Ne još pokoreni grad | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Ne još pokoreni grad

Besprijekorno snimljen i odglumljen, Babylon Berlin efektno uvlači u svoj svijet, a onda kao da ne zna više što da tamo gledateljima ponudi.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: Babylon Berlin / Facebook

Po cijenu potkopavanja svog kritičarskog autoriteta, evo, priznajem – ne gledam europske serije.

I nije da imam neki poseban razlog za to! Nemam ništa protiv europskih serija per se, stvar je samo u tome da... Pa, naprimjer, 2002. su u SAD-u na različitim TV-kanalima, kako "običnima" tako i kablovskima, prikazane 182 nove serije. Deset godina kasnije – 288 komada. A već prošle godine ih je bilo – 487. Četiristo osamdeset sedam aktualnih serija!

I ako, poput mene, imate i drugih vidova zabave na koje volite odvajati slobodno vrijeme pa tako niste skloni bindžanju, to praktički znači da tijekom godine stignete pogledati samo nekoliko desetaka najhvaljenijih serija. A kao što će, vjerujem, potvrditi svatko tko voli gledati serije, nikada se ne gledaju samo krem-de-la-krem naslovi: jedan solidan dio vremena uvijek otpada na televizijski comfort food, nove sezone starih favorita koje nisu ni do koljena ranim sezonama, ali svejedno iz ovog ili onog razloga gledaš dalje...

Tako da, za razliku od prije desetak godina, filter poput "samo najhvaljenije/naj hype serije" naprosto nije više dovoljan. Pa se stoga pomalo čudim ljudima koji kukaju kad se, recimo, otkrije da je neki TV auteur teški gad pa ga sad, jadni, moraju bojkotirati: alooooo, ljudi, pa to je nama kao konzumentima dar s neba, jedan naslov manje na prenatrpanom popisu stvari koje bi htjeli gledati a nema šanse da sve stignemo! Pa mislim, čak ni najrevniji bindžeri ne stignu pogledati sve što bi htjeli, a kamoli mi ostali – filteri ove ili one vrste su neizbježni, ama baš svakome od nas, a jedan od mojih je da se, eto, držim američke produkcije... Jest proizvoljan ali, Bože moj, filter k'o filter, bitno je samo da je orijentir, a ne dogma.

Pa da dopunim izjavu s početka teksta: ja uglavnom ne gledam europske serije. Neću osjećati grižnju savjesti ako kompletno preskočim neke žanrovske teritorije (poput skandinavskih krimića), ali ću rado barem jednom godišnje baciti oko na nešto što mi djeluje kao da bi moglo biti taman za mene, pokoju Fleabag ili kakve Les Revenantse... 

Ili, eto, Babylon Berlin. Krimi-drama o dekadenciji i društvenim vrenjima Weimarske republike, koju je dobrim dijelom režirao Tom Tykwer (Run Lola Run), najskuplja serija ikada snimljena izvan engleskog govornog područja (koštala skoro četrdeset milijuna dolara). Ili, riječima kritičara Der Spiegela: "Babylon Berlin bi mogao biti prvi njemački TV-proizvod nakon Das Boota koji će ostvariti uistinu relevantan uspjeh u inozemstvu. Nemojmo se ustručavati reći: opet smo veliki igrači – svjetski šampioni tjeskobe."

Riječi su to koje su me podsjetile na prve hrvatske reakcije na Novine, seriju s kojom smo se navodno - kao što smo se manje-više svi bili požurili povjerovati – napokon priključili tekovinama suvremene prestižne TV-produkcije. Babylon Berlin me je, nažalost, i u još jednom pogledu podsjetio na Novine, a to je da... Pa, nakon prvih par odličnih epizoda, radnja se uglavnom svede na to da netko nekome nešto kaže, ili netko drugi načuje nešto o nekom trećem, ili netko četvrti sazna neki detalj o nekom petom; "radnja" se svede na stvari koje likovi kažu, umjesto stvari koje likovi čine.

