Nepriznata umjetnička vrijednost | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Nepriznata umjetnička vrijednost

Usprkos kvaliteti, manjinske se koprodukcije nalaze u paradoksalnom položaju između promišljenog sufinanciranja proizvodnje i izostanka distribucijske i promotivne podrške.

Piše: Iva Milaković

Miloš Radović, Dnevnik Mašinovođe, FOTO: pulafilmfestival.hr

Europska kinematografija bilježi dugu tradiciju filmskih koprodukcija. Filmska ostvarenja u suradnji talijanskih, španjolskih i francuskih producenata spontano su nastajala već pedesetih godina prošlog stoljeća. Važnost europskih međunarodnih koprodukcija institucionalno je priznata 1988. godine kada Vijeće Europe osniva fond Eurimages putem kojega nudi financiranje za međunarodne filmske koprodukcije, pojednostavljujući pritom njihovo pravno definiranje i ugovaranje. Europskom konvencijom o kinematografskoj koprodukciji iz 1992. dodatno je utvrđen pravni okvir kojim se koprodukcije definiraju i potiču u svrhu promicanja kulturne raznolikosti i zajedničkih europskih vrijednosti.

Važnost i uloga internacionalnih koprodukcija može se posmatrati iz dva aspekta: ekonomskog i umjetničkog. Ekonomski gledano, kombiniranje ljudskih i tehničkih resursa te izvora financiranja i distribuiranja na međunarodnoj razini omogućuju ostvarivanje produkcijski ambicioznijih djela koja bi manjim, nacionalnim produkcijama bila neostvariva u samostalnom aranžmanu. Također se otvaraju i mogućnosti dodatnog financiranja iz više nacionalnih potpora u slučaju da film sadrži elemente, teme ili motive od nacionalnog kulturnog interesa pojedine uključene zemlje. Uzevši u obzir i fondove kojima Europska unija potiče koprodukcije, ekonomski aspekt koprodukcija je u pravilu pozitivan, ali posljedično se odražava u vidu eventualnih kompromisa i ograničenja vezanih uz umjetničku autonomiju.

S druge strane, utjecaj koprodukcijske strukture na umjetničku kvalitetu filma bi u idealnom slučaju trebao biti vidljiv i pozitivan kao spoj kreativnih i kulturnih utjecaja te filmskih škola više nacija. U praksi, taj utjecaj često nije izražen ili izostane u slučajevima kada se jedan ili više koproducenata bavi isključivo logističkim ili nekim drugim aspektom produkcije van samog kreativnog procesa. To nije samo po sebi negativno s obzirom na različite tipove i razine koprodukcija te eventualne konceptualne neopravdanosti upliva stranog utjecaja. Kao druga krajnost, negativni ishod forsiranja umjetnički neopravdanog međunarodnog utjecaja (nametnutog ili ne od strane nekog izvora financiranja) sažet je u pojmu euro pudding, podrugljivom nazivu za europske koprodukcije kojima nedostaje kulturni identitet, koherentnost, individualnost i autentičnost.

Idealni slučaj je taj u kojem film od faze nastajanja, bilo zbog koautora različitih nacionalnosti ili specifičnog multikulturalnog sadržaja, prirodno i logično teži realizaciji u koprodukciji određenih zemalja. S obzirom da su takvi slučajevi u manjini, na samim autorima ostaje da procjene potencijalne pozitivne i negativne utjecaje eventualne koprodukcijske realizacije na svoj projekt. Tako smo u sklopu redovitog programa manjinske hrvatske koprodukcije na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu imali prilike vidjeti čak jedanaest filmova. Od šest filmova, koliko ih je bilo u natjecateljskoj konkurenciji, tri su nagrađena Zlatnim arenama. Najboljim filmom proglašen je Sieranevada iskusnog redatelja Cristija Puiua, jednog od začetnika rumunjskog novog vala i osnivača producentske kuće Mandragora.

Sieranevada je, poput nekoliko prethodnih autorovih ostvarenja, punokrvni predstavnik rumunjskog novog vala: karakteriziraju ga minimalizam, dugački kadrovi i izrazito spori ritam koji mogu staviti na kušnju strpljenje prosječnog gledatelja naviklog na konvencionalnije filmove. Trajanje od gotovo tri sata, realistični protok filmskog vremena i gotovo voajerska kamera omogućuju redatelju da nas polagano, ali uvjerljivo uvede u mikrokozmos i intimu protagonista okupljenih na svečanom ručku u spomen na nedavno preminulog oca obitelji. Poput nijemog promatrača, kamera vrluda kroz hodnik i prostorije skučenog stana, prateći kretanje i okupljanja članova obitelji, stvarajući dojam fizičke prisutnosti gledatelja u filmskom prostoru.

