Na arbajtu vani | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Na arbajtu vani

Koja su bila žarišta migracije? Koji su bili motivi migranata za odlazak? Koje su bile njihove kvalifikacije i što su radili u Njemačkoj? Što je država dobivala od njihovog boravka vani?

Piše: Ante Jerić

FOTO: Mladen Tudor, Gastarbajteri

Bacimo pogled na kartu Europe nedugo nakon Drugog svjetskog rata: na Istoku su zemlje socijalističkog lagera u kojima je zaposlenje osigurano, a na Zapadu kapitalističke zemlje u kojima je nezaposlenost činjenica, čak i u najboljim danima. Tamo dolazi do međuklasnog kompromisa uvjetovanog podjednako unutrašnjim razvojem kapitalizma i strahom od komunizma kao vanjske opasnosti: radnici se odriču organiziranog nasilnog otpora kapitalu u zamjenu za socijalna prava i institucionalnu zastupljenost radničkog pokreta u regulatornim tijelima kapitalističke države. Taj klasni kompromis bio je osnova za redefiniranje kategorije građanstva. Poratno socijalno građanstvo nije bilo tek mehanizam za zaštitu ili osiguranje od najdrastičnijih oblika siromaštva, već prije mehanizam univerzalne solidarnosti na razini države. Mehanizam solidarnosti uspostavljen od strane države blagostanja, utemeljene na klasnom kompromisu, pokrivao je gotovo cijelo društvo što znači da su bogati i siromašni imali jednako pravo na njega. To je ključno: umjesto tvrdnje "da su otada siromašni bili tretirani kao bogati, bilo bi točnije reći" – poput Etiennea Balibara – "da su bogati bili tretirani kao siromašni na osnovu univerzalizacije antropološke kategorije 'rada' kao specifično ljudskog obilježja". Većina socijalnih prava koje je država jamčila ili pružala bila je zapravo uvjetovana manje ili više stabilnim sudjelovanjem aktivnih pojedinaca u profesijama koje su im pružile status prepoznat od društva u cjelini. Može se reći da je u državi blagostanja posao počeo zamjenjivati obitelj na mjestu osnove društva. Jedna od posljedica univerzalizacije kategorije rada jest da ljudi koji ne rade postaju građani drugog reda.

Jugoslavija je na toj karti između Istoka i Zapada. Poseban put u socijalizam podario joj je doista  iznimno mjesto: s jedne strane jugoslavensko je vodstvo direktnije nego u bilo kojoj drugoj socijalističkoj državi kreiralo društvo oko pojma radne zajednice, pri čemu je osnovna jedinica društvene, ekonomske i političke organizacije bilo radno mjesto. S druge strane jugoslavensko je vodstvo, za razliku od drugih socijalističkih zemalja, priznavalo da u socijalizmu može postojati nezaposlenost te je ona, na tragu tog priznanja, uskoro postala bitna varijabla u društvenom životu. Zaposlenje je bilo diskriminatorni kriterij. Biti zaposlen značilo je uživati status prepoznat od društva u cjelini. Taj status, slično kao u kapitalističkim zemljama, nije bio univerzalan jer je nezaposlenost zahvaćala postotak populacije koji nije bilo moguće zanemariti. Biti nezaposlen značilo je biti isključen iz punopravnog članstva u društvu; značilo je gubitak određenih građanskih prava, sudjelovanja u određenim vidovima odlučivanja i, posljedično, drugorazredan status. Susan Woodward tvrdi da je broj ljudi koji su registrirani kao nezaposleni rastao kako je vrijeme odmicalo; 1952. godine nanovo otvoreni zavodi za zapošljavanje zabilježili su da je stopa nezaposlenosti neznatno veća od onog što se smatralo normalnom stopom u zapadnoeuropskim zemljama; godine 1985., kad se broj ljudi koji su tražili posao popeo iznad milijuna, stopa nezaposlenosti se utrostručila postajući akutni politički problem premda on nikad nije nazvan pravim imenom i adresiran na odgovarajući način.

U nastavku teksta želim se osvrnuti na sljedeće: u prvom dijelu istaknut ću tendenciju prisutnu u prva dva desetljeća ekonomskog razvoja koja je pogodovala porastu nezaposlenosti, dok ću u drugom pokušati makar šturo skicirati porijeklo, profil i očekivanja gastarbajtera – ljudi koji su se, ne mogavši osigurati egzistenciju ili ispuniti vlastita očekivanja u Jugoslaviji, uputili na privremeni rad u Saveznu Republiku Njemačku.

