Neprijatelj je negdje drugdje | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Neprijatelj je negdje drugdje

Hinkemann redatelja Igora Vuka Torbica nastao je prema tekstu njemačkog dramatičara, pjesnika, aktivista i revolucionara Ernsta Tollera.

Piše: Mila Pavićević

FOTO: ZKM

Prije početka predstave Hinkemann, u režiji mladog redatelja Igora Vuka Torbice, a u izvedbi ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, fotograf Marko Ercegović ulazi na veliku scenu ZKM-a i fotografira prepuno premijerno gledalište. Iako po svoj prilici ta akcija nije dio koncepta predstave već služi za potrebe PR-a i marketinga, ali upravo je upiranje objektiva u publiku kao glavnog suučesnika na mjestu zločina znakovito u kontekstu slučaja Hinkemann. "Naš" Hinkemann nastao je, kažu autori, prema drami Njemački Hinkemann Ernsta Tollera, dramatičara, pjesnika i aktivista koji je aktivno sudjelovao u Bavarskoj revoluciji 1918./1919. zbog čega je osuđen na pet godina tamnice. Zanimljivo je ustvrditi da se u programskim materijalima inzistira na toj razlici između Hinkemanna ovdje i drugdje. Kome uistinu pripada ime Hinkemann – ključno je pitanje ove predstave, ili da parafraziram Paula Grosshahna kojeg tumači sjajni Frano Mašković: "U kojeg Boga vjerovati?"

Ova predstava istovremeno nudi mnogo odgovora i niti jedan odgovor, pri čemu se najzanimljivijima čine oni odgovori koje prešućuje, a utkani su u samo tkivo teksta. Naš Hinkemann (Rakan Rushaidat) je između ostalog: narodni heroj, moj Hinkeman, neman, eunuh, ratni drug, čovjek-medvjed koji ždere štakore, homunculus… On je protagonist koji istupa iz uigranog stroja predstave, iz stroja koji prazni i puni prostor u ritmiziranim plesnim intervalima, iz stroja čiji su izvještačeni osmjesi i duge tišine zastrašujući u svojoj predvidljivosti. Glumački je to stroj koji se s unaprijed inkriminiranom publikom suočava hrabro, frontalno – bez okolišanja. A okoliš u kojemu taj stroj djeluje – neživa je priroda koja protestno i a priori odustaje od bilo kakve simulacije života. 

Eugen Hinkemann na samom početku ubija pticu, gumenu pticu koja pada dvostruko mrtva pred noge Grete Hinkemann (Mia Biondić) s kojom post-ratni Eugen ne može ostvariti ljubavni odnos. Ova simbolička smrt kao da nagoviješta rasap koji će tijekom predstave doživjeti Hinkemann prolazeći kroz različite procese (društevnog) svojatanja.

Na samom početku scena je ispražnjena, pred nama je samo prazni linoleum koji se rasvjetljava pod naletom scenskog svjetla. Centralno mjesto zauzima ogromni natpis - Hinkemann, djelo scenografa Branka Hojnika. "Tu smo mi, Tollerovi i Hinkemannovi nasljednici“, ističe dramaturginja predstave Katarina Pejović u programskom materijalu locirajući nas ovdje i sada – nas - publiku, dionike Hinkemannove krivnje. 

 

Cirkus Hinkemann

Meštar Ceremonije, kojega tumači Ozren Grabarić, predstavlja neku vrstu vodiča kroz te simboličke procese.  U izravnom obraćanju publici MC ima jedan jasni i zapovjedni naputak: "Uživajte!" To uživanje posljedica je činjenice da "narod“,  koji se u ovom slučaju izjednačava s kazališnom publikom, "želi vidjeti krv“. Glumački ansambl je stoga spreman da toj želji i udovolji, a cirkus Hinkemann pretvorit će se u poligon za iživljavanja nad narodnim herojem. Cirkus postaje mjesto okrutnih glumačkih maski. U trenutcima najtransparentnijeg nasilja publika je ponovo osvjetljena podcrtavajući njezinu odgovornost u viđenome. MC eksplicitno upoznaje Hinkemanna sa svojom publikom: "Ovo tu, tu je publika“, kaže on zahtijevajući pritom više svjetla. Međutim, to pitanje odgovornosti za gledano podrazumijeva pitanje odgovornosti za učinjeno (izvedeno). Pogotovo kada s druge strane rampe redatelj barata najrazličitijim, najatraktivnijim teatarskim trikovima i dosjetkama udovoljavajući toj dijagnosticiranoj potrebi naroda – da se zabavi.  Tako nas, na primjer, opaki klaun - Meštar Ceremonije uspijeva zavarati da se predstava prekida stankom, a dim mašina zaodijeva nagog eunuha Hinkemanna. 

