Naličje nagrada | kulturpunkt

Naličje nagrada

Odluka Kazališnog vijeća Zagrebačkog kazališta mladih da podrži glumca Danijela Ljuboju za novog ravnatelja korak je prema normalizaciji odnosa unutar te kazališne kuće.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Zagrebačko kazalište mladih / Facebook

Čitav mandat Snježane Abramović Milković na mjestu ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih kao da je obilježen raskorakom između onog površinskog, vidljivog i mjerljivog te onog zakulisnog. U tom smislu, dva su najvažnija refrena pratila njezin dosadašnji rad: prvi o iznimnoj posjećenosti predstava – kako u smislu ukupnog broja gledatelja koji su prošli kroz ZKM, tako i visoke prosječne "popunjenosti" svake izvedbe – i njihovoj nagrađivanosti te drugi o narušenim unutarnjim odnosima i političkim trgovinama.

Podsjetimo, Abramovićin je dolazak na mjesto ravnateljice bio sporan prije nego što je službeno postojao i kao teoretska mogućnost. Tako je dio medija još prije raspisivanja natječaja pisao o Abramović Milković kao osobi kojoj je kao Bandićevoj kandidatkinji na prethodnim lokalnim izborima to mjesto "namijenjeno". Tim sumnjama težinu je dala fantastična slučajnost da je ZKM-ovo Kazališno vijeće svega par dana prije raspisivanja promijenilo uvjete na način da kandidat za ravnatelja više nije morao posjedovati diplomu humanističkog ili umjetničkog studija – čime je uklonjena formalna prepreka upravo za Abramovićinu prijavu.

Takav problematičan, sumnjom u političke aranžmane obilježen izbor bio je praćen i negodovanjem, kako navodi sama Abramović Milković, zbog činjenice da dolazi s plesne, a ne u užem smislu kazališne scene. Sve navedeno činilo je okvir unutar kojeg su se ispod površinskog funkcioniranja Kazališta uspostavljali ravnateljičini odnosi unutar kuće, a osobito se to odnosi na ansambl kao njenu nosivu skupinu.

Razmimoilaženja u kući došla su do izražaja nakon vjerojatno najproblematičnijeg događaja za vrijeme Abramovićina mandata – samovoljnog "oduzimanja" Zagrebačkog plesnog centra Institutu za ples i pokret i njegovog pripajanja ZKM-u. Takav je potez gradskih vlasti velik dio plesne scene ocijenio kao dokidanje autonomije plesne umjetnosti, a tom je prigodom na stranu autonomnog ZPC-a – a time, implicitno, protiv Abramović – javno stao i ZKM-ov ansambl. Uslijedile su brojne kritike na račun Abramovićina postavljanja spram pitanja ZPC-a, čemu nije doprinijelo ni ZKM-ovo cenzuriranje javne podrške njenim kritičarima nakon jedne izvedbe u sklopu Tjedna suvremenog plesa.

S ovim je balastom, dakle, Abramović Milković ponovno pristupila natječaju za izbor ravnatelja Kazališta i – bar na razini odluke Kazališnog vijeća kao ključne instance – izgubila od jedinog protukandidata, člana glumačkog ansambla Danijela Ljuboje. Odluku o Ljubojinom izboru Vijeće je s četiri glasa naprema jedan donijelo na svojoj drugoj sjednici, održanoj 18. siječnja, tijekom koje su obavljeni i intervjui s kandidatima. Za Ljuboju su kao novi "vanjski" vijećnici glasali redatelj i koreograf Goran Sergej Pristaš i odvjetnik Boris Babić, kao i oba predstavnika ZKM-a, glumci Jasmin Telalović i Petar Leventić, dok je Abramović podržala samo predsjednica Vijeća Kostadinka Velkovska.

Da Telalovićevo i Leventićevo svrstavanje uz Ljuboju ukazuje na otuđenost dosadašnje ravnateljice od kičme Kazališta potvrđuje i uvid u zapisnik s navedene sjednice: u njemu stoji da su ZKM-ovi vijećnici "predočili pismo podrške kandidatu Ljuboji u kojem stoji da ga podržava 25 članova ansambla", što čini oko tri njegove četvrtine. U tom smislu, čini se da je Abramovićin vjerojatan odlazak ponajprije stvar nepovjerenja unutar kuće i narušenih odnosa koje pozitivni kvantitativni pokazatelji, predvidljivo fetišizirani u korporativnim medijima, naprosto ne mogu nadomjestiti.

