Model nove javne kulture | kulturpunkt

Model nove javne kulture

Što je civilno-javno partnerstvo, što demokratizacija upravljanja kulturnim ustanovama podrazumijeva, te što o svemu tome misle kandidati za gradonačelnika i skupštinu grada Zagreba?

Piše: Matija Mrakovčić

Badel 2005, Operacija:Grad

Pod pojmom civilno-javno partnerstvo podrazumijevamo suradničko djelovanje javnog i civilnog sektora, no za razliku od delegiranja zadataka i izdataka s položaja moći na aktere civilnog društva (organizacije, zadruge, inicijative, različite kolektive), u centru je civilno-javnog partnerstva dijeljena odgovornost za upravljanje i korištenje javnih resursa. Takvo je upravljanje i korištenje drugačije od spomenutih konvencionalnih i tradicionalnih pristupa gdje javna vlast, najčešće lokalna uprava, na organizacije civilnog društva delegira aktivnosti za čije je ispunjenje sama odgovorna. U slučaju takvog partnerstva dijeli se odgovornost za upravljanje, ali i korištenje zajedničkog – niti je civilno društvo onemogućeno u cjelovitom pristupu javnom dobru niti je u potpunosti na njega prebačena odgovornost njegova očuvanja i unapređenja.  

Gotovo se svi akteri u polju izvaninstitucionalne kulture u Hrvatskoj u manjoj ili većoj mjeri susreću s problemom nedostatka prostora za obavljanje svakodnevne djelatnosti i za prezentaciju svog rada. Unatoč tome što u mnogim gradovima postoje za to pogodni objekti, a često se radi o napuštenim zdanjima vojne ili industrijske baštine, procesi otvaranja, prenamjene i obnove ovih prostora uglavnom su vrlo spori. Radi ukazivanja na potrebe i koristi koje oživljavanje postojećih prostora s novom namjenom može donijeti životu lokalne zajednice, u Hrvatskoj je aktivno više zagovaračkih platformi i inicijativa. Ujedno, te inicijative promiču inovativne modele upravljanja tim prostorima, koji su temeljeni na međusektorskoj suradnji te civilno-javnom partnerstvu.

Modeli civilno-javnog partnerstva postoje u različitim oblicima, s različitim rokom trajanja i intenzitetom, a hrvatska nezavisna kulturna scena poznaje gotovo sve. Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade POGON nova je zajednička institucija koju su suosnovali i kojom suupravljaju javni (Grad Zagreb) i civilni sektor (Savez udruga Operacija Grad), a koja je preuzela ulogu upravljanja javnim resursom (za sada, prostorom bivše tvornice Jedinstvo i radnim prostorima u Mislavovoj). Društvenim centrom Rojc upravlja Koordinacija koja se sastoji od tri predstavnika Saveza udruga Rojca i tri predstavnika Grada Pule, što bismo mogli nazvati modelom zajedničkog upravljanja da zaključke Koordinacije prethodno ne mora odobriti nadležna osoba u Gradu. Ipak, to nije ni model suradničkog upravljanja, poput onog u Splitu gdje je Dom mladih u nadležnosti Multimedijalnog kulturnog centra, javne gradske ustanove u kulturi, koja zajednički upravlja korištenjem prostora s Platformom Doma mladih, odnosno udrugama korisnicama prostora. Model proširene suradnje postoji u Karlovcu gdje je suradnja javnog i civilnog sektora uspostavljena na razini davanja javnog resursa (Mala scena Hrvatskog doma) civilnom sektoru (mreža udruga Kaoperativa) na upravljanje i korištenje na određeno vrijeme, bez naknade i uz obavezu javnog sektora da pokriva dio materijalnih troškova korištenja insfrastrukture, dok Kaoperativa osigurava javnu (kulturnu i društvenu) namjenu prostora.