Porast nezaposlenosti

Početni uvjeti razvoja socijalističkog društva nisu bili nimalo povoljni. U godinama prije rata tri su četvrtine stanovništva živjele na selu, zemlja je bila nerazvijena i siromašna, a ratna su razaranja dodatno pogoršala ekonomsku situaciju: pri završetku masovnih sukoba proizvodnja žitarica pala je na trećinu predratnog prosjeka, a uništen je i dobar dio željezničke mreže za distribuciju uroda što je rezultiralo ekstremnom gladi. Nova narodna vlast, vođena sovjetskim modelom, krenula je u brzu industrijalizaciju zemlje što je bio preduvjet njene tehnološke i kulturne modernizacije. Industrijalizacija je u startu nailazila na mnoge probleme: ruralno stanovništvo nije se moglo lako naviknuti na industrijski ritam rada, potrošnih dobara nije bilo pa se seljacima činilo isplativije obrađivati vlastitu zemlju nego tražiti zaposlenje unutar industrijskih postrojenja. Radna nemotiviranost dobrog dijela seoskog stanovništva na podlozi nedovoljne razine tehnološke razvijenosti nije mogla osigurati priželjkivanu visoku produktivnost.

S promjenom geopolitičkih okolnosti, odnosno raskida u odnosima između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, mijenja se i privredna politika. Rezultati su vrlo brzo vidljivi: dolazi do nezapamćenog ekonomskog booma kojem je dobrim dijelom u podlozi sve veća ovisnost o zapadnim, kapitalističkim zemljama. Dva su modusa te ovisnosti – kreditiranje i vanjskotrgovinska razmjena. Promotrimo ukratko svaki od njih u desetljeću kad ovisnost o zapadnom kapitalu predstavlja priliku i omogućuje zemlji da otpočne komprimiranu modernizaciju koja će u manje od trideset godina potpuno izmijeniti lice zemlje. Tijekom pedesetih godina osnovica politike bila je centralno planirana industrijalizacija oslonjena na kredite MMF-a i Svjetske banke koji su bili lako dostupni te ih je zbog velikih stopa ekonomskog rasta bilo lako otplaćivani: uvjeti kreditiranja bili su povoljni, a jugoslavenske investicije imale su visoku stopu povrata. Osim kredita, proces industrijalizacije financiran je i trgovinskim viškovima. Zato ne treba čuditi što je u planovima favorizirano podizanje poduzeća orijentiranih izvozu. Dok je ekonomski rast Zapadne Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država kao glavnih trgovinskih partnera Jugoslavije bio postojan, jugoslavenska ekonomija imala je zajamčen rast. U narednim desetljećima pogoršali su se uvjeti kreditiranja, a povremene recesije u zemljama vanjskotrgovinskih partnera mehanički su se prenosile u jugoslavensku ekonomiju. No, još jednom, u pedesetim godinama produktivnost rada strelovito se uspinjala uslijed čega je Jugoslavija spadala među zemlje s najbržim gospodarskim rastom na svijetu. Ne čudi stoga što je te godine obilježila velika potražnja za radom, iako bi bilo netočno bezostatno ih opisati kao razdoblje ekstenzivnog zapošljavanja – nezaposlenost je također povremeno rasla. Ipak, nakon prijave na zavod za zapošljavanje, posao nije trebalo dugo čekati, obično se dobivao u razdoblju između jednog i šest mjeseci, a i puno veći broj radnika je na taj način dolazio do posla nego u kasnijim godinama.

Početkom šezdesetih godina na djelu je postupna promjena ekonomskog smjera koja kulminira privrednom reformom sredinom desetljeća. Reformom se namjeravalo osloboditi poduzeća tereta centralnog ekonomskog plana, kao i reducirati federalne ovlasti u oblasti proizvodnje. Teret planskih ograničenja zamijenjen je tržišnim natjecanjem između samih poduzeća, kao i njihovim izlaganjem izravnim pritiscima svjetskog tržišta uslijed paralelne liberalizacije vanjske trgovine. Veća sloboda poduzeća u raspolaganju viškom dohotka vodila je kapitalno-intenzivnim investicijama što znači da su, u zaoštrenoj konkurenciji, ona radije podizala vlastitu produktivnost na štetu zapošljavanja. Tu dolazimo do srži problema: od implementacije privredne reforme stalno se produžavalo vrijeme potrebno za pronalazak posla. Woodward navodi da je 1965., dakle u godini početka reforme, tek 16.6 posto nezaposlenih tražilo posao duže od godinu dana dok je dvadeset godina kasnije više od polovine ljudi na zavodima za zapošljavanje u potrazi za poslom provodilo dulje od dvije godine. Nezaposlenost mlađih od dvadeset i pet godina, koji nisu mogli pronaći prvi posao, postala je akutna (napustimo bar načas suhi svijet statistike i okrenimo se umjetnosti: Džimi Barka, vagabund kojeg je osmislio Žika Pavlović, a maestralno odigrao Dragan Nikolić, utjelovljenje je tog društvenog viška koji, u nemogućnosti da nađe svoje mjesto, srlja u propast povlačeći druge za sobom). Statistički pokazatelji bili su zabrinjavajući, a situacija na terenu još i gora. Stopa nezaposlenosti ponekad se znala i smanjiti budući da su se mnogi beznadnici odjavili sa zavoda premda nisu pronašli posao. To će pokušati učiniti u inozemstvu.

