Naši se učenici osjećaju dijelom kulturne scene | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Naši se učenici osjećaju dijelom kulturne scene

Filip Pintarić govori o specifičnostima obrazovanja u umjetnosti, kurikularnoj reformi, te drugačijem ustroju umjetničke škole u pogledu sudjelovanja učenika i školske hijerarhije.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

FOTO: Danijel Berković/PIXELL (uz dozvolu autora ustupio F.P.)

Dipl.inž.arh. Filip Pintarić profesor je i voditelj Odjela unutrašnje arhitekture u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD) Zagreb, te predsjednik Udruge bivših učenika ŠPUD - UBU. Razgovaramo o specifičnostima umjetničkog obrazovanja odnosno obrazovanja u umjetnosti u Hrvatskoj te položaju i dostupnosti kulture i umjetnosti širem društvu. Također, neizostavne su teme kurikularna reforma, njen proces i zaustavljanje. S obzirom da je ŠPUD, kao i većina umjetničkih škola, drugačije ustrojen u pogledu sudjelovanja učenika i školske hijerarhije, možda se radi o oglednom primjeru kako škole mogu postati demokratične ustanove.

 

KP: Sudjelovao si u procesu kurikularne reforme kao član stručne radne skupine za Nacionalni kurikulum za umjetničko obrazovanje. Je li postojao sličan dokument prije procesa Cjelovite kurikularne reforme, kako je izgledao te što je novo u dokumentu koji ste izradili? Kako je izgledao proces rada na kurikulumu?

Kad govorimo o umjetničkom obrazovanju, govorimo o glazbenom i o likovnom obrazovanju, od predškolske do kraja srednjoškolske razine. Treba imati na umu da umjetničko obrazovanje u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, kvalitetno je i još uvijek je u dosta dobrom stanju. Nacionalni kurikulum za umjetničko obrazovanje dokument je kojim se određuje i usustavljuje umjetničko obrazovanje kao vrijedan i poseban dio obrazovnog sustava RH. Postojali su i prije određeni pravilnici, ali ni jedan ovako cjelovit. Što se tiče rada na samom kurikulumu, dogodila se fantastična sinergija i zaista sam zadovoljan proizvedenim dokumentom. Organizacija je bila kvalitetna, kolege u SRS izrazito profesionalni, radilo se bez pritisaka, slobodno i otvoreno.

Izrada NKUO nije krenula od toga da nužno treba uvesti neke nevjerojatne promjene, već da treba osvjestiti i zadržati postojeće vrijednosti, dokument uskladiti s postojećim okvirima te omogućiti fleksibilnost u budućnosti, odnosno otvoriti vrata razvoju i promjenama. Konačno da se jedanput napravi jedan suvisli dokument koji govori što je to umjetničko obrazovanje i kako bi se trebalo provoditi. 

Od nekih bitnijih promjena u organizaciji umjetničkog obrazovanja naveo bih po mom mišljenju vrlo vrijednu, a to je autonomija školskog kurikuluma. Odnosno, davanje školama mogućnosti da svoju nastavu u potpunosti organiziraju puno slobodnije nego danas, koristeći metode i oblike rada kao što su blokovska nastava, izvanučionička i projektna nastava... Kad govorimo o likovnim umjetničkim školama, onda moramo imati na umu da je npr. Škola primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, škola s velikim brojem učenika koja je blizu muzeja, blizu institucija, u centru grada. Dok recimo škole u Rijeci ili u Zaboku, u Osijeku, Dubrovniku, manje su škole s manje učenika, nemaju kapacitet i teže im je surađivati s raznim institucijama.

Autonomija školskog kurikuluma omogućila bi školama da se organiziraju na način koji njima odgovara s obzirom na njihov profesorski kadar, s obzirom na profil učenika, broj učenika, s obzirom na mogućnosti koje pruža neposredna i posredna okolina. Na taj način bismo dobili izrazitu različitost u pristupu i načinu rada među likovnim umjetničkim školama koja bi išla u korist učenika i nastavnika, a to bi moglo biti odlično. 

