Kontakt je ključ promjene | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Kontakt je ključ promjene

Usprkos nedostatku adekvatnih prostora, kolaborativni studentski projekti u Splitu nisu neuobičajeni. Posljednji je primjer izložba "Rad, tekst, kontekst" u Staroj gradskoj vijećnici.

Piše: Lana Beović

Ivan Jakšić, Bura, FOTO: Lana Beović

U Splitu se u posljednjih desetak godina dogodio niz kolaborativnih studentskih projekata koji su za cilj imali, ili još imaju, predstavljanje mladih umjetnika i kustosa. Usprkos nedostatku adekvatnih prostora za njihovu reprezentaciju te jasne vizije Sveučilišta i obrazovnih te galerijsko-muzejskih institucija, projekti se u Splitu događaju često i bez službene suradnje među fakultetima. Neki od takvih projekata, iako nažalost kratkog vijeka, ostavili su veliki trag na lokalnoj sceni, dok drugi pak postoje već godinama i uspješno ili manje uspješno grade svoju publiku. 

Primjeri recentnih verzija kolaborativnih praksi u području umjetničkog i kustoskog studentskog rada u Splitu su Premijere, izložbeni program splitske Umjetničke akademije, koji se već niz godina odvija u srcu Dioklecijanove palače, u Loggi Zlatnih vrata - nekadašnjeg Pučkog učilišta, današnjeg Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje koji djeluje već 90 godina. Također valja spomenuti višegodišnji ciklus naziva Utorkom u Galeriji – Fast Forward, projekt nastao suradnjom Umjetničke akademije, Filozofskog fakulteta i Galerije umjetnina, koji je u šest godina postojanja predstavio gotovo 80 studenata Akademije i Povijesti umjetnosti putem samostalnih izložaba. Gotovo svima je upravo ovaj projekt bio prvi susret s izlagačkom djelatnosti, prvo pisanje kustoskog predgovora za konkretnu izložbu te prva suradnja na relaciji umjetnik-kustos. Možda najrelevantniji projekt koji je proizašao iz umjetničko-studentske sfere u Splitu je Bez Naziva. Počevši 2013. kao umjetnički rad za 39. Splitski salon, Bez Naziva je prerastao u kolaborativni prostor koji je funkcionirao kao galerija, biblioteka, klub studenata, mjesto za predavanja i tribine te svojevrsni dnevni boravak za sve uključene volontere i posjetitelje. Možda indikativno, najuspješniji projekt ovakvog tipa bio je potpuno izvaninstitucionalan. Nastao je zahvaljujući angažmanu nekolicine tadašnjih studenata slikarstva i kiparstva koji su preuredili zapušteni podrum zgrade Umjetničke akademije u Zagrebačkoj ulici te ubrzo postao mjesto druženja buduće - danas već aktualne - mlađe generacije splitske umjetničke scene. 

Ironično, splitski sveučilišni kampus zamišljen je još tijekom šezdesetih godina kao dio revolucionarnog urbanističkog rješenja Split 3 koji je svjetski prepoznat, i kao takav je postao sinonim modernističkog urbanizma Jugoslavije. Poanta današnjeg, napola izvedenog kampusa, bila je okupiti sve splitske fakultete u pripadajućim adekvatnim prostorima. Većina je uspjela u toj tranziciji, osim Umjetničke akademije i Filozofskog fakulteta, koji su sada već tradicionalno dislocirani po cijelome gradu. Iz toga proizlazi konkretan problem Filozofskog - čitave generacije završavaju studij bez doticaja s drugim smjerovima. Raštrkanost akademije i humanistike u Splitu direktna je posljedica vodstva dviju institucija i cijelog Sveučilišta, a odvojenost dvije tako bliske discipline zasigurno ne ide u prilog studentima. Naime, na pojedinim odsjecima splitske Akademije do prije par godina održavali su se zajednički predmeti sa studijem povijesti umjetnosti, te obratno, dok takva interdisciplinarna suradnja nije naprasno prekinuta. Ono što je ostalo jest velika potreba za povezanošću kojoj se pokušava doskočiti nizom vannastavnih izložbenih programa.

Navedeno je dobra ilustracija jedne šire problematike studentskog života u Splitu. Naime, ne postoji konkretna studentska galerija niti studentski prostor gdje bi se dogodila interakcija i kolaboracija između različitih disciplina. Ono što je trebalo zaživjeti na kampusu - punkt za druženje studenata raznih fakulteta - jednostavno se nije dogodilo. 

Mladi umjetnici i povjesničari umjetnosti u Splitu tako imaju tek dvije opcije za izlaganje. Osim godišnjih diplomskih izložaba u prostoru Multimedijalnog kulturnog centra u Domu mladih, mogu čekati da im s vremena na vrijeme neka institucija otvori svoja vrata ili mogu sa svojim mentorima sudjelovati u nekim od već navedenih projekata. Jedan od takvih projekata je grupna izložba naziva Rad, tekst, kontekst (oblici kolaborativnih praksi), otvorena 14. ožujka u prostorima Stare gradske vijećnice na splitskom Narodnom trgu. Izložba je zamišljena kao suradnja između studenata Odsjeka za slikarstvo i Odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije te studenata s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu. Radovi mladih umjetnika u prostoru popraćeni su tekstovima sedmero studenata kustosa. 