Što se sâmih priloženih programa tiče, iscrpnije i fokusiranije djeluje onaj Abramovićin, što i ne čudi s obzirom na producentsko i ravnateljsko iskustvo koje u usporedbi s Ljubojom posjeduje. Na razini osnovnog sadržaja, međutim, oboje detektiraju slične probleme – iako s različitim naglascima. I Abramović Milković i Ljuboja tako ističu slabu diversificiranost ZKM-ovih prihoda kao prijetnju održivosti, prepoznajući u fondovima i programima Europske unije priliku da Kazalište pronađe druge financijske oslonce. Oboje također prepoznaju važnost zapošljavanja novog kreativnog, tehničkog, organizacijskog i drugog osoblja, uz uočljivu razliku u naglasku po pitanju mjesta kućnog dramaturga. Uzevši u obzir da je ZKM jedan od rijetkih primjera velikih kazališta bez osobe na toj funkciji, zapošljavanje dramaturga Ljuboja u svojem programu prepoznaje kao "jedan od temeljnih zadataka", dodajući tomu namjeru da formira svojevrsno programsko tijelo koje bi bilo sastavljeno od dramaturga, teatrologa i redatelja te bi s ravnateljem bilo "u funkciji programsko-umjetničkog ravnanja".

Središnji dio obaju prijedloga, dakako, čine repertoarni planovi, od kojih je detaljnije razrađen Abramovićin – u njemu se nalaze i kratki prikazi i pojašnjenja uvrštavanja pojedinih naslova, kao i raspis okvirnog programa po godinama. Logike dvaju planova funkcioniraju nešto drukčije: dok je kod Abramović Milković riječ o produkcijskim cjelinama uglavnom organiziranima prema građi ili "vrsti" kazališta, u Ljuboje je osnovna podjela tematska. Uz dva izdvojena programa, u Abramović tako imamo sljedeće cjeline: Istraživanje dramskog teksta, Autorsko i redateljsko kazalište te izvedbeno pismo, Kazalište za mlade, S druge strane iluzije – literatura u kazalištu, Film i radio na sceni / intermedijalnost u kazalištu. Ljuboja u osnovnim crtama zadržava podjelu na reinterpretacije klasika, interpretacije novih tekstova – dramskih i proznih – te "inovativne scenske prakse", ali najviše pažnje posvećuje podjeli na tematske blokove, koja proizlazi iz njegova zagovaranja kazališnog "suočavanja s globalnim političkim i društvenim pitanjima", kao i lokalnim problemima.

Ljubojin tematski princip potencijalno je zanimljiv jer od programskih linija tvori slobodne značenjske cjeline, naglašavajući podjednako i prostor čitanja između predstava. Te cjeline su, dakako, bliske tematskim interesima eurokulturnog sustava i u određenom smislu generičke – obuhvaćaju one izbjeglice i migracije, solidarnost i "kraj epohe" u smislu krize globalnog kapitalističkog sustava. Predloženi tekstovi navedeni su taksativno pa logiku izbora, za razliku od Abramovićina popisa, gdjegod možemo tek naslutiti, no uglavnom je riječ o ujednačenom popisu koji obuhvaća i antički kazališni kanon, i novije domaće autorice i autore (primjerice, Jasnu Jasnu Žmak), i noviju europsku dramu (poput Koltèsove Borbe crnca i pasa), ali i dramatizacije filmskih (Kaurismäkijeve Druge strane nade ili von Trierove Melankolije) i romanesknih (Kockara Dostojevskog ili tzv. Napuljske tetralogije Elene Ferrante, pogrešno navedene u programu kao "trilogija") predložaka, uz pohvalno posezanje za najnovijom građom.

Uočljiva razlika u odnosu na Abramovićin program je izdvojena programska linija Propustili ste, pogledajte koja donosi ponovna uprizorenja predstava koje Ljuboja prepoznaje kao one koje su posebno obilježile ZKM-ovo djelovanje. Da pitanje kontinuiteta tog djelovanja nije bilo nebitno Kazališnom vijeću pri vrednovanju kandidata pokazuje jedna opaska u zapisniku s "natječajne" sjednice u kojoj stoji da dio vijećnika zamjera Abramović što "repertoar više ne uključuje predstave ili autore koji su bitno obilježili kazalište u prethodnim ravnateljskim mandatima".