KP: Možeš li mi dati komentar na događanja oko Cjelovite kurikularne reforme, od najave njenog zaustavljanja preko otkazivanja ugovora Ekspertnoj radnoj skupini, pa do masovnog prosvjeda 1. lipnja u brojnim gradovima diljem Hrvatske i svijeta?

Zaista ne znam što bih rekao, sudjelovao sam i prije u izradi različitih dokumenata, nacionalnih strategija, planova, programa... kojima je prethodio sličan entuzijazam, a koji su doživjeli sličnu sudbinu. U Hrvatskoj kao da imamo neku nevjerojatnu potrebu da sami sebe kočimo i vraćamo unatrag. Prosvjedi su pokazali da veći broj ljudi pomalo postaje svjestan te činjenice i da im je dosta. Što se tiče CKR, ogroman posao je odrađen, postoje dokumenti, naravno to je samo dio provedbe, ali imamo veliki broj stručnjaka koji su radili na CKR, koji su educirani i koji znaju kako i kamo dalje. Zaustavljati takvu mašineriju u ovom trenutku i prčkati po njoj zaista je besmisleno.

KP: Vratimo se na specifično područje - koja je posebnost umjetničke škole, za razliku od strukovne škole?

Strukovna škola je škola koja je usklađena s Hrvatskim kvalifikacijskim okvirom i cilja na tržište rada, što znači da obrazuje učenika prema 3 temeljna dokumenta. To su Standard zanimanja, Standard kvalifikacija i nastavni kurikulum. Ona obrazuje učenika za zanimanja za koja postoji direktna potreba na tržištu rada. Umjetničke škole svojim se programom ne bi smjele koncentrirati na potrebe tržišta rada koje traži zaposlenika, umjetnici bi trebali biti poduzetni i sami stvarati potrebu i tržište za vlastiti rad. Imamo tu priču o kreativnim industrijama gdje se uvodi termin industrije u domenu umjetnosti. Međutim, s tim treba biti oprezan jer vrijednost umjetnika je u tome da ne radi ni za koga, da je slobodan i da djeluje u umjetnosti. Industrijalizacija umjetnosti dokida samu umjetnost i ostavlja u najboljem slučaju obrt.

Mlada osoba koja upisuje strukovnu školu cilja na radno mjesto koje za nju postoji u neposrednoj okolini i računa da će se barem neki period svog života nakon završetka škole baviti tim poslom, dok se eventualno ne odluči prekvalificirati ili upisati fakultet ili višu školu. Umjetničke škole uglavnom privlače mlade koji imaju potrebu kreativno djelovati, koji se žele umjetnošću na neki način baviti i koji se žele u umjetnosti dalje obrazovati.

Naša trenutna situacija u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu je ta da, od 140-150 učenika po generaciji, možda njih 10 ne izražava želju za nastavkom studija. Devedeset i pet posto želi nastaviti studirati, velika većina njih na srodnim fakultetima. Kad se pogleda u prošlost, postoji određena razlika među našim umjetnicima, dizajnerima i arhitektima koji su završili Školu primijenjene umjetnosti i nakon toga srodni studij i onih koji su došli iz drugih škola. To nije neka različitost u smislu "ovi su bolji ovi su lošiji", to je jedan drugi tip osobe. Drugi je tip onaj koji se u adolescenciji obrazovao u umjetnosti, a drugi je onaj koji je s 19 ili 20 godina počeo studirati i to mu je prvi kontakt s umjetnošću. 

Danas u Hrvatskoj imamo poprilično dobru strukturu i ponudu  umjetničkih škola i fakulteta. Kad bismo bili spremni uložili u razvoj i povezivanje, mogli bismo imati i fantastičnu vertikalu od četiri godine srednje škole gdje se učenici direktno obrazuju u umjetnosti, što znači da u periodu adolescencije razvijaju motoričke vještine, vještine obrade materijala, djelovanja u materijalu i tako dalje, i nakon toga se na studijima nastavljaju razvijati u kognitivnoj domeni. Danas na srodnim fakultetima postoji velika količina ponavljanja sadržaja za učenike likovnih umjetničkih škola, dok učenici gimnazija moraju dobar dio likovnog obrazovanja usvojiti kroz razne oblike tečaja i priprema prije samog studija.