 

Nacionalni heroj Hinkemann

U trenutku kada nacionalni heroj, eunuh Hinkemann iscrpi svoj potencijal cirkusanta – postaje žrtvom. Zauzimajući ikoničku formu raspetog Isusa Hinkemann zajedno sa svojim mučiteljima ostaje zamrznut u slici, zaodjenut dimom, plavo-bijelim balonima i drugim simboličkim i estetičkim pomagalima dok svjetonazorski jaz između "naroda"  i Isusa raste. Sišavši s križa Hinkemann ispovjednim tonom iznosi svoju priču. Skrušeno u trećem licu, leđima okrenut publici, pred predstavnicima državnih struktura. Pitanja s kojima Hinkemann suočava sustav su važna: Mogu li ratni invalidi mogu biti sretni? Ima li narod pravo na žrtve? Međutim, ishod situacije je ponovno beznadan. Hinkemann završava u bolnici zbog, pretpostavimo, mentalnih problema. Čini se da koliko god pitanja bila bolna i točna, sustav pred kojim se nalazi sastavljen je tek od nekih bijelo-plavih balona, jedne crvene zastave i nekoliko svečanih odijela – te odgovor koji može uslijediti zbog toga isto tako ostaje na razini simbola. Simbola koji se ponajbolje ostvaraju u slici razapetog golog Hinkemanna. Legitimno je pretpostaviti da je simbolička razina jedino čemu predstava Hinkemann stremi, a da je kakofonija različitih ideologijskih sklopova temeljno estetsko opredjeljenje predstave koja u gledatelju želi probuditi neku vrstu vlastite ideološke nestabilnosti i nepovjerenja u različite sustave. No, suđenje Hinkemannu završava koreografiranima (koregrafija Blaženka Kovač Carić) rafalom koji ansambl složno odašilje prema publici. Puška je očito posljedica niza sistemskih pogreški koje u svojoj dubinskoj strukturi odražava Hinkemann. No, pitanje je što/tko je meta toga rafala? I zbunjujuće je da taj rafal usred ideološkog kaosa na sceni podrazumijeva, reklo bi se gotovo u duhu dogme monoteističnih religija, određeno uvjerenje – a ne da pobuđuje sumnju kod gledatelja.

 

Hinkemann kao ljubavnik

Ono gdje je Hinkemann najuvjerljiviji je u ljubavi. I to u ljubavi kao u melodramatskom žanru koji je podcrtan razigranom glazbenom podlogom autora Nenada i Alena Sinkauza, ali i ljubavi koju nagriza i rastvara estetika šoka kakvu vežemo uz noviji srpski film, poput Srpskog filma Srđana Spasojevića. Baš poput obitelji iz srpskog filma, Hinkemannova je obitelj osuđena na samouništenje koje obje obitelji počine istovjetnom, prepoznatljivom gestom. Ovaj dirljivi rasplet predvidljiv je jer je eunuh Hinkemann kao ljubavnik unaprijed osuđen na propast, a ljubav u post-ratno vrijeme jednostavno nije moguća. Pitamo se: "Zašto je tome tako?"

Greta i Hinkemann upoznali su se, kako on sam objašnjava sudu, u tvornici prije rata. Upoznali su se u vrijeme kada su tvornice bile funkcionalne, baš kao i Hinkemann, i kada je radni dan započinjao strojem. Odgovor na pitanje: "Gdje je nestala ljubav u post-ratno doba?" mogao bi biti istovjetan odgovoru na pitanje: Gdje su nestale tvornice? Iako  u originalnom tekstu taj odgovor možemo naslutiti prateći lik Paula Grosshahna – normalnog muškarca i reprezentativnog primjerka radničke klase koji se u poslijeratnom periodu posve promijenio, ova predstava taj odgovor prešućuje,  zadovoljavajući se činjenicom da u svojemu plastičnom okruženju ljubav jednostavno nije moguća.  "Što preostaje proletarijatu," pita se Paul. Preostaje mu ljubav, a kada ne postoji ljubav – mogućnost je samo jedna.

