Kolektivno djelovanje neodvojivo je od osobnog | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Kolektivno djelovanje neodvojivo je od osobnog

Audioperformans Ja sam budućnost Jasne Jasne Žmak odabire radikalnu sliku nestajanja javnosti - situaciju u kojoj je jedini siguran prostor onaj unutar famozna četiri zida.

Razgovarala: Martina Kontošić

Jasna Jasna Žmak dramaturginja je, scenaristica i spisateljica. Od 2012. godine radi kao asistentica na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavila je dva teksta za izvedbu, jednu proznu knjigu i niz kratkih priča i kritičkih tekstova. 

Ja sam budućnost njena je nova produkcija osmišljena za izložbu Otpor, pokret, promjena. To je audio rad koji na snažan i potresan način dotiče pitanja djelovanja i nedjelovanja u turbulentnom političkom kontekstu ove regije. Iako ne spominje konkretne akcije i pokrete, rad operira u polju spekulativne fikcije stvarajući prostor za zamišljanje jedne druge budućnosti, budućnosti kakvu bismo možda danas živjeli da svih tih pokreta nije bilo.

Ja sam budućnost možete preslušati i skinuti na sljedećoj poveznici.

 

KP: Iako je prisutan u izložbenom prostoru, ovaj audioperformans namijenjen je slušanju u privatnosti svog doma, u tišini i samoći, kako bi se slušatelji doista uspjeli zadržati u trenutku autorefleksije bez ometanja bučnog javnog prostora. Koje su danas najopasnije distrakcije?

Razlog smještanja rada u privatni prostor zapravo nije bilo izbjegavanje te “bučne javnosti” nego, upravo suprotno, ukazivanje na njenu važnost. Posljednjih godina suočeni smo sa sve većom degradacijom javnosti, u raznim smislovima, sa poništavanjem prostora, i društvenih i medijskih, koji su otvoreni, zajednički, javni, i u ovom sam radu zato kao ishodišnu pretpostavku odabrala jednu radikalnu sliku tog nestajanja javnosti - situaciju u kojoj je jedini relativno siguran prostor onaj osobni odnosno ona famozna "četiri zida". Slušatelj se tako, tijekom slušanja, nalazi u jednoj drugačijoj tišini i samoći od one koja je danas još uvijek moguća, jer u toj zamišljenoj budućnosti ta tišina i samoća su, zapravo, prisilne, a ta je prisila direktna posljedica akumulirane neangažiranosti, propuštanja građanske aktivacije kakvu često imamo prilike vidjeti.

KP: Koja je tvoja isprika za propuštanje borbi do čijeg ti je cilja stalo?

Mislim da se mnoge, ne samo moje, osobne "isprike" uglavnom kreću u sličnom opsegu koji je definiran nekom kombinacijom cinizma, defetizma i narcizma, a koji se onda manifestiraju u obliku konkretnih "izlika" koje variraju od navodnog nedostatka vremena preko navodne besmislenosti takvog tipa angažmana do nevoljkosti javnog izlaganja, i u radu se spominje čitav niz konkretnih primjera takvog tipa rezoniranja. Zanimljiv mi je odabir termina isprika u ovom kontekstu jer zapravo implicira neki oblik obvezatnosti angažmana koji u javnom polju ipak ne postoji u tom obliku već bih prije rekla da samo "titra" u glavama dijela građana i praksama još manjeg djelića. Ali mislim da treba biti svjestan privilegiranosti te pozicije u odnosu na ogromni sloj građana koji niti ima isprike niti zna da bi ih mogao imati. Mislim, i takva je slika stvari posljedica tog istog nestajanja javnosti. Jer, neodvojiva od te osobne razine je razina kolektivnog (ne)djelovanja koja definitivno ne nastaje samo kao zbroj svih tih izlika nego su u njeno stvaranje uključeni puno kompleksniji politički procesi.

KP: Izražavaš se kao dramaturginja, ali i spisateljica, ispreplićući osobna s društvenim pitanjima. U kojoj formi osjećaš da najuspješnije gradiš takve zahtjevne strukture i zašto?

Ta dva aspekta svoje prakse vidim kao komplementarne, dramaturgiju i pisanje, tako je, uostalom, i sam studij na kojem sam studirala, a na kojem sada predajem, koncipiran. I na sličan su način projekti koje sam dosad radila tematizirali odnos osobnog i društvenog. Kazalište je naravno specifično jer ima taj aspekt kolektivnosti koja se kod nas i prerijetko "eksploatira" u tom političkom smislu i zato sam zahvalna što sam imala prilike raditi na projektima koji adresiraju društvenost kazališta, bilo na razini uključenog kolektiva, bilo na razini šire zajednice. U pisanju se to na drugačiji način manifestira, ali i u svojoj prozi, iako je izrazito intimistička, i u ostalim tekstovima, zapravo se uvijek negdje, makar i kroz jezičnu razinu, dotičem osobne odgovornosti. Na kraju krajeva, kao što smo nedavno imali prilike vidjeti, pitanje nacionalnosti i javnosti jezika i dalje je predmet živih rasprava.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 21.04.2017

VEZANE VIJESTI

Potencijal arhiva leži u korišćenju materijala

Razgovarala: Martina Kontošić

Serijom crteža Zapisnik i Timočka krimi revija, Vladimir Miladinović prikazuju sudske dokumente i novinske materijale povezane sa zločinima nad albanskim civilima.

Granice su vrlo prisutne i još uvijek zatvorene

Razgovarala: Martina Kontošić

Rad Bez naziva kosovskog vizualnog umjetnika Albana Muje kritički progovara o borbi pojedinca s onima na pozicijama moći.

Umjetničke inicijative postaju privremeni spomenici

Razgovarala: Martina Kontošić
Elma Selman umjetnica je i aktivistkinja čiji interaktivni performans "Never again. Never. Again?" problematizira snažnu izjavu koja se ponavljanjem pretvorila u floskulu.