KP: Učenici koji upisuju ŠPUD obrazuju se na odjelu unutrašnje arhitekture, fotografskom, grafičkom, kiparskom, slikarskom, tekstilnom, aranžersko-scenografskom odjelu, odjelima za dizajn keramike i dizajn metala. Koje fakultete upisuju učenici ŠPUD-a?

Upisuju likovne akademije, studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, Arhitektonski fakultet, studij dizajna na Grafičkom fakultetu, Tekstilno tehnološki fakultet, krajobraznu arhitekturu na Agronomiji, potom poduzetništvo, menadžment u kulturi, povijest umjetnosti i različite studije na Filozofskom fakultetu. Uglavnom, 80% njih ostane vezano uz umjetnost, na neposredan ili posredan način, a dosta njih se tijekom 3 do čak 4 godine nakon završetka škole odlučuje što će studirati. 

Još uvijek postoji dosta prelazaka s fakulteta na fakultet, a to je sve skupa greška koja se dogodila prije desetak godina pod parolom "svatko će nešto studirati" i besmrtnom famom da ćeš, ako studiraš, imati bolju plaću, što u stvari nije istina. Imat ćeš bolju plaću ukoliko studiraš ono što te zanima i ako si u tome dobar, a izglednije je i da ćeš biti dobar u onome što te zanima. Vrlo je često da dijelom pod pritiskom roditelja, a dijelom iz vlastitih uvjerenja, učenici smatraju da moraju upisati studij iste godine kada su maturirali. Ako ne prođu na prijemnom ispitu studija koji im je prvi izbor, oni upišu četvrti ili peti, na kojem nema prijemnog ispita ili je lakši. 

Učenici se tako često nađu na studijima koji ih ne zanimaju i koji nisu njihov prvi odabir, a onda u narednih godinu - dvije shvate da to zaista nije za njih, odustanu i upišu neki drugi studij, ili paralelno sa studijem polažu prijemni ispit na željenom fakultetu dok ga ne polože te zatim pređu na isti. Navedeni sistem nije baš financijski isplativ, ali evo još uvijek se događa. Vrlo rijetko se učenici, kao i njihovi roditelji, odlučuju na pauziranje ukoliko ne upišu željeni studij. U Americi je taj problem rješen postojanjem koledža, gdje studenti tijekom 3 godine mogu isprobavati što im leži te zatim odlučiti da li će nastaviti obrazovanje na fakultetu ili ne.

KP: Čini mi se da je uz to onda vezano i pitanje državne mature. U kakvom su položaju učenici ŠPUD-a nasuprot, recimo, gimnazijalcima?

Državna matura je nama dosta slabo pogodovala, s obzirom na to da su svi naši ciljani fakulteti zadržali prijemne ispite. Učenik koji želi pohađati likovnu umjetničku školu nakon osmog razreda izlazi na provjeru likovnih sposobnosti kako bi se upisao u školu. Nakon drugog razreda polaže jedan mali prijemni ispit pri odabiru odjela. Na kraju obrazovanja brani završni rad koji je plod njegovog rada u četvrtom razredu čime stječe umjetničku završnost, i nakon toga ide na državnu maturu. S tom državnom maturom dolazi na fakultet na kojem ponovno ima prijemni ispit.

Istina je da su fakulteti poput studija dizajna i arhitekture maknuli matematiku i fiziku s prijemnog ispita, ali je na većini srodnih fakulteta i dalje prisutan obimni prijemni ispit. K tome, naša se umjetnička završnost ne boduje i nema skoro nikakav utjecaj na upis studija. Tako je nama državna matura više opteretila učenike nego što im je olakšala upis. Kako čujem, na sve više studija vraćaju se prijemni ispiti, a državna matura je, između ostalog, osmišljena da eliminira prijemne.

KP: Koliko je nastavniku u umjetničkoj školi dostupno stručno usavršavanje? Gdje se educirate? 

Većina kolega koji predaju umjetničke predmete su likovni umjetnici, dizajneri ili arhitekti koji prakticiraju svoju djelatnost i time se permanentno usavršavaju kroz svoj rad, izložbe, projekte i slično. Stručno usavršavanje kod nas je nevezano uz sistem cjeloživotnog obrazovanja, vrlo je jako i aktivno. Što se tiče samog cjeloživotnog obrazovanja, tu ne mogu reći da smo baš nešto profitirali. Ima dosta načina na koje bismo se mi mogli usavršavati, ali jednostavno to nekako nije zaživjelo u pravom smislu te riječi.

