, ne samo ženama, nego i određenim rasama, seksualnim manjinama, radnicima u proizvodnji i drugim marginaliziranim skupinama čiji je pristup političkoj moći onemogućen). Svi su ti valovi borbe za emancipaciju žena zapljuskivali i obale Balkana, doduše sa uobičajenim kašnjenjem periferije u odnosu na centar. Osim kad je riječ o tzv. drugom valu feminizma koji je, gotovo istodobno sa njegovom pojavom u svijetu (kasne 60-e i 70-e godine 20. stoljeća), dopro i do Jugoslavije.

Međutim, jugoslavenske feministkinje nisu nekritički uvozile zapadni feminizam, za što su bile optuživane iz političkih i ideoloških centara moći, uključujući republičke Konferencije žena. Prihvaćan je s razvijenom sviješću o razlikama i specifičnostima Jugoslavije u odnosu na Zapad, o čemu govore i neka naknadno objavljena zapažanja o tenzijama među "drugaricama kapitalistkinjama" i "drugaricama komunistkinjama" koje su se javile već na konferenciji DRUG-ca. Žene iz Zapadne Evrope, stekle su, naime, dojam da mi tvrdoglavo branimo institucije socijalizma i kritiziramo isključivo "normativna odstupanja" i bile su donekle u pravu.

Mi se nismo morale boriti za slobodan, dostupan i siguran pobačaj i kontracepciju; zaposlene žene imale su sigurniji radni status nego na Zapadu, ali nisu bile oslobođene dvostrukog opterećenja, plaćenog i neplaćenog rada, a plaće za usporedive poslove bile su već tada znatno niže od muških; samohrane majke uživale su zaslužene beneficije (prioritet u primanju djece u jaslice i vrtiće, dječji doplatak i sl.), ali žene su bile apsolutno podzastupljene na svim razinama odlučivanja, od centralnih komiteta, parlamenata, menadžmenta u poduzećima, do radničkih i kućnih savjeta. Obiteljsko nasilje nije bilo prepoznato niti kao posljedica patrijarhalnog režima moći, dakle kao kulturalno i političko pitanje, kamoli strukturalno, niti na legislativnoj razini. Kao simptomatičan navodim podatak da je u Hrvatskoj tek s Obiteljskim zakonom iz 1995. uvedena zakonska obaveza podjele bračne stečevine na jednake dijelove pri razvodu. Prethodni Zakon o braku i porodici, na snazi još iz socijalizma, dijelio je imovinu prema titularu vlasništva, pa su žene "pišale krv" dok bi u brakorazvodnim parnicama dokazivale da je stambeni prostor, automobil ili vešmašina, ubilježen na suprugovo ime, stečen zajedničkim ulaganjima. No ipak, mi smo živjele u socijalizmu, za što su se feministkinje sa Zapada tek trebale izboriti. Naime, većina pripadnica tog drugog vala, u svakom slučaju one s kojima smo mi uspostavljale veze, bile su ljevičarke, neke i članice evropskih komunističkih partija.

Svaka žena koja sebe smatra feministkinjom vjerojatno je prošla kroz iskustvo onog "spoznajnog klika", trenutka kad shvati da je, unatoč prividnoj emancipiranosti, karijeri, društvenom statusu i možda dobroj hetero vezi ipak mnogo puta doživjela iskustvo "drugotne", diskriminirane, podčinjene, eksploatirane, vrijeđane i ponižavane - žene. I shvaćanja da tu svoju situaciju ne može mijenjati sama. Za moju generaciju taj kolektivni  "klik" dogodio se na konferenciji DRUG-ca žena. Sudionice konferencije iz Evrope, iz naše perspektive mahom moćne, emancipirane i uspješne žene, govorile su o vlastitim iskustvima "drugotnosti", u profesiji, političkom životu, obitelji, intimi, na ulici, o čemu se kod nas do tada šutjelo. 

