Napraviti nešto drugačije

O razvojnom putu udruge Kulturtreger i kluba Booksa kao nezaobilazne točke na karti zagrebačke nezavisne kulturne scene razgovaramo s Vanjom Bjelić Pavlović i Miljenkom Buljević. 

Razgovarale: Petra Novak i Janja Sesar

KP: Možete li nam opisati početke vašeg rada. Koja je bila motivacija i koncepcija pri osnivanju udruge Kulturtreger?

KT: S obzirom da je to bilo prije skoro 10 godina teško se točno sjetiti, ali najvažnija motivacija je bila vrlo jednostavna, napraviti nešto drugačije u životu, neku promjenu i sebi i drugima, ili barem pokušati nešto napraviti. U to je vrijeme Zagreb bio malo drugačiji nego danas, o knjigama se razgovaralo samo na programima u knjižnicama (ako ne računamo FAK) i bilo je jako malo javnih prostora s organiziranim programom, pogotovo dnevnim. Naša želja je bila otvoriti mjesto gdje će se ljudi upoznavati i razgovarati o književnosti na drugačiji način. Udruga i klub su otpočetka neraskidivo povezani.   

 

KP: Nedugo nakon osnivanja udruge otvarate književni klub Booksa. Kako je došlo do ideje o otvaranju kluba, koja je njegova koncepcija i kojim ste  prostorima bili inspirirani?

KT: Klub je bio i ostao ključni projekt udruge iako su u međuvremenu došli i neki drugi važni projekti. Prostori koji su nas inspirirani bili su razni book cafei u europskim gradovima, znači primarno komercijalni prostori koji su imali neki kulturni program. Na žalost, niti prije 10 godina niti danas Zagreb nije grad u kojem takav projekt može biti komercijalan. Osim toga, način na koji smo se odlučili baviti promocijom književnosti bio je interdisciplinaran i društveno angažiran, što nije baš u skladu s principima komercijalnog sektora. Iz tog smo se razloga odlučili za udrugu i jedan skroz drugačiji način poslovanja. Međutim, jedno vrijeme smo imali i "komercijalni" segment unutar kluba, knjižaru. "Komercijalni" stavljamo u navodnike jer je zatvorena prije skoro dvije godine bez da je ikad ostvarila svoju komercijalnu funkciju.

 

KP: Koja je bila vaša osobna motivacija za početak jednog takvog projekta i tko je sve bio u prvoj postavi Kulturtregera?

KT: Iskreno, sve tri smo dosta naglo i nepromišljeno ušle u ovaj projekt, bez nekog velikog planiranja i razmišljanja, ali to je možda i dobro, jer da je bilo drugačije Bookse vjerojatno ne bi bilo. U prvoj postavi je, osim nas dvije, bila naša prijateljica s faksa Maja Župan. Sve tri smo tad radile neke administrativne i prevoditeljske poslove koji nas nisu ispunjavali. Dakle, motivacija je bila raditi nešto što nas osobno ispunjava, a da to ima i neki širi značaj i smisao.

 

KP: Književni klub Booksa djeluje u gradskom prostoru. Opišite ukratko traženje i odabir lokacije? Kakvi su bili uvjeti najma tog prostora? 

KT: Dobivanje gradskog prostora na korištenje bilo je na neki način dio sreće koja nas je pratila u startanju Bookse. Iako je cijeli postupak dosta dugo trajao, nekih godinu dana smo razgovarali s raznim ljudima, prikupljali pisma preporuke od Ministarstva kulture i pojedinaca s književne scene, zapravo smo imale sreće da je tadašnja gradska uprava prepoznala projekt kao potencijalno dobar i koristan za grad i dali su nam ovaj prostor u Martićevoj. Međutim, on je bio u jako lošem stanju i trebalo je dosta u njega uložiti, što smo učinile vlastitim sredstvima. To je također bilo dosta nepromišljeno jer smo imale ugovor na samo godinu dana. Taj smo ugovor s Gradom iz godine u godinu obnavljali, a onda je 2007. prostor prešao u vlasništvo Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (sad AUDIO) s kojim smo potpisali ugovor na pet godina koji bismo krajem ove godine trebali produžiti. Trenutno se vodi javna rasprava o načinima i kriterijima za dodjelu državnih prostora i mi kao organizacija sudjelujemo u tim razgovorima. Objektivno, stanje po tom pitanju u gradu je dosta loše i Booksa je više izuzetak nego primjer dobre prakse koji bismo mogli istaknuti.   