Odabir gradskog prostora za izložbu je svakako pohvalan. Gledajući lokaciju i povijest vijećnice te raznolik izlagački program, stanovnici Splita razvili su kulturu posjećivanja ovog etabliranog prostora. No, infrastruktura same zgrade nije u reprezentativnom stanju i možda ne bi bila najbolji izbor za redovito predstavljanje studentskih radova. Nadalje, postavlja se pitanje procesa selekcije. Naime, s čak 27 umjetnika na tri kata te imajući na umu da je Rad, tekst, kontekst studentska izložba s fleksibilnijim kriterijima izlaganja, ne može se oteti dojmu da se pri odabiru radova moglo i više promišljati o njihovoj interakciji u prostoru, te da je broj od 27 umjetnika, sa samo dva odsjeka relativno male akademije kao što je splitska, možda preveliki zalogaj za jednu koherentnu izložbenu priču. Usporedbe radi, projektu Utorkom u Galeriji - Fast Forward trebalo je gotovo tri godine programa da "pokrije" toliko veliki broj umjetnika. 

Koliko Rad, tekst, kontekst uspijeva biti "mjesto aktivnog dijaloga i propitkivanja aktualnih problematika svakodnevnice", kao što se tvrdi u pozivu na izložbu, ostaje diskutabilno. Iako je većina kratkih kustoskih tekstova solidno napisana, pojedini su nažalost ostali na razini tekstualne ilustracije pripadajućeg umjetničkog djela ili doslovni prijepis statementa. Štoviše, nejasno je zašto su autorski tekstovi budućih povjesničara umjetnosti potpisani tek njihovim inicijalima ako se inzistira na ravnopravnom prostornom "dijalogu". Mali format previše ograničava mlade kolege te se iskreno nadam da će im se u najavljenom katalogu povodom završetka izložbe dati više prostora za izražavanje.

Pohvalno je da je svaki rad dobio svoj kustoski tekst, no nesrazmjer se ipak dogodio između tekstualnih intervencija na zidovima izložbenog prostora i ostatka izložbe. Teško je fraze poput "Plutaju li uzvodno fragmenti subverzivnih poruka" ili "Zašto li je promjena samo difuzno osvijetljena" uskladiti sa studentskim tekstovima i radovima koji se ni u jednom trenutku ne referiraju na njih, što povlači pitanje granica mentorske intervencije kod ovakvog tipa reprezentacije te koliko ona doprinosi ili odmaže postizanju dijaloga ponekad hermetičnim curator-talkom.

Izložba u pozivu također postavlja pitanje homogenosti odnosno heterogenosti splitske scene tvrdeći da "heterogeni aspekt izložbe općenito podsjeća na neujednačenost splitske umjetničke scene, no ona je ipak potaknuta jasnom potrebom za homogeniziranjem i jačim povezivanjem i kolaboracijom unutar nje". Poučena prošlim Splitskim salonom koji se bavio upravo ovom problematikom, ne bih išla toliko daleko i tvrdila da u Splitu postoji jasna potreba za homogeniziranjem, no za povezivanjem i kolaboracijom zasigurno da, što dokazuju i ovi mladi ljudi koji su na pravom putu za buduće potencijalne suradnje. Neki od radova koje valja posebno istaknuti, a koji mogu funkcionirati samostalno i van konteksta izložbe su Bura Ivana Jakšića i Biomorfna apstrakcija Antonije Šimunović, koji poštuju formu klasične organske apstrakcije, interesantna olovna skulptura More Nine Dajak, jedan od rijetkih čisto slikarskih radova naziva Brzina Petre Lizde te konceptualno snažno razrađene Tri etape nepomičnosti Josipa Šurlina.

Željno iščekujem autore predstavljene na ovoj izložbi vidjeti u budućnosti s nekim drugim radovima i u nekim drugačijim kontekstima. Potencijal suradnje između najmlađe generacije budućih kustosa i akademskih umjetnika svakako postoji. Nadam se da će im izložbe poput Rada, teksta, konteksta te pripadajući projekti pružiti barem priliku upoznavanja i umrežavanja, u čemu njihovi fakulteti podbacuju. Poučeni projektima Fast Forward i Bez Naziva, kontakt je ključni inicijator događanja na našoj sceni. Studentima treba pružiti barem minimum infrastrukture da bi uopće dobili priliku blisko surađivati i po prvi put se adekvatno profesionalno predstaviti. 

Nažalost, na državnoj razini trenutno nema više sluha za potrebe studenata. Na trećoj sjednici Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, pitanje studentskog standarda izbačeno je s liste prioriteta. No možda sad, nakon što je ministar Barišić dobio javnu potporu od rektora i Filozofskog fakulteta, splitski Filozofski napokon dobije svoju zgradu i neka sustavnija suradnja između institucija postane stvarnost.  

Izložba Rad, tekst, kontekst (oblici kolaborativnih praksi) otvorena je do 30. ožujka.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 27.03.2017

VEZANE VIJESTI

Što je život, a što umjetnost

Piše: Anja Tomljenović

Radovi izloženi u sklopu četvrte i pete epizode izložbe Janje moje malo stavljaju se u međuodnose, naglašavaju, negiraju i potiho komentiraju jedni druge.

Paljba iz svih sredstava

Piše: Bojan Krištofić
U zagrebačkom Pogonu Jedinstvo privodi se kraju izložba "Geniale Dilletanten" koja prikazuje fragmente njemačke supkulture osamdesetih uvelike određene fenomenom post-punka.

Prikazi podijeljenosti, mnoštvo upitnika

Piše: Ivana Vukušić
Namjerna nejasnoća koncepta i demokratičnost u pristupu postavu i recepciji Splitskog salona otvorila je polje za veliki broj nadolazećih rasprava.