Na rubu pretvaranja umjetnosti u propagandu | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Na rubu pretvaranja umjetnosti u propagandu

Pulski je A-fest (anti-, arhitektonski-, aktivistički festival) ponudio presjek sagledavanja društvenopolitičkog aspekta arhitekture na primjerima suvremenih i povijesnih fenomena.

Piše: Iva Milaković

FOTO: Emil Jurcan

Arhitektura u odnosu na druge umjetničke prakse ima izraženiju i opipljiviju javnu komponentu; dok je druge umjetničke prakse moguće, u određenoj mjeri, previdjeti unutar granica svakodnevne rutine, arhitektura je imanentna forma koja nas okružuje te fizički determinira naše kretanje urbanim sredinama, kao i prostore našeg boravka. Arhitektura ujedno definira identitet urbanih sredina; iz struktura koje čine tkivo grada moguće je iščitati povijesne, kulturološke i geopolitičke čimbenike koji su ostavili utjecaj na određenom lokalitetu. Može li, čak štoviše, treba li arhitektura osim estetskog odraza društvenih previranja biti i aktivni društveni čimbenik? Imaju li arhitektonske prakse zbog svog  utjecaja na javni prostor određenu etičku odgovornost?

Ovogodišnje, ujedno i prvo izdanje A-festa, u organizaciji Društva arhitekata Istre – Società architetti dell’Istria (DAI-SAI) i europske platforme Future Architecture, pozabavilo se upravo tim pitanjima. Navedenoj problematici pristupio je iz različitih perspektiva, otvarajući niz aktualnih pitanja i tematika, pritom zahvativši  generalno pitanje društvene odgovornosti, ali i problematike angažiranih umjetničkih praksi u širem smislu. Koncipiran kroz hibridnu međunarodnu radionicu u prostorima MMC Luka, stručno vodstvo kroz izložbu kustoskog kolektiva BLOK, javna predavanja Leopolda Lamberta i Tamare Bjažić Klarin, te predstavljanje novoosnovane biblioteke Dobrolet za kritičku teoriju arhitekture, festival je objedinjen pod punim imenom A-festival: Izdavaštvo - akcija (Publishing acts). A kao anti festival, arhitektonski festival, aktivistički festival.

Otvorio ga je arhitekt i publicist Leopold Lambert javnim predavanjem na temu Arhitektura i kolonijalizam u kojem je razradio tezu o (zlo)upotrebi arhitekture kao političkog oružja. Dok svaku umjetničku formu politika može upotrijebiti kao propagandni medij, arhitektura u tom kontekstu ima puno agresivniju i konkretniju komponentu doslovne fizičke kontrole i segregacije - počevši od primjera rudimentalne arhitektonske forme, zida, kojom imaginarne linije razdvajanja postaju stvarne i nepremostive prepreke u fizičkom svijetu, do kompleksnijih primjera proizašlih iz različitih političkih sustava pomoću kojih je Lambert ilustrirao svoju tezu. On inzistira na postkolonijalizmu, ne kao na povijesnom razdoblju u vidu stila okarakteriziranog setom estetskih simbola, već kao kompleksnoj dimenziji organizacije i segregacije, prostoru kontrole i manipulacije: naveo je suvremene primjere poput kampova sagrađenih za izbjeglice i migrante iz Calaisa te društvenu i rasnu segregaciju utisnutu u pariška predgrađa.

Dok je Lambert usredotočen na arhitekturu i fenomen njezine globalne, transnacionalne upotrebe kao političkog oružja, kustoski kolektiv BLOK iscrpnim i detaljnim istraživanjem te izložbom Problem umjetnosti kolektiva: Slučaj Zemlja predstavio je organizirano djelovanje slikara, kipara i arhitekata koji su problematizirali pitanje kolektivne umjetnosti i zagovarali lijeve političke ideje u periodu od 1929. do 1935. Posebna pažnja posvećena je aspektima povijesnog i geopolitičkog konteksta u kojima je udruženje nastalo, ključnima za razumijevanje njegovih specifičnosti i angažirane društvene uloge, kao i na prvi pogled nevidljivih veza s komunističkom partijom koja je u tom periodu djelovala u ilegali. Riječ je o međuratnom periodu kraljevine Jugoslavije pod diktaturom dinastije Karađorđevića, periodu gospodarske krize, zabrane radničkog organiziranja i progresivnog političkog djelovanja. U takvom okruženju umjetnost je bila jedan od rijetkih mogućih, zakrabuljenih oblika političke propagande i organizacije.