 

KP: Promocija i popularizacija književnosti ključni je cilj vaše organizacije kojim se bavite kroz raznolike aktivnosti među kojima su javna događanja u književnom klubu Booksa. Koje biste programe javnih događanja izdvojili kao specifične Booksine programe, koji imaju najdulju tradiciju te su prepoznati od strane lokalne zajednice?

KT: Naš najdulji i naprepoznatljiviji program su razgovori, prije svega s piscima, a onda i s urednicima, izdavačima, novinarima, umjetnicima i drugim kulturnim radnicima. Cijela ideja kluba je ugostiti zanimljive ljude i od njih čuti što imaju za reći. Veliki naglasak stavljamo i na komunikaciju s publikom, odnosno omogućavanje publici da se uključi u razgovor pitanjima i komentarima. Uz ovaj program koji radimo tokom cijele godine, već osam godina organiziramo i Reviju malih književnosti na kojoj predstavljamo mlade, ali afirmirane književnike iz zemalja regije, one koji su uspjeli u svojim zemljama, a u Hrvatskoj se za njih ne zna. 

Pisce u zatvor 

KP: Osim programa, već dulji niz godina organizirate edukacije pisanja. Opišite ukratko razvoj tih programa, aktualne programe te feedback zajednice koja u tome sudjeluje.

KT: Od edukativnih programa svakako moramo izdvojiti Radionicu kreativnog pisanja koju otpočetka vodi Zoran Ferić i on to radi stvarno izvrsno. U prosjeku organiziramo jednu radionicu godišnje, ali su rezultati koje s njom ostvarujemo iznad svih očekivanja jer jako velik broj polaznika kroz godinu-dvije nakon radionice objavi vlastitu knjigu. Osim Ferićeve radionice trenutno imamo nekoliko Čitateljskih klubova za studente i odrasle, a prije par godina organizirali smo radionice govorništva za osnovnoškolce i srednjoškolce. Svi ovi edukativni programi razvili su se iz potrebe za neformalnim obrazovanjem u području književnosti, često po uzoru na anglosaksonske zemlje i njihove visokoškolske programe ili programe javnih knjižnica. Tako smo među prvima u Hrvatskoj uveli Čitateljske klubove kao kontinuirane edukativne aktivnosti.

 

KP: S obzirom da se prostor za kritičko pisanje o književnosti sve više smanjuje, Kulturtreger je osnovao neprofitni portal Booksa.hr koji je danas jedna od važnih referentnih točaka za književnu kritiku. Kako je došlo do osnivanja portala, kako se on razvijao i na koje poteškoće nailazi u svom razvoju? 

KT: Portal smo pokrenuli kad i sam klub, ali nam je prvih par godina služio samo za najave klupskih programa. U ovom obliku u kojem je sad funkcionira od 2007. godine. Portal se bavi temama iz područja književnosti, ali s velikim naglaskom na kontekst u kojem ta književnost nastaje, odnosno na povezanost književnosti i društva. Iz tog smo razloga započeli i s književnim kritikama kojima se trudimo pratiti ne samo domaću već i regionalnu produkciju. Što se poteškoća tiče, one su vezane isključivo uz financije, kako to obično bude. Što se suradnika tiče, tu nema nikakvih problema.  

Veče pečatiranja i poetiranja


KP: U prostoru kluba također predstavljate glazbene i vizualne umjetnike, uglavnom mlađe generacije. Predstavite nam ukratko te programe.