Nove generacije učenika su potpuno drugačije. Imaju potpuno drugi sistem primanja i obrade informacija i mislim da je u tom segmentu cjeloživotno obrazovanje nastavnika nužno, kao i da će se pristup obrazovanju nastavnika, morati poprilično promijeniti u narednom periodu. Stare metode i oblici rada jednostavno sve slabije prolaze. Možemo mi pričati o tome kolika je količina gradiva koju učenici uče, na koje načine uče i koliko knjiga sa sobom u školu nose, ali sa svakom novom generacijom potrebno je značajno uštimavanje, nastavnici kao i struktura moraju na to biti spremni.

KP: Kakvim bi dakle ocijenio položaj nastavnika danas?

Situacija uopće s obrazovanjem i s nastavnicima nije takva od sada, niti od unatrag dvije, pet, petnaest, dvadeset godina. Situacija je kod nas takva 50 - 60 godina. Dosta često se sad čuje kako nastavnici nemaju kvalitetan status u društvu, ali oni ga nemaju posljednjih 50 godina. Besmrtna je priča o maloj satnici, dugačkom godišnjem odmoru i o poslu koji nije zahtjevan, a ustvari radi se o izrazito zahtjevnom i odgovornom poslu za kojeg je potreban određeni talent, odnosno ne može ga obavljati svatko. Vidim veliki problem u tome tko će se za 5 - 10 godina uopće odlučiti nakon srednje škole upisati studij kojim završava kao profesor u srednjoj školi. Tko će se odlučiti za to s obzirom na toliku odgovornost, stres, a i nemogućnost napredovanja. Kada se zaposlite u školi, kroz proces napredovanja nastavnika plaća vam može dodatno narasti 10-15 %, ali najvjerojatnije je da ćete završiti svoj radni vijek s plaćom koja je možda 30 % veća od vaše startne plaće.

Položaj nastavnika postaje sve gori i gori, dokidaju se bilo kakve ovlasti nastavnika. Kroz parolu zaštite učeničkih prava, sve više se učenike štiti upravo od obrazovanja. Žalbama, sistemima produženog pedagoškog tretmana, nepostojanjem nikakve realne nagrade i kazne, obrazovanje se trivijalizira na više nivoa. Roditelji su pretjerano uključeni u obrazovanje, daleko više nego što su bili prije. Djeca tu ustvari postaju pijuni u odnosu između roditelja, škole i budućnosti njihove djece. I na kraju krajeva od cijele te priče najviše nastradaju ta ista djeca.

Žalosno je da je tako u Hrvatskoj koja je mala zemlja i relativno je lako izvesti strateške intervencije u obrazovanju. Imamo kvalitetne nastavnike i kvalitetne učenike, kada bi smo tretirali obrazovanje kao primarni nacionalni interes i strategiju, uspjeh bi nam bio zagarantiran. 

KP: ŠPUD je malo drugačije organiziran u hijerarhijskom pogledu od ostalih škola. Jesu li učenici puno više uključeni u sam rad škole i obrazovni proces? Kakav je odnos učenik - nastavnik? 

Predavati umjetničke predmete u ŠPUD-u zaista je ugodno zato jer si cijelo vrijeme u kontaktu s mladima koji su odabrali obrazovati se u umjetnosti, atmosfera poučavanja je dvostrana, ti njima predaješ znanje, a oni tebe obogaćuju novim trendovima i pružaju ti svojevrstan reality check pristupa umjenosti. Odnos učenik - nastavnik u našoj školi zbilja je kvalitetan, pogotovo stoga što su dobar dio naših profesora bivši učenici škole, razumiju poziciju učenika s obzirom da su pohađali istu školu i znaju mu iz svog iskustva savjetovati što i kako dalje. 