I sam ustroj Zemlje imao je određene odlike političke organizacije sa striktnim procedurama: osim manifesta koji ih je ideološki okupljao, vodili su se zapisnici i podnosili referati, a zabranom radničkog organiziranja udruženje je kroz kulturno djelovanje djelomično preuzelo ulogu svojevrsnog sindikata. Umjetnike i članove udruženja pratila je policija te su u ozračju zabrana konstantno morali tražiti nove termine i načine širenja svojih ideja. U tom kontekstu je nastao i izraz "četvrti stalež" kojim su se zemljaši referirali na proletarijat, jedan od ključnih pojmova branjene ideologije. Bili su u sukobu s HDLU-om kao krovnom organizacijom, s umjetničkim autoritetima poput Ivana Meštrovića, kritizirao ih je i Krleža u kontekstu sukoba na književnoj ljevici. Sam Krsto Hegedušić, slikar, jedan od osnivača i idejnih začetnika Zemlje, bio je više puta hapšen pod optužbom "neprijateljskih poriva protiv države" te su tokom njegovih boravaka u zatvoru nastali i neki od njegovih radova, uključujući Uzničke crteže. Zemljaši su se kroz svoje djelovanje obraćali prvenstveno radnicima i seljacima – proletarijatu, a karakterističnost njihovih radova, osim tematiziranja siromaštva i kritiziranja crkve i feudalaca, bila je laka i poželjna umnoživost te distribucija reprodukcija.

Važnu ulogu arhitekata u djelovanju Zemlje moguće je kontekstualizirati kroz tadašnji međuodnos urbane i ruralne sredine: zbog sve gorih uvjeta preživljavanja na selu, lihvarskih feudalnih odnosa i previsokih nameta, brojno seosko stanovništvo iseljavalo se u grad kako bi radilo kao najamna radna snaga. Naglim priljevom stanovništa, u neadekvatinim uvjetima na marginama grada počeli su nicati radnički slumovi - tridesetih godina, kada gospodarska kriza u Jugoslaviji dosiže svoj vrhunac, gotovo četvrtina Zagrepčana živi u nehumanim uvjetima, bez osnovne infrastrukture, izloženi poplavama i zarazama. Ulogu arhitekata u datoj situaciji, ne samo unutar grupe Zemlja već i u širem kontekstu tog razdoblja, pojasnila je Tamara Bjažić Klarin predavanjem Društveni angažman u arhitekturi 30-ih. Zagrebačka arhitektonska scena, naizgled stilski ujedinjena, razilazi se u ideološkim shvaćanjima nove gradnje: dok dio, po uzoru na SSSR i Weimarsku republiku, u arhitekturi vidi moguće sredstvo izgradnje novih društvenih odnosa, ostali novu gradnju doživljavaju tek kao formalni stil. Ernest Weismann, mladi arhitekt i humanist, osniva Radnu grupu Zagreb radi pripreme materijala za VI kongres CIAM-a na temu funkcionalnih gradova. Upravo će Radna grupa Zagreb predstaviti svoju poraznu analizu zagrebačkih stambenih uvjeta na četvrtoj izložbi grupe Zemlja izazvavši kontroverze eksplicitnim prikazom teških životnih uvjeta na periferiji. Mnogi članovi grupe snosili su posljedice jer je vlast izložbu okarakterizirala kao komunističku propagandu, te naredne godine i zabranila djelovanje grupe Zemlja.

Zadnji dan A-festivala bio je rezerviran za premijerno predstavljanje novoosnovane biblioteke za teoriju arhitekture, nastale u suradnji Društva arhitekata Istre, Filozofskog fakulteta Rijeka te izdavačke kuće Sandorf iz Zagreba. Biblioteka Dobrolet – prostor arhitektonske kritike, čiji su urednici arhitekt Emil Jurcan i povjesničar i teoretičar Luka Skansi, ujedno se predstavila u galeriji Cvajner i svojim prvim izdanjem, Poglavljem o arhitekturi Györgya Lukácsa, mađarskog marksističkog filozofa. Osim Jurcana i Skansija, o izdanju je govorila i gošća urednica, germanistica i kroatistica Ivana Perica. Riječ je o hrvatskom prijevodu gotovo zaboravljenog poglavlja iz Lukácsovog kapitalnog djela Estetika koje je doživjelo samo jedno izdanje, jer je uslijed kraćenja iz narednih izdanja izostavljeno. 