KT: Osim književnog programa, koji nam spada u "ozbiljnu" ladicu, klub ima i "zabavni" program. Nekad smo vrlo uspješno organizirali Pub kviz koji je okupljao velik broj mladih na večernjim druženjima petkom, a danas imamo Škrabicu koja predstavlja mlade glazbenike, mahom kantautore i kantautorice koji još traže put do svoje publike, iako su neki koji su gostovali u Škrabici već izgradili jako lijepu glazbenu karijeru. Do prije par godina smo imali i klupsku galeriju u sklopu koje smo predstavljali mlade neafirmirane vizualne umjetnike, ali smo je na neko vrijeme "zatvorili", no sad namjeravamo taj segment obnoviti izlaganjem materijala iz Centra za dokumentiranje nezavisne kulture

 

KP: Godine 2005. sudjelujete na Operaciji:grad – da li je to trenutak u kojem se aktivno počinjete uključivati u akcije i inicijative koje pridonose jačanju nezavisne kulturne scene, odnosno počinjete aktivno sudjelovati u zagovaračkim procesima za poboljšanje položaja nezavisne kulturne scene? Kako vidite razvoj i poziciju zagrebačke nezavisne kulture otkad djelujete na njoj? 

KT: Mogli bismo reći da je to bio prijelomni trenutak. Prve dvije godine rada posvetili smo organizaciji kluba, osmišljavanju programa, raspodjeli poslova i sličnim administrativnim pitanjima koja su nas priječila da sagledamo neku širu sliku i da se bavimo stvarima van kluba. Uključivanjem u Operaciju:grad počelo je naše aktivnije angažiranje na nezavisnoj sceni, prve suradnje i partnerski projekti, a nakon toga i uključivanje u zagovaračke procese. Možda smo i sami tek tad shvatili koliko smo dio te scene i koliko je ona naše prirodno okruženje. Danas smo kao organizacija uključeni u rad cijelog nezavisnog kulturnog sektora kao i u pregovore s lokalnim i državnim institucijama po pitanju kulturnih politika, medijskih politika i politika vezanih uz mlade. 

Situacija u kojoj se nalazi nezavisna kultura u Zagrebu u posljednjih se par godina sustavno pogoršava kad su u pitanju financijska sredstva. Zato je sad puno teže govoriti o razvoju zagrebačke nezavisne kulture upravo zbog toga što je on na lokalnoj razini gotovo zaustavljen. Jedini napredak i iskorak u tom smislu dogodio se osnivanjem POGONA koji je opet u lošijem položaju u odnosu na druge gradske institucije u kulturi. Istovremeno i usprkos ovoj situaciji dobar dio aktera nezavisne scene uspijeva kontinuirano ostvarivati izvrsne rezultate ne samo na lokalnoj već i na nacionalnoj i međunarodnoj razini. 

 

KP: Od prosinca 2011. udruga Kulturtreger u suradnji s udrugom Kurziv u Booksi otvara Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Kako se razvija ovaj projekt?

KT: To je projekt s izrazito velikim potencijalom koji bi mogao biti od velikog značaja za cijelu nezavisnu scenu. Problem je što trenutno imamo jako malo sredstava za njegovu provedbu i on se zbog toga provodi vrlo polako. Svejedno, bit ćemo uporni s njim i nadamo se da ćemo za nekoliko godina imati dobro organiziran centar s građom koja će moći poslužiti za brojna istraživanja ili kao poticaj novim projektima. Trenutno se bavimo nabavkom opreme, prikupljanjem, popisivanjem i digitaliziranjem građe, što je dug, spor i prilično nevidljiv proces, ali uskoro krećemo s izložbama i javnim programom. 

 

KP: Kako se financiraju klub i udruga, koliko imate suradnika i kako je tekao taj razvoj? Kako se danas u Hrvatskoj financiraju klubovi mladih i je li to dostatno i adekvatno?