U ŠPUD-u imamo 9 odjela. Odjeli su poluautonomne jedinice i na odjelima vlada ozračje ateljea, studija, biroa. Kad pričamo o suvremenim metodama nastave, gdje svi vole spominjati nordijske zemlje, mi sličan pristup u umjetničkim školama imamo sigurno posljednjih dvadesetak godina. Na primjer, u obrazovanju u umjetnosti jako je bitan segment dokolice. Znači, u nekom momentu učenik jednostavno mora biti sa svojim radom, osjetiti ga i povezati se s njim, to je izrazito bitno za umjetnika. Kad bi ga netko promatrao sa strane, izgledao bi kao učenik koji sjedi ispred svoje skulpture dva i pol sata, bulji u skulpturu, pa bulji kroz prozor i tako dalje, i netko bi rekao "pa ovaj tu ne radi ništa". Međutim, to je jedan vrlo bitan proces, koji je nužno razviti ukoliko se želimo baviti umjetnošću. Ono što je velika kvaliteta umjetničkih škola jest što naši učenici imaju priliku taj odnos razviti već u adolescenciji.

S druge strane, naša praktična umjetnička nastava nije praktična nastava kao, recimo, u strukovnim školama gdje postoji neki zadatak koji se treba izvesti s određenom preciznošću ili točnošću. Na nastavi umjetničkih predmeta nastavnik u klasi ima 8-10 učenika s kojima radi mentorski, sa svakim od njih mora biti na istoj valnoj duljini i nastojati izvući njegov individualni pristupu radu. Jer umjetnost podrazumijeva otvaranje nas samih i našeg viđenje svijeta prema nepoznatom korisniku. Podrazumijeva jednu određenu dozu hrabrosti, odvažnosti, upoznatosti sa samim sobom. Radi se o procesu koji je poprilično kompleksan i u tom procesu se isto tako razvijaju neke odgovornosti jer kad učenici taj rad prihvate kao zaista svoj, kao dio sebe, oni prema njemu izgrađuju odgovornost, izgrađuju odgovornost prema nastavniku, prema kolegama, prema odjelu, prema školi. Nema tu one situacije da kad zvoni - svi istrče van.

KP: Slijedom toga, molim te za komentar o položaju kulture i umjetnosti u današnjem hrvatskom društvu?

Do kvalitetnog položaja umjetnosti i kulture u društvu dolazi kad je stanovništvo zadovoljno i ne treba strahovati nad vlastitom egzistencijom. Imamo situaciju u Hrvatskoj, pogotovo zadnjih 25 godina, da se stanovništvo permanentno osiromašuje. Od rata koji je mnoge ostavio bez domova, preko kredita i loših mogućnosti ulaganja, većina ljudi u Hrvatskoj se danas bavi primarno svojom egzistencijom, odnosno hoće li ili neće preživjeti do sutra. Tu su kultura i umjetnost daleko izvan njihove interesne sfere. Vrlo često kad se priča o kulturi i umjetnosti spominje se finski model, no to je nešto o čemu mi ne možemo ni razgovarati s obzirom da nemamo civilnu strukturu niti standard koji imaju oni.                                                   

Recimo, kad gledamo umjetničke škole i studije kod nas, sve je veći broj ženske populacije, uglavnom se žene obrazuju u umjetnosti, što je isto tako u našoj sredini nekakav određeni pokazatelj. Pokazatelj toga što se očekuje od umjetnika i što će on biti. Kćer može biti umjetnica, ako ništa, udat će se, a sin se ipak treba baviti nečim što donosi zaradu. To je potpuno pogrešno, umjetnički/dizajnerski/kreativni sektor danas je u svijetu sve isplativiji i kod nas u Hrvatskoj konkretno postoji tisuću segmenata u tom području kojima se nitko ne bavi. Tko se počne time baviti, automatski je prvi i nema konkurencije u neposrednoj okolini. Ne kažem da bi se obogatio preko noći, ali je definitivno moguće raditi i pristojno zarađivati za život. Pogotovo kad uzmemo u obzir da smo u Europskoj uniji i da više nema granica koje su nas prije sputavale.

