Moj galaktički dida i ja | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Moj galaktički dida i ja

Iako je dio njenih fanova nepodnošljiv, Rick & Morty je pametna, egzistencijalistička serija koja propituje uvjerenje genijalnog glavnog junaka kako mu ni do čega nije stalo.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: Rick & Morty, Adult Swim, YouTube

Prije svega, da odmah bude jasno, Rick & Morty je jedna od najboljih televizijskih serija u zadnjih nekoliko godina; ako ju niste gledali, a željni ste anarhičnog, frenetičnog, originalnog, pametnog i jako duhovitog SF-a – obavezno bacite oko, pa makar vam se iz narednih nekoliko odlomaka teksta možda moglo učiniti da vam pokušavam ogaditi seriju, okej? Okej, ajmo onda sad malo o fanovima Ricka & Mortyja.

Dotični su postali ozloglašeni iz više razloga. Među benignijim primjerima je fama da je Rick & Morty serija isključivo za pametne ljude, biserje koje nije za svinje što okidaju na plebejske sitcome nego za probrano društvo pojedinaca s iznimnim IQ-om koji, kao, imaju svu znanost i teoriju u malom prstu. Koliko je to "probrano društvo" veliko? Pa, očito dovoljno da postane predmetom sprdnje niza memova.

Zatim imamo nedavnu frku oko McDonald'sovog sečuanskog umaka. Naime, u prvoj epizodi nedavno prikazane treće sezone, glavni lik serije – podjednako genijalni koliko i sjebani znanstvenik Rick kojem je cijeli svemir (kao i svi nebrojeni paralelni svemiri!) beskrajno igralište za pustolovine – otkrije da mu je opsesija dočepati se nekako opet sečuanskog umaka koji je McDonald's 1998. prodavao u sklopu promotivne kampanje za Disneyjev crtić Mulan te po svršetku kampanje povukao iz prodaje. Čim je epizoda prikazana, krenule su peticije za povratak umaka u McDonald'sovu ponudu, a rijetki sačuvani primjerci postali su tražena roba na eBay-u; jedan je nedavno prodan za više od 25 tisuća dolara (!). McDonald's je poslao autorima serije dvolitrenku izvornog umaka i činilo se da je tu kraj toj priči...

A onda je McDonald's obznanio da će 7. listopada u određenim poslovnicama, na samo taj jedan dan, ponovno pustiti u prodaju famozni sečuanski umak. Podcijenili su, međutim, brojnost i entuzijazam fanova, pa su tako neke poslovnice bile opskrbljene s tek po dvadesetak paketića umaka, od kojih su mnoge pokupovali "tapkaroši" za kasniju preprodaju na eBay-u; fanovi su stajali u velikim redovima samo da bi ostali praznih ruku, pa su bijesno vikali i maltretirali radnike McDonald'sa (u jednom slučaju – kada je preko tisuću ljudi čekalo pred poslovnicom koja je imala tek 70 paketića umaka – morala je čak i intervenirati policija!). Čovjek bi od ekipe koja se toliko voli dičiti "iznimnim IQ-om" očekivao da će možda imati bar malo razumijevanja za ljude koji crnče za neku bijednu crkavicu i nisu ni na koji način krivi što ih korporacija koja ih izrabljuje nije opskrbila s dovoljno paketića nekog glupog umaka, ali... jok. Mislim, pa pogledajte samo ovog lika!

No najgore od svega je što su pojedini fanovi, koji su smatrali da se u trećoj sezoni serije dogodio kvalitativni pad, za to okrivili – nove ženske pridošlice u scenarističkom timu, Jane Becker i Jessicu Gao, te im zbog toga slali uvrijede i prijetnje preko Twittera, pa ih čak i doxxali ilitiga iskopavali i objavljivali njihove osobne podatke. Koautor Ricka & Mortyja Dan Harmon je to, naravno, ljutito osudio – uz takve "fanove", kome uopće trebaju hejteri? – no to nije prvo, a nažalost sigurno ni zadnje događanje mizogine armije geekova koja putem interneta maltretira žene za koje drže da samo kvare zabavu za dečke.