Filmom dominiraju uvjerljivi i fluidni dijalozi: naizgled banalnim, neusiljenim i nepredvidljivim razgovorima koje protagonisti neumorno vode, Puiu ogoljava mane, slabosti, opsesije i karaktere svojih protagonista, istovremeno ocrtavajajući političku i socioekonomsku svakodnevnicu obojenu dubokom ideološkom podijeljenošću i izgubljenošću. Beskrajno iščekivanje zakašnjelog svećenika bez kojega svečani ručak ne može započeti, nervoza, sitni, ali dramatični verbalni sukobi, debate o politici, religiji i teorijama zavjere, neizrečena napetost, nenadani, nepozvani gosti, male osobne katarze. Bez didaskalijskih objašnjavanja i elaboriranih zapleta, bez raspleta i zaključka, Sieranevada nudi svojevrsnu ogoljenu studiju ljudske prirode i međuljudskih odnosa. Film je nastao u koprodukciji Rumunjske, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije i Francuske. U sporednoj ulozi pijane neželjene gošće pojavljuje se hrvatska glumica Petra Kurtela, a Spiritus Movens je hrvatski koproducent.

Za razliku od Sieranevade etabliranog i iskusnog Puiua, Kuća drugih je debitantsko dugometražno ostvarenje gruzijske redateljice Rusudan Glurjidze koja uz Davida Chubinishvilija potpisuje i scenarij. Ovaj poetični i melankolični poluautobiografski film smješten je u ruralni gruzijski krajolik devedesetih, neposredno po završetku građanskog rata. Obitelj s pobjedničke strane dobiva priliku započeti novi život u napuštenoj kući poraženih. Pratimo njihov dolazak u gotovo prazno, maglovito, zabačeno selo, dok vozač putem ne prestaje hvaliti ljepote krajolika i sočnost mandarina. S nelagodom se pokušavaju priviknuti na život u tuđoj kući u kojoj je trag svakodnevnice bivših stanovnika ostao kao zamrznut u vremenu. U isto vrijeme ih njihovi jedini susjedi krišom promatraju: Salome Demuria, nagrađena Zlatnom arenom za najbolje glumačko ostvarenje, utjelovljuje osebujnu susjedu vojničkog garda i drila, koja brine o svojoj sestri udovici i njezinoj kćeri te, za razliku od njih, s nepovjerenjem gleda na pridošlice.

Konvencionalni narativ i međusobna interakcija protagonista u drugom su planu; u maniri klasičnih majstora art kinematografije, redateljica se prvenstveno bavi kreiranjem atmosfere. Impresivni vizualni rezultat je izazvao brojne pozitivne kritike i usporedbe s ostvarenjima Tarkovskog i Bergmana, te zaslužio nominaciju za nagradu Američkog društva snimatelja. Fantastična kamera Gorke Gómeza Andreua, osvjetljenje u maniri flamanskog slikarstva te pažnja posvećena detaljima i kadriranju, praćeni klavirskim minijaturama i minimalističkim zvukom, stopili su se u cjelinu koja je rezultirala gotovo nadrealnom i oniričkom atmosferom odsutnosti, nepripadanja i nelagode. Hrvatski koproducent je Dario Domitrović iz Embrio Productiona koji je u suradnji s Dušanom Maksimovim zaslužan i za oblikovanje zvuka. Na filmu je radila i hrvatska ekipa koju čine Dominik Krnjak, Hrvoje Šimić, Ivan Komlinović, Boris Vagner i Mario Bišćan.

Narativno i žanrovski potpuno drukčiji, Dnevnik mašinovođe je srpsko-hrvatska koprodukcija koja je redatelju i scenaristu Milošu Radoviću donijela Arenu za najbolju režiju. Za razliku od sporih i atmosferičnih scena kojima započinju Sieranevada i Kuća drugih, Dnevnik mašinovođe nas u priču uvodi naracijom glavnog lika Ilije koji hladno i gotovo statistički nabraja broj smrti za koje je odgovoran. Scena završava silovitim i mučnim prizorom željezničke nesreće u kojoj strada ciganski orkestar. Već u sljedećoj sceni, kroz izrazito crnohumorni dijalog s dvoje šokiranih psihologa, pobliže upoznajemo glavni lik strojovođe i njegov pragmatični, emocionalno distancirani pogled na smrt, koji ga pak ne sprječava da svojim žrtvama redom pamti imena i nosi cvijeće na počivališta. 

Ilijin život se mijenja u trenutku kada uspijeva zakočiti pred očajnim malim dječakom koji je, pobjegavši iz sirotišta, odlučio okončati život pod kotačima njegova vlaka. Odlučan da ga vrati u sirotište, Ilija ipak dopušta dječaku prenoćiti kod sebe. Na njegovo veliko negodovanje, dječak prije spavanja izražava želju da postane strojovođa, baš kao on. Redatelj nas dosjetljivim montažerskim rezom prebacuje u dječakove tinejdžerske godine: još uvijek živi s Ilijom koji još uvijek negoduje zbog njegove želje. Njihov konflikt postaje okosnica kroz koju redatelj gradi uvrnuti folklor i rituale mikrozajednice strojovođa i njihovih bližnjih. Usprkos izrazitoj humorističnoj noti i povremenim padovima u banalnost i predvidljivost, Dnevnik mašinovođe je topla priča o traumi, gubitku i bezuvjetnoj ljubavi na granici komedije i drame. Formom i narativom puno dinamičniji i konvencionalniji od prethodnih dvaju filmova, te samim time i prihvatljiviji široj filmskoj publici, ujedno je i jedini od nagrađivanih koprodukcija prikazan u Areni.

Odluka festivala o prikazivanju određenih filmova u "drugom planu", to jest, u manje atraktivnim terminima na lokacijama manjeg kapaciteta i vidljivosti, bez obzira na njihovu umjetničku vrijednost i odličnu prihvaćenost od kritike, implicira odustajanje festivala da izborom filmova za udarne termine sugerira široj publici ostvarenja prepoznate umjetničke vrijednosti. U ovom slučaju išlo se linijom manjeg otpora te su u Areni prikazivani mahom konvencionalniji i komercijalniji filmovi koji garantiraju solidnu popunjenost gledališta. Sieranevada i Kuća drugih su tako projicirani u dvorani Istarskog narodnog kazališta, prostora u koji na projekcije zalaze uglavnom poznavatelji i ljubitelji kako bi ciljano pogledali filmove s kojima su već upoznati. Time je predstavljanje navedenih filmova široj festivalskoj publici jednostavno izostalo. Sličan problem može se uočiti i na široj skali – konkretno, na primjeru financiranja i distribucije manjinskih koprodukcija u zemlji. Što se same kvantitete tiče, hrvatske manjinske koprodukcije vrlo dobro kotiraju posljednjih godina. Iako brojčanim porastom prate europske trendove, uloga okidača te ekspanzije može se pripisati HAVC-u koji je samo tijekom prethodne godine sufinancirao čak 13 manjinskih koprodukcija.

HAVC se poziva na pravila Europske konvencije o filmskoj koprodukciji te definira posebne uvjete koje koprodukcija mora ispunjavati kako bi konkurirala za ovu nacionalnu potporu. Između ostalog navodi kako hrvatska koprodukcija mora sudjelovati s najmanje 10% ukupnog proračuna filma, kako najmanje 60% odobrenih sredstava mora biti potrošeno u Hrvatskoj te propisuje obveznu zastupljenost hrvatske strane u umjetničkom i tehničkom osoblju. HAVC također uvjetuje da 50% financijskih sredstava potrebnih za realizaciju filma unaprijed bude osigurano u matičnoj zemlji većinskog producenta. Tek ako na temelju opsežne dokumentacije HAVC prihvati prijedlog za financiranje, s hrvatskim koproducentom se sklapa ugovor. Usprkos promišljenosti pravilnika koji omogućava javno sufinanciranje uistinu kvalitetnih filmskih ostvarenja, čest je slučaj da njihov medijski odjek i gledanost u Hrvatskoj ne budu na zapaženijoj razini, čak dapače, da gotovo prođu "ispod radara" filmske publike i medija.

Medijska pokrivenost takvih filmova najčešće se svodi na sporadične članke koji nabrajaju uspjehe na stranim festivalima i prenose pozitivne reakcije inozemne kritike. Domaća filmska publika, izuzevši poznavatelje koji ciljano prate takvu produkciju, često nema ni priliku upoznati se s nekim od javno financiranih filmskih naslova. Njihova distribucija se u najboljem slučaju svodi na specijalizirana art kina, dok prikazivanje u većim lancima poput Cinestara u pravilu izostaje. Iako se u posljednje vrijeme mnogo govori o razvoju publike kao važnom i strateškom elementu za opstanak i daljnji razvoj kulture, na primjeru tretmana i distribucije manjinskih koprodukcija on gotovo u potpunosti izostaje. Razumljivo je da će oglašavanje i gledanost komercijalnijih ostvarenja biti višestruko veća, ali upravo se javnim sufinanciranjem pokušava napraviti balans u produkciji manje komercijalnih i neovisnih ostvarenja. Zašto se ulažu sredstva u produkciju filmova od javnog interesa, a zatim ključno ulaganje u prezentaciju i dostupnost toj istoj javnosti uvelike izostaje, jedan je od problema s kojom će se naša kinematografska i festivalska scena morati suočiti u dogledno vrijeme.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 22.08.2017

VEZANE VIJESTI

Kontinuiteti i raskidi

Piše: Luka Ostojić
Kritičko vrednovanje rada nove garniture u HAVC-u moralo bi otići onkraj atraktivne teme financiranja dugometražnih filmova i sagledati ukupni rad na promicanju audiovizualne djelatnosti.

U Zagrebu ništa novo

Piše: Iva Rosandić
Unatoč novom filmskom prostoru u gradu, neravnopravni tretman nezavisne scene i javnih institucija prepreka je razvoju heterogene i inkluzivne kulture koja odgovara na potrebe svih građana.

Lažni Isus i mapiranje bezdana

Piše: Danijel Brlas

Put likova u "Kratkom izletu" Igora Bezinovića nema puno veze s potragom za vlastitim mjestom pod suncem, koliko predstavlja kratki boravak pod suncem prije skliznuća u zaborav.