"Dosadašnji odgovor kulturnog sustava na nove potrebe bio je dvojak – privatna inicijativa, koja se ostvaruje kroz poduzeća, umjetničke organizacije i udruge, čije se djelatnosti sufinanciraju javnim sredstvima; i javna ustanova, ustanovljena za obavljanje određene djelatnosti, koju osniva, financira i njome upravlja tijelo lokalne samouprave ili država. Pitanje koje nam se ovdje postavlja jest zašto bi civilno-javno partnerstvo bilo odgovor na rastuću potrebu za uključivanjem različitih umjetničkih, kulturnih i društvenih praksi u kulturni sustav, a ne postojeća rješenja: privatna inicijativa i javna ustanova. Odgovor je da civilno-javno partnerstvo kao model nudi drukčiji način upravljanja prostorom i drugi tip sadržaja nego što je to slučaj kod privatne inicijative i javne ustanove", zapisao je Davor Mišković u publikaciji Radna bilježnica za DKC-e nastaloj povodom radnog skupa koji je Zaklada Kultura nova organizirala 2015. godine.

Ministarstvo kulture je krajem 2016. godine najavilo za ožujak 2017. raspisivanje natječaja za upravljanje kulturim resursima temeljem javno-civilnog partnerstva. Poziv još uvijek nije raspisan, no objavljeni su rezultati javnog savjetovanja. Natječajem financiranim iz Europskog socijalnog fonda podupirale bi se, između ostalog, implementacije participativnih praksi u postojeće centre za kulturu te razvoj društveno-kulturnih centara kao novonastajućih oblika suradnje javnog i civilnog sektora. Među najčešćim zamjerkama sudionika javnog savjetovanja, mahom organizacija civilnog društva iz područja kulture, istaknuta je opasnost da natječaj bude poticaj za jednokratne projektne suradnje, a ne dugoročno osmišljeno povezivanje, potom mogućnost da jedinice lokalne i područne samouprave budu nositelji prijava unatoč njihovim nedostatnim kapacitetima što otvara prostor za simulacije civilno-javnog partnerstva i razvoj klijentelizma, te naglašavanje  razvoja postojećih centara za kulturu nauštrb razvoja društveno-kulturnih centara kao novonastajućih oblika suradnje.

Model nove javne kulture, naveden u spomenutoj Radnoj bilježnici, inspiriran je konceptom "nove javne kulture" koji je razradio Vjeran Katunarić i pod kojim, između ostaloga, podrazumijeva osmišljavanje novih modela upravljanja i financiranja u javnom sektoru te iznalaženje novih oblika suradničkih veza između javnog i civilnog sektora u kulturi. Model nove javne kulture podrazumijeva transformaciju postojećeg centraliziranog modela upravljanja javnim kulturnim ustanovama prema uspostavljanju demokratizirane strukture upravljanja. Demokratizacija upravljanja znači uključivanje predstavnika civilnog društva i građana u članstvo upravnih vijeća čime bi se osiguralo sudjelovanje različitih dionika u upravljačkoj strukturi. Koncept je to primjenjiv na sve javne institucije i javna poduzeća, ali i poprilično udaljen od domaće stvarnosti. Nju pak najbolje ocrtavaju nedavna događanja u glavnom gradu, upravo po pitanju prostora za kulturu i umjetnost kojima upravljaju organizacije civilnog društva. One osiguravaju program i ulažu u infrastrukuru, a Grad Zagreb se pojavljuje kao vlasnik prostora isključivo kada treba njegovo korištenje ograničiti. Zagrebački plesni centar, kino Tuškanac, Autonomni kulturni centar Medika primjeri su, s jedne strane, dugogodišnje nebrige Grada za javne resurse, a s druge, iznimne posvećenosti organiziranog civilnog društva javnom dobru. Tolike posvećenosti da iznenađuje otpor kojim lokalna vlast reagira na prijedloge o legalizaciji uključenosti civilnog društva u upravljanje i suodlučivanje o spomenutim prostorima.

