Neispričane priče | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Neispričane priče

Iako bi mediji mogli doprinijeti javnoj raspravi o stanju u zatvorima i kaznionicama, Zakonu o izvršavanju kazne te integraciji zatvorenika, to se najčešće ne događa.

Piše: Matea Grgurinović

FOTO: Tiago Pinheiro

Prije nekoliko mjeseci za sada ukinutu emisiju Skrivena strana dana na Trećem programu Hrvatskoga radija radila sam prilog o zatvorenicima i zatvorskom sustavu u Hrvatskoj te programima koje udruge Skribonauti i RODA rade sa zatvorenicama i zatvorenicima. No, do onih koji u zatvorima provode projekte je malo lakše doći nego do zatvorenica samih. Budući da sam htjela da se barem donekle čuju glasovi "iza rešetaka", morala sam posegnuti u HRT-ovu arhivu iz vremena kada su se radio dokumentarci i radio drame poput Tjeskobe Damira Čučića i Nisam kriv Nikice Klobučara, kao i filmovi te dokumentarci, u zatvorima mogli snimati.   

Zatvorenicima je skoro pa nemoguće pristupiti. Naime, ne samo da je u sustav izrazito teško penetrirati, već se, i prema članku 121. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, zatvorenicima ne dopušta istupanje u sredstvima javnog priopćavanja. Kao što kaže Ivana Zanze iz udruge RODA, koja je vodila projekt MA#ME – Osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i uključivanje na tržište rada kojim je ta udruga pomagala majkama zatvorenicama i njihovoj djeci, "za razliku od ostalih marginaliziranih grupa koje vi ipak vidite, zatvorenike ne vidite, oni su iza zidova".  Upravo zbog ovog razloga treba raditi na razbijanju predrasuda o njima, predrasuda s kojima su se i same članice udruge suočile, budući da članstvo u početku nije sasvim podržavalo projekt. No, kako to učiniti kada zakon zatvorenicima uopće ne dopušta izlaženje u javnost? Navodno je ograničenje postavljeno kako bi se zaštitilo zatvorenike i njihov identitet od stigme koja je povezana sa služenjem kazne zatvora, a koja posljedično pogađa i obitelj zatvorenika, pogotovo u manjim sredinama. Velika većina žena nakon odsluženja kazne zatvora tu "epizodu" želi zaboraviti, nikome ne govore o tome, pogotovo ne potencijalnim poslodavcima. U praksi to znači da i oni koji rade sa zatvorenicima i nemaju skrivene senzacionalističke namjere poput nekih medija te žele zatvorenicima dati glas, poput Skribonauta, svakodnevno se susreću s preprekama kada žele prikazati i pokazati neke od radova, primjerice kratke filmove, koje zatvorenici snimaju u zatvoru ili kada imaju slobodan vikend.  

Kolektiv Lieux Fictifs iz Marseillea već više od dvadeset godina radi sa zatvorenicima, no prostorije za rad imaju u samom marsejskom zatvoru, nešto što je potpuno nezamislivo iz naše perspektive. Oni rade na (po)micanju granica između onih unutra i onih izvana koristeći umjetnost, te vrše transformaciju, govori članica kolektiva Marie-Christine André, na tri razine: individualnoj (zatvorenikovoj), institucionalnoj (zatvorskoj) i na razini samog društva. "Velika većina ljudi koja je u zatvoru ondje je jer nije našla svoje mjesto u društvu koje nema kapacitet da to svima dopusti. Nakon odsluženja kazne zatvora pitanje zašto su uopće završili u zatvoru ostaje, te se povećava raskidanjem socijalnih veza te zbog kaznene evidencije koja često pojačava marginaliziranost. Smještaj, rad, rekonstrukcija socijalnih veza, obiteljskih veza, to su pravi izazovi s kojima se zatvorenik suočava. Danas zatvori imaju ulogu socijalne regulacije u kojoj se jedan dio stanovništva nalazi neko vrijeme, zatvoren u nedostatku da mu se drugdje nađe mjesto", smatra André. 

Ovaj kolektiv radi umjetničke radionice sa zatvorenicima, proizvodili su i vlastiti televizijski program, a neki od zatvorenika nađu zaposlenje na njihovim projektima i po završetku služenja zatvorske kazne. André također naglašava da je zatvorenik onaj koji u društvu treba biti nevidljiv - zatvor postoji da bi osigurao, ne zaštitio društvo, njegova je vrijednost više simbolička nego efektivna. Iako je svrha kazne zatvora zatvorenice rehabilitirati, pripremiti za kasniji život, ta institucija to u velikom broju slučajeva ne čini, raskidajući i ono malo veza koje oni unutra imaju s izvanjskim svijetom. Osim što su zatvorenici isključeni iz zajednice, iz kolektiva, oni su isključeni i iz kolektivnog pamćenja. Stoga ovaj kolektiv u svom radu koristi arhivske snimke i vidi ih kao ključne jer je "rad s arhivskim slikama (...) i rad s kolektivnim pamćenjem koje preko procesa pisanja fikcije omogućava zatvorenicima, odvojenima od kolektivne povijesti, bavljenje radom individualne aproprijacije; to je način povezivanja sa svijetom, zajednicom, način pogleda prema vani te način da nam se obrate".

Na marginalizaciju i stigmatizaciju zatvorenica i zatvorenika te nemogućnost njihova prikazivanja upozoravaju i drugi akteri koji su radili projekte u zatvorima. Sa sličnim se problemom susrela i fotografkinja Marina Paulenka koja je godinu i pol provela na relaciji Zagreb-Požega za potrebe svog diplomskog rada u kojem se bavila zatvorenicama u Požegi. U intervjuu koji je dala za Lupigu ona s jedne strane ističe problem s institucijama na koje je nailazila, budući da joj nije bilo dopušteno fotografirati zatvorenice, iako je ostvarila dobar kontakt s policajkama u kaznionici. Naime, Zakon o izvršenju kazne zatvora, osim što zabranjuje zatvorenicama istupanje u sredstvima javnog priopćavanja, zabranjuje i fotografiranje zatvorenica koje na bilo koji način može otkriti njihov identitet, čime se navodno štiti same zatvorenice. Tako Paulenka nije smjela fotografirati čak ni siluete, niti sjene zatvorenica, te je stoga odlučila dokumentirati njihove stvari i prostorije gdje provode svoje vrijeme. Drugi problem koji Paulenka detektira je u činjenici da su se zatvorenice, kada bi ugledale veliki fotoaparat, odmah pobojale da je novinarka, te da će njihova lica završiti na naslovnici neke dnevne tiskovine s bombastičnim naslovom gdje će svi čitati o njihovim sudbinama, ni ne znajući pritom da ih Zakon "štiti" od toga.

Paulenka ističe i da su žene dvostruko opterećene tako da još jače osjećaju stigmu zatvora. Kaznionica u Požegi jedina je ženska kaznionica u Hrvatskoj u kojoj majke - ako rode dok izdržavaju kaznu zatvora - mogu s djetetom živjeti u kaznionici do djetetove treće godine života. Neke od njih od svoje djece koja se nalaze "izvan rešetaka" skrivaju da su u zatvoru, tako da je "službena priča" često da su na putu ili rade izvan mjesta stanovanja. Tako i Ivana Zanze također upozorava da se "najčešće vrlo srame činjenice da su u zatvoru, o tome ne govore, kada izlaze iz zatvora žele taj dio ostaviti iza sebe i zaboraviti", a "velik broj djece zatvorenika ne zna da su im roditelji u zatvorima, pogotovo za očeve, tu je činjenicu pred djecom puno lakše sakriti". U istraživanju koje je provela RODA, 13 posto majki u kaznionici Požega reklo je da njihova djeca ne znaju da su u zatvoru.

Činjenicu da se zatvorenice susreću s velikom stigmom i imaju probleme pri reintegraciji u pogotovo manjim sredinama, potvrđuje i Luiza Bouharaoua iz udruge Skribonauti, koja ukazuje na razliku tretiranja "običnih" zatvorenika i onih koji su eksponirane medijske ličnosti: "Pomalo je šizofreno u hrvatskom društvu da obični ljudi koji nisu medijske ličnosti te žive u anonimnosti, prilikom izlaska iz zatvora preživljavaju užasnu stigmu, sram i strah. Njihova je reintegracija u društvo izrazito otežana. No, s druge se strane većina ljudi koja je medijski vrlo eksponirana i visoko pozicionirana jednostavno i brzo reintegrira u društvo, te zauzima i vrlo visoke upravljačke pozicije".

Kakvu ulogu u svemu tome imaju mediji? Ili kakvu bi mogli imati, s obzirom na to da Zakon o izvršavanju kazne zatvora onemogućava komuniciranje sa zatvorenicima, te novinari niti ne mogu kvalitetno izvještavati o potencijalnim pričama o zatvorenima. Bouharaouava upozorava da, kada mediji i izvještavaju o tim temama, uglavnom perpetuiraju predrasude o zatvorenicama i senzacionalno izvještavaju o tim temama, te kaže: "Izrazito je važno da mediji imaju interes za zatvorski sustav, no vrlo se često događa da oni samo perpetuiraju predrasude. Dakle, iako bi mediji mogli doprinijeti raspravi kako o hrvatskim zatvorima i o stanjima u hrvatskim zatvorima i kaznionicama, tako i o Zakonu o izdržavanju kazne - mogli bi određene informacije diseminirati i pokrenuti neki tip smislene javne rasprave - to je nešto što se ne događa".

Pitanje je kako ćemo, i hoćemo li ikada, doprinijeti bar donekle destigmatizaciji zatvorenica i zatvorenika te otvaranju "smislene javne rasprave", ako s jedne strane priče zatvorenica ne dopiru u medije, jer naprosto ne mogu, a s druge strane - ako i dopru, popraćene su novinarskim senzacionalizmom. Zasigurno je jedno od prvih pitanja koje treba problematizirati izmjena Zakona. Jer se iza rešetaka nalaze priče koje - uz veliku odgovornost - trebaju biti ispričane.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 14.11.2016

VEZANE VIJESTI

Kao crtice iz Harmsova doba

Piše: Matea Grgurinović
U knjižnici Bogdana Ogrizovića, u kasnim popodnevnim satima na Međunarodni dan pisaca u zatvoru, hrvatski je P.E.N. centar organizirao tribinu na tu temu.

Iza (ne)vidljivih rešetaka

Piše: Matea Grgurinović

U sklopu projekta ma#me udruge Roda objavljena je zbirka priča Roditeljstvo iza rešetaka: priče bivših zatvorenica. 

Potiho, u osami

Piše: Matea Grgurinović
Resocijalizacija zatvorenika kompliciran je proces koji zahtijeva više aktera i politku koja promišlja zatvore, zatvorsku kaznu ali i sustav koji zločin proizvodi.