Ne koji, već kakav sindikat | kulturpunkt

Ne koji, već kakav sindikat

Iako zbog specifičnosti organizacije rada u civilnom sektoru klasična sindikalizacija nije moguća, pitanje organiziranja radnika u suvremenoj kulturi i umjetnosti ne treba još zaključiti.

Piše: Matija Mrakovčić

Kultura=kreativno izrabljivanje, prosvjedi pod nazivom Mi, prekarijat 2015. u Varšavi, u organizaciji Radničke inicijative, FOTO: facebook.com/myprekariat

Iako strukturno ograničeni, samoizrabljivani i umorni, radnici u organizacijama civilnog društva u području suvremene kulture i umjetnosti zadovoljni su poslom i mogućnošću djelovanja u ovom polju. Pokazala je to studija Osvajanje prostora rada, autora Valerije Barade, Edgara Buršića i Jake Primorac, koju je 2016. godine objavila Zaklada Kultura nova, a čiji su podaci prikupljeni kroz kvantitativno i kvalitativno istraživanje te obrađeni zahvaćajući sektorsku, organizacijsku i individualnu razinu. 

Ukratko, s financijskom i produkcijskom nesigurnošću zaposlenici tih OCD-a naučili su se nositi, premda je ona izvor nelagode i latentno prisutne trajne zabrinutosti. Iako nije eksplicitno izrečeno, fleksibilnost i fluktuacija se uzimaju kao sastavni dio poziva koji obavljaju. Stoga je lako zaključiti da inherentno prekarni rad u ovom sektoru ima lojalne i predane radnike koji ponekad nemaju optimistične vizije za budućnost sektora, ali bi u slučaju promjene posla, preko trećine njih ipak i dalje ostalo u sektoru civilnog društva. 

Neki od uvjeta rada u sektoru uključuju osobne troškove, nesigurnost na svim razinama, stalnu uključenost u radni proces, dok prekovremeni rad, rad noću, vikendom i tijekom godišnjeg odmora uglavnom nije plaćen. S druge strane, studija je pokazala da visoka motivacija za rad u ovom sektoru nije ni utemeljena u stjecanju novca i potrebi za društvenim prepoznavanjem i priznanjem već radnike najčešće pokreću vlastiti ideali i mogućnost društvene promjene i osobnog razvoja. 

Vrlo važan aspekt studije odnosi se na uvjete rada u kulturnom i kreativnom sektoru na međunarodnoj razini gdje se pokazuje da je svijet rada također nesiguran i nestabilan. Radnici u kulturi imaju visok stupanj predanosti radu koji je često fragmentiran i nepredvidiv, dok u usporedbi s drugim sektorima zarađuju skroman dohodak od svog primarnog posla u kulturi, pa im sekundarni poslovi pomažu u osiguravanju vlastite egzistencije. Mnogima je unatoč tomu zajednička nadprosječna motivacija i upornost. To je potvrdilo i istraživanje Međunarodne organizacije rada (ILO) autora Gijsberta van Liemta koji je gostovao na Zakladinom seminaru o radu u organizacijama civilnog društva u kulturi, održanom 13. listopada.

Podrška kulturnim radnicima može biti ostvarena u polju kulturnih, socijalnih, radnih ili pak ekonomskih politika određenog društva. Osim predstavljanja najvažnijih točaka istraživanja, van Liemt je domaću javnost upoznao s četiri konkretna primjera mjera u području radnog zakonodavstva kojima su podržani kulturni sektor odnosno kulturni radnici. Ipak, kao što se pokazalo, te su različite odredbe namijenjene uglavnom umjetnicima, a gotovo nikada "ostalim" kulturnjacima – producentima, menadžerima u kulturi, koordinatorima ili operativcima u organizacijama civilnog društva. 

Nizozemski Zakon o radu i prihodima umjetnika, na snazi od 2005. do 2012. godine, osiguravao je dodatni prihod nedavno diplomiranim umjetnicima (od kipara i slikara preko glumaca do plesača i koreografa) te etabliranim umjetnicima koji se suočavaju s privremenim padom prihoda. U 2010. godini, 3500 profesionalaca koristilo je pogodnosti zakona koji je 2012. ukinut jer je Vlada zaključila da nema razloga razlikovati umjetnike od ostalih društvenih skupina kojima je dostupna socijalna pomoć.

Njemački sistem socijalnog osiguranja za samozaposlene umjetnike i novinare, poznatiji kao KSK, osigurava zdravstveno i mirovinsko osiguranje za preko stotinu različitih samozaposlenja, profesionalce koji zarađuju minimalno 3900 eura godišnje. Sistem financiraju sami korisnici (50 posto), federalna vlada (20 posto) te organizacije i poslodavci koji koriste usluge umjetnika i novinara (30 posto). Nizozemski SOD pak pomaže savjetima i financijskom podrškom plesače koji se nalaze na kraju svojih karijera, a program je financiran javnim sredstvima i prilozima aktivnih plesača te kompanija koje ih zapošljavaju. 

Socijalno osiguranje za freelancere u izvedbenim umjetnostima vezano je uz tri umjetnička saveza u Švedskoj: glazbeni, glumački i plesni. Savezi profesionalnim umjetnicima aktivnim u javno financiranom sektoru osiguravaju socijalno i financijsko osiguranje tako što ih "zapošljavaju". Mjesečna je plaća u iznosu između naknade za nezaposlene i honorara uobičajenog na tržištu. Kada umjetnik potpiše ugovor s nekim poslodavcem, bez obzira na njegovo trajanje, prestaje biti "zaposlenik" saveza. Po isteku ugovora, vraća se u "radni odnos" savezu. Uz to, savezi osiguravaju radionice, treninge, seminare za svoje zaposlenike, ali i profesionalce koji nisu članovi saveza.

