Kontinuirana prljavost | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Kontinuirana prljavost

Matula, Vrvilo i Indoš u Fantomu Planinšak dekonstruiraju vlastite scenske persone, stvarajući svojevrsna čudovišna tijela, sastavljena od zvuka, teksta, lima i željeza.

Piše: Una Bauer

Fantom Planinšak, D.B. Indoš i Tanja Vrvilo, Teatar &TD

Svakog drugog ponedjeljka ujutro, matematičar Alex Bellos objavljuje po jednu video zagonetku na web stranicama Guardiana. Predzadnja zagonetka bavila se trima prekidačima i žaruljom na tavanu. Zadatak je bio deducirati koji je od tri prekidača povezan sa žaruljom, uz samo jednu posjetu tavanu. Rješenje tog zadatka, kao što je često slučaj, leži "izvan kutije", odnosno bitno je pretpostaviti da ono nije isključivo logičko, već da se do odgovora može doći samo uz pomoć fizike. Ključ je u toplini žarulje, odnosno u tome da upaljena žarulja ostavlja termički trag, koji se neko vrijeme nakon njena gašenja može napipati. Fantom Planinšak dijeli nešto od te sklonosti enigmatici (bez konačnog rješenja, dakako), a njegova je hermeneutika ovisna upravo o živom, toplom tijelu/stroju na sceni, te o inicijalnoj pretpostavki temeljne kontingentnosti postojanja koja je u suprotnosti sa sigurnošću koje donosi ispravno izvedeno logičko zaključivanje. 

Naime, Fantom Planinšak pojačava rebusni element suvremenog kazališta, i na razini forme i sadržaja. Predstava konstruira svojevrsnu pomaknutu dinamiku kriminalističke potrage uz pomoć neočekivanog tekstualnog izbora – srednjoškolskog udžbenika iz logike Gaje Petrovića, točnije ulomka posvećenog misteriji nestale pepeljare iz zaključanog stana u sklopu objašnjavanja svrhe i smisla znanstvenog istraživanja: "Suočeni smo dakle s problemom (zagonetkom); kako i kamo je nestala pepeljara iz zaključanog stana, u kom se inače, bar pri letimičnom pregledu, ne primjećuje nikakva druga promjena? Ovo pitanje nas zbunjuje, kopka, uznemiruje, podstiče na razmišljanje. Osjećamo da moramo naći rješenje. Ali kako da ga pronađemo?". Taj je tekst, koji izgovara Vilim Matula, pisan vrlo napeto i dinamično, te jukstaponiran s raznim drugim tekstualnim predlošcima s ciljem oživljavanja jedne povijesne situacije, ali i pokušaja dekonstrukcije "znanstvenog pristupa" toj situaciji: što moglo dogoditi na Markovu trgu, 30. listopada 1912. u 21 sat?

Cijela je priča zapravo već formulirana kao zagonetka u knjizi Josipa Horvata Pobuna omladine 1911-1914, objavljenoj u biblioteci Gordogan gotovo 40 godina nakon što je napisana. Horvat kritički piše o šaputanjima i neprovjerenim objavama u splitskoj Slobodi i riječkom Novom listu, te o službenom priopćenju u Narodnim novinama i verziji Stjepana Dojčića. Je li se radilo o pokušaju atentata na bana-komesara Slavka Cuvaja revolverskim hicima u prozor banske palače, dok je Stjepan Planinšak visio sa svjetiljke na koju se bilo gotovo nemoguće popeti, prema vozilu u kojem se Cuvaj vraćao kući nakon kazališta što je pak još manje vjerojatno ili je pak bila riječ o "dobro smišljenom" samoubojstvu prije kojeg je Planinšak ispalio tri pokusna hica u zrak, da iskuša oružje? 