Danas svjedočimo backlashu da neke frakcije feminizma i nove ljevice koje sebe smatraju klasno-marksističkima, pokušavaju derogirati pojam građanina/građanke i koncept ženskih ljudskih prava, trpajući sve to u ladicu "liberalnog feminizma" i pod slične etikete s pejorativnim konotacijama te tako vraćaju teorijsko, ali i praktično-političko uporište u tvrdo kuhanu, reduciranu varijantu "histamata" i prioriteta materijalnih odnosa proizvodnje koji generiraju i sve druge oblike eksploatacije, opresije i nejednakosti, pa tako i podčinjavanje žena (npr. spomenuti intervju s Ankicom Čakardić iz Novosti ili "žestoki obračun" iste autorice u kojem se, na oko dvije kartice teksta, obračunava sa svim "negativnim pojavama" od neoliberalizma i "neofeminizma" (?) do "konzervirajuće ideologije" (?!), a sve to preko leđa popularne pop pjevačice i voditeljice Ide Prester, autorice prve domaće pro-gay pjesme Moj dečko je gej). Osim što izaziva efekt "već viđenog" iz vremena kad su jugoslavenske feministkinje optuživane za "uvoz buržujske ideologije" (jer svi će ti problemi u socijalizmu biti riješeni kroz klasno pitanje), nešto što je tada bilo tragično nerazumijevanje autonomije polja, danas djeluje farsično. Mda, revolucija je iza ugla, stići će do Božića, nek' se žene do tada strpe sa svojim nižim i/ili nikakvim plaćama, starija samačka ženska domaćinstva nek' životare na rubu siromaštva, a sve žene neka  otrpe ono nešto  mizoginije, javnih seksizama, transklasnog nasilja i učestalih ubojstava od strane muških partnera. Ili barem neka te svoje "partikularne interese" i potraživanja poput prava na pobačaj, utope u generalizirane "klasne" zahtjeve za više socio-ekonomske pravednosti. U međuvremenu, zakonodavne inicijative, obrazovanje, obiteljski i partnerski odnosi, sloboda odlučivanja o vlastitom tijelu urušavaju se pod sve agresivnijim pritiskom dobro organiziranog klerikalno-desnog patrijarhalnog radikalizma kojem državne institucije ne pružaju gotovo nikakav otpor. 

Uz antiratnu politiku i rad s tisućama žena izbjeglica u izbjegličkim kampovima, sve društvene pojave spomenute u gornjoj sarkastičnoj digresiji, bile su predmetom promišljanja, organiziranja i aktivnog djelovanja nekoliko generacija feministkinja i ženskih organizacija u razdoblju osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Nekad s više, nekad s manje uspjeha. Na prvi pokušaj zakonskog ograničavanja prava na autonomnu odluku o pobačaju i niz drugih reproduktivnih prava (besplatan i dostupan pobačaj, umjetnu oplodnju, žensko reproduktivno zdravlje, kontracepciju) koje je 1995. Vladi u paketu podastrla desna klerikalna inicijativa don Ante Bakovića i njegovog časopisa Narod (čiji je nasljednik udruga U ime obitelji), a sve u ime etnocentrične "duhovne i demografske obnove", u desetak gradova ženska ad hoc koalicija od tridesetak ženskih i ljudsko-pravaških grupa organizirala je skupljanje potpisa na peticiju protiv te inicijative. U tri je dana skupljeno preko 20 000 potpisa i alarmirana je svjetska javnost. Vlada se ogradila od zakonskog prijedloga, tvrdeći da nije njihov, iako je u zaglavlju dokumenta stajao Vladin memo. Tako je zaustavljen prvi val napada na ženska reproduktivna prava, a javnosti nametnuta rodna perspektiva.

Od 1996. godine udruga B.a.B.e. sustavno je, u suradnji sa nekoliko dobro informiranih sindikalistica, radila na monitoringu prijedloga zakona koji su mogli utjecati na živote žena. Pomalo apsurdan detalj te suradnje bio je da ženske sekcije sindikata tada nisu mogle na tim temama raditi u okviru sindikata, pa su neke od njih otišle u "ilegalu" i prišle ženskim grupama. Svoje primjedbe i amandmane slale smo svim relevantnim institucijama, zastupnicima i zastupnicama u Saboru, i u suradnji sa tridesetak ženskih grupa iz Ženske mreže Hrvatske pokretale kampanje. Ustavnom sudu je 1996. godine predan zahtjev za procjenu ustavnosti prvog poratnog Zakona o radu u kojem su definirana posebna prava za "majke hraniteljice" koje nisu u radnom odnosu.  Tvrdile smo da takva zakonska odredba diskriminira muške roditelje i slabi položaj žena na tržištu rada. Odredba nije zaživjela do nedavno, ali je barem redefinirana, pa umjesto majke imamo roditelja hranitelja, bez većih šansi da će tako biti i korištena, pa je i dalje riječ o diskriminirajućoj odredbi zakona koja će u praksi izolirati žene s tržišta rada.

U razdoblju do 2000. napravljena je i opsežna analiza i kritika reforme mirovinskog osiguranja kojom se dokazivalo da će se novim zakonskim rješenjima i odustajanjem od međugeneracijske solidarnosti žene, koje su već diskriminirane i zakinute, naći u još goroj situaciji. "Mjere štednje" (austerity measures), preciznije rečeno neoliberalne mjere ograničavanja i rezanja stečenih radnih i socijalnih prava u socijalizmu, itekako su bile na djelu već tada. Pobačaj je, naprimjer, jedna od prvih zdravstvenih mjera koju je trebalo nadoplaćivati, dok je do tada bio besplatan. Danas, međutim, većina takvih mjera prolazi kroz vladine i saborske procedure kao kroz putar, a civilno društvo postalo je gotovo nemoćno (što, naravno, nije samo stvar zamora ili nezainteresiranosti, nego i šireg konteksta). Ženska mreža Hrvatske, koja je iz ad hoc koalicije 1996. godine prerasla u labavo strukturiranu mrežu, od 1997. pratila je svake republičke i lokalne izbore, zahtijevala veću zastupljenost žena i paritetne liste, obilježavala svaki 8. mart, s posebnim naglaskom na povijest ženskog sindikalnog organiziranja i prava žena radnica, te poduzimala niz akcija i kampanja svaki puta kad su ženska prava dovedena u pitanje. 