Riječ je o detalju koji je zanimljiv jer podcrtava dojam da je Abramović u ZKM-u ostala vanjska, nametnuta prisutnost koja je, unatoč učinku koji reklamira dio sklonih joj medija, djelovala otuđujuće na odnose unutar kuće. Da bi i pored nagrada i posjećenosti za dugoročan razvoj kazališta u njegovoj javnoj funkciji ključni mogli biti zdravi unutarnji odnosi, čini se, smatralo je i Kazališno vijeće koje u pojašnjenju u zapisniku navodi da je "utvrđena diskrepancija između javnog  vrednovanja kazališta i prijetnji razvoju uslijed činjenica da je otežana komunikacija između ravnateljice i ansambla". S druge strane, za Ljuboju se ističe kako je "pokazao da dubinski poznaje ZKM u svim njegovim segmentima, da ima pregled nad trenutnom situacijom u kazalištu i da zna što bi trebalo napraviti da se ZKM razvija prema svom punom potencijalu. Kao višegodišnji član Kazališnog vijeća stekao je dragocjeno iskustvo i uvid u sve elemente koje čine složeni mehanizam jedne kulturne institucije i predlagao razvojna i odgovorna rješenja. Kroz to razdoblje stekao je povjerenje mnogih zaposlenika ZKM-a što je najbolja moguća početna točka daljnje suradnje s kolegama."

Nedvojbeno je da je Ljubojin program obilježen otvorenim mjestima za koja je daleko od sigurnog u kojem će se smjeru rasplesti bude li uistinu i potvrđen za ravnatelja na sljedećoj sjednici Gradske skupštine. Na svakoj razini, od dovođenja novog ljudstva, preko obnove infrastrukture, do produkcijskih mogućnosti, prostor će njegovih mogućnosti po svoj prilici biti limitiran nizom momenata, poput postojeće zabrane novih zapošljavanja na razini Grada i mogućeg daljnjeg rezanja javnih sredstava za kazališta, ali i eventualnim političkim problemima zbog zamjene "Bandićeve" ravnateljice.

Za sada je, međutim, njegov izbor bar pokazao da se javno kazalište može voditi i nekim drugim mjerilima osim nagrada i posjećenosti, što je horizont na kojem se redovito zaustavlja korporativnomedijski interes za kulturne institucije. A da takav horizont može biti varljiv dobro pokazuje primjer vjerojatno najuspješnije predstave Abramovićinog mandata, Torbičinog Hinkemanna: tekst kritičarke Mile Pavićević uvjerljivo pokazuje da lice brojnih nagrada i posjećenih izvedbi prati i naličje otupljene političnosti i estetičke površnosti.

Kakve će se političke i estetičke pozicije pronaći u Ljubojinom ZKM-u teško je naslutiti zbog njegove uočljive javne šutljivosti. Kako ističe tportal, jedan od Abramovićinih glavnih medijskih podupiratelja, o Ljubojinim se stavovima ne može doznati gotovo ništa osim sudjelovanja u dvama kolektivnim istupima: potpisivanju "kulturnjačke" peticije za Hasanbegovićevu smjenu i istupanju iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika zbog propuštanja njegovog vodstva da osudi prijetnje upućene glumici Nini Violić zbog njene kritike tadašnjeg ministra. S druge strane, Abramović je javno vrlo rječita, ali ne i kada treba progovoriti o akutnim problemima u kazalištu pa se tako u "predizbornom" intervjuu za tportal izbjegava direktno osvrnuti na Hasanbegovićev i Đapićev dolazak u kazališna vijeća zagrebačkog i osječkog HNK-a. Iako sitna, jedna je to od razlika koja ipak daje razloga za oprezni optimizam spram Ljubojina izvjesnog stupanja na mjesto ravnatelja ZKM-a.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 03.02.2018

VEZANE VIJESTI

Neprijatelj je negdje drugdje

Piše: Mila Pavićević

Hinkemann redatelja Igora Vuka Torbica nastao je prema tekstu njemačkog dramatičara, pjesnika, aktivista i revolucionara Ernsta Tollera.

Čija je kuća u kojoj boravi ples?

Piše: Anamarija Žugić

Ferlinov Tartuffe suptilan je i razborit podsjetnik na tartifovski grabež kakav se događa u priči o autonomiji Zagrebačkoga plesnoga centra i zagrebačke plesne scene uopće.

Sustavno zanemarivanje plesa

Piše: Lujo Parežanin
Akcije plesne zajednice usmjerene su na zagovaranje transparentnog upravljanja Zagrebačkim plesnim centrom, kao i na opću promjenu kulturne politike i načina upravljanja javnim dobrima.