Opet, s druge strane, u cijeloj toj situaciji, i što se tiče obrazovanja u umjetnosti, i što se tiče kulturne i umjetničke scene, mi funkcioniramo zaista dobro. U redu, ne možemo pričati o cijeloj Hrvatskoj, ali možemo pričati o nekim centrima, o Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru, Varaždinu, Osijeku, gdje je kulturna ponuda zbilja velika. Ono što ljudi uglavnom ne znaju jest da iza te kulturne ponude stoje tisuće i tisuće sati volonterskog rada i da veliki broj ljudi to radi iz uvjerenja, iz želje, potrebe da bi i njima, a i svima drugima bilo bolje. Mislim da je Hrvatska s obzirom na kulturu i umjetnost izrazito uporna i jaka, s obzirom na naš opći standard, mislim da bi bilo gdje drugdje ljudi već odavno odustali. 

Svake godine učenicima i njihovim roditeljima koji dođu na odjel čestitam što su imali toliko hrabrosti upisati se u ovu školu i odlučili se baviti umjetnošću danas i ovdje. 

KP: Kada bi kultura i umjetnost malo snažnije ušli u obrazovni sustav, od predškolskog odgoja i osnovne škole, bi li se situacija možda počela mijenjati u korist te kulture?

Ne samo da uđu u obrazovni sustav, da uđu uopće u sve sfere društva. Ne radi se o tome da mi trebamo samo mlade i nove generacije obrazovati o bitnostima i vrijednostima kulture i umjetnosti. Imamo generacije koje imaju 35, 36 godina, a koje tu poduku i to obrazovanje nisu dobile, ne u dovoljnoj mjeri. Ali tu je opet problem novca, odnosno financiranja, stalno ti novci odlaze na neke druge strane. No, još uvijek postoji dovoljna količina entuzijasta koji pokušavaju pokriti ta područja, i s obzirom da smo mala zemlja, to se doista osjeti. Još uvijek postoji velika količina ljudi koja poklanja pažnju kulturi i umjetnosti. Treba voditi računa o tome da se sačuva postojeća publika i odgoji nova.

Tu dolazimo i do drugog problema. Kod nas je nepovezanost veliki problem, uvijek težimo tome da stvaramo neke svoje male enklave i plemena i vrlo je slaba komunikacija i između nas koji se bavimo kulturom i umjetnošću, a kamoli između nas i stanovništva koje o tom ne zna ništa. To je nešto na čemu treba raditi. Treba stanovništvo educirati i upoznati s vrijednostima suvremene kulture i umjetnosti, s načinima djelovanja u prostoru kulture. Onda će vjerojatno ta veza između kulture i obrazovanja, i implementacije kulturnih sadržaja i sadržaja koji stvaraju, grade jednu osobu koja živi u prostoru kulture i umjetnosti, postati smisleni. Jer će postojati podrška i u obitelji, i podrška u zemlji, i podrška u školi i podrška među kolegama.

KP: Kad smo već kod volontera, entuzijasta i povezivanja, možeš li nas upoznati s pričom o UBU, Udruzi bivših učenika ŠPUD-a?

UBU je Udruga bivših učenika ŠPUD-a Zagreb i sastavni dio umjetničke platforme Organizam. Nastao je tako da je u određenom trenutku postojala kritična masa ljudi koji su završili školu, nisu nužno željeli biti profesori u školi, ali su htjeli ostati u kontaktu sa školom i na neki način promovirati školu, postati nekakva produžena ruka škole u nekim segmentima u kojima škola sama ne može djelovati. Tako je 2008. godine osnovana i registrirana udruga koja se od tada bavi promocijom i vidljivošću škole u Hrvatskoj i u svijetu kroz različite domaće i internacionalne projekte, partnerstva i suradnje. U svoje djelovanje uključuje bivše i sadašnje učenike kao i profesore škole te niz stručnih suradnika. Do danas govorimo o nekih 60 - 70 projekata koje je udruga provela, a među njima su i dugoročni projekti UBU-a poput U krugu Škole, Relict, UBUdućnost, Arhiva ŠPUD-a, Kamp Kulture, Park u parku, A Bubble, Teorija u Školi...

Kad je UBU počeo s radom, dosta ljudi u Zagrebu uopće nije znalo da Škola primijenjene umjetnosti postoji, a što se točno tamo uči i kako izgledaju radovi učenika, nije znao gotovo nitko tko nije sa školom bio u nekoj neposrednoj vezi. Možemo reći da je škola u zadnjih desetak godina postala vidljivija i prisutnija u javnom životu grada Zagreba i Hrvatske, i to zaslugom, na prvom mjestu, profesora i učenika entuzijasta koji ne zaziru od volonterskog rada, vodstva škole i naravno ekipe iz UBU-a.