Urednici smatraju kako je Poglavlje o arhitekturi djelo u kojem filozofija najviše zadire u bit arhitekture; Lukács arhitekturu smatra "svjetotvornom", jedinom umjetnošću koja ima snagu izraziti bitak određenog društva, koja je imanentno javna i kolektivna stvar. Ujedno joj to i zamjera kao slabost, jer smatra da je zbog svoje uske vezanosti uz društvo, epohu i sistem  po prirodi afirmativna, bez mogućnosti da se izrazi negativno ili kritički prema kontekstu u kojem je nastala.Kao ilustrativan primjer slaganja s Lukácsom, urednici su naveli intelektualnu krizu arhitekture 70-ih, arhitekture shvaćene i reducirane na tržište nekretnina, koja, smatraju, najbolje odražava društveni bitak epohe te posljedično nezadovoljstvo sistemom koje se razvija kod struke. Jaz je to koji se, smatraju, ne može razriješiti na estetskom planu već samo angažiranom praksom.

Presjek kroz društveno politički aspekt arhitekture na primjerima interpretacije suvremenih i povijesnih fenomena koji je ponudio A-fest, kao i povlačenje paralela s aktualnom situacijom na području suvremenih umjetničkih praksi u odnosu na ekonomsko političku situaciju, svakako je zanimljiv te otvara dodatna pitanja za promišljanje i analizu. Također, nudi zanimljivu moguću perspektivu interdisciplinarnog sagledavanja varijacija nekih svevremenih etičkih problematika umjetničkih praksi kroz različite povijesne i geopolitičke kontekste. Mišljenja sam, međutim, da svakom fenomenu treba pristupiti kritički i sagledavati ga u datom kontekstu. Primjerice, likovna umjetnost grupe Zemlja, u službi političkog propagandnog materijala, u okolnostima političke opresije u kojima nastaje i razvija se ima razumljiv i revolucionaran kontekst; u današnjim okolnostima podrediti na isti način umjetnički rad političkoj ideologiji nastaloj u kontekstu prijelaza pretprošlog stoljeća djeluje kao banalizirajući faktor i ne može imati ni približno istu revolucionarnu snagu. 

Zbog definiranja i stalnog naglašavanja kapitalizma kao samorazumljivog uzročnika svih društveno političkih problema od perioda kraljevine Jugoslavije do danas, te impliciranja marksističke propagande kao jedinog oblika aktivizma unutar umjetničkih praksi, spomenuti primjeri aktivističkih praksi iz povijesti nisu promatrani kao ishodište za promišljanje mogućih oblika aktivizma već kao ideal koji je relevantan i aktualan. Tijekom zaključne rasprave nismo svjedočili pluralizmu razmišljanja, nisamo čuli diskusiju, samokritiku - činilo se kao da svi izlagači i sudionici nastupaju iz identične ideološke pozicije koja se ne dovodi u pitanje i smatra se samorazumljivom i nepogrešivo etički ispravnom. 

Krizu arhitekture, kao i drugih suvremenih umjetničkih praksi, izuzevši pojedine larplurlastičke forme van suvremenih tendencija, smatram više konstantom nego izvanrednim stanjem; stalna samokritička refleksija, propitivanje vlastite uloge u datom društvenom kontekstu, kao i konteksta samog, ono je što umjetničku praksu čini suvremenom i relevantnom, što generira nove kritičke perspektive i misli. U tom smislu, umjetničkoj praksi kao kritičkoj platformi za promišljanje i promicanje ideja nisu potrebne etikete definiranih ideologija da bi bila angažirana, štoviše, u krajnjem ju ishodu mogu limitirati i pretvoriti u propagandni medij. No, u svakom slučaju, A-fest je otvorio bitnu i bogatu teorijsko kritičku cjelinu koja svakako zaslužuje još pažnje, te se s pozitivnim očekivanjima možemo nadati sljedećem izdanju festivala.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 14.06.2017

VEZANE VIJESTI

Iz bolje povijesti stambene gradnje

Izložba Kod kuće u Ljubljani predstavlja studiju tamošnjih stambenih prilika kroz 20. stoljeće, a održava se u sklopu [BLOK]-ovog programa Umjetnici za kvart.

Arhitekt kao društveno-politički akter

Nastavlja se DAZ-ov program urbanizam.zg, ovoga puta o javnom prostoru i njegovom odnosu spram politike i novca, uz goste Emila Jurcana, Dragana Žuvelu te Darija Crnogaću i Marka Chiabova.

Ponovno iščitavanje prostora grada

Projekt 'Otvoreni grad' motiviran je stagnacijom, degradacijom i sve većom privatizacijom javnog prostora te nemogućnosti formalnog sudjelovanja u kvalitativnim promjenama istog.