 

Vrijeme za integrirani feminizam?

Tako se u devedesetima kovala Građanka, aktivno građanstvo i žene kao politički subjekt, a ne tek žrtve, ili one koje "proletarijatu/prekarijatu peru čarape".  Jugoslavenske, a time i hrvatske ženske inicijative bile su ključne za obnovu i kodiranje civilnog društva koje je u socijalizmu strukturalno suspendirano i djelovalo pod patronatom države, što je u jednostranačju značilo i budnim okom vladajuće partije. Takvo, državno orkestrirano "civilno društvo" osiguravalo je solidnu razinu socijalne sigurnosti, ali ne i aktivno građanstvo i zagarantirane slobode, a sve je to moglo biti suspendirano jednim antiliberalnim dekretom partije. Ženske inicijative prve su zahtijevale autonomiju organiziranja i djelovanja i nanovo artikuliranje (novi pristup) "ženskom pitanju" odozdo (bottom up ili grassroot). Zahtjev za redefiniranjem civilnog društva značio je i otvaranje prostora za političko djelovanje iz civilnog društva, redefiniranje starog i stvaranje novog modela građanstva.

Diskurs o građanstvu, kao jedna od središnjih tema feminističkih rasprava, mijenjao se i unutar te rasprave. Autorice nedavno objavljenog zbornika Women and Citizenship in Central and Eastern Europe“ o tome ispravno primjećuju: "Koncept građanstva koji se, kako ga je kasnih 1040-ih definirao T.H. Marshall, sastoji od političke, ekonomske i socijalne dimenzije (…..)  uglavnom se koristi u odnosu na kapitalističke demokracije, ali ne i na socijalističke i post-socijalističke zemlje". Međutim, tvrde dalje uvodničarke tog izdanja: "Feminističke teoretičarke značajno su doprinijele dekonstrukciji i odbacivanju formalno univerzalističkog koncepta građanstva (...) unutar kojeg tendencija ignoriranja različitih potreba, zahtjeva i situacija, subjektiviteta i identiteta građana znači perpetuirati procese isključivanja ugrađene u lažni univerzalizam". Dodala bih tome da danas, pod naletom fundamentalističkih pokreta, interesa globalnog financijskog kapitala i države koja je sve manje u funkciji građana, a sve više služi tom kapitalu, uočavamo slabljenje i "povlačenje" aktivnog građanstva, pa globalna situacija nalaže povratak i obranu koncepta univerzalnog karaktera građanstva i ljudskih prava.

No, unutar te paradigme i nekih izborenih prava, poput ženskih, a nekih čije kršenje biva sve intenzivnije na globalnoj razini (prava izbjeglica, migranata, azilanata, ljudi bez državljanstva), odbacivanje povijesnih dometa liberalne političke teorije i prakse i odustajanje od autonomije polja unutar novih lijevih pokreta, vodi u politički i teorijski redukcionizam, identitarne frakcije i političko sljepilo u kojem bi žene opet mogle među prvima pasti kao žrtve i desnog i lijevog ekskluzivizma. Ponekad i "dobrovoljno". Čini se da je, kao što kaže jedna od mojih drugovalnih suvremenica i suputnica, došlo vrijeme za integrirani feminizam. 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 29.11.2017

VEZANE VIJESTI

Pripadati, pripasti ili propasti u (ne)zaslužnim vremenima

Piše: Igor Ružić
Damir Bartol Indoš i Schmrtz Teatar kao dvije slike devedesetih, ilustracija je koja reflektira društvene okolnosti i poziciju izvedbenih umjetnosti u tom traumatičnom desetljeću.

U bivšoj državi bilo je važno raditi, a ne graditi karijeru

Razgovarala: Matija Mrakovčić
S Vlastom Delimar, jednom od najvažnijih hrvatskih performerica, razgovaramo o njenom umjetničkom radu od 1970-ih do danas.

VIDEO: Razgovor s Mladenom Stilinovićem

Razgovarala: Matija Mrakovčić
U video intervjuu s Mladenom Stilinovićem razgovaramo o njegovoj umjetničkoj praksi od 1970-ih do danas.