 

Europski Hinkemann 

U zadnjoj sceni cvijeće je uredno posloženo da se posthumno oda počast preminulom protagonistu. Na posljednjem poništavanju njegova imena, na njegovom sprovodu ponovo istupa Meštar Ceremonije, Ozren Grabarić u posmrtnom govoru zazivajući  retoričkim tonom, uz već viđeni asemblaž simbola, Europu. "Europa, Europa, Europa" – ponavljao je Grabarić, a ja nisam mogla ne ponoviti pitanje s početka, pitanje o porijeklu Hinkemanna i pridodati mu još i ovo: "Koja Europa?"  Europa, kojoj se u integralnom tekstu ne pridaje previše značaja, a u svjetlu aktualne politike nikad nije bila poželjniji neprijatelj – na ovom mjestu, začudno, odzvanja tek kao prazni označitelj. 

Antagonizam usmjeren prema nekoj simboličkoj Europi čini se promašenim poput rafala ispaljenog prema premijernoj publici – narodu. Paul se pita: "Kako narod može zgriješiti? Jadni narod kojemu je gore od stoke, jer kad se malo udeblja, izvode ga na livadu, i tek kad je stvarno debeo, stvarno zaobljen, tada ga se zakolje."

Lociranjem neprijatelja negdje drugdje, izvan nas samih, negdje daleko na neku fiktivnu livadu zvanu Europa - kao da odustajemo od podteksta drame koji je daleko strašniji od teatralnog žderanja mrtvih štakora, a tiče se zatvorenih tvornica, ugovora za kulturne radnike u cirkusu i njihovih prava. 

Nakon krajnjeg poniženja u cirkusu Hinkemann pokušava odustati od daljnjeg angažmana, međutim njegova obaveza – kao glavnog klauna sezone – utanačena je ugovorom i nema odustajanja. A poslodavac, glavni klaun (Grabarić) se stoga nonšalantno – bez preuzimanja odgovornosti – može oprostiti sa svojim radnikom, ali samo do sljedeće prilike. 

Užas slučaja Hinkemann nije posve daleko od tvornica, bolnica i kazališnih dvorana. Hinkemann – kulturni radnik u cirkusu samo je dionik stroja u kojemu je sasvim izvjesno da, kako nas podučava pastir naroda Sebaldus Sinegott (Vedran Živolić): "vi nama ne vjerujete i mi znamo da vi nama ne vjerujete." Stoga uperiti pušku unutar sustava u kojemu i vi i mi znamo da ta puška nije puška  je – pucanj u prazno. Užas slučaja Hinkemann sadržan je u jednoj Paulovoj ironijskoj opaski: "Bravo, Eugene, u ovo doba tražiti posao!" Ta potraga je mnogo aktualnija i kompleksnija negoli joj predstava pridaje pozornosti.

Simboličkim svojatanjem Hinkemanna, poopćavanjem mjesta borbe, europeizacijom glazbenih brojeva, režijskim trikovima u maniri estetike šoka i estetike kiča, zahvaljujući uigranom glumačkom ansamblu, ova predstava uspijeva u prvom redu u onome što sama određuje kao grijeh – zabaviti narod. 

Raspored narednih izvedbi Hinkemana potražite ovdje.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 23.11.2015

VEZANE VIJESTI

Brk ovamo, brk tamo

Piše: Igor Ružić

Kompleks Ristić Olivera Frljića kompleksna je predstava, rekvijem koji ostavlja nešto manje razumljiv i time možda teži ili barem dugotrajniji gledateljski refleks.

Napredno čitanje i mišljenje prostora

Piše: Una Bauer

U HKD-u na Sušaku u Rijeci izveden je četverodijelni kazališni događaj Bez subjekta, završna produkcija prve generacije studenata modula ‘Scenografski prostori’ APU-a.

Kopanje po Blatu

Piše: Igor Ružić

Obustava radova početak je Montažstrojeva bavljenja temom Sveučilišne bolnice u Blatu ili Kliničke bolnice Zagreb, poludovršenog megaprojekta iz osamdesetih.