Kao što rekoh na početku, svjestan sam da bi iz svega navedenog netko tko nikada nije gledao Ricka & Mortyja lako mogao zaključiti da bi serija koja je magnet za umišljene, nezrele i mizogine šupke... morala i sama u dobroj mjeri biti nezrela, mizogina i šupačka, ne? E, pa – ne! Stvar je jednostavno u tome da je Rick Sanchez anti-heroj – a koliko god da svaki anti-heroj bio anti, on je i dalje istovremeno... pa, jebiga, heroj

Kada je stvarao Watchmene, znamenitu stripovsku dekonstrukciju superheroja (po kojoj se, uzgred budi rečeno, upravo priprema serija za HBO), Alan Moore si je dao truda da osvetnika Rorschacha prikaže kao nekoga tko ne bi trebao biti uzor nikome: živi potpuno usamljenim životom. Nema života, štoviše. A ni higijenskih navika. Spreman je zaklati kućne ljubimce samo zato što im je vlasnik krimos. Homofob je. Gadi mu se ženska seksualnost. Pokušaj kolege iz tima da siluje kolegicu otpisuje kao "moralno posrnuće" koje ne zasjenjuje njegov prilog borbi protiv kriminala. Pa opet, unatoč svemu tome, Rorschacha su mnogi doživjeli kao herojsku figuru, jer ima svoj moralni kompas kojeg se neumoljivo i beskompromisno drži i s njim nema zajebancije... Ili primjerice, da se vratimo u svijet serija – Walter White iz Breaking Bada. Koliko god da je kroz svoj uspon u svijetu narko-mafije nanosio štetu svima oko sebe, isto tako smo i kroz pet sezona gledali čovjeka koji srlja iz nevolje u nevolju i s time se iznenađujuće dobro nosi, koji je u stanju izmozgati izlaz iz svake naizgled potpuno bezizlazne situacije; pet sezona smo gledali čovjeka sve dublje ogrezlog u kriminalu i pritom navijali za njega!

Ricku & Mortyju također se od početka, stalno i iznova, podcrtava kako je Rick, najblaže rečeno, problematičan lik. Alkoholičar je. Nije u stanju imati normalan odnos ni s kim iz svoje obitelji, koju redovito traumatizira. Veselo poseže za krilaticom "Wubba-lubba-dub-dub!", za koju otkrijemo da u prijevodu s jednog vanzemaljskog jezika znači – "Jako patim. Pomozite mi, molim vas." Manje-više svugdje gdje se pojavi, ostavlja za sobom trag smrti i destrukcije. Jednom prilikom je čak i izvršio genocid nad cijelim jednim svijetom! 

No Rick je istovremeno i – nenadmašni genijalac, praktički najpametniji čovjek u ovom i u svim znanim svemirima. Stoga nije ni čudo da ga toliko idoliziraju društveno neprilagođeni šupci uvjereni u svoj "iznimni IQ": Rick se ponaša kao da mu to što je najpametniji daje pravo da radi što god hoće, kad god i gdje god. Jer svemir je ionako bešćutan i kaotičan i svatko od nas je potpuno nebitan spram njegova beskraja i ništa nema smisla, bar ne za Ricka, a ako nešto i baš gadno zasere – no big deal, uvijek se može prebaciti u neki od bezbroj sličnih paralelnih svemira i nastaviti tamo gdje je stao.

Tko god većinu stvari koje Rick govori i čini uzima zdravo za gotovo, seriju će doživjeti kao nihilističku – i tako posve fulati njenu poantu. Jer Rick & Morty je, zapravo, egzistencijalistička serija koja stalno propituje Rickovo uvjerenje kako ništa nema smisla i kako mu nije ni do čega stalo, otkrivajući malo po malo do čega mu jest stalo. 