Škola sad već skoro 6 godina kontinuirano sudjeluje na Ambijenti, redovito na  Danu D, Tjednu dizajna, u Noći muzeja, na svim bitnim većim manifestacijama, u galerijama i u virtualnom prostoru. Polako se ostvaruju suradnje s muzejima kroz projekte i nastavu u muzeju kao recimo u Muzeju za umjetnost i obrt i Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i Beogradu, ili pak s drugim inozemnim školama, fakultetima, poput School of Visual Arts u NY. 

Sve skupa za rezultat ima da se naš učenik osjeća dijelom kulturne scene i Hrvatske i grada Zagreba, motivira svoju neposrednu izvanškolsku okolinu da postane publika, a osim toga izlazi s 18-19 godina iz škole noseći sa sobom portfolio koji nije zanemariv. Nakon mature učenički radovi ostaju u školi i izlažu se u sklopu raznih izložbi, učenički portfolio se i dalje puni, pa tako imate osobu s 18 godina koja je izlagala u Muzeju suvremene umjetnosti, u Muzeju za umjetnost i obrt, koja je pisala kritičke tekstove, surađivala sa europskim umjetnicima, radila plakate za Močvaru...

KP: Građanski odgoj i obrazovanje trebao bi se provoditi kao međupredmetna i interdisciplinarna tema u svim osnovnim i srednjim školama u RH. Postoje li takvi sadržaji u ŠPUD-u, postoji li potreba za njima?

Što se tiče Građanskog odgoja i obrazovanja, on je u medijima uglavnom prisutan kroz konflikt vezan uz spolni odgoj i tu se cijela priča završava. Cijeli ostali segment tog Građanskog odgoja nije uopće bitan i nije prisutan. Građanski odgoj kao međupredmetna tema je upravo ta varijanta o kojoj sam pričao. Samo to već podrazumijeva prilično žestoku infrastrukturu, odnosno educiranje nastavnika na koji način da te bitne teme postanu sastavni dio svakog predmeta. 

Na koji način i kako? S obzirom na vrijeme u kojem živimo, na brzinu vremena i obaveze koje roditelji imaju i koliko se uopće roditelji svojoj djeci mogu posvetiti, jedan veliki dio odgoja izostaje kod kuće. Danas imamo potpuno nove oblike komunikacije (npr. virtualni prostor), koji otvaraju neke nove sfere kulture komunikacije i ponašanja, civilizacijskih vrednota i tako dalje. 

Generacijski jaz je sve veći i veći. Generacije se potpuno mijenjaju unutar 2 ili 3 godine. I klinci koji dolaze su zbilja bitno drugačiji i imaju bitno drugačiji pristup svijetu, obrazovanju, primanju informacija, komunikaciji, od onih prije 7-8 godina, totalno drugi set vrijednosti. Građanski odgoj, međugeneracijsko razumijevanje i kultura međuljudskih odnosa postaju nužni sadržaji edukacije mladih kao i nužan dio cjeloživotnog obrazovanja.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 27.06.2016

VEZANE VIJESTI

Sustav dozvoljava da sve ovisi o pojedincu

Razgovarala: Matija Mrakovčić
Tanja Carić, profesorica u Gimnaziji Pula, govori o sindikalnom organiziranju, participaciji nastavnika, roditelja i učenika u upravljanju školom, kurikularnoj reformi te građanskom odgoju.

Vidljive su posljedice demokratskog deficita

Razgovarala: Matija Mrakovčić
S Miljenkom Hajdarovićem, profesorom u Srednjoj školi Čakovec, razgovaramo o današnjem stanju školstva, građanskom odgoju i obrazovanju te Cjelovitoj kurikularnoj reformi.

U školske kolektive treba ulagati

Razgovarala: Matija Mrakovčić
Građanski odgoj i obrazovanje provodi se u svim osnovnim i srednjim školama u RH. O stanju na terenu razgovaramo s Ines Elezović iz Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja.