Kako su stripovi postali romani | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kako su stripovi postali romani

Iako zapadnocentrična i kontekstualno tanka, Mazurova i Dennerova Svjetska povijest stripa od 1968. do danas važan je dodatak našem nevelikom korpusu literature o stripu.

Piše: Bojan Krištofić

FOTO: Facebook

Strip je s vremenom (i) u Hrvatskoj postao ozbiljna stvar. Kako je postupno nestajao s kioska, tako se sve više i više selio u knjižare, specifične i opće prakse (osim neuništivih prijevoda izdanja talijanskog nakladnika Sergio Bonelli Editore, za koje i dalje brinu domaće kuće Ludens/Strip-Agent, ponešto stripova za najmlađe i staromodne, ali važne Strip revije Večernjeg lista). Kako je malo-pomalo gubio meki uvez, tako se polako povećavala količina stripova tvrdih korica, sve do sadašnje razine kada takav pristup više nije luksuzni eksces, nego vodeći trend. Kako su formati stripova kontinuirano rasli, tako su se obujmom širila njihova izdanja, sve do situacije u kojoj priča u nastavcima više gotovo i nema (izuzev na kioscima), a u knjižarama prevladavaju integralna ili cjelovita izdanja popularnih serijala, u krajnjem slučaju razlomljena na dva-tri toma.

Kako se sve to događalo, tako su i cijene stripova neizbježno rasle, pa su prestali biti potrošna roba koja se baca nakon nekoliko čitanja i postali predmeti koje se pažljivo čuva na policama, i to ne samo među njihovim strastvenim kolekcionarima. Kako se izdavačka paradigma mijenjala, tako se o stripovima više nije pričalo i pisalo kao takvima, te se u jezik ušuljao doslovno preveden američki termin "grafička novela", bez svijesti o tome da u Hrvatskoj odavno postoji puno prikladniji i topliji naziv – crtani roman.

Ukratko, kako se sve to zbivalo, tako su stripovi i "kod nas" nepovratno prestali biti masovni medij namijenjen najširem pučanstvu, a postali su razbibriga i razonoda s više-manje srednjeklasnom, kulturnom elitom kao ciljnom publikom – uostalom, kao i ozbiljnija književnost koja zahtijeva određeno znanje da bi se čitala s razumijevanjem. Na tom tragu, rekao bih da je strip u Hrvatskoj od segmenta kulture postao stvar supkulture, što ne mora nužno biti loše u smislu kvalitete prevedenih, pa ni domaćih stripova; jer preciznije nego prije autori znaju za koga i zbog čega stvaraju stripove (ako ništa drugo, samo za osobno zadovoljstvo!), a izdavači točno za koga. No medij do određene mjere neminovno gubi svoju inkluzivnost i demokratičnost, koje su sve donedavno bile neke od njegovih distinktivnih karakteristika. Iznimka su, dakako, podzemni i alternativni stripovi čija scena funkcionira prema potpuno drugačijim parametrima, ali koliko su njihovi autori i čitatelji u tom kontekstu slobodni, toliko su i ograničeni.

S promjenom pozicije stripa u, uvjetno rečeno, kulturi srednje struje, došlo je vrijeme i za njegovu novu valorizaciju u širem društvenom polju. Ipak, ako smo upravo zaključili kako je strip (p)ostao supkultura, s kojim pravom ga sada smještamo u kulturnu maticu? Jednostavno – za mene strip u Hrvatskoj jest predmet zanimanja supkulture što se tiče širine njegove recepcije, no činjenica da Ministarstvo kulture već dugi niz godina sporadično financijski podržava rad nekolicine domaćih izdavača, kao i to što Treći program Hrvatske radiotelevizije od 2015. godine emitira dokumentarni serijal Strip u Hrvatskoj (urednica i redateljica: Irena Jukić Pranjić; producenti: Matija Pisačić i Krešimir Zimonić u prvoj sezoni, Gordana Brzović u drugoj), ukazuje da deveta umjetnost gotovo predstavlja neželjeno dijete institucionalne kulture po principu: ako ju ne možemo ignorirati, moramo ju podržavati.

Priznanje njegovog postojanja od strane središnjih državnih institucija pokazuje da strip sigurno više nije moguće ignorirati kao relevantan kulturni i društveni fenomen, ali skoro pa prisilna podrška njegovom budućem razvoju ilustrira da službenoj zajednici evolucija stripa u Hrvatskoj ipak nije jedan od prioriteta, pa njegov doseg tako ostaje supkulturan. Svejedno, unazad desetak i više godina, otkako možemo pratiti malu renesansu stripa ne samo u Hrvata, nego i na širem regionalnom području, pored ogromnog porasta prijevodne produkcije i primjetnog jačanja domaće i autorske, došlo je i do porasta pisanja o stripu te objavljivanja važne literature o stripu u knjiškoj formi.

Što je devedesetih bio izolirani slučaj endemskog Kvadrata, osječko-bizovačkog časopisa za strip urednika Vjekoslava Đaniša (do danas jedine domaće tiskovine potpuno posvećene teoriji i kritici stripa), u međuvremenu je postao svojevrsni kontinuitet novinskih članaka i eseja u drugim časopisima za kulturu, pa i knjiga o stripu domaćih autora, pri čemu moramo izdvojiti barem dvije: Sto mu jelenskih rogova! Ivice Ivaniševića (V.B.Z., 2004; sačinjenu mahom od autorovih eseja ranije objavljenih upravo u Kvadratu) i Izdevetane domaćice – kritički ogledi o hrvatskom stripu (Mentor, 2013.) Matka Vladanovića. Nije naodmet spomenuti ni podosta prošireno, knjiško izdanje kultnog teksta teoretičara filma, animacije i stripa Ranka Mutinića iz 1975. godine – Strip, deveta umjetnost (Art 9 – Udruga za popularizaciju hrvatskog stripa, 2010.), jednog od prvih intelektualaca koji su stripu priznavali takav status u našoj sredini i dobrano ga argumentirali.

No ako ne računamo sam Kvadrat i pokretanje epohalne web stranice Stripovi.com, gdje je objavljena sva sila tekstova o najdražem nam mediju, ishodišna točka obnovljenog intelektualnog interesa za strip moglo bi biti hrvatsko izdanje važne knjige američkog stripaša i teoretičara Scotta McClouda Kako čitati strip (Mentor, 2005.), izlaganja i raščlambe prirode medija u formi samog stripa, čime je autor ne samo sistematizirao i zaokružio dugogodišnje priloge mnogih međunarodnih kolega, nego je dokazao i kako je struktura stripa toliko fleksibilna i podatna da podnosi i slojevito meta-pripovijedanje o sebi samoj.

Time je na neki način zacementiran integritet stripa kao kompleksnog medija komunikacije spremnog na sve i otada su stvari mogle ići samo nabolje. Premda sustavna pisana povijest hrvatskog stripa u knjiškoj formi još uvijek nedostaje (takav su zadatak, međutim, u mnogočemu obavili Kvadrat i u najnovije vrijeme emisija Strip u Hrvatskoj, što ipak ne znači da je misija sasvim ispunjena), sada se na hrvatskom jeziku pojavila knjiga koja trasira taj put na globalnom planu i upućuje kojim bi se smjerom moglo krenuti u preostalu veliku pustolovinu – Svjetska povijest stripa od 1968. do danas pisaca Dana Mazura i Alexandera Dannera, u prijevodu Jane Smrekar i Saše Dracha i izdanju zagrebačkog Sandorfa. Englesko izdanje opsežne knjižurine objavljeno je 2014. kod uglednog nakladnika Thames & Hudson Ltd., poznatog po publikacijama o likovnim umjetnostima i vizualnoj kulturi, a činjenica da je Sandorf promptno objavio relativno novu knjigu znači da je potrebe za njome bilo.

I doista jest! Na hrvatskom dosad nije bilo sveobuhvatne publikacije o ovoj temi, posebno ne usmjerene na razdoblja moderne i postmoderne u povijesti stripa, koja k tome paralelno prikazuje ključne promjene u razvoju medija na trima tradicionalno najsnažnijim i najvećim strip-scenama svijeta: američkoj, francusko-belgijskoj i japanskoj, ne propuštajući pritom zaći u područja naoko rubna, no zapravo veoma važna, poput talijanskih i južnoameričkih. Ipak, izuzmemo li primjer Japana, kojem se uvijek uvriježeno pristupa kao izdvojenoj, zasebnoj priči (iako nikad nije zaista bio potpuno izvan utjecaja stripova sa Zapada), Mazurova i Dannerova Svjetska povijest stripa izrazito je zapadnocentrična – ni jedne jedine riječi o stripovima u zemljama iza Željezne zavjese, čak ni nakon što je zloguka zavjesa pala, a novonastale tranzicijske države dobile priliku kupati se u dugoočekivanim demokratskim procesima.

Šteta je što su autori odlučili igrati na sigurno i jednostavno kompilirati postojeće znanje, umjesto da su stvarno zasukali rukave i uronili u područje dotad nepoznato i neistraženo u njihovoj domovini, Ujedinjenom Kraljevstvu, nedvojbeno značajno u općoj historiji europskog, pa i svjetskog stripa – ako već ne po utjecaju cjelovitih scena, onda svakako po podvizima pojedinih autora. Primjerice, korijeni modernističkog vesterna u stripu danas se bez problema smještaju u Južnu Ameriku, preciznije Argentinu od pedesetih godina nadalje, među magazine i crtače okupljene oko velikog scenarista i izdavača Héctora Germána Oesterhelda, dok je međunarodno potpuno nepoznata činjenica da su mu još u međuratno doba temelje udarili zagrebački autori Andrija Maurović i Krešimir Kovačić svojim remek-djelima Trojica u mraku i Sedma žrtva.

No tako to biva s malim kulturama omeđenima malim jezicima, kojima prijeti opasnost da ubuduće postanu još manje. Avangardni stripovski eksperiment Tupko Nedjeljka Dragića svakako bi mogao naći svoje mjesto na istoj polici s iščašenim francuskim alternativcima iz ranih 70-ih, isto kao što Novi kvadrat nije bila grupa epigona autora okupljenih u Les Humanoïdes Associés, nego potpuno samosvojna, avanturistička družina koja je uspjela ostvariti mnogo vlastitih pomaka, pogotovo u razdoblju kasnijih individualnih karijera. Da ne spominjemo slovensku scenu iz prijeratnih godina i 90-ih, čije se nasljeđe snažno osjeća sve do danas (Tomaž Lavrič, Zoran Smiljanič, Iztok Sitar, Jaka Klemenčić...), a koja se među prvima u Europi beskompromisno uhvatila ukoštac sa žestokim političkim temama u stripu, u vrijeme kada to nije bilo bez rizika i tražilo je dozu osobne hrabrosti.

Mogli bismo istaknuti i srpske autore koji su odavno postali velika imena na europskoj sceni, primarno francusko-belgijskoj (Zoran Janjetov, Željko Pahek, Goran Delić..), ali sve to skupa neće nam puno pomoći u argumentiranju kakva bi Svjetska povijest stripa mogla biti, kada je jasno da je riječ o narativu pisanom prema kriterijima velikih jezika i kultura. Zakinute za prisutnost i priznanje ostale su i istočnoeuropske zemlje s vrlo bogatom, no slabo prepoznatom tradicijom stripa i karikature, poput Češke i Rumunjske...

No sve to na stranu, unutar svojih okvira knjiga britanskih autora uspješan je kroničarski i izdavački pothvat (nažalost, ne i istraživački!) te predstavlja prikladnu referentnu točku za početak proučavanja povijesti stripa s buntovnom godinom '68. kao međašem, donekle se češući o svoju suvremenost. Knjiga je pisana brzopoteznim udžbeničkim stilom čime dosljedno obavlja svoju obrazovnu funkciju, dok se autori trude pokriti što je više moguće materijala, čega nema malo, pa "stripovski" manje verzirani čitatelji imaju priliku saznati koješta korisno i zanimljivo, ali je objektivna mana teksta što gotovo ni u jednom trenutku ne ide u dubinu, nego se postojano drži prokušanog principa nabrajanja.

E, sad, posebno u slučaju hrvatskog prijevoda takav postupak je opravdan time što smo premnoge od ovih informacija dosad mogli pronaći isključivo na internetu, međutim u doba prevladavajuće digitalne komunikacije razlog za knjigu ne može biti samo to što nam itekako treba vremena da bismo zahtjevnu građu izguglali kako spada. Ne bi bilo loše da su autori osim u uvodu prionuli na barem nešto ambiciozniju kontekstualizaciju cijele priče te se potrudili iskopati i povezati uzroke određenih mijena u mediju s tadašnjom političkom klimom, socijalnim prilikama, kretanjima u povijesti umjetnosti i tome slično. U tom smislu, Svjetska povijest stripa od 1968. do danas vrlo je samodostatna knjiga, pa čovjek poželi da pri čitanju ima uza sebe još nekakav oblik povijesti kako bi tu i tamo komparativno korigirao pripovijest i s vremena na vrijeme ju smjestio u realne gabarite.

Pa ipak, od poglavlja do poglavlja autori nas bez krzmanja vode kroz gusto bilježene činjenice, počevši od silovite pojave Roberta Crumba i njegovih Zap Comix na američkoj sceni kasnih 60-ih, preko previranja u američkom mainstreamu i uspona i dan-danas planetarno popularne Marvelove franšize; različitih tendencija u poslijeratnoj mangi, s težištem na Osamuu Tezuki i sljedbenicima mu, ali i protivnicima; eksplozije francusko-belgijskih alternativaca 70-ih... Sve do postanka idioma grafičke novele zahvaljujući ponajprije francuskom časopisu À Suivre i beskompromisnoj reviji Raw Arta Spiegelmana, tzv. "britanske invazije" na američki strip 80-ih i 90-ih godina (Alan Moore, Neil Gaiman, Grant Morrison...), razbarušenog, ali čitkog američkog undergrounda tih istih desetljeća (braća Hernandez, Charles Burns, Daniel Clowes, Dave Sim...), revolucionarne francuske grupe L'Association i njezinog inovativnog kruga (Lewis Trondheim, Joann Sfar, David B, Manu Larcenet, Baru...), najnovijih strujanja među mangama i stripovima na internetu...

Nema potrebe dalje nabrajati, zainteresirani čitatelji u knjizi će pronaći sve najvažnije što je ikad zadobilo zanimanje međunarodne, što će reći anglofone i frankofone publike, a izostavljeni će doći do internacionalne publike ako se, kao i obično, ona sama potrudi. Proboj kroz obiman materijal u mnogočemu olakšava, pa i omogućuje funkcionalan i dopadljiv prijelom Nikše Eršeka, dok obilje slikovnog materijala knjizi također jamči prohodnost i dinamiku. I to je otprilike to.

Knjiga Svjetska povijest stripa od 1968. do danas na školski pouzdan i precizan način bilježi najznačajnija opća mjesta medija u omeđenom razdoblju – ništa više, ništa manje – i kao takva bit će korisna svima koji žele steći osnovna znanja o stripu, a onima koji su već bili tamo i žele znati više poslužit će kao dobar korektiv za sve što su možda zaboravili ili hoće još bolje upamtiti. Objava knjige na hrvatskoj sceni svakako predstavlja kulturni događaj jer se ona odmah priklanja nevelikom, ali presudnom korpusu literature o stripu na našem jeziku. Čitajte ju i koristite ju!

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 29.12.2017

VEZANE VIJESTI

Audio vodstvo: komentari: mangelos

Autorica: Martina Kontošić

Prema scenariju Marka Goluba Ivana Armanini izvela je strip Mangelos Vol 1 izložen u stalnom postavu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti.

Život na rubu kadra

Piše: Vatroslav Miloš
Strip je posljednjih godina jedno od najživahnijih područja kulturne i umjetničke proizvodnje, no kao i s drugim poljima, i dalje nailazi na prepreke u prodiranju prema široj publici.

'Maus' bi morao biti obavezna lektira

Razgovarao: Vatroslav Miloš
O deset godina rada, recepciji stripa u medijima, izazovima suvremenog izdavaštva i položaju stripa u formalnom obrazovanju razgovaramo s Markom Šunjićem, osnivačem i urednikom Fibre.