Pri čemu je, kao što i sam naslov sugerira, središnji Rickov odnos onaj s unukom Mortyjem kojeg vuče sa sobom iz jedne lude galaktičke pustolovine u drugu. Kao što su autori primijetili u jednom intervjuu, dinamika njihovog odnosa je pomalo nalik onoj dvoje likova iz humorističnih serija za koje stalno visi u zraku pitanje hoće li završiti skupa u ljubavnoj vezi ili ne, s tim da u Ricku & Mortyju pitanje glasi – voli li Rick Mortyja ipak kao svog unuka, ili ga stvarno doživljava tek kao tutlavog, no korisnog sidekicka? Vrhunac njihovog specifičnog "hoće li-neće li" – ok, odsad pa do kraja teksta će biti spojlera, smatrajte se upozorenima! – odigrao se u četvrtoj epizodi treće sezone, u kojoj je Morty dječački oduševljen jednom ekipom galaktičkih superheroja, dok Rick pak misli da su obični licemjerni seronje. Rick potom mrtav pijan iskuje plan s kojim će dokazati da je u pravu, i iako cijelo vrijeme očekujemo da će se ispostaviti da je to učinio jer je bio ljubomoran na spomenute superheroje i htio ih uniziti u Mortyjevim očima – ispadne da je posrijedi nešto drugo...

U svakom slučaju, ostaje još puno prostora za razvoj Ricka kao djeda, oca, čovjeka – za razliku od Ricka kao znanstvenika, jer je u tom pogledu dosad već prerastao u... Pa, manje-više – božanstvo. 

Kada Rick Mortyju kaže "Pa, da vidimo koje su moje moći i slabosti... Mogu napraviti što god hoću, ali samo kad god to poželim?", to jedva da se i može nazvati polušalom: čini se da stvarno više nema ničega što Rick nije u stanju realizirati. U fenomenalnoj trećoj epizodi zadnje sezone, Pickle Rick, on se tako pretvori u krastavac samo da izbjegne odlazak sa svojom kćeri Beth i Mortyjem na obiteljsko terapijsko savjetovanje; plan se izjalovi kad se otkotrlja u kanalizaciju, no ubrzo se snađe tako što si uspije priskrbiti zamjenske udove od kukca kojeg ubije – i do trenutka kada su Beth i Morty još u čekaonici (dakle, teško da je od pada u kanalizaciju prošlo više od pola sata, sat vremena uvrh glave), on je već izgradio ogroman i kompleksan mehanizam koji mu izrađuje egzoskelet te nakon krvavog obračuna sa štakorima odleti van jetpackom. Otkud jednom krastavcu u kanalizaciji resursi za takvu logistiku? Pitaj Boga! (Ili Ricka, ista stvar.)

A opet, i sa svim svojim genijalno-božanskim know-howom on i dalje ostaje nemoćan pred terapeutkinjom kada mu iznese brutalno preciznu dijagnozu njegovog duševnog jada, isto kao što i u finalu sezone bez pol muke pobjeđuje najmoćnijeg čovjeka svijeta – ali ne može spriječiti da se Beth pomiri sa svojim revoltirajuće njonjavim mužem i primi ga natrag pod obiteljski krov. Možda i jest već viđeno, kao što Rick kaže, bezbroj puta u bezbroj paralelnih svemira – ali svejedno ne boli ništa manje.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 03.11.2017

VEZANE VIJESTI

Identifikacija mladima, ogledalo roditeljima

Piše: Leona Širac

Nemoj nikome reći i u drugoj sezoni ostaje dosljedna svojoj poetici i ne ispričava se za beskrupuloznost i provokativnost, no ipak joj nedostaje bolja fabularna razrada.

Između brutalne stvarnosti i željene utopije

Piše: Leona Širac
Dramska serija "Novine" nije ponudila podrobniju razradu aktualnih problema novinarskoga sektora, no barem je otvorila perspektivu za daljnja promišljanja.

Autoironija umjesto patroniziranja odraslih

Piše: Leona Širac

Iako se na prvu čini kako je Nemoj nikome reći serija o "podivljaloj mladeži", ona zapravo zadire u različite sfere našeg društva i podvrgava ih poruzi i smijehu.