Sve je spomenute programe osim švedskog pokrenula država odnosno javna vlast, vođena nekakvim osjećajem socijalne pravednosti. Švedske su saveze, iako u potpunosti financirane javnim sredstvima, pokrenula dva glumačka sindikata. Pitanje sindikalnog organiziranja u području umjetnosti i kulture u domaćem je kontekstu poznato u slučaju Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi čiji su članovi zaposlenici ustanova kulture te samostalni umjetnici. To nas dovodi do pitanja mogućnosti organiziranja sindikata u sektoru civilne kulture.

Godine 2015, pet partnerskih organizacija civilnog društva, K-zona (Zagreb), LORI (Rijeka), Zora (Čakovec), Pobjede (Osijek) i Bonsai (Dubrovnik), provelo je istraživanje koje se bavilo vrednovanjem i zadovoljstvom rada u organizacijama civilnoga društva, s naglaskom na rodnu ravnopravnost. Istraživanje o radnim pravima u civilnom sektoru pokazalo je da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem financijskih konstrukcija, da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću te da je takozvani burn out postao gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta. 

Tom je prilikom Gabrijela Ivanov iz K-zone istaknula da je ključno početi od vlastite organizacije i razgovora s kolegama o njihovom radu i preopterećenosti poslom. Potom, u razgovor treba uključiti i tijela nadležna za financiranje i reguliranje civilnog sektora, te naposljetku, sindikate. "Zašto ne razmišljati o nekoj vrsti sindikata u civilnom sektoru ili bar jasnom okviru koji će regulirati i kontrolirati uvjete rada i radna prava u ovom sektoru?", upitala je Ivanov.

Isto je pitanje postavljeno u razgovoru sa stručnjacima iz radnog prava na spomenutom Zakladinom seminaru. "Došli smo do zaključka da zbog specifičnosti organizacije rada u civilnom sektoru na male radne jedinice (udruge i umjetničke organizacije), nestalnosti financiranja i nejasne razdjelnice između poslodavca i radnika, klasična sindikalizacija nije moguća i radno-pravnu problematiku bi trebalo rješavati kroz neke druge modele. No, naravno, istovremeno treba uzeti u obzir da su sindikalizam, civilni sektor, rad u kulturi i slično - dinamične kategorije, pa tako i pitanje organiziranja radnika u organizacijama civilnog sektora u suvremenoj kulturi i umjetnosti ne treba staviti ad acta", kazao je Mario Kikaš, suorganizator i koordinator seminara.

Možda nam u ovom slučaju na ponešto može ukazati specifičan poljski primjer organiziranja sindikata u umjetnosti i kulturi, koji danas postoji kao jedan od ogranaka nacionalnog sindikata Radnička inicijativa (Inicjatywa Pracownicza). Inicijativa je sindikat koji je nastao iz jednog od poznatijih anarhističkih kolektiva u Poljskoj, Anarhističke federacije iz Poznańa. Prvi sindikalni odbor Inicijative formiran je unutar metalurške industrije, a sindikat ima jasan anifašistički, feministički, klasni i demokratizacijski profil. 

Organiziran je kao savez autonomnih odbora, no registriran kao samostalni sindikat koji na raspolaganju ima instrumente pritiska specifične baš za te organizacije. Također, Inicijativa je poznata po suradnjama s različitim sektorima koji se uobičajeno ne povezuju sa sindikalnim organiziranjem, poput polja ponajviše pogođenih prekarizacijom – logistike, usluga i umjetnosti, kao i s različitim društvenim pokretima koji obrađuju pitanja stanarskih prava, migracija i izbjeglištva, ženskih prava i antifašističke borbe.

Unutar takvog sindikata osnovan je 2014. Odbor radnika u kulturi i umjetnosti, čiji začeci sežu u 2009. godinu. Tada je pokrenuta neformalna inicijativa umjetnika i kritičara umjetnosti pod nazivom Građanski forum za suvremenu kulturu (OFSW) s idejom da umjetnici čine autonomnu društvenu grupu s posebnim mjestom unutar cjelokupne kulture te potencijalno u konfliktu s (politički postavljenim) voditeljima kulturnim institucija i organizacija. Ta se neformalna inicijativa istaknutih poljskih kulturnih radnika etablirala tijekom godina u borbama za radna prava umjetnika i kulturnjaka, no njihova nastojanja da demokratiziraju odnose unutar kulturnih institucija nisu prepoznale ni te ustanove niti utjecajniji poljski sindikati.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 16.10.2017

VEZANE VIJESTI

Ili si umjetnik ili nisi ništa

Piše: Matija Mrakovčić
Ministarstvo kulture najavilo je izradu novog Zakona o pravima samostalnih umjetnika.

Izgaranje u civilnom sektoru

Razgovarali: Vedrana Bibić i Mario Kikaš

U suradnji s uredništvom časopisa RAD., prenosimo intervju s Gabrijelom Ivanov o vrednovanju i zadovoljstvu radom u organizacijama civilnog društva.

Osvajanje prostora rada u kulturi i obrazovanju

Piše: Matija Mrakovčić
Zaklada "Kultura Nova" objavila je publikacije o uvjetima rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti te o obrazovanju u kulturnom sektoru.