Geografija iseljavanja

Na ovako malo mjesta mogu se ocrtati tek glavne tendencije migracija jugoslavenskog stanovništva u potrazi za poslom. Prije početka, treba naglasiti nešto što sam dosad u tekstu zanemarivao: ogromne razlike u razvijenosti republika i pokrajina te s njom pozitivno koreliranu disproporciju između udjela pojedine republike u ukupnom broju stanovnika i ukupnom broju zaposlenih. Najrazvijeniji dijelovi Jugoslavije – Slovenija, Hrvatska i Vojvodina –  imali su veći udio u ukupnom broju zaposlenih nego što im je bio udio u ukupnom broju stanovnika, za razliku od svih drugih republika. Pokušat ću na temelju studije Porijeklo i struktura radnika iz Jugoslavije u SR Njemačkoj koju je obavio Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu nabaciti kratke odgovore na sljedeća pitanja: koja su bila žarišta migracije?; koji su bili motivi migranata za odlazak?; koje su bile njihove kvalifikacije i što su radili u Njemačkoj?; i, konačno, što je država dobivala, a što očekivala od njihovog boravka u inozemstvu?

Republike koje su imale relativno velik udio u broju zaposlenih u Jugoslaviji istodobno su imale i najveći udio u broju migranata na radu u Njemačkoj. Jedan od mnogih faktora koji su pridonijeli takvoj, ipak, protuintuitivnoj situaciji jest da je nezaposlenost čak i u dijelovima tih republika bila velika, ali i da je njihovo stanovništvo u Njemačkoj imalo rodbinsko-poznaničku mrežu uspostavljenu prije rata koja im je služila kao materijalna i logistička potpora te omogućavala i ohrabrivala integraciju. Kad se promatra broj migranata po općinama njihov najveći broj na razini Jugoslavije bilježila su dva područja. Prvo, to su bile općine u gospodarski slabo razvijenom planinskom i krškom području Dalmatinske zagore (s Imotskom krajinom), jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine. Drugo, to su također bile općine u Panonskoj nizini, zatim u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj, Bačkoj i sjeveroistočnoj Sloveniji. To je u  prostornom pogledu bilo područje najveće migracije u Zapadnu Njemačku u razdoblju između 1965. i 1968. godine (na koje se odnosi rad Instituta za geografiju), ali apsolutni broj migranata po općinama nije bio velik kao u prvom migrantskom području.

Razlog za odlazak na rad u inozemstvo u prvom području bio je višak radne snage: splet velikog prirodnog prirasta, agrarne prenaseljenosti i izrazite nerazvijenosti sekundarnih i tercijarnih djelatnosti. No, pored tog razloga, zasigurno nisu zanemarivi ni motivi migranata poput mogućnosti znatno veće zarade u inozemstvu. Žene iz ovog područja činile su vrlo mali udio u ukupnom broju zaposlenih u inozemstvu; one su u pravilu ostajale kod kuće. U drugom području, većinski poljoprivrednom, udio žena u promatranom razdoblju bio je, naprotiv, iznad polovine ukupnog broja onih koji su otišli. Razloga za to je puno: u domaćinstvima koja su imala malo obradivih površina, ili uopće nisu imala zemlje, i u kojima je bračni partner bio zaposlen u Jugoslaviji, ženi je bilo relativno lako privremeno otići na rad u inozemstvo te spremanjem novca sa strane tijekom nekoliko godina rada u inozemstvu poboljšati stanje domaćinstva. Suprug je izbjegavao odlazak u inozemstvo jer u tom slučaju ne bi mogao računati na ponovno zaposlenje u zemlji. Iz domaćinstava koja su imala više zemlje, supruga je odlazila zbog toga što je njezin partner bio potrebniji za obavljanje težih radova na poljoprivrednom imanju. Međutim, budući da prihod od rada u tadašnjim uvjetima poljoprivredne proizvodnje najčešće nije bio dovoljan za ono što bismo uvjetno mogli nazvati pristojnim životom, žena je odlazila u inozemstvu i vraćala se da bi tako u domaćinstvo donijela dopunski prihod.