Tema civilno-javnog partnerstva izrazito je aktualna, no i slabo vidljiva u javnosti. Sjajan je primjer tome "sučeljavanje" kandidata za gradonačelnika i skupštinu Grada Zagreba o pitanju autonomije Zagrebačkog plesnog centra, gdje se više raspravljalo o tome treba li osnovati ustanovu, a manje o tome prema kakvom modelu. Spomenulo se civilno-javno partnerstvo, no njegove finese i detalji, a vrag je u detaljima, nisu bili raspravljeni, kao da se ne radi o ulaznoj točki u razgovor o partnerstvu već detaljima koji se lako dogovore kasnije. S obzirom da smo u predizbornom periodu i zanimalo nas je što o ovako važnoj temi, barem za kulturnu zajednicu, misle spomenuti kandidati, obratili smo im se službenim novinarskim upitom. Milan Bandić i njegov 365, HDZ i Drago Prgomet, Bruna Esih i kulturna štetočina Zlatko Hasanbegović, MOST i njegov kandidat – nisu nikada odgovorili na naše opetovane upite, pa čak ni na telefonske pozive, a cijeli je proces trajao više od tri tjedna. Stoga ovaj tekst izlazi dan pred predizbornu šutnju, pa tko pročita – glasat će.

Anka Mrak Taritaš poslala je odgovore iz kojih je bilo razvidno da nije sigurna što civilno-javna partnerstva jesu ili pak da su to uspješne suradnje lokalne vlasti i organizacija civilnog društva gdje potonje obavljaju djelatnosti za koje je zadužena gradska uprava. Ipak, istaknula je da "udruge civilnog društva ne bi trebale biti samo korektiv gradske uprave već trebaju biti partner u upravljačkim procesima". 

Sandra Švaljek istaknula je civilno-javno partnerstvo kao pozitivan model upravljanja kulturnim institucijama koji "dokazano unaprjeđuje kulturne programe, a posebno je bitan kao oblik izravnog uključivanja građana u procese kulturne proizvodnje". Smatra da zagrebačka Gradska uprava dugo nije operacionalizirala ovaj model u korist boljeg sudioničkog upravljanje kao snažnog zamašnjaka održivosti kulture. Kao dobre primjere civilno-javnih partnerstva istaknula je Pogon Jedinstvo, Društveni centar Rojc, Platformu Doma Mladih, ali i "važan edukacijsko-istraživački te motivacijski program" Zaklade Kultura nova o pristupima sudioničkom upravljanju u kulturnim institucijama te prednatječaj EU-projekta o potporama razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi koji provodi Ministarstvo kulture. Ipak, Švaljek ističe važno mjesto koje poticanje civilno-javnog partnerstva ima u njenom programu, jedino što se tamo naziva javno-privatno partnerstvo. 

Također, ističe potrebu transformacije nekih od brojnih centara za kulturu u Zagrebu u civilno-javne ustanove. To bi trebali biti upravo "oni Centri koji imaju dobre i iskoristive tehničke i ljudske potencijale, kao na primjer Kulturni centar Travno, Cekate, CZK Novi Zagreb. Našim smo programom 4D, k tome, predvidjeli i izgradnju (ili adaptaciju postojećih industrijskih objekata) dva objekta za multiprogramski sadržaj po modelu civilno-javnog partnerstva koji će upravo neovisnom kulturnom i umjetničkom sektoru omogućiti brži razvitak, a time i jačanje konkurentnosti na gradskoj kulturnoj i umjetničkoj sceni". O konkurentnosti više ni riječi, no zato ponešto o potrebi uspostave transparentnosti, jasnih kriterija i profesionalne evaluacije te uvažavanja stručnosti. "Dakle, ukoliko ne postoje jasno i detaljno definirane potrebe zajednice, kriteriji, evaluacije i transparentna kontrola rada, rezultata i poslovanja opasnosti su pogodovanja, klijentelizam i korupcija kao i instrumentalizacija struke, što je sve danas izrazito prisutno".

U ime političke platforme Zagreb je naš!, koja na lokalne izbore izlazi sa strankom Za grad, Novom ljevicom, Radničkom frontom i ORaH-om, na ista su pitanja odgovarali kulturni radnik, koreograf i plesni dramaturg Goran Sergej Pristaš i umjetnica Urša Neda Raukar-Gamulin, ujedno i kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika Tomislava Tomaševića, uz Danijelu Dolenec. Zagreb je naš! specifičan je i po tome što okuplja izrazito veliki broj umjetnika i kulturnih radnika koji su se prvi put vidljivije organizirali po ovom pitanju još daleke 2005. godine kada je desetodnevnom manifestacijom Operacija:Grad "okupirana" tvornica Badel. Prilikom otvaranja manifestacije, tadašnji i sadašnji gradonačelnik organizacijama s nezavisne scene obećao je osiguravanje adekvatne infrastrukture te podršku njihovom razvoju, no malo je od tog obećanja ispunjeno, a u narednim godinama proračun za kulturu počeo se postepeno smanjivati, pri čemu je udio za nezavisnu kulturno-umjetničku produkciju pretrpio najveće rezove. Kada su nezavisni, godinu dana kasnije, podsjetili gradonačelnika na dana obećanja, on im je poručio "Strpljen - spašen".

"Civilno-javna partnerstva su se pokazala kao dobar model uključivanja građana kroz civilne inicijative, organizacije civilnog društva i saveze udruga u rad kulturnih institucija. Takvo partnerstvo koje može ići od savjetodavnog do upravljačkog (tamo gdje je to oblik osnivanja ustanove, kao npr. Pogon), ostvaruje povezivanje kako različitih društvenih grupacija, tako i društvenih i kulturnih praksi oko zajedničkih interesa, a kao rezultat ističu se njihova stabilizacija, kontinuitet rada i suradničko djelovanje", istaknuo je Pristaš. Također, "dokazano je da na ustanove ustanovljene civilno-javnim partnerstvom politika ima puno manji neposredni učinak, što omogućuje tim ustanovama da budu otvorene, uključive i nehijerarhijske. Lokalni nedostatak je u tome što ih trenutna vlast ignorira i ne ulaže u njihov razvoj onako kako ulaže u javne institucije, upravo stoga što im ne omogućuju klijentelistički utjecaj".

Osim zalaganja za ravnomjeran razvoj institucionalne i izvaninstitucionalne kulture kroz programe financiranja, isto planiraju učiniti i razvojem inovativnih modela upravljanja koji uključuju građane. Raukar-Gamulin kaže da su upravo civilno-javna partnerstva primjer inovacije u modelima upravljanja koje predlažu. "To je jedna od poluga kojom želimo odmaknuti područje kulture i umjetnosti od političkog i klijentelističkog kadroviranja, zapošljavanja i financiranja programa u kulturi, a čemu stalno svjedočimo, od postavljanja podobnih uprava i zapošljavanja po diktatu gradonačelnika, preko zabrana plakata do davanja nagrade povijesnom revizionistu. Jedino kultura oslobođena kriterija političke podobnosti može udahnuti punim plućima i pokrenuti Zagreb da postane otvoren grad, bogat raznovrsnim kulturnim sadržajima za sve građane i poticajan za umjetnike".

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 19.05.2017

VEZANE VIJESTI

Medika ostaje!

Piše: Matija Mrakovčić
Za moguću "nelegalnost" korištenja prostora Medike odgovornost snosi isključivo Grad Zagreb, i to njegove najviše političke instance.

Depolitizirana kulturna politika

Piše: Lujo Parežanin
Okrugli stol u Kinu Tuškanac na temu Zagrebačkog plesnog centra okupio je kandidatkinje za gradonačelnicu Grada Zagreba i njihove predstavnice.

Predizborni urbanizam

Piše: Martina Domladovac
Pitanje Generalnog urbanističkog plana bilo je fokus tribine Vizija za Zagreb koju je uoči lokalnih izbora organizirao DAZ, a na kojoj je sudjelovalo tek troje gradonačelničkih kandidata.