KT: Financiramo se javljanjem na razne javne natječaje, domaće i strane. Problem s time je što je većina toga programsko financiranje i to jednogodišnje, tako da cijelo vrijeme živimo od godine do godine. Što se ljudi tiče, trenutno nas je u organizaciji četvero stalno zaposlenih i četvero suradnika u klubu, plus petnaestak suradnika na portalu i još desetak koji su na razne načine uključeni u projekte udruge. Veliki pomak za organizaciju bila je prva institucionalna potpora Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva koju smo dobili 2007. godine na period od tri godine. Zahvaljujući njoj prvi smo puta posložili organizaciju kako treba, napravili strateško planiranje i zaposlili osobu da radi administraciju. Ministarstvo kulture i Grad Zagreb financiraju većinu klupskih projekata i tim se sredstvima pokrivaju troškovi programa. Troškovi kluba su veliki i nakon 10 godina rada još uvijek nam predstavljaju problem, pogotovo u godinama kad nemamo institucionalnu potporu Zaklade. Klubove mladih financira i Ministarstvo mladih koje je ove godine dozvolilo veći udio indirektnih troškova u budžetu kluba, ali ti iznosi su još uvijek jako mali tj. ukupni proračun Ministarstva mladih za tu liniju financiranja je nedovoljan za razvojnu politiku prema klubovima. Sad je osnovana Zaklada Kultura Nova koja bi mogla popraviti situaciju na tom polju kad je u pitanju nezavisna kultura. 

 

KP: Je li rad organizacije i kluba prepoznat i podržan od strane lokalnih i nacionalnih tijela vlasti? 

KT: S obzirom na uvjete i situaciju u kojoj se nalaze ostale organizacije nezavisne kulture ne možemo se buniti, ali ako govorimo o nekim strateškim i načelnim principima, financiranju i podržavanju nezavisnog civilnog sektora, tu bi bilo dosta prostora za poboljšanje. 

 

KP: S kojim ste se problemima susretali u svom dosadašnjem radu?

KT: Bilo bi jednostavnije pobrojati one s kojima se nismo susretali. Recimo, nismo nikad imali situaciju da imamo previše novca za neki projekt. 

 

KP: Kako se Booksa pozicionira u odnosu na neka, programski pomalo slična, no profitna mjesta u gradu i tko su posjetitelji Bookse?

KT: Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti, osim možda time da je naša najveća prepoznatljivot upravo u našoj postojanosti. U tome da smo već 10 godina na istom mjestu i da ljudi znaju što mogu očekivati od naših programa. Ono čime se mi vodimo u planiranju su potrebe, stvari za koje vidimo da ih nema, da nedostaju i da bi se njima trebalo baviti, a ne programi kojima bismo mogli privući što širu publiku. Primjerice, u našem smo se književnom programu godinama bavili poezijom, nakon toga smo prešli na zapostavljene žanrove i bavili se znanstvenom fantastikom, sad smo krenuli sa stripom. Danas u gradu ima dosta komercijalnih prostora koji organiziraju program i taj program često bude i kvalitetan i zanimljiv, ali većinom se organizira ad hoc ili ga rade pojedinci koji ga sele iz prostora u prostor. Mi smo uvijek na istom mjestu i kad se nečega uhvatimo onda smo u tome uporni i to radimo dok mislimo da postoji potreba.

 

KP: Suradnja je jedan od važnih aspekata vašeg rada. Kako je to utjecalo na razvoj vaše organizacije?

KT: Danas su suradnje možda najbitniji dio našeg rada. Bez suradnji nema velikih projekata i one su nužne ukoliko organizacija želi aplicirati za europska sredstva. Nije lako provoditi suradničke projekte, pogotovo ako ste nositelj projekta i to je veliko iskustvo za organizaciju. Bez obzira na ove tehničke zahtjeve suradnji, mi smo se prije par godina strateški odlučili povezivati s drugim organizacijama i raditi suradničke projekte jer smo svjesni svojih ograničenih resursa, ali i učinaka kad su u pitanju samostalni projekti. Osim toga, s nekim organizacijama zaista dijelimo vrijednosti, a u aktivnostima smo komplementarni tako da bi bilo šteta ne iskoristiti sinergijske učinke.  

 

KP: Kao nositelj projekta, provodite regionalni projekt Criticize this! podržan u sklopu programa Kultura 2007-2013, u kojem pokušavate revitalizirati poziciju književne, vizualne i izvedbene kritike u medijima u regiji, odnosno vratiti kritiku u medije. Opišite ukratko tijek projekta, njegov učinak te daljnje planove. Kako je realizacija europskog projekta utjecala na vašu organizaciju i na koje ste poteškoće nailazili i nailazite?  

KT: Criticize this! je partnerski projekt kojim provodimo edukaciju u području kritičkog izražavanja i istovremeno u medije plasiramo velik broj kritika. Osim na portalima te kritike objavljujemo u podlistku koji izlazi uz tjednik Novosti u Hrvatskoj, Danas u Srbiji i Pobjeda u Crnoj Gori. U sklopu projektu educirano je preko 30 mladih kritičara i objavljeno preko 180 kritika, što je sve jako puno i nadamo se da će ostaviti neki trag u društvu. Ono što je svakako bilo neugodno iznenađenje je potpuni nedostatak sluha gradskog Ureda za kulturu za podršku ovom projektu. Da paradoks bude veći Odjel za mlade je prepoznao vrijednost projekta za Zagreb i financijski ga podržao dok ga je Odjel za kulturu jednostavno odbio sufinancirati usprkos proklamiranom interesu za tzv. EU projekte. Na nacionalnoj razini smo također doživjeli neugodno iznenađenje ove godine jer su nam sredstva u odnosu na prošlu godinu smanjena. Iskustvo iz ovog projekta je da ste u Hrvatskoj kažnjeni ukoliko ste uspješni na europskoj razini. S druge strane, na lokalnoj i nacionalnoj razini je nemoguće dobiti relevantna sredstva za provedbu ovakvog projekta pa smo prisiljeni opet ići na EU fondove ako ne želimo odustati od njega.  

 

KP: Svaka organizacija prolazi kroz različite cikluse – u kojem se ciklusu Kulturtreger i klub Booksa trenutno nalaze i koji su budući planovi?

KT: Trenutni ciklus podrazumijeva čekanje rezultata Europske komisije za program Kultura 2007-2013 na koji smo se javili s projektom koji se nadovezuje na projekt Criticize This!. O rezultatima tog natječaja ovisit će planiranje ostalih aktivnost i smjer kojim ćemo ići. U svakom slučaju nastavit ćemo se baviti kritikom u suradnji s partnerima iz regije i Europe. Što se ostalih programa tiče radimo na tome da Centar zaživi u toj mjeri da počne generirati svoj program te da završimo tehničke poslove obrade građe kako bi što prije krenuli u suradnje s drugim arhivima tog tipa u Europi i kako bismo mogli konačno građu učiniti dostupnom online svima zainteresiranima. Klupski i književni program teku svojim tokom koji podrazumijeva da se svake sezone radi revizija uspjeha pojedinih aktivnosti i prema tome se planira njihov nastavak ili zamjena novima. Ono što je svakako veliki izazov i obaveza je osigurati održivost organizacije s jedne strane te razvoj udruge u ovim ekonomskim uvjetima s druge. Nadamo se da sljedeće godine neće biti neugodnih iznenađenja od strane lokalnih i nacionalnih donatora koji bi mogli ozbiljno ugroziti organizaciju. U tom slučaju nam nikakav EU novac ne može pomoći. Ovo govorimo kako bismo naglasili fragilnost pozicije nezavisnih kulturnih organizacija u Hrvatskoj i činjenicu da je ona zaista potpuno nesigurna.  

 

  • A
  • +
  • -
Objavio/la petra [at] kulturpunkt.hr 14.11.2012
Ulogirajte se ili registrirajte da biste dodali komentar

KOMENTARI

Komentiranje ovog članka nije moguće