Na periferiji znanja | kulturpunkt

Na periferiji znanja

Dominacijom lijevo-liberalnih, libertarijanskih i klerikalno-konzervativnih struja u raspravi o reformi obrazovanja, zanemaruje se interkulturalnost i potrebe marginaliziranih zajednica.

Piše: Martina Domladovac

FOTO: Feministički filozofski / Facebook

Ministarstvo obrazovanja upravo je objavilo javni natječaj za novog voditelja i članove Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme. Istovremeno, Inicijativa za feministički filozofski organizirala je dvije tribine na temu Obrazovanje i reprodukcija nejednakosti kojima se problematičnost našeg obrazovnog sustava željelo sagledati iz inače marginalizirane marksističko-feminističke te interkulturalne/postkolonijalne perspektive. Inicijativa za feministički filozofski nastala je iz potrebe da se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirano i kritički pristupi feminističkim temama i problemima, te je počela sustavno organizirati tribine na kojima se iz feminističke perspektive govori o temama iz područja humanističkih i društvenih znanosti. 

Kao razlog organizacije ove tribine, navodi se postojanje javnog konsenzusa oko toga da naš obrazovni sustav nije adekvatan i potrebno ga je osuvremeniti, no kad se raspravlja o njegovoj reformi najčešće dominiraju lijevo-liberalne i libertarijanske ideološke pozicije i njima sukladna argumentacija i ciljevi obrazovanja. Ovo je u svojem izlaganju Materijalistički pogled na reforme obrazovanja i libertarijanske napade na školstvo argumentirala Katarina Peović Vuković, usporedivši reformu pripremljenu pod vodstvom Borisa Jokića s libertarijanskim obrazovnim strategijama čiji je vodeći hrvatski zagovornik poduzetnik Nenad Bakić. I dok lijevo-liberalna ideološka struja potrebu za reformiranjem obrazovanja vidi u potrebama tržišta i većoj stopi zapošljivosti te se modernizacijom kurikuluma nada postići socijalni i ekonomski standard Zapada, libertarijanska struja pod krinkom zalaganja za "STEM-revoluciju" zagovara prodor krupnog kapitala i klijentelizma u obrazovanje. 

Libertarijansko pozivanje na reformu obrazovanja u pravilu prati i pozivanje na "bolne rezove" odnosno otpuštanje nastavnog osoblja (koje u hrvatskoj većinom čine žene) i veću fleksibilizaciju rada. U svrhu legitimacije otpuštanja, ističe Peović Vuković, manipulira se statistikom i dokazuje kako je zbog smanjenja broja učenika nužno smanjivati i broj nastavnika. Pritom se, naravno, zanemaruje da bi to značilo potpuno gašenje škola u nekim ruralnim sredinama ili na otocima u kojima je zbog nedostatka druge infrastrukture život već ionako otežan. 

Osim zagovaranja STEM revolucije, libertarijanska struja inzistira na obrazovanju prema potrebama tržišta, pa se tako nerijetko može čuti kako Hrvatska ima previše visoko obrazovanih građana, dok na tržištu rada vlada nestašica obrtničkih zanimanja. Povećane potrebe za određenom radnom snagom na tržištu javljaju se u valovima, a kad više nisu potrebni ili kad njihov rad postane automatiziran, lako zamjenjivi i slabo plaćeni radnici, bez drugih znanja i vještina, prepušteni su sami sebi. Zagovaranje obrazovanja za tržište hrvatske radnike prvenstveno kvalificira za poslove koje stanovnici Zapadnih zemalja ne žele raditi, te ih gura na periferiju globalne radne snage. 

Zagovaranje nužnosti hitne i bezuvjetne reforme obrazovanja također se opravdava lošim rezultatima znanja prema Međunarodnoj procjeni znanja i vještina učenika (PISA), no Peović Vuković naglašava kako se ti podaci također ne tumače unutar šireg konteksta. Kaže kako je vidljiva povezanost pada uspješnosti na ispitima s gospodarskom krizom kada drastično pada i ulaganje u obrazovanje. Također, u usporedbi s ostalim zemljama periferije s kojima dijeli slične plaće i stupanj ulaganja u obrazovanje, Hrvatska stoji vrlo dobro. Treba naglasiti i kako hrvatski sustav obrazovanja još uvijek omogućava vertikalnu klasnu mobilnost, za razliku od zemalja kao što je Njemačka, s obrazovanjem usmjerenim na vještine umjesto na znanje. 