Jedan poznati hrvatski autor u svojim je memoarima pogrešno naveo gdje je, u vrijeme njegova djetinjstva, prolazila željeznička pruga. Urednik ga je na to upozorio, ali autor je odbio prihvatiti njegovu sugestiju. Željeznička pruga zaista nije prolazila tamo gdje je autor napisao, to je bilo lako provjerljivo. Međutim, autorov otpor prekrajanju njegova sjećanja nije popustio. Sjećanje je za njega imalo vlastitu objektivnu realnost, koja se nije mogla dovesti u pitanje činjenicama. Slučaj Planinšak pak nije pitanje pogrešnog sjećanja, već dostupnosti odnosno nedostupnosti informacija, i pokušaja dedukcije iz postojećih podataka. Za razliku od situacije s pepeljarom u kojem se procesom logičkog zaključivanja preliminarne pretpostavke zamjenjuju onim određenijima, Planinšakov pokušaj atentata, ako je uopće o atentatu i riječ, ne može se precizno raščlanjivati na sličan jednostavan način, jer su mogućnosti znatno raznolikije nego što je to slučaj u zaključanom stanu, a eventualnih tragova je malo. "Otkako se počelo šaputati, najradoznaliji su i najsmioniji, kao slučajno, odlazili na Markov trg. Ništa naročito. Kao uvijek, i danju i noću, pred kapijom je automatski koračao vojnik-stražnik, trgom je kao uvijek šetkao i postajkivao dežurni redarstvenik. Neki su prolaznici ustvrdili da se u zidu ispod prozora u prvom katu primjećuje neka oderotina. Nitko nije znao da li je raspuklina postojala i prije. Govorilo se da je tu zacijelo udarilo tane" (Pobuna omladine 1911-1914, str. 216). Nakon što nastavlja sužavati pretpostavke, Petrović dolazi do situacije u kojoj postoji lako provjerljiva hipoteza (pepeljaru je odnio naš prijatelj, poznati šaljivdžija, koji se i ovom prilikom odlučio neslano našaliti s nama) i ukoliko se ta hipoteza pokaže netočnom, Petrović nas savjetuje da se obratimo policiji. Međutim, u slučaju Stjepana Planinšaka, policija kojoj bi se slučaj trebao predati, za razliku od čistog i jasnog primjera Gaje Petrovića, i sama je varijabilna kategorija, uvjetovana političkim pritiscima i ostalim strategijama pisanja povijesti. Znanstveno istraživanje tako se pokazuje znatno prljavijom kategorijom od školskih procesa izvođenja i provjere hipoteza. 

Svega nekoliko poznatih činjenica teško je složiti tako da one rezultiraju suvislim opisom događaja. Međutim, ni drugi podaci o Stjepanu Planinšaku ne čine se pouzdanima - razlikuju se obiteljski dokumenti od osobnih podataka koje je Planinšak naveo pri upisu na pravo na Zagrebačko sveučilište. Ne zna se je li mu majka Marija Planinšak ili Anastazija Planinšak, a čak i novine na nekoliko mjesta pogrešno navode njegovo prezime. Takva zagonetanja odlična su podloga za kojekakve teorije zavjere i senzacionalističke tekstove, međutim Indoš i Vrvilo ih kontekstualiziraju dedukcijama o slobodnoj volji, izmještajući povijesna naklapanja, špekulacije i neprovjerene informacije u polje dubinske, temeljne sumnje. Nepouzdanost i nemogućnost provjere informacija uzdignute su tako sa trivijalnosti specifičnog događaja (koji je pak iz svake pojedinačne pozicije istovremeno i najvažniji mogući, jer se radi o konkretnom pitanju nečije smrti odnosno života) na pitanja mogućnosti spoznaje uvjeta postojanja uopće i propitivanja metodologije kojima se do njih dolazi. I tu je temeljna razlika Horvatove pozicije novinara - povjesničara koji se zadržava na onome što je provjereno i provjerljivo, od pozicije kazališnih umjetnika koji spajaju preko ili s onu stranu jasnih, empirijskih ili teorijskih kategorija. 

Fantom Planinšak četvrta je predstava D.B. Indoša i Tanje Vrvilo posvećena mladim revolucionarima - atentatorima uoči Prvog svjetskog rata. Planinšak je došao zadnji na red, nakon trilogije Svaka revolucija je bacanje kocke odnosno Luke Jukića (Cefas), Stjepana Dojčića (Američki atentator) i Jakoba Schäffera (Tosca 914). Oslanjanje na biografske detalje Planinšakovog života i razne anakrone psihologizacije njegovog izgleda i rukopisa ("rukopis čovjeka meke ćudi", "metodičnog", "pedantnog u radu", "bez ambicija", "povučenog u sebe") u Fantomu Planinšak omogućava propitivanje uvjeta mogućnosti političkog. Naime, službeno priopćenje o tome što se dogodilo izmiješta potencijalnu političkost čina atentata u područje svojevrsne osobne metafizike, neutralizirajući problem s kojim bi se nešto trebalo napraviti (nezadovoljstvo nepovoljnom pozicijom Hrvatske u Austrougarskoj monarhiji) tako što ga pretvara u individualan problem koji se ionako ne može rješavati u domeni političkog (osobno Planinšakovo nezadovoljstvo životom i nedostatak smisla). "Iz redarstvenih izvidjajnih spisa, naročito iz preslušnih zapisnika njegovih prijatelja, koji spisi stoje svakom na uvid, proizlazi da je samoubojica već odavna bio obračunao sa svojim životom. Već nakon položenog izpita zrelosti nakanio je Planinšak skončati svoj život, pa je tada, a i kasnije često puta rekao, da ne ima uobće svrhe živjeti". 

Slučajevi nacionalističke omladine na početku 20. stoljeća i silnih pokušaja atentata u kratkom razdoblju od nekoliko godina, na baruna Skerlecza (Dojčić, Schäffer) i bana-komesara Slavka Cuvaja (Planinšak, Jukić) otvaraju pitanja o političkosti biografskog odnosno individualnog. Atentati su, dakako, vršeni na simbolička mjesta, a ne primarno  na osobe. "Što je preuzvišeni Skerlecz počinio da bi vi pucali na njega?" - Na pitanje predsjednika senata u raspravi protiv Stjepana Dojčića Dojčić odgovara - "Nisam počinio atentat na njega kao osobu, već kao komesara". Horvat također piše i ovo: "Godine 1919. slučajno se na stanici u Gyékénesu susreo sa Skerleczom. Prepoznao ga je, pristupio mu i predstavio se, pa su se izrukovali. […] Zacijelo bizaran finale jednog atentata". Ipak, da bi atentat funkcionirao kao simbolički čin, mora postojati mogućnost da nekoga zaista i lišite života, jer samo ta mogućnost može dati dovoljnu težinu simboličkoj razini.

Nataša Govedić je dobro uočila svojevrsnu sklonost mitologizaciji individualnog čina otpora, koji je prisutan ne samo u predstavi Cefas koju ona spominje, već i u cijelom izvedbenom ciklusu temeljenom na Horvatovoj knjizi. Kao što kaže, "Ne vidim razloga da se teroriste pretvara u mitske ikone istinskog otpora, kao što ne vidim razloga ni da ih se stigmatizira na način moralizatorskog pa onda i policijskog progona". (Nataša Govedić, Zarez, XII/293, 14. listopada 2010.). Međutim, rekla bih prije da je kod Indoša, Vrvilo i suradnika riječ o izvornom čuđenju nad činjenicom bivanja živim, i zatim nad misterijem odluke da se borite zato da više u političkoj borbi ne sudjelujete, te da nečijom i svojom smrću pokušavate zagarantirati političku promjenu. Činjenica da nečija smrt zaista može rezultirati političkom promjenom, ne doprinosi apsolutno ništa pokušajima osmišljavanja legitimnih, djelotvornih i smislenih političkih procedura. Atentat, čak i ako riješi sve (što je, naravno, nemoguće), ništa neće riješiti, jer ga je teško poopćiti i iskoristiti kao unapređenje procedure. Drugim riječima, ne postoji način da kapitalizirate, kao metodu za budućnost sačuvate i mobilizirate ubojstvo kao način političke borbe. Teroristički čin u kojem i sam atentator stradava, zato jest temeljno zbunjujuć, onoliko koliko je, primjerice, zbunjujuća i smrt na sceni. Njegova je "učinkovitost" često obrnuto proporcionalna mogućnosti da išta iz njega naučimo u smislu metoda koje bi se mogle usustaviti i dalje primjenjivati, u korist općeg dobra. A opet, povijesno gledano, ozbiljne političke borbe često nema bez ljudskih žrtava. Kako to poopćiti?

Vilim Matula, Tanja Vrvilo, Damir Bartol Indoš, ali i Ivan Bilosnić Bic i Nino Prišuta u Fantomu Planinšak, premijerno izvedenom 25. lipnja u sklopu festivala Perforacije, funkcioniraju kao svojevrsni kazališni ljudi-strojevi. Iako zadržavaju svoje karakteristične scenske pojavnosti - ozbiljan i svečano posvećen Vilim Matula, koji kao da ispituje svaku riječ prije nego što će je ustima oblikovati, Indoš kao vrač izvedbe/ritualne transformacije, Tanja Vrvilo, glasa od školjki i udaraljki - oni istovremeno i dekonstruiraju vlastite scenske persone, stvarajući svojevrsna čudovišna tijela, sastavljena od zvuka, teksta, lima i željeza koja se prelijevaju preko granica onoga što konvencionalno razumijemo kao njihova tijela. Poput scenskih konstrukcija jedinstvenih teatarskih naprava koje bi lako mogle funkcionirati kao instalacije (pitam se hoće li nekad napraviti predstavu u kojoj će performirati samo različite vrste šahtofona u glavnim ulogama), i oni postaju čudnovate, ponovo izmišljene konstrukcije samo s donjim dijelom, ili glave odvojene od trupa, ili raspolućenih profila. Glasovi, izgovoreni u vodoravno postavljene limene bačve bez dna, u visini glava – još jednu varijaciju šahtofona - počinju živjeti svoj autonoman akustički život, istovremeno odvojen od tijela koja ih proizvode, ali i dvostruko prisutniji, afirmirajući tijelo kao rezonantnu kutiju. Rukom ispisani tekstovi vise kao papirusni jezici, uvijajuju se po prostoru izvedbe. Toj konstrukciji "monstruoznih" tijela od kože, metala i papira doprinosi i ne-linearan odnos prema vremenu. Fantom Planinšak, kao što je često slučaj s Indoševim predstavama, sav se događa odjednom, u kakvom nadvremenskom trajanju bez početka i kraja, s jednim izuzetkom. Natruhe detektivskog žanra koje ubacuju, uspostavljaju jasnu proceduralnu liniju, kontrapunktiranu temeljnoj dramaturškoj istovremenosti - napetost koju grade ovisna je o pažljivom i postepenom doziranju informacija.

Glavni razlog zbog kojeg mi se Fantom Planinšak čini važnim jest upravo njegovo podnošenje problema i aktivno njegovanje određene kategorijalne nečistoće koja je izrazito kazališna i koja je kazalištu esencijalna. Ta se kategorijalna nečistoća može uočiti na cijelom nizu primjera – od miješanja analognih i digitalnih tehnologija, kombinatorike ljudi i strojeva, razvlačenja granica ljudskog i osobnog u domene nadindividualnog, pa i onostranog, mehanički proizvedenih glasova s onima organskog porijekla, do prljanja političkog biografskim a povijesnog logičkim. Tu kontinuiranu prljavost u takvom intenzitetu ne poznaje niti jedna druga umjetnost. 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 14.07.2015

VEZANE VIJESTI

Kazališna slavlja očekivanog

Piše: Jana Dolečki

Ovogodišnji Festwochen bit će zapamćen po sadržajima koji su se dešavali na samom njegovom rubu kao alibi za raznorodnost vizije i društvenog dobačaja manifestacije.

Gusta mjesta raspršenosti

Piše: Una Bauer
Ovogodišnji Tjedan suvremenog plesa u međunarodnoj je selekciji varirao brojne teme i ostavljao prostora za različitu kombinatoriku u njihovom povezivanju, kao i upisivanju.

Muka iskaza, ljepota izraza

Piše: Matko Botić

Elza hoda kroz zidove, diplomski projekt Jure Matulića, izvrsna je adaptacija romana Unterstadt Ivane Šojat Kuči.