No, nasreću, za razliku od Novina – koje su sve do zadnje epizode ostale inertni camp u kojem se likovi takmiče tko će više puta po kvadratnoj rečenici spomenuti famoznog KardumaBabylon Berlin se trgne i dovede u red do osme epizode (to jest, formalno, kraja prve sezone – iako je svih šesnaest epizoda pušteno u opticaj zaredom kroz tek malo više od mjesec dana, tako da ni ne znam čemu uopće ta podjela na dvije sezone! Ali dobro).

Uglavnom, počinje uzbudljivo. Upoznajemo Gereona Ratha, mladog policijskog inspektora koji dolazi iz Kölna u Berlin – s tajnom misijom. Vidimo komuniste koji presreću vlak iz Rusije – s tajanstvenim teretom. Otkrivamo svijet ilegalne pornografije i fistinga po trošnim stanovima. Svjedočimo blještavilu života bogatih, i bijedi u kojoj živi većina ostalih. I dok teži povijesnom realizmu, serija povremeno koketira sa steampunk estetikom: jurnjave po krovovima u stilu Blade Runnera. Anakrono moderne kabare pjesme. Art deco restorani koji bacaju na SF-vizije lokala po svemirskim kolonijama. 

Besprijekorno snimljen i odglumljen (Volker Bruch je samo za ono što radi očima zaslužio sve nagrade ovog svijeta!), Babylon Berlin te efektno uvuče u svoj svijet, a onda... kao da ne zna više što da ti tamo ponudi. Samo polagano plete mrežu među likovima, i još k tome stalno uvodi nove. Ono, vidiš nekog od mladića – i ne možeš se točno sjetiti pripada li policiji, komunistima, armenskoj mafiji, ili nekoj četvrtoj grupaciji? Ili netko barata nekom opskurnom informacijom, a ti se zbunjeno pitaš: "Čekaj, a kako ono taj zna za to?" Jest da je sve zapravo dosta precizno postavljeno, i da eventualne nedoumice mogu biti samo rezultat manjka gledateljske koncentracije – no Babylon Berlin je ipak, štono bi Ameri rekli, plot-driven serija, pa se usporavanje radi razmještanja figura na šahovskoj ploči itekako osjeti, i ne na dobar način.

No nakon što Gereon obavi svoju tajnu misiju, sve figure su na svom mjestu, diže se ručna, i kreće najzanimljiviji dio serije – onaj koji se vrti oko zlokobnog Crnog Reichswehra, paravojne organizacije koja se ne može pomiriti s porazom u Prvom svjetskom ratu. Pa žele vratiti dignitet i ponos poniženoj njemačkoj naciji, bla bla itd. itd., znate već kako je to s ratnim veteranima: ili su pobijedili u ratu pa vas unedogled tlače sa subnoraško-šatoraškim sranjima, ili su ga izgubili pa bi revanš – nikada s njima na zelenu granu! 

A crni Reichswehrovci su istinski zastrašujući negativci ne samo radi paralela s današnjom Europom, nego i zbog težine povijesti koja pritišće ovu seriju: da, svjesni smo da je to komad TV-fikcije koji se zbiva u 1929., i da svaka epizoda pokrije po dan-dva radnje, i da stoga do kraja sezone ipak nećemo baš doživjeti krah Weimarske republike... ali znamo i da je samo pitanje vremena kada napori naših junaka da obrane demokraciju u povojima – neće više biti dovoljni. I sami nacisti se, uostalom, pojave već u zadnjoj epizodi.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 06.04.2018

VEZANE VIJESTI

Niska modna napetost

Piše: Tonći Kožul

Zanimljivi likovi i široka društvena perspektiva druge sezone American Crime Story, posvećene Versaceovom ubojstvu, gube se u crnoj rupi ljudskog ništavila u njenom središtu.

Papazjanija carbonara

Piše: Tonći Kožul

Skupa produkcija serije Altered Carbon pada u drugi plan pred pripovjednim nelogičnostima, šundovskim obratima, fetišizacijom nasilja i lošim tretmanom ženskih likova.

I dan-danas sam luda, ne znam što hoću

Piše: Tonći Kožul

Crazy Ex-Girlfriend vrhunska je dramedija koja prateći svoju nestabilnu junakinju ne upada u zamku antifeminizma, unatoč tome što redovito pleše na samom rubu.