Nestanak kina kao centra komunalnog života | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Nestanak kina kao centra komunalnog života

Želimo li uobličiti širu sliku propasti zagrebačkih kina u posljednjih dvadesetak godina svakako je potrebno baviti se djelovanjem Kinematografa, tvrtke koja je bila vlasnik većine kina.

Piše: Neven Svilar

FOTO: Tomislav Medak

Može li se govoriti o propasti zagrebačkih kina? Može, iako će neki zasigurno inzistirati na uljepšanoj slici, zbog čega bi propast trebalo zamijeniti omiljenim tranzicijskim terminima, poput "promjene", "preoblikovanja" ili "preobraženja". Te se riječi nesumnjivo mogu koristiti kada govorimo o sudbini starih zagrebačkih kina, no tada je u pitanju "promjena" iz propulzivnog i živog u mrtvo, "preoblikovanje" iz nečega u ništa i "preobraženje" iz postojanja u smrt. Naime, riječ propast označava upravo potpuno uništenje nečega uslijed katastrofe. U ovom slučaju katastrofa nije nekakva nagla nepogoda, tsunami koji se iznenada pojavio i poharao sve pred sobom, ostavivši trag pustoši i posvemašnje devastacije. Ovdje je u pitanju fenomen posve suprotan u temporalnom smislu, s obzirom da se sastojao od niza postupaka koji su se odvijali dugo i postupno. Međutim, sve te radnje koje su se valjale dugo, godinama, bile su istog vektora, sve su bile upregnute u kolo ostvarenja zajedničkog dobro promišljenog i pripremljenog masterplana. 

Na stranu sa zaista prigodnim meteo-metaforama, uzroke katastrofe o kojoj je ovdje riječ ne treba tražiti mnogo dalje od surove, pljačkaške i kriminalne politike koju je 1990-ih provodila vladajuća stranka na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Želimo li uobličiti širu sliku propasti zagrebačkih kina u posljednjih dvadesetak godina svakako je potrebno pozabaviti se djelovanjem Kinematografa, tvrtke koja je bila vlasnik većine kina, zbog čega se uopće ne čini pogrešnim, makar provizorno, povući znak jednakosti između ta dva problema. Naime, Kinematografi su 90-ih bili najveći i najjači hrvatski prikazivač, a u njihovih se dvadesetak kina u to doba ostvarivalo više od pola ukupnog prometa u Hrvatskoj. U to vrijeme najveći prikazivač bio je ujedno i najjači distributer, koji je imao ugovore s tri od tadašnjih pet velikih holivudskih kompanija. Ne samo to, ne treba zaboraviti kako su Kinematografi bili vlasnik mnogobrojnih vrijednih nekretnina u Zagrebu, ali i na obali. 

Fast forward u 2006. godinu, u vrijeme kada je od jednom davno moćnog poduzeća ostalo tek sjećanje u vidu izblijedjelih, ofucanih natpisa "Kino" na starim zgradama koje su nekada bile središte komunalnog života. Te 2006. godine zatvoreno je kino koje su Kinematografi reklamirali kao "najzagrebačkije od svih zagrebačkih kina", dakako, kino Zagreb. Ono zaista jest najzagrebačkije od svih zagrebačkih kina, i to ne samo zbog činjenice da se zove Zagreb. Naime, sudbina ovog kina je na neki način idealan uzorak, pravi blueprint uništenja tradicionalnih zagrebačkih kina. 

Riječ je o kinu otvorenom prije točno stotinu godina, daleke 1916. godine, a prvi film koji je prikazan na platnu bio je Brcko u Zagrebu, ujedno i prvi hrvatski igrani film, od kojeg je danas ostalo sačuvano tek nekoliko kadrova. U to doba kino Zagreb se zvao Metropol, ime koje je zadržao sve do u osvit rata, kada je naziv promijenjen u Capitol. Zanimljivo je da su se mnogi važni datumi vezani uz ovo po svemu specifično, najzagrebačkije kino odvijali upravo na okruglu godišnjicu njegovog otvaranja. Trideset godina nakon što je kino otvoreno, 1946. godine, mijenja ime u Zagreb, što će ostati sve do samoga kraja, šezdeset godina kasnije. Naime, kino u kojem je prikazano više od hiljadu filmova, i koje je 80-ih godina, na vrhuncu popularnosti ovog komfornog kina, pohađalo oko dvije i pol tisuće ljudi dnevno, prestalo je postojati 2006. godine.

No, njegov kraj nazirao se mnogo ranije, budući da je broj posjetitelja sa spomenutih preko dvije tisuće ljudi dnevno pao na dvije tisuće ljudi – mjesečno! Kino koje je, uz susjedni Balkan, slovilo kao najvrjednije i najljepše od svih kina u glavnom gradu Hrvatske (i koje je prije preuređenja imalo čak 826 sjedalica) ugasilo se 26. lipnja 2006. trima projekcijama filma Sirove strasti 2 (sic!), na kojima je prisustvovalo sveukupno 12 posjetitelja. Činjenica da je Zagreb zatvoren tim bofl filmom zapravo je i više nego prikladna, jer ukazuje na tip filmova na koje su kinematografi u tom periodu polagali prava. Ne samo to, prigodan je i naslov filma, Sirove strasti, budući da je upravo sirova surovost gramzljivosti i pohlepe i strast za novcem, bez obzira na tradiciju i memoriju grada, ono što se nalazi u podlozi devastacije zagrebačkih kina.

Zagreb je tako zatvoren tužno, sumorno i diskretno, bez ikakve pompe, lažne sentimentalnosti i prigodničarske nostalgije, jer su novi vlasnici kina, Immo World Wide i Hoto grupa Tomislava Horvatinčića, odlučili odmah pobacati sve van iz dvorane i potpuno zatrti sjećanje da je tu kino ikada i postojalo. "Odluka o zatvaranju stigla je naglo jer su nas sadašnji vlasnici zamolili da se iselimo što prije, pa nismo stigli obavijestiti ljude da će u srijedu biti zadnja projekcija", rekla je tada direktorica Kinematografa Ina Čavlina. Ljudi iz Kinematografa tako su imali samo tri dana da kompletno demontiraju i isele čitav inventar iz kina, od projektora, platna, stolica pa sve do parketa. Dakako, namjere Tome Horvatinčića koji je kupio zgradu kina za nešto manje od tri milijuna eura, bile su posve jasne. Zgrada kina u tom smislu nije bila ništa više od obične smetnje na megalomanskom projektu koji će uskoro postati svojevrsnim simbolom zatiranja memorije grada, čega su zagrebačka kina ne tako beznačajan segment. 

Kako je to već postala uobičajena praksa, s obzirom na činjenicu da su se zagrebačka kina gasila jedno za drugim geometrijskom progresijom, inventar iz kina koje se zatvara naprosto bi se prebacio u sljedeće kino. Međutim, tada su Kinematografi, koji su se samo nekoliko godina ranije ponosili vlasništvom nad dvadesetak zagrebačkih kina, spali na samo tri kina, Europu, Grič i Central. Ovo posljednje je tada pretvoreno u svojevrsno skladište, muzej propasti ostalih zagrebačkih kina. Razloge propasti tada su u Kinematografima ovako objašnjavali: "Nismo mogli više opstati jer mladi odlaze u Cinestar, a srednja generacija koja je nekad najčešće posjećivala Zagreb i Europu zbog besparice i dugih ratnih godina izgubila je naviku odlaska u kino".

No, razlozi nemogućnosti opstanka ipak su bili nešto kompleksnije naravi.

Koncem 90-ih godina došlo je do tektonskih promjena u kinematografskom svijetu, s obzirom da su po uzoru na Sjedinjene Države, koje su bile pionir u novom načinu kino-poslovanja, klasične kino dvorane sve brže zamjenjivali veliki multipleksi. Međutim, Kinematografi ne samo da se nisu pripremili za velike promjene, preoblikovanja i preobraženja u svijetu kinematografskog poslovanja, već jedva da su i dijagnosticirali da je do njih uopće došlo. Iz tog vremena dolazi notorna izjava tadašnjeg direktora Kinematografa, Davora Kovačevića, koji je na primjedbu da i Hrvatsku očekuje neminovno pojavljivanje multipleksa, koja se već dogodila u većini evropskih zemalja, rekao "Zagreb već ima multipleks. Mojih 15 kina". Ta izjava zapravo je na više nivoa sukus tadašnje kulturne politike kada je riječ o kinima. Kontaminacija privatizacijskim virusom koja je za nuspojavu imala kratkovidni, devastirajući modus operandi već je tada bila činjenično stanje, i svakome je već tada moglo biti očigledno kakva se sudbina piše kinima narednih godina. 

Iako je većina kriminalnih djelatnosti iz 90-ih na području, kako se to lijepo nazivalo, "pretvorbe i privatizacije", ostala neprocesuirana, a u pitanju je zapravo ogroman postotak nekadašnjeg javnog vlasništva koje su hrvatski tajkuni i poduzetnici rastrgali kao što lešinari trgaju mrtvu životinju u stepi, ipak se vrijedi prisjetiti kako je to nekad izgledalo. 

Spomenuti Davor Kovačević je još 1992. pokrenuo "pretvorbu" Kinematografa u dioničko društvo. To je bilo izvedeno tako da je 92 posto dionica rezervirano za povrat bivšim vlasnicima kina, a mnoga zagrebačka kina imala su žive vlasnike ili njihove nasljednike. Ovih osam posto "ostalo" je Kinematografima, iako s obzirom na količinu, koja je, jelte, bila premala, te dionice nisu dobili radnici. Većinski paket poslije je držao slavni Hrvatski fond za privatizaciju, koji ga je uručio još slavnijim institucijama hrvatskog državotvornog financijskog sektora, poput Kaptol banke, koju je igrom slučaja tada kontrolirao Dejan Košutić. Dionički karambol kada je riječ o Kinematografima završava 1999. kada je na čelu Hrvatskog fonda za privatizaciju bio Tomislav Družak koji je bio dovoljno stručan da prije toga bude jedan od glavnih Tuđmanovih ljudi u špijunskom miljeu, te je kao takav bio na čelu HIS-a, a podosta se razumio i u aute, pa je kasnije došao na čelo HAK-a.

I tu dolazimo do najslađeg dijela priče.

Naime, iz ovog ili onog razloga (vjerojatno onog), Fond je prodao većinski paket dionica Kinematografa Eastern European Property Fundu, odvojku investicijske grupe Charlemane Capital, za ciglih dva i pol milijuna eura, što je dosta neobično imamo li na umu da je tvrtka bila procijenjena na četiri puta veću vrijednost. No, očito su ljudi i iz EEPF-a bili veoma vješti pregovarači, a dobro poslovanje uvijek treba pozdraviti. Da je sigurno samo to bilo u pitanju potvrđeno je nakon što je nova uprava koja je postavljena pobjedom Trećesiječanjske koalicije potvrdila legalnost te kupoprodaje. Jedan od prvih poteza nove uprave bila je noga Kovačeviću, kojeg je zamijenila već spomenuta Ina Čavlina. Njezini prvi potezi bili su klasično rezanje troškova, pa su se tako Kinematografi odlučili na zatvaranje kina gubitaša, mahom izvan centra grada.

Početkom novog milenija u Zagrebu su već otvoreni multipleksi, a Kovačevićeva multipleks fantazija od 15 kina nije se mogla nositi s novonastalom situacijom. Naime, samo dvije, tri kino dvorane u multipleksu, poput Cinestara u Branimir centru ili Broadwayja u Kaptol centru imale su puno veći utržak od svih Kinematografovih kina zajedno, pa je tako došlo do neminovnog. Tradicionalna zagrebačka kina počela su se zatvarati jedno po jedno. Nimalo iznenađujuće, politika novih vlasnika iz EEPF-a (koji su tada upravljali s više od 85 posto dionica) prema Kinematografima nije se pokazala nimalo uspješnom, štoviše, ona zapravo nije ni postojala. Kako to u pravilu biva u hrvatskim privatizacijskim pričama, novi vlasnici na početku, prilikom samog preuzimanja, pričaju bajke o novim projektima i velikim planovima za budućnost, e da bi se ubrzo shvatilo da je riječ o pukom prodavanju magle. Tako je bilo i s planovima o takozvanom "minipleksu" koji se trebao graditi u Zagrebu, od čega se vrlo brzo odustalo. Ne samo to, Kinematografi su ubrzo izgubili dva od tri ugovora s velikim holivudskim studijima, da bi se na koncu naprosto odrekli posljednjeg. Ergo trash filmovi poput Sirove strasti 2 u kinu Zagreb. Uz to, novi vlasnici su malo po malo prodavali vrijedne nekretnine Kinematografa pa je tako vrijednost tvrtke u vrlo kratkom roku smanjena s gotovo 60 milijuna kuna na tek nešto više od mizernih milijun kuna. 

Gdje je privatizacija, pljačka i pretvorba, tu je i Grad.

U tom smislu nije nimalo čudno da je glavni "partner" u igri prodaje kino dvorana u vlasništvu Kinematografa bio upravo Grad. Zanimljivo, do prije točno deset godina, kada je ovaj proces devastacije bio već gotovo u potpunosti dovršen, Grad je u tišini sudjelovao u ovim zemljišnim makinacijama, prodajama poznatih zagrebačkih kina. Na prigovore "javnosti", odnosno rijetkih novinara i zainteresiranih koji su se bojali da sve ovo znači nestanak gradskih kina, iz Grada su odgovarali kako nema brige za kina u Zagrebu, jer upravo grad mora odobriti bilo kakvu prenamjenu prostora, te da će svi poslovi koji bi mogli biti zaključeni na štetu građana/kino publike biti obustavljeni. To se, dakako, nikada nije dogodilo. Nestanak kina Zagreb bio je samo posljednji čavao u tom kinematografskom lijesu. Uostalom, još u prvom prodajnom valu, 2003. godine, Kinematografi su prodali gradu (po prosječnoj cijeni od milijun i 250 tisuća eura) četiri kina - Tuškanac, Apolo, Liku i Sesvete - od kojih su svi prvotno trebali biti prenamijenjeni u nešto drugo. Jedino je Tuškanac, usprkos nekim pokušajima, uspio ostati kino dvoranom.

Dakle, prava hrvatska privatizacijska priča: kako nekada moćno i ugledno poduzeće s nekoliko poslovnih poteza uništiti i pritom strpati u džep veliku količinu novca, a radnike poslati na cestu.

U cijeloj ovoj priči su radnici kinematografa, publika koja je godinama pohađala kino dvorane, kao i filmaši koji su snimali filmove koji su se u tim istim dvoranama prikazivali, na koncu ispali potpuno nevažni. Lako bi bilo reći da su svi oni "žrtve" toga što se dogodilo, no u situaciji u kojoj se ovakav scenarij odvija iz godine u