Ne treba zaboraviti ni klerikalno-konzervativnu struju koju u Hrvatskoj predvodi Vladimir Paar. Osim zagovaranja konzervativnog obrazovanja i kurikuluma koji se naziva tradicijom, te pozivanja na dobro promišljanje treba li nam uopće reforma, ova struja također se protivi tehnologiji. Ilustrativni primjer takvog stava vidljiv je u Paarovom navođenju kritika Cjelovitoj kurikularnoj reformi u kojoj kaže kako "Cjelovita kurikularna reforma ignorira upozorenja iz najrazvijenijih zemalja (pa i iz same Silicijske doline), da pretjerano korištenje digitalnih medija u obrazovanju smanjuje učinkovitost učenja i ugrožava mogućim smanjenjem inteligencije i opasnošću od "digitalne demencije", te kako je "Cjelovita kurikularna reforma u suprotnosti sa suvremenom znanstvenim spoznajama neuroznanosti o kognitivnom razvoju pri odrastanju". Konzervativna struja ima podršku i dijela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čije je Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo nedavno izrazilo protivljenje ratifikaciji Istanbulske konvencije, odnosno Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, pozivajući se na nešto što nazivaju "rodnom ideologijom".

Raspravi oko toga što obrazovna reforma treba sadržavati i u kojem se smjeru treba kretati najviše su pridonijela izlaganja Ane Bauer, koja je iznijela perspektivu interkulturnog obrazovanja, Ane Ćuće koja je pričala o obrazovanju marginaliziranih skupina na primjeru djece tražitelja azila, te Ljatifa Demira koji je u izlaganju Uloga Romkinja u neformalnom prenošenju znanja, između ostalog pričao i o problemima s kojima se u obrazovnom sustavu susreću Romi. Nastava na jeziku koji ne razumiju, teški životni uvjeti, dvostruka diskriminacija i kurikulum koji ignorira njihovo postojanje samo su neki od uzroka zbog kojih mladi iz romske zajednice u prosjeku napuštaju obrazovanje oko dvanaeste godine života. Demir navodi kako samo 23 posto Romkinja i 24 posto Roma u Europi godišnje završi osnovno obrazovanje. U jednako teškom položaju su djeca izbjeglice i tražitelji azila čiji specifični problemi, daleko od očiju javnosti, nisu prioritet obrazovnog sustava. 

Ćuća i Demir jednako su naglasili važnost civilnih udruga i samoorganizacije zajednice za poboljšanje životnih uvjeta marginaliziranih skupina, no ključno je da takvoj organizaciji "od dolje" pomogne i država. Na tom tragu trebalo bi graditi i obrazovni sustav - putem inkluzije i zajedništva i prema potrebama svih zajednica. Toga se u svom izlaganju osobito dotakla Bauer, spomenuvši interkulturno obrazovanje koje se temelji, i upravo različitosti ističe kao najveće vrijednosti. Pritom nije poanta "druge" i "drugačije" samo spomenuti, ili dati da sudjeluju u raspravi, već omogućiti da na jednak način te rasprave vode. Ipak, u trenutnim odnosima moći i utjecaju na kreiranje javnih politika u Hrvatskoj, ovakvo promišljanje obrazovanja daleko je od javnih rasprava, a još dalje od njegove implementacije.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 18.01.2018

VEZANE VIJESTI

Društvena pravda je središte interkulturnog obrazovanja

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Priručnik "za nastavnike i druge znatiželjnike" autorica Marije Bartulović i Barbare Kušević otvorio je novo poglavlje sveobuhvatnog obrazovanja za budućnost.

Glasina koja spontano kruži

Piše: Matija Mrakovčić
Unatoč zabrinjavajućim podacima o neintegriranosti vukovarske zajednice, novoosnovana Interkulturna škola nema stvarnu podršku ni hrvatske većine niti srpske manjine.

Bez ikakvih kriterija

Piše: Matija Mrakovčić
Godinama nakon donošenja Strategije obrazovanja i Zakona o kvalifikacijskom okviru, još uvijek se ne priznaju i ne vrednuju znanja stečena neformalnim učenjem.