Nepoznata zemlja zvana Prošlost | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Nepoznata zemlja zvana Prošlost

Predstava Bojno polje sjećanja 1914./2014. Hans-Wernera Kroesingera izvedena je sredinom lipnja u kazalištu Hebbel am Ufer u Berlinu.

Piše: Sophie Diesselhorst

Hans-Werner Kroesinger, Bojno polje sjećanja 1914./2014., 14. lipnja 2014., Hebbel am Ufer, Berlin / FOTO: David Baltzer

Tipičan trenutak ove gotovo dvosatne kazališne večeri: glumci Lajos Talamonti i Armin Wieser koji govore njemačkim jezikom stoje s desne strane pozornice i u ping-pong igri pripovijedaju priču o jednom ratu, a na lijevoj im strani konkuriraju Benjamin Bajramović i Damjan Kecojević koji na bosanskom odnosno srpskom pokušavaju privući pozornost publike u berlinskom kazalištu Hebbel am Ufer (HAU), koja ih zasigurno razumije samo malim dijelom.

Ali u ovom novom ostvarenju Hans-Wernera Kroesingera, doajena njemačkog dokumentarnog kazališta, pod snažnim naslovom Bojno polje sjećanja razumijevanje ionako nije najvažnije. I priče ispričane na njemačkom jeziku, priče o atentatima, bitkama, političkim i vojnim manevrima, nestaju iz gledateljeva mozga jednakom brzinom kojom do njega i dopiru. Temelji sposobnosti koncentracije na kojima se bazira sposobnost sjećanja trajno su narušeni. Sve što se govori na pozornici previše je konfuzno i sveukupno preglasno. Na oskudno uređenoj pozornici improvizirani mehanizam za otkucavanje, sastavljen od stalaka za lampe, štapova i kutijica, daje histerično brzi osnovni takt.

Večer počinje šaljivo, gotovo koketno. Glumci odjeveni u svakodnevnu odjeću izlaze jedan za drugim pri čemu im znanstvenički habitus seže od lagano nesigurnog do pokroviteljskog i počinju sa svojim izlaganjima o utjecaju Prvog svjetskog rata na rat u bivšoj Jugoslaviji, o "Oral history" i "Personal Storytelling" ili čak i: "Bacimo pogled na Osmansko carstvo". Nakon što su se svi izredali svi dolaze na pozornicu, ali ne zajedno kao skupina. Četiri pojedinačne lokacije – pisaći stol, govornički pult, konstrukcija od sanduka s dokumentima i stara super 8 kamera – odvlače četiri aktera pod njihove snopove svjetlosti gdje se udubljuju u svoje istraživanje.

Zatim slijedi kaos – svaki od njih objavljuje rezultate na svom jeziku, no uskoro započinju interakciju prevodeći jedni druge, ali to samo pojačava konfuziju jer u jednome se trenutku više ne zna tko što govori. Cijela je ekipa godinu dana u Beogradu, Sarajevu i Istanbulu proučavala činjenice koje su prethodile Prvom svjetskom ratu. Projekt je realiziran povodom obljetnice početka rata 1914., ali ono što se sada izvodi nije priča iz rata, istraživanje njegovih uzoraka i posljedica, već upravo suprotno - odbijanje ratne logike.

Radi se dakle o duboko pacifističkoj večeri koja se gotovo prepredeno služi izričitom ljudskom potrebom za razumijevanjem i svrstavanjem. Tako se u brzom natjecanju diskursa svaka teorija brzo pretvara u teoriju zavjere. Najzornije je to u priči o atentatu na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju koji je 1914. u Sarajevu počinio borac za slobodu Gavrilo Princip i koji je u povijesnim knjigama mnogih država prikazan kao okidač Prvog svjetskog rata. Priča je uvijek nanovo pripovijedana iz različitih perspektiva sve dok iz nje nije prognan i posljednji najmanji sadržaj stvarnosti, a glumac Benjamin Bajramović otjeran ravno u ludilo. Naime, on iznova, svaki puta u sve većem očaju, na stolu pokušava rekonstruirati točan tijek atentata i to s pomoću kutije cigareta ("Ovo je vozilo u kojem sjedi prestolonasljednik."), pojedinačnih cigareta ("Ovo je Franjo Ferdinand, a ovo je njegova žena") i udaraca šakom o stol različite jačine ("Ovo je pucanj iz pištolja."/ "Sada eksplodira bomba.").

To je krajnji trenutak u kojem je borba za moć, a to je suverenost interpretacije, koja neizbježno slijedi nakon svakog rata, dovedena do apsurda. Iza Bajramovićevih uskomešanih pokreta za stolom, ogromna sjena izvodi podrugljivu mimikriju. History repeats itself? Povijesna se znanost može mirno ukinuti, više nije potrebno istraživati? Ne! Odgovor je izložbe Regine Dura, suradnice i partnerice Hans-Wernera Kroesingera, koja prati kazališnu večer i koja se mogla razgledati prije i poslije predstave u kazalištu HAU. Izložba prezentira rezultate istraživanja iz triju gradova i poziva na sakupljanje konaca ili, Kroesingerovim riječima, utiranje novih, vlastitih putova kroz "nepoznatu zemlju zvanu Prošlost", kako je to portretirala njegova kazališna večer.

Tamo se može saznati da brojne ulice u Srbiji nose ime Gavrila Principa, da je atentator iz 1914. posthumno doživio pravi uspjeh kao simbol nacionalnih osjećaja koji su pak zbog pretjerivanja izazivali druge ratove. U rezultatima ankete provedene na ulicama Sarajeva može se vidjeti kako se s Prvog svjetskog rata brzo prelazi na nedavni rat u Jugoslaviji, kako je riječ "rat" u bivšoj Jugoslaviji obilježena iskustvima iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Moguće je krenuti u virtualan obilazak groblja njemačkih vojnika u Istanbulu i pritom dobiti informacije o njemačko-turskim odnosima prije Prvog svjetskog rata i tijekom njega, a koje su obje strane u pisanju svoje povijesti smjestile u zavisne rečenice.

Prelazak iz izložbe pune detalja u predstavu koja uništava detalje možda je vidljiv na kraju kazališne večeri kada se u igru uključuje umjetnost. Četiri glumca stoje jedan uz drugog i odjednom, samo u tom trenutku, igraju zajedno, a ne jedni protiv drugih. Uglas izvode onomatopejsku pjesmu Ernsta Jandla schtzngrmmm koja u riječi "Schützengraben" (njem. streljački rov) jednostavno izostavlja vokale raščlanjujući je tako u eksplozivan ratni zvuk. Kroesinger navodi da je odabrao završetak s poezijom kako bi obilježio luksuz svoje eksterne perspektive da bi priznao da njemu, koji se ovdje odvažio govoriti o tome, nedostaje iskustvo rata. Radi se o otvorenosti koja će, nadajmo se, svugdje gdje se pojavi ova kombinacija izložbe i kazališta učiniti neodoljivim suočavanje s "povijesti nasilja" ("history of violence") koji traje u cijelom svijetu.

Tekst je s njemačkoga jezika prevela Ivana Vrbec. Kritiku beogradske izvedbe Bojnog polja sjećanje 1914./2014. možete čitati ovdje, a izvještaj s rasprave nakon berlinske izvedbe, u kojoj su sudjelovali Hans-Werner Kroesinger, Borka Pavičević, Nihad Kreševljaković i Boris Buden - ovdje.  

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 24.06.2014