Kontinuiteti i raskidi | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Kontinuiteti i raskidi

Kritičko vrednovanje rada nove garniture u HAVC-u moralo bi otići onkraj atraktivne teme financiranja dugometražnih filmova i sagledati ukupni rad na promicanju audiovizualne djelatnosti.

Piše: Luka Ostojić

Svako bavljenje filmom, od produkcije novih filmova preko prikazivanja i arhiviranja starih, prilično je kompleksan, dugotrajan i mukotrpan proces, a isto vrijedi i za regulaciju cjelokupne filmske djelatnosti, čime se bavi Hrvatski audiovizualni centar (HAVC). Cilj ovog teksta je sažeto prikazati što HAVC radi, kako donosi i provodi odluke te što možemo očekivati od njega u dogledno vrijeme. Pritom, da bismo dobili kompletnu sliku, važno je ne reducirati njegovu politiku na odluke i sukobe pojedinaca, a djelatnost samo na financiranje aktualne filmske produkcije. Zato se čitatelji(ca)ma unaprijed ispričavam na opširnosti i manjku dramatičnih scena, a bogove molim za mirno more i sretnu plovidbu.

Kako nastaje HAVC

Filmske djelatnosti zahtijevaju vrijeme, novac, znanje i dobru volju. Zbog toga je naročito važno da filmsku djelatnost regulira organizacija koja je dovoljno stručna i iskusna da poznaje strukovne specifičnosti, a dovoljno odgovorna da ogromnim resursima raspolaže u najboljoj volji. Stoga nije čudo što je inicijativa za osnivanje Hrvatskog audiovizualnog centra krenula sredinom devedesetih, baš kad nijedan od ta dva uvjeta nije bio ispunjen. Borba za uspostavljanje HAVC-a, javne institucije po uzoru na europske filmske centre, završila je tek petnaestak godina kasnije. Naposljetku je 2008. Vlada osnovala Hrvatski audiovizualni centar.

U javnosti se HAVC uglavnom ističe po produkciji filmova, što i jest jedna od njegovih glavnih aktivnosti. Produkcija je iznimno skupa i na malom hrvatskom tržištu ne može biti profitabilna, zbog čega nastanak filmova ovisi o javnoj potpori i o procjeni HAVC-a koje filmove vrijedi (su)financirati, što razumljivo izaziva niz burnih reakcija. No tekuća produkcija samo je jedna od stvari kojima se HAVC bavi. Među druge djelatnosti spadaju širenje filmske kulture (u smislu dostupnosti filma, naročito u sredinama van velikih gradova), poticanje stranih ulaganja u filmske usluge i očuvanje filmske baštine. Ukratko, čini se da je opći zadatak HAVC-a olakšati mogućnost bavljenja filmom – bilo autorima i producentima koji žele raditi nove filmove, bilo građanima koji žele gledati nova i stara djela. HAVC je stoga objedinio i preuzeo niz raznolikih filmskih aktivnosti koje su dotad bile prepuštene različitim ministarstvima, tijelima samouprave, udrugama i privatnim tvrtkama.

Struktura HAVC-a

Vjerojatno poučeni negativnim iskustvom devedesetih, HAVC je od početka ustrojen tako da se moć odlučivanja ne može centralizirati – kako u rukama političara, tako ni u rukama manje grupe stručnjaka. Osim što je izdvojen od Ministarstva kulture, sama vlast unutar HAVC-a dijeli se između triju instanci: Upravnog odbora, ravnatelja i Hrvatskog audiovizualnog vijeća. Pritom sve tri instance djeluju unutar okvira petogodišnjeg plana, tj. Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva.

Prema stranici HAVC-a, tri instance su "ravnopravne i autonomne", što nije sasvim točno. Autonomija je razumljivo ograničena time što se instance međusobno reguliraju, no prema opisu djelatnosti, Upravni odbor ima značajno najveću moć. UO donosi financijski i programski plan te nadzire njegovu provedbu. Ravnatelj predstavlja HAVC u javnosti, ali je podređen Upravnom odboru: njegova je dužnost provoditi odluke UO-a i donositi prijedloge koje, pak, UO prihvaća ili odbacuje. Na kraju krajeva, UO je nadležan razriješiti i imenovati ravnatelje. Treća instanca, Hrvatsko audiovizualno vijeće, bavi se odlukom o produkciji (raspisuje Javne pozive i donosi odluku o raspodjeli sredstava za proizvodnju AV djela i komplementarnih djelatnosti). Dakle, ovom institucijom ne dominira funkcija ravnatelja, nego najveću moć ima Upravni odbor, dok najveću odgovornost za dodjelu sredstava za proizvodnju filmova ima Hrvatsko audiovizualno vijeće.

Naposljetku, rad svih instanci u skladu je s petogodišnjim Nacionalnim programom promicanja audiovizualnog stvaralaštva koji određuje ciljeve djelovanja ne samo Hrvatskog audiovizualnog centra, već i drugih aktera u hrvatskoj audiovizualnoj industriji. Prvi program za period od 2010. do 2014. je doista, sudeći po aktivnostima i rezultatima, određivao rad HAVC-a. No od kraja 2014. nije donesen novi plan. Kako su nam rekli iz HAVC-a, za njegovo donošenje "bilo je potrebno unaprijed osigurati sredstva za ostvarenje utvrđenih ciljeva, u nedostatku čega je za period od 2015. do 2017. proširena primjena postojećeg Nacionalnog programa do, u konačnici, donošenja novog." Nacrt Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2017.-2021. našao se na javnoj raspravi početkom godine, baš uoči velikih promjena u HAVC-u. Tu dolazimo do poznatih događaja koji su odredili sadašnji sastav HAVC-ovih tijela i budućnost hrvatskog filma.

"Revolucija" 2017.

U Upravnom odboru HAVC-a sjedi pet članova, od kojih Ministarstvo kulture imenuje čak četiri, dok petog člana imenuju zaposlenici HAVC-a. No četverogodišnji mandat članova nije vezan uz mandat ministra kulture i ne može se raskinuti samovoljom Ministarstva. Stoga, iako Ministarstvo ima ključan utjecaj na UO, ono ne može lako i brzo utjecati na sastav odbora ni funkciju ravnatelja, pa time ni na strukturu, politiku i programe HAVC-a.

Tako je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović već prvog dana svog mandata mogao raspustiti Povjerenstvo za neprofitne medije (tijelo pri Ministarstvu kulture), no njegov uporan pritisak da preuzme kontrolu nad HAVC-om nije urodio plodom tijekom njegovog mandata. Do promjene vlasti u HAVC-u ipak je došlo. Teško je procijeniti koliko je tome doprinio daljnji pritisak desnih udruga i državne vlasti, no službeni razlozi su prilično jednostavni: dotadašnjem Upravnom odboru istekao je mandat, a onda je ravnatelju Hrvoju Hribaru presudio negativni nalaz Državne revizije (mada mu vjerojatno nije mnogo pomogla ni činjenica da mu o sudbini odlučuje novi UO).

Aktualna postava Ministarstva kulture stoga je početkom godine došla u poziciju da može preuzeti kontrolu, tj. imenovati veći dio Upravnog odbora i time, posredno, imenovati novog ravnatelja. Ministrica Obuljen Koržinek obznanila je novi sastav Upravnog odbora 12. siječnja. Državna revizija objavila je negativno izvješće revizije HAVC-a 2. veljače. Hrvoje Hribar podnio je ostavku 6. veljače. Već 16. veljače UO imenuje Daniela Rafaelića prvo kao vršitelja dužnosti ravnatelja HAVC-a, a mjesec dana kasnije i kao ravnatelja. U tek mjesec dana HAVC-ov Upravni odbor i funkciju ravnatelja preuzeli su posve novi ljudi.

No, unatoč velikim promjenama na upravnoj razini, na planu dugoročnog okvira bilježi se kontinuitet. Naime, HAVC je 20. siječnja uputio Nacrt prijedloga Nacionalnog programa 2017.-2021. u javnu raspravu.Kako su nam potvrdili iz HAVC-a, prijedlog je u ožujku prihvaćen na sjednici Hrvatskog audiovizualnog vijeća, a krajem travnja ga je usvojilo Ministarstvo kulture. Ako pretpostavimo da novi Upravni odbor nije u osam dana napisao ovaj Nacrt, možemo zaključiti da su na Nacrtu radili dotadašnji ravnatelj i UO (čemu u prilog govori i sam sadržaj Nacrta koji se jasno nadovezuje na prethodni Nacionalni program 2010.-2014. i aktivnosti HAVC-a).

Dakle, s jedne strane u HAVC-u se od početka godine dogodila prava mala revolucija: pet novih ljudi preuzelo je Upravni odbor i imenovalo novog ravnatelja. S druge strane, novi Upravni odbor i ravnatelj trebali bi idućih pet godina nastaviti raditi unutar okvira novog Nacionalnog programa koji se nadovezuje na raniju politiku. Što bi prema novom programu HAVC trebao raditi? I možemo li očekivati od novih ljudi da dosljedno provedu doneseni program?

Što kaže Program

Prema ranijem Nacionalnom programu, strateški ciljevi HAVC-a bili su poticanje produkcije filmova, širenje filmske kulture, poticanje ulaganja u filmske usluge i očuvanje baštine. HAVC je ostvario većinu ciljeva: znatno je povećana produkcija filmova, velik broj kinodvorana diljem države je digitaliziran (o uspjesima i ograničenjima digitalizacije detaljnije je pisala Iva Rosandić), broj gledatelja u kinima je porastao, a znatno veći broj stranih producentskih kuća snimao je svoja djela u Hrvatskoj (najpoznatija, ali i najunosnija produkcija bila je serija Igra prijestolja). HAVC jedino nije realizirao cilj očuvanja baštine, dobrim dijelom zbog kompliciranih birokratskih problema kao što su nedefinirana autorska prava na stare hrvatske filmove, nepovoljan institucionalni položaj Kinoteke i nedostatak sustavne državne potpore za očuvanje audiovizualne baštine (o radu HAVC-a na očuvanju baštine detaljno je pisao Dinko Štimac).

Novi Nacionalni program ne radi nikakav zaokret u ranijoj politici. Dosadašnji strateški i provedbeni ciljevi ostali su u novoj strategiji: HAVC i dalje ima namjeru podupirati produkciju filmova, širiti filmsku kulturu, poticati strana ulaganja u hrvatsku produkciju i očuvati AV baštinu. Novi ciljevi su, pak, vezani uz sadašnji kontekst ili se nadovezuju na ostvarene rezultate. Novi strateški cilj je pozicioniranje na jedinstvenom europskom digitalnom tržištu (što je nužna reakcija na Strategiju jedinstvenog digitalnog tržišta za Europu koju je Europska komisija usvojila 2015. godine).

Novi provedbeni ciljevi su poticanje pokretanja filmskog studija, organizacija infrastrukture i suradnje na lokalnoj razini (jer digitalizirana kina zahtijevaju vodstvo, program i lokalnu potporu), poticanje produkcije od posebne tematske važnosti (nije jasno koje) i dovođenje novih ljudi i tehnologija u HAVC (što je, s obzirom na minoran broj zaposlenika, razumljiva stvar). Program spominje i posve nova područja, kao što su produkcija videoigara, suradnja s obrazovnim sektorom, poticanje digitalnog pristupa AV djelima itd. Ukratko, HAVC bi trebao nastaviti rad na starim ciljevima, odgovoriti na nove izazove/probleme, kao i baciti oko na nove mogućnosti. Strategija se nije bitno mijenjala, samo su drugi ljudi za kormilom.

Tko provodi program

Naravno, kao što dobro znamo, činjenica da je određeno javno tijelo donijelo neku dugoročnu strategiju ne znači da će je doista pratiti. Pitanje provedbe stoga ovisi o politici samih upravitelja, njihovim kompetencijama, pa i motivaciji. Stoga vrijedi pogledati tko su novi članovi UO-a i ravnatelj.

O političkom programu članova UO-a ne možemo znati mnogo jer, zbog procedure, nijedan član Upravnog odbora nije javno najavio što i kako želi raditi. Stoga nam tek ostaje izvući pretpostavke temeljene na njihovoj biografiji. U članku Tko su ljudi koji su blagoslovili odlazak Hrvoja Hribara, Tportal je istražio pojedine članove Upravnog odbora. Podsjetimo ipak, članovi UO-a nisu tek blagoslovili odlazak starog i dolazak novog ravnatelja, nego oni i direktno donose odluke o politici HAVC-a.

Ministarstvo kulture imenovalo je četiri člana Upravnog odbora. To su Bruno Kragić (predsjednik), Gabrijela Krmpotić Kos, Ivan Kujundžić i Igor Starčević. Zaposlenici HAVC-a odabrali su petu članicu, Jadranku Hrgu. Hrga je jedina članica koja ostaje iz starog UO-a.

Predsjednik Kragić uistinu ima veliko iskustvo u području filma i upravljanja. On je doktor filmologije, profesor povijesti i estetike filma na Akademiji dramskih umjetnosti, dugogodišnji ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, bivši predsjednik Programskog vijeća HRT-a, predsjednik Upravnog odbora pulskog sajma knjiga Sa(nj)am knjige u Istri, urednik i filmski kritičar. Ako je suditi prema biografiji, Kragić je iskusan, stručan i, izgleda, politički prihvatljiv djelatnik koji je obavljao visoke funkcije neovisno o stranci na vlasti.

Jadranka Hrga, koju su odabrali zaposlenici HAVC-a, također ima adekvatno iskustvo za svoju funkciju. Ona je rukovoditeljica Odjela za filmsku proizvodnju i komplementarne djelatnosti, bivša djelatnica Ministarstva kulture i dosadašnja članica UO-a. Dakle, ima iskustvo rada u kulturnoj politici, ali i iznutra poznaje instituciju HAVC-a.

No, ostatak Upravnog odbora ne ulijeva povjerenje. Igor Starčević je slabo poznati odvjetnik bez veze s filmom i upravljanjem kulturnim institucijama. Ivan Kujundžić je član HDZ-a i kipar poznat po monumentalnim kipovima Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca. S filmom dosad nije imao veze, a jedino iskustvo u vođenju kulturnih institucija je "svojedobno" vođenje izlagačke djelatnosti Galerije Forum u KIC-u. Nije jasno na temelju kojih kompetencija su izabrani kao članovi UO-a niti putem kojeg iskustva bi trebali iznositi prijedloge i donositi odluke o filmskoj djelatnosti. Stoga je za pretpostaviti da su postavljeni kao produžena ruka Ministarstva.

Preostala članica Upravnog odbora je Gabrijela Krmpotić Kos, magistra kulturnog menadžmenta i bivša ravnateljica KIC-a. Iako ima iskustvo vođenja javne institucije, upravo to iskustvo upućuje na brigu: nakon tek godinu dana ravnanja KIC-om, pripravnica upravo Galerije Forum ju je 2013. optužila za neplaćeni rad i mobbing nakon čega je Savjet Galerije u otvorenom pismo dodatno optužio ravnateljicu za kontinuiranu opstrukciju rada vlastite ustanove. U njenom iskustvu s filmskim sektorom neugodno strši i raskid suradnje KIC-a i filmske udruge Restart (zbog previsoke cijene najma kino dvorane KIC-a) što je rezultiralo privremenim gašenjem Dokukina.

Ovaj sastav UO-a je imenovao Daniela Rafaelića prvo kao vršitelja dužnosti ravnatelja, a nakon natječaja i kao ravnatelja. Tu odluku mnogi su vidjeli kao kompromisno političko rješenje jer je Rafaelić šarmantan mladi povjesničar filma, prihvatljiv i ljevici i desnici. Uz to, Rafaelić je i bivši djelatnik Kinoteke – dakle, ima uvid u aspekt očuvanja audiovizualne baštine, neostvareni cilj HAVC-ovog programa. No, s druge strane, Rafaelić nema skoro nikakvo iskustvo u području filmske produkcije, industrije, upravljanja i suradnje s institucijama. Ima dugogodišnje iskustvo arhivista, povjesničara i predavača, no i to je relativno skromno: objavio je tek jednu knjigu (Kinematografija u NDH, 2013.), a nije napredovao ni kao arhivist ni kao profesor (nema akademsko zvanje).

Rafaelićeve prednosti i mane osjete se u njegovim javnim istupima o politici HAVC-a. S jedne strane, vrlo je otvoren i komunikativan, u raznim javnim nastupima ističe da ga politika ne zanima i da namjerava surađivati sa svima. No, u vezi konkretne HAVC-ove politike, zasada je nedorečen. Prilikom najave novog Nacionalnog programa audiovizualne djelatnosti, od svih mogućih područja kojima se HAVC treba baviti, Rafaelić je u više navrata istaknuo samo dvije teme: borbu protiv piratske distribucije hrvatskog filma i potrebu za ekranizacijom hrvatskih književnih klasika. Te dvije teme nisu navedene u nacrtu nove Nacionalne strategije, a smatram i s dobrim razlogom, jer je riječ o marginalnim problemima hrvatskog filma.

No, ako pogledamo opis funkcije ravnatelja, Rafaelićeva komunikativnost mogla bi biti važnija od manjka iskustva. Rafaelićev zadatak nije donositi odluke, nego predstavljati HAVC u javnosti, biti dostupan svim filmskim akterima i iznositi prijedloge Upravnom odboru. Rafaelić ima dobre predispozicije da obavlja funkciju ravnatelja onako kako je formalno definirana, a time bi se odgovornost za odluke i fokus javnosti trebali preusmjeriti na one instance koje te odluke i donose: Upravni odbor i Hrvatsko audiovizualno vijeće. Ako je suditi po učinku koje je Rafaelićevo imenovanje imalo na popuštanje javnog pritiska, početak obećava.

Također, iako troje od pet članova po svojoj biografiji ne bi trebalo biti u Upravnom odboru HAVC-a i unatoč strahu da će novi Upravni odbor provoditi odluke HDZ-a i napraviti zaokret udesno, čini mi se da je još prerano tako ocijeniti njihov rad. Dosadašnje odluke UO-a, imenovanje Rafaelića za v.d. ravnatelja i ravnatelja (što definitivno nije bila "najdesnija" opcija u tom trenutku), kao i usvajanje Prijedloga Nacionalnog programa 2017.-2021. (što je u kontinuitetu s ranijim radom HAVC-a) od strane Hrvatskog audiovizualnog vijeća, maleni su uzorak koji (zasad) više upućuje na kontinuitet nego na promjenu.

Što nam govore rezultati potpore produkciji

Prostor valja posvetiti i rezultatima potpora za produkciju jer je riječ o najunosnijim i javno najvidljivijim potezima HAVC-a. Natječaj za potpore filmskoj produkciji (kratkih i dugih igranih, eksperimentalnih, animiranih i dokumentarnih filmova) HAVC raspisuje dvaput godišnje. Tijekom nove garniture u HAVC-u doneseni su tek rezultati potpora za drugo polugodište 2016. Još nisu objavljeni rezultati potpora za natječaj u prvom polugodištu 2017. Dakle, na temelju zadnjeg natječaja možemo vidjeti postoje li nove tendencije.

Prvo što izdvaja recentne rezultate je drastično rezanje sredstava. Prethodna tri natječaja kretala su se između 22 i 28 milijuna kuna ukupne potpore, a na recentnom natječaju dodijeljeno je tek 10,3 milijuna kuna. Zbog toga se, naravno, smanjio broj produkcija, a time i prostor za mlade autore. Prethodni natječaji bili su naročito otvoreni debitantskim dugometražnim igranim filmovima: četiri projekta su u 2015. godini dobila ukupno 12,4 milijuna kuna. Na prvom natječaju 2016. jedan debitantski projekt dobio je potporu od 3 milijuna kuna, a na recentnom natječaju nijedan. Suženi prostor za dugometražne igrane filmove u ovoj je godini stoga ostao rezerviran uglavnom za prekaljena autorska imena: Brešana, Nuića, Trenca, Matanića, Aćimovića (u postprodukciji) i samo jedno novo ime - nagrađivanu mladu redateljicu Sonju Tarokić.

Pozornost su privukli i rezultati dugometražnih dokumentarnih filmova: samo jedan projekt je dobio potporu za produkciju, i to film Ivana Salaja o "čudnim oružjima Domovinskog rata", a jedan za postprodukciju. No na ranijem natječaju 2016. dodijeljena je iznimno visoka potpora (3 milijuna kuna) za iznimno velik broj projekata (sedam filmova, jedan u postprodukciji), tako da je ukupan iznos potpore i broj projekata veći u 2016. nego u 2015.

Zašto se smanjio (i smanjuje) iznos potpora? I upućuju li promjene u raspodjeli sredstava na promjenu politike? Kako su nam rekli iz HAVC-a, iznos subvencija je ukupno manji jer je "u 2017. godini temeljem ranijih javnih poziva snimljeno već pet projekata, jedan projekt je trenutno u snimanju, a još tri kreću u snimanje do kraja godine, za koja su izdvojena značajna sredstva iz Državnog proračuna. Osim toga završeno je snimanje i druga dva dijela omnibusa Duboki rezovi." Ukratko, upravo projekti koji su ranije odobreni sada su došli na naplatu, što upućuje na zaključak da je riječ o jednokratnoj devijaciji. I 2014. je HAVC na jednom natječaju dodijelio znatno veću potporu nego na drugom. Je li ovdje riječ o balansiranju u odnosu na prethodne natječaje (kontinuitetu) ili o novom trendu smanjenja sredstava (raskidu) možemo procijeniti tek kada saznamo rezultate za 2017.

Što se promjene u donošenju potpora tiče, nemoguće je donijeti zaključke na temelju jednog natječaja s tako malom ukupnom potporom. Prostor za mlade autore je drastično manji, no to se može objasniti činjenicom da je iznos potpora u cjelini manji. O "desnom" zaokretu je još teže govoriti – dodjela samo jedne potpore za dokumentarni film, i to projektu o "čudnim oružjima Domovinskog rata" upućuje na promjenu politike, no valja podsjetiti da su na natječaju prethodne godine Antun Vrdoljak i Veljko Bulajić dobili ukupno 8,4 milijuna kuna za svoje igrane filmove vezane uz ratnu tematiku.

Osobno, teško mi je zamisliti išta desnije i bliže HDZ-u od potpore Vrdoljaku za film General o Anti Gotovini, a teško mi je i razumjeti dodjelu preko 4 milijuna kuna projektu 89-godišnjeg Bulajića koji je u zadnjih 27 godina snimio jedan dugometražni film. Te se odluke danas mogu gledati kao devijacije u odnosu na ostale donesene potpore, no onda ista logika može vrijediti i za nove rezultate. Opet, valja pričekati rezultate natječaja za 2017. godinu da vidimo kako će se potpore dodijeliti i, još važnije, hoće li smanjenje sredstava i potpora za nove autore postati trend.

Naposljetku valja napomenuti da odgovornost o odlukama o sufinanciranju novih produkcija leži na Hrvatskom audiovizualnom vijeću. To je poveće tijelo u kojem sjede po jedan predstavnik Hrvatske radiotelevizije, Nove TV, RTL-a, Hrvatskog društva filmskih djelatnika, Društva hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatske udruge producenata, Hrvatske udruge filmskih snimatelja, nacionalne udruge televizija, strukovne grupacije kinoprikazivača pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, strukovne grupacije distributera pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, svih operatora sustava kabelske distribucije, svih operatera u nepokretnim i pokretnim telekomunikacijskim mrežama te davatelja usluga pristupa internetu, svih visokih učilišta iz područja audiovizualnih djelatnosti, Hrvatske kinoteke i Hrvatskog filmskog saveza.

To vijeće imenuje umjetničke savjetnike za pojedine kategorije (npr. dugometražni igrani film ili kratkometražni eksperimentalni film) koji donose prijedloge potpora, a koje Vijeće usvaja ili odbacuje. Opseg i sastav Hrvatskog audiovizualnog vijeća nisu se mijenjali, kao ni početna ideja da će upravo ovi akteri kroz dijalog temeljen na privatnim i javnim interesima dovesti do najbolje odluke o tome tko trebaju biti umjetnički savjetnici i koje projekte treba podržati.

Ostali utjecaji

Naravno, sve navedene filmske organizacije i pojedinci (pa, kako smo vidjeli, čak i svi koji nemaju veze s filmom) djeluju na HAVC samim svojim radom i neformalnim pritiskom. No, najveći i najozbiljniji utjecaj imaju javna tijela – lokalne samouprave, Ministarstvo kulture i Vlada – koja odlučuju o financiranju djelatnosti HAVC-a. Najpoznatiji primjer utjecaja lokalne samouprave nedavna je odluka Grada Zagreba o otvaranju kina Kinoteka, što ozbiljno prijeti opstanku kina Tuškanac

I drugi filmski programi ovise o lokalnim samoupravama, u mjeri da kulturne organizacije ne mogu digitalizirati kina ni održavati redoviti program ako nemaju lokalnu podršku (opet preporučujem navedeni tekst Ive Rosandić). No na rad HAVC-a ponajviše utječu Ministarstvo kulture koje imenuje 80% Upravnog odbora i Vlada koja odlučuje o godišnjem proračunu HAVC-a. Tome dodajmo da je Vlada najavila skoro donošenje novog Zakona o audiovizualnim djelatnostima. Stoga ćemo tek krajem ove ili početkom iduće godine imati jasnu ideju o financijskom i zakonodavnom okviru unutar kojeg će HAVC raditi tijekom 2018. godine.

Zaključak

Posljednjih godina stekao sam dojam da se javna refleksija o HAVC-u često svodila na komentiranje lika ravnatelja i na analizu potpora za produkciju novih filmova. No, HAVC se bavi nizom aktivnosti koje mogu biti, usudio bih se reći, važnije od toga tko će snimiti novi dugometražni film. Arhiviranje starih filmova, strana produkcija, razvoj "filmske pismenosti" u školama i europsko digitalno tržište neke su od tema koje trebamo imati na umu kad razmišljamo o budućim zadacima HAVC-a.

O tim stvarima, pak, ne odlučuje jedan capo, nego tri različita tijela. Ne znam (niti je tema ovog teksta) kolika je bila realna moć dosadašnjeg ravnatelja HAVC-a. No s obzirom da novi ravnatelj nema velik formalan ni neformalan utjecaj na ostala upravljačka tijela, prilično sam siguran da o politici HAVC-a neće odlučivati jedna osoba, nego će Upravni odbor i Hrvatsko audiovizualno vijeće ostaviti jači pečat na budućim odlukama. Stoga se kritika HAVC-a ne smije ograničiti samo na Rafaelića, nego na sve koji potpisuju odluke.

Naposljetku, procjenu njihovog rada možemo mjeriti putem Nacionalnog programa audiovizualnog stvaralaštva 2017.-2021. koji se, sviđao nam se ili ne, nadovezuje na raniji rad HAVC-a, jasno se referira na nove probleme i, na kraju krajeva, daje jasan plan čime se HAVC treba baviti idućih pet godina. Ne smijemo ga smetnuti s uma.

Naravno, sve to odigrava se u državi u kojoj bi Vlada trebala u roku od par tjedana potpuno promijeniti okvire unutar kojeg HAVC djeluje, prvo donošenjem najavljenog novog Zakona o audiovizualnim djelatnostima i potom određivanjem godišnjeg proračuna. Ma koliko se filmski djelatnici putem HAVC-a formalno i neformalno odvojili od politike, they pull us back in.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 20.07.2017

VEZANE VIJESTI

Kako smo se digitalizirali

Piše: Iva Rosandić
Dok pojedinačne inicijative ukazuju na neiskorištene potencijale, konkretan razvoj audiovizualnog područja moguć je samo dubokim zahvatima uz koordinaciju paralelnih sustava.

Digitalni distribucijski tokovi klasičnog hrvatskog filma

Piše: Dinko Štimac
Akteri koji unatoč sustavnim ograničenjima ipak rade i doprinose digitalnoj distribuciji hrvatskog filma čineći ga dostupnim zainteresiranoj javnosti predstavljaju vrh avangardnog koplja.

Pogled unatrag: godina u hrvatskom filmu

Piše: Silvestar Mileta
Iza nas je godina korektnih, ali i nepotrebnih filmova, a problemi hrvatskog filma i dalje leže u pitanjima razvojnih mogućnosti te umjetničkih i intelektualnih obzora domaćih redatelja.