Opće je mjesto da su gastarbajteri pretežno bili nekvalificirani i priučeni radnici koji su zauzimali slabo plaćena mjesta što ih je njemačko domaće stanovništvo nerado prihvaćalo. Pri ispunjavanju prijava za zaposlenje naši su radnici proizvoljno unosili zanimanje i pri tome često nisu unosili ono kojim su se dotad bavili, već ono kojim su se namjeravali baviti u Njemačkoj. Mnogi su svoje dotadašnje zanimanje navodili potpuno općenito (npr. radnik). Metalurgija, metalna industrija i, naravno, građevinarstvo (mitsko mjesto iz jugoslavenskog imaginarija – bauštela!) bile su osnovne grane njihovih djelatnosti. Njihove su se djelatnosti u novoj zemlji, s obzirom na dostupna radna mjesta u Njemačkoj, znatno razlikovala od djelatnosti ostalih stranih radnika: od ukupnog broja gastarbajtera bitno je manji broj jugoslavenskih radnika u odnosu na ostatak stranih radnika bio zaposlen u uslužnim djelatnostima, rudarstvu i energetici, poljoprivredi i šumarstvu, nešto manji broj u prerađivačkoj industriji, ali je zato, kad je građevinarstvo u pitanju, njihov udio bio dvostruko veći.

Koliko god njihovi životni i radni uvjeti u Njemačkoj bili nezavidni, plaća koju su tamo dobivali bila je otprilike tri i pol puta veća od plaće njihovih jugoslavenskih kolega. Taj je rad dominantno bio "privremen" te su se migranti u pravilu vraćali kući s novcem koji se trošio po određenim uzusima. Jedan od najjačih među njima bio je popravak i dogradnja stare kuće ili izgradnja nove. Najprije su se kuće izgrađivale u mjestu stalnog boravaka, a kasnije – barem u slučaju Dalmatinske zagore – i u primorskim mjestima ili gradskim centrima u unutrašnjosti, osobito na periferiji Zagreba.

Sa svoje strane, jugoslavenska je država s posebnim interesom gledala gdje se i kako troše gastarbajterske devize. Iz podataka o kretanju broja radnika, njihovih zarada i doznaka u domaće banke donesen je zaključak, naznačen i u spomenutoj studiji Instituta za geografiju, da se relativno malen postotak zarade slao domaćim bankama. Radnici iz drugih zemalja općenito su veći udio zarade od rada u Njemačkoj slali preko banaka svojih zemalja. Gastarbajteri bi, kako su primijetili autori studije, slali još i manje u jugoslavenske banke kada na to ne bi bili prinuđeni zakonskim propisima prema kojima se, primjerice, automobil mogao kući uvesti uplatom samo preko neke banke u Jugoslaviji. Dakle, država je imala velika očekivanja od gastarbajtera. No, njezin odnos prema njima nije bio pasivan; prepoznajući koristi od samonikle, žilave prakse odlaska ljudi na privremeni rad u inozemstvo, država je pokušala jasno razumjeti postojeći proces te ga, uspostavljanjem službi za posredovanje u zapošljavanju viška radne snage u inozemstvu, bilateralnim međudržavnim ugovorima i izgradnjom pripadajuće infrastrukture proširiti i staviti u službu ekonomskog i društvenog razvitka nerazvijenih krajeva. Na jedan historijski kontingentan, čudan i neponovljiv način, nastojala je ukrotiti varijablu nezaposlenosti i njome ovladati.

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat s namjerom da potaknemo širu, dugotrajniju i obuhvatniju raspravu o temi migracije i različitih aspekata tog slojevitog i višeznačnog sklopa koji određuje našu prošlost, našu sadašnjost, našu budućnost.  

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 09.01.2017

VEZANE VIJESTI

Izvrnuta Europa

Piše: Mario Kikaš
Migracije povezane s radom dale su Europi novi emancipatorni potencijal istovremeno stvorivši mjesto razvoja reakcionarnih političkih snaga koje se hrane kontradikcijama rada i migracija.

Migranti, gastarbajteri, proleteri

Piše: Stipe Ćurković
Na vrhuncu zapadnoevropske države blagostanja gastarbajter nije bio samo radnik uvezen zbog nedostatka domaće radne snage, nego je označavao i povratak radikalno proletariziranog radnika.

Gastarbajterska mapa Beča

Piše: Mislav Marjanović
Povodom pedesete godišnjice potpisivanja ugovora o najamnom radu između Jugoslavije i Austrije, rekonstruirali smo načine na koje Beč oblikuje prva generacija gastarbajtera.