Melankolični glazbeni tragovi | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Melankolični glazbeni tragovi

Nastup američke glazbenice i producentice Laurel Halo u zagrebačkoj Močvari pokazao je da apstraktna eksperimentalna glazba može intrigirati i u klupskom kontekstu.

Piše: Barbara Gregov

FOTO: Karla Jurić

Prije dvije godine glazbeni je kritičar i muzikolog Adam Harper u svojoj kolumni za časopis The Fader postavio pitanje – Što eksperimentalna glazba danas znači? Iako se termin najprije vezuje uz specifične modernističke eksperimente s tehnikama kompozicije koje su dominirale polovicom prošlog stoljeća, Harper, slijedeći misao kompozitora Johna Cagea, ističe kako se u najširem smislu termin odnosi na "glazbu čiji ishod nije poznat", odnosno glazbu u čiju su strukturu improvizacija i slučaj ugrađeni kao sastavni elementi i koja stoga tek uvjetno može funkcionirati kao žanr.

Ipak, ova relativno samorazumljiva definicija eksperimentalne glazbe od dvijeidesetih naovamo značenjski se usložnjava uslijed njezina intenzivnijeg premrežavanja s ustaljenim, popularnim žanrovima klupske elektroničke glazbe. Potonji, napominje Harper, možda konstantno fluktuiraju i trpe nepregledan niz varijacija za koje nije isključeno da su rezultat nekog tipa eksperimenta, no u načelu se baziraju na unaprijed zadanim strukturama i funkcioniraju kao zaokruženi, ako već ne i zatvoreni sustavi. Eksperimentalna je glazba, s druge strane, fokusirana na elementarne sastavnice zvuka kao takvog, no u tom smislu, piše dalje Harper, jest riječ o apstraktnijem, ali zapravo radikalno jednostavnijem iskustvu, komunikaciji koja od slušatelja manje traži (pre)poznavanje konkretnih oblika, koliko ga nastoji potaknuti da neprestano iznalazi značenja u jeziku kojim ne mora nužno govoriti. 

Da se ovo za slušatelja uistinu odvija praktički na razini instinkta i da je pritom riječ o vrlo intenzivnom iskustvu uvjerili smo se na koncertu koji je 19. listopada u organizaciji kolektiva Živa muzika u zagrebačkoj Močvari održala glazbenica Laurel Halo, jedna od najinovativnijih suvremenih producentica eksperimentalne elektroničke glazbe i, uz Holly Herndon, Actress i Oneohtrix Point Never, jedna od ključnih protagonistica novog vala takozvanih "techno avanturista" o kojima je pisao Harper. Halo je kroz svoju glazbenu karijeru istraživala i poigravala se različitim žanrovima i utjecajima, inzistirajući na zvuku koji se tvrdoglavo opire jednostavnoj klasifikaciji, a time i izbjegavajući stvaranje prepoznatljivog, sebi svojstvenog stila; jedina je konstanta Haloina opusa njegova kontinuirana inovacija. Upravo je ovo izvrsno upriličio njezin nastup u Močvari. 

Uzevši kao okosnicu repertoara svoj dosad najambiciozniji album, recentni Dust, Halo je live set organizirala kao njegovu ambijentalnu inačicu. Pri prvoj pomisli riječ je o neočekivanoj odluci, s obzirom na to da kompleksnost albuma proizlazi upravo iz njegove naglašene poliritmije, dovitljivog poigravanja raznolikim ritmičkim strukturama. Primjerice, one se od jazz improvizacije već u sljedećem trenutku oslanjaju na afrobeat, podcrtavajući dinamičnost i nepredvidljivost kao provodne niti albuma, najupadljivije upravo na njegovim hitovima, pjesmama Jelly i Moontalk. Iako je sama Halo Dust opisala kao svoje "najveselije" izdanje i iako njegova ludička atmosfera – potpomognuta apsurdnim stihovima u maniri konkretističke poezije, Haloine direktne inspiracije – uistinu na trenutke sprječava stvaranje komornijeg ugođaja, album jednako minuciozno, no mnogo suptilnije, oslikava svoje tmurnije, melankolično lice, osobito na Nicht Ohne Risiko i Who Won?

Halo je u izvedbi upravo potonjim slojevima dala glavnu riječ, stvarajući neosporivo manje energičnu, ali podjednako intrigantnu atmosferu. Ne radi se, dakle, o pukoj redukciji pojedinih elemenata skladbe ili albuma, prije je riječ o njihovoj drugačijoj interpretaciji, konstrukciji jednog sasvim novog narativa koji u jednakoj mjeri traži "slušatelja-detektiva". Pjesme su se doimale kao naznake samih sebe, isječci koje smo radije prečuli nego što su nam bili namijenjeni, a njihove teksture, boje i (ma kako minimalne) ritmičke strukture jedva da su se dale naslutiti, ostavljajući dojam da se pojedina skladba, a onda i set u cjelini, neprestano (pre)osmišljava, kao da momentalno izigrava čak i logiku vlastitih neobičnih ulančavanja.

Najosjetniji odmak odnosio se na vokalne dionice i spomenuto svođenje perkusije na minimum, a najvjerojatnije je da je takva odluka rezultat kolaborativnog pristupa proizvodnji zvuka na albumu, činjenice da je nastao kolektivnim radom pozamašne skupine glazbenih suradnika. Modifikacije Haloine izvedbe uživo u tom smislu funkcioniraju kao afirmacije umjetničkog doprinosa pojedinih umjetnika, među kojima se izdvaja upravo perkusionist Eli Keszler koji je jedini surađivao na svim pjesmama na Dust i nastupao na većini koncerata aktualne turneje. Od vokalnih doprinosa najzanimljivije je istaknuti producentice i glazbenice Lafawndah i Klein koje su gostovale na spomenutom singlu Jelly te Michaela Salua koji na Who Won? bezizražajno izgovara niz besmislenih fraza. Upravo je potonja pjesma bila izražen primjer Haloine koncertne modifikacije materijala koji je nastao studijskom suradnjom – u Močvari je pretrpjela najintenzivniji autotune tretman, praktički do razine groteske.

Halo se kroz svoju čitavu diskografiju posvećivala istraživanju mogućnosti manipulacije vokalom i uistinu ga je tretirala na najrazličitije načine – počevši od ranijih, žanrovski tipičnih i, uvjetno rečeno, zahtjevnijih vokalnih dionica na elektropop hitovima poput Supersymmetry ili Metal Confection, preko njihova upadljivog izuzimanja iz pretežno ambijentalnih drone pozadina na hvaljenom debitantskom albumu Quarantine, do konačno potpunog izostavljanja na albumu Chance of Rain i EP-ju In Situ na kojima se okrenula ambicioznijem eksperimentiranju s klupskim, ponajprije techno utjecajima. Potonje stilske preokupacije načelno jesu nastavak Haloine već više puta spomenute težnje za kontinuiranim napretkom u shvaćanju vlastitog zvuka, no dalo bi se o njima misliti i kao o tipu odgovora na vrlo ograničene kritike koje su glasu, posebice u kontekstu albuma Quarantine, često davale presudnu važnost, bez obzira je li se radilo o hvalospjevima na račun njegove izvanredne ranjivosti ili skepsi spram njegove namjerne nesavršenosti. 

Optimističnije viđenje funkcije glasa u eksperimentalnoj elektroničkoj glazbi, na tragu Harperovih ideja s početka teksta, dala je spomenuta Haloina kolegica Holly Herndon u intervjuu za Pitchfork iz 2015. godine istaknuvši da publika (pa tako ni kritika) ponekad jednostavno jasno ne raspoznaje i/ili dovoljno ne poznaje proces proizvodnje zvuka, zbog čega je izvođačima teško uspostaviti komunikaciju, pogotovo tijekom live izvedbe. Glas za nju stoga funkcionira kao izvrstan okidač komunikacijskog procesa, prepoznatljivo mjesto s kojeg je najlakše napraviti korak ka kompleksnijim, ali manje upadljivim glazbenim idejama i formama. Laurel Halo je svojim nastupom u Močvari ovu mogućnost vrlo jasno potvrdila: čak i u kontekstu klupskog prostora, čak i kada je uokviruju dva iznimna, no intenzivnija nastupa poput onih Strahinje Arbutine i Alleged Witches, apstraktna, eksperimentalna glazba itekako je sposobna zaintrigirati i držati pažnju publike.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 30.10.2017

VEZANE VIJESTI

Tanatističko-metafizičke kontemplacije

Piše: Antonio Pošćić

Glazba Tropic of Cancer, projekta američke glazbenice Camelle Lobo, filmična je, turobna i spartanski aranžirana.

Dekonstrukcije klupskog zvuka

Piše: Ivna Franić

Autechre možda nisu na kreativnom vrhuncu karijere, ali njihov utjecaj, kao i utjecaj Russella Haswella, posljednjih godina sve više odjekuje eksperimentalnom elektroničkom glazbom.

Nesavršeno tkanje

Piše: Anamarija Žugić
Nastup ovdašnje verzije Damo Suzuki's Network razotkrio je paradokse slobodne improvizacije i koncipiranja glazbene izvedbe na način blizak strukturi rituala.