Kako smo trošili socijalizam, a pritom se smejali | kulturpunkt

Video

Kako smo trošili socijalizam, a pritom se smejali

Beogradski povjesničar umjetnosti Branislav Dimitrijević u Zagrebu je predstavio knjigu Potrošeni socijalizam – Kultura, konzumerizam i društvena imaginacija u Jugoslaviji (1950-1974).

Branislav Dimitrijević gostovao je 10. ožujka u zagrebačkom net.kulturnom klubu mama gdje je - zajednički s Dubravkom Sekulić i Igorom Markovićem - predstavio knjigu Potrošeni socijalizam – Kultura, konzumerizam i društvena imaginacija u Jugoslaviji (1950-1974), u izdanju Fabrike knjiga i Peščanika. 

"Doba socijalističke Jugoslavije", ističe se u predgovoru knjizi, "danas se u pravilu doživljava ili kao period relativnog ekonomskog blagostanja i društvene sigurnosti ili kao period ideološkog jednoumlja, političke neslobode i ekonomske neodrživosti. Oba su pogleda posljedica ideoloških procesa ‘postkomunističke’ ekonomske i političke tranzicije, a posebno specifičnosti tranzicije u zemljama bivše SFRJ". 

Polazeći od teze da je epoha "postkomunističke tranzicije" u SFRJ zapravo već bila počela nizom ekonomskih reformi još od druge polovine pedesetih godina, Dimitrijević zagovara kritičko prevazilaženje "totalitarne" ali i "jugonostalgičarske" paradigme u nastojanju da se jugoslovenska socijalistička imaginacija, a posebno kulturna, reartikulira na ruinama njenog tranzicijskog sloma. Upravo na polju kulture, kao jedne od osnovnih formi društvene samointerpretacije, Dimitrijević pokazuje da "socijalistička Jugoslavija nije bila ‘društveni eksperiment’ kako se najćešće govori, već složeno i osetljivo društveno postajanje u kom su antogonizmi i protivrečnosti bili aspekt društvene dinamike, a ne znaci unapred ušančenih polarizacija."

Pojašnjavajući dodatno na što upućujue sintagma "potrošeni socijalizam", Dimitrijević je u intervjuu zagrebačkim Novostima rekao: "Postojala je ideja da se knjiga zove ‘Kako smo potrošili socijalizam, a pritom se smejali’, šta bi bila parafraza naslova knjige Slavenke Drakulić ‘Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali’. Zanimala me ta ambivalencija: s jedne strane konstatacija da je socijalizam istorijski period koji je iza nas, a s druge da je u idejnom smislu još neuhvatljiv i da je nešto šta nikada u potpunosti nije bilo ostvareno. Naslov poziva na tu vrstu ambivalencije, nada se da će neki čitaoci da se iznerviraju tim naslovom. Izabrao sam konkretnu istorijsku sekvencu od 1950-ih do sredine 1970-ih, kada po mojoj tezi već možemo prepoznati sve one elemente koje zovemo postsocijalističkom tranzicijom. Tema prava ljudi na robu široke potrošnje uvodi se već negde 1958., da bi se sredinom 1960-ih privrednom reformom uvodili neki elementi tržišne privrede. Čitav ovaj period zanimljiv je po tome šta dolazi nakon vremena kada je Jugoslavija po svim ekonomskim merilima postigla najveći privredni rast u Evropi u 20. veku. Ova reforma socijalizma bila je nekakva nova faza u tom uspehu, ali je istovremeno sa sobom donela i ideje liberalne imaginacije da je tržište ono koje proizvodi blagostanje, a blagostanje dovodi demokratiju, šta je prodrlo u sistem zasnovan na drugačijoj imaginaciji".

Branislav Dimitrijević je profesor teorije i povijesti umjetnosti na Visokoj školi za likovnu i primenjenu umetnost u Beogradu. Autor je i koautor knjiga i izložbenih kataloga o modernoj i suvremenoj umjetnosti "O normalnosti. Umetnost u Srbiji 1989-2001" (2005), "Ovo nikad nije bilo. Predrag Nešković" (2014), "Protiv umetnosti. Goran Đorđević – Kopije" (2014). Dva puta je bio kustos paviljona Jugoslavija na venecijanskom Biennalu (2003., 2009.), a s Branimirom Stojanovićem i Branislavom Anđelković osnovao je i vodio "Školu za istoriju i teoriju umetnosti/slike" (1999-2002). Stalni je suradnik beogradskog Muzeja savremene umetnosti, u kojemu je, između ostaloga, bio i kustos izložbi "Konverzacije" (2001), "Situated Self: Confused Compassionate, Conflictual" (2005) i "U raskoraku – Izmeštanje, saosećanja i humor u savremenoj umetnosti u Britaniji" (2007), a od brojnih drugih kustoskih projekata posebno se ističu "No Network" (2011) i "Gud Lajf" (2012).