Kritika u tranziciji | kulturpunkt

Kritika u tranziciji

Drugo izdanje skopskog festivala kritičke kulture KRIK našlo se između potrebe za povratkom tradicionalnoj kritici i novih oblika kritičkoga pisanja.

Piše: Lujo Parežanin

Nakon katastrofalne desetogodišnje vladavine Nikole Gruevskog i VMRO-DPMNE-a i nakon mučnog, višemjesečnog tranzicijskog perioda koji se okončao tek u svibnju ove godine, preživjevši političku blokadu, pa i fizičko nasilje u parlamentu, Makedonija se polako pokušava formalno stabilizirati.

No iako je pozicija nove koalicijske vlasti predvođene Zoranom Zaevom i socijaldemokratima osnažena izrazitim uspjehom na lokalnim izborima održanima u listopadu, politički kredit koji joj je dodijeljen pukom činjenicom svrgavanja Gruevskog polako počinje pokazivati znakove očekivanog topljenja. Analizirajući za portal Bilten.org prvi državni proračun nove vlade, skopski politički filozof Artan Sadiku tako piše da u njemu "zapravo nema suštinske promjene, odnosno nema značajnog odmaka od politika koje je prethodnih godina provodila vlada Nikole Gruevskog". "Nakon pola godine na vlasti", smatra Sadiku, "aktualna vlada je uspješno sletjela u banalnost neoliberalnog upravljanja državom", dok "mase koje su nekada činile društveni pokret…sada stoje otriježnjene u realnosti novih poslovnih elita imenovanih u najviše ešalone državne vlasti."

Na periferiji tog plesa tržišta i države koji se, izgleda, uglavnom neometano nastavlja u ritmu koji nameće neoliberalni diktat međunarodnih institucija, nastoji preživjeti vječito zapostavljeni kulturni sektor. Na njegovo je pak čelo došao nestranački čovjek Robert Alađozovski, pisac, kritičar, prevoditelj i izdavač, u regiji možda najpoznatiji kao član redakcije Sarajevskih sveski. Alađozovski je na regionalnoj razini rijedak slučaj ministra kojeg se smatra pripadnikom tzv. nezavisne kulturne scene, osobom iz kulturne i političke alternative, koja i u klaustrofobičnim sistemskim uvjetima u kojima djeluje nudi razloga za oprezni optimizam.

Do ovdašnjih je medija, primjerice, Alađozovski došao zbog najave konačnog obustavljanja projekta Skopje 2014 odgovornog za deliričan skopski pejsaž u kojem se arhitektonski materijalizirala politika Gruevskog i VMRO-a. Riječ je ne samo o projektu koji je na zloglasan način promijenio sliku Skopja, nego i o investiciji koja je, prema nekim izvještajima, premašila 600 milijuna eura – moglo bi se, dakle, raditi o iznosu koji se približava desetogodišnjem makedonskom budžetu za kulturu!

U takvom kontekstu tihog ohrabrenja od 13. do 17. prosinca u skopskom Muzeju suvremene umjetnosti održalo se drugo izdanje festivala kritičke kulture KRIK, naslovljeno U stalnoj tranziciji – zarobljeni u razbijenim ogledalima. Festival je organizirala skopska udruga Kontrapunkt, a realiziran je u sklopu regionalne suradnje koja uključuje Kulturpunktov nakladnik Kurziv, zagrebački Kulturtreger, ljubljanski SCCA i beogradski SEEcult.org. Prisustvo Alađozovskog, koji je i sam sudjelovao u realizaciji prvog izdanja, na otvaranju festivala dalo je naslutiti da bi se prilike za nezavisnu kulturu mogle u određenoj mjeri poboljšati za vrijeme njegova mandata, a to je polje mogućnosti u velikoj mjeri određivalo diskusije koje su se u okviru KRIK-a održavale.

Okosnicama festivala bili su umjetničko-teorijski program, čiji je nositelj bio ruski kolektiv Chto delat, i kritičarsko-edukacijski, koji su vodili kustosi i kritičari iz navedenih partnerskih organizacija, uključujući i autora ovog teksta. Upravo je ovaj dio programa, čini se, posebno bio obilježen novostečenim osjećajem otvaranja prema međunarodnim tokovima kritičkoga pisanja o umjetnosti i kulturi, ali i problemom da se ti naoko samorazumljivi tokovi definiraju, kao i da se pojasni njihova važnost za makedonski kontekst.

Iskustvo radionica i javnih radionica na festivalu pokazalo je da prevladava osjećaj kaskanja kritičarske scene u Makedoniji za onima u regiji. U razgovorima s polaznicima radionice, ali i na otvorenom razgovoru koji se, uz moderiranje književnog kritičara Vladimira Jankovskog održao 15. prosinca, makedonski su sudionici u više navrata isticali potrebu za uspostavom minimalnoga profesionalnog standarda kritičkoga pisanja – ne samo u smislu financijske stabilnosti i medijsko-uredničke infrastrukture, nego i u smislu kritičarske naobrazbe, savladavanja osnovnih žanrovskih i drugih tehničkih elemenata "dobro skrojene" kritike. Ovo je, smatraju, preduvjet za bilo kakav razvoj kritičkoga pisanja o umjetnosti, a time i za normalan razvoj umjetničkog polja, kojemu, prema sudu svih sudionika, nedostaje aktivan i novim teorijsko-kritičarskim spoznajama informiran dijalog.

U konkretnom smislu, takva ideja podrazumijeva da je makedonskom kontekstu potrebno ponovno odigravanje kritičarske (pret)povijesti, povratak klasičnom modernističkom modelu deskripcije-analize-interpretacije-vrednovanja kao navodnom preduvjetu novijim tipovima kritičarskoga pisanja. Takva potraga za autoritetom forme podrazumijevala bi i potrebu za autoritetom osobe i autoritetom medijske platforme, u smislu koji bi u regiji donekle mogao odgovarati stanju u pretkriznom medijskom polju, a svoj je vrhunac doživio znatno prije, za vrijeme Jugoslavije – prateći, uostalom, i tip umjetničke i kulturne produkcije kojem pripada.

No usporedo s tim usmjerenjem na vrlo tradicionalan koncept kritike razgovori su pokazali da u makedonskom kontekstu postoje nezavisni mediji koji svoje pisanje prilagođavaju novim tematskim fokusima i suvremenoj građi kojom se bave. Dobar primjer takvoga pristupa je portal Pirej.mk koji uređuju studentice Ivana Smilevska i Irena Trajkova. Pirej je regionalno, popkulturno usmjeren portal koji obuhvaća tekstove o književnosti, rap i trap glazbi, društvenomrežnim memovima i brojnim drugim temama uz žanrovski podjednako raznolik repertoar sadržaja – od intervjua, preko feljtona, do podcasta.

Ovakav oslobođeni, živi pristup uredništva Pireja djeluje kao dobra protuteža oprezu prisutnom na razgovorima u sklopu KRIK-a, osobito onim na središnjem panelu o kritici, na kojem je uglavnom izostala perspektiva mlađih makedonskih autorica i autora. A upravo one pokazuju spremnost da progovore o najrazličitijim kulturnim i umjetničkim "praksama", ali i odmak od disciplinarne specijalizacije te ideološkokritičku svijest. Među referencama njihovih tekstova tako se mogu naći i Facebook stranica Sve su to vještice, i John Coltrane, i vaporwave – tvoreći jedan uistinu produktivan i kulturnom kontekstu primjeren kolaž.

Autoricama i autorima s Pireja, ukratko, ponovni uvoz modernističkog kritičarskog kroja – ne treba. Njihov rad razvija se "organski", iz potreba onoga o čemu pišu, i doima se kao da se razvija u pravom smjeru. Jedno je, međutim, nedvojbeno točno: za kritičarski, kao i svaki drugi rad, potrebna je minimalna infrastruktura. Umjesto traganja za nejasnim standardima pisanja koji navodno obitavaju negdje drugdje, za osnaživanje kritike u Makedoniji čini se važnijim prepoznati vrijednost nezavisnih pokušaja osmišljavanja novih pristupa pisanju o kulturi i pružiti im primjerenu potporu. Limiti opće politike nove vlasti na stranu, nakon deset godina čekanja, bilo bi vrijeme da se bar taj sićušan dio kulturnoga polja osovi na noge. U tom smislu, na novom je ministru kulture da pokuša pokazati da se neće utopiti u neumitnim problemima vlade čijim dijelom je odlučio postati.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 28.12.2017

VEZANE VIJESTI

Preživljavanje kao najsubverzivnija strategija

Piše: Lujo Parežanin

Otvoreni razgovor kritičara u sklopu projekta Svijet oko nas adresirao je aktualne probleme s kojima se kritika suočava na regionalnoj razini.

Promišljanje kritike iznutra

Piše: Martina Domladovac

Kolokvij o kritici dotaknuo je pitanja transformacije tradicionalnih medija, interdisciplinarnosti kritike i promijenjene uloge kritičara u njenim novim okvirima.

U dijalogu s kritikom

Piše: Mario Kikaš

Na Kolokviju o kritici, održanom 5. i 6. studenog u organizaciji Kurziva i Kulturtregera, raspravljalo se o poziciji i novim pojavnostima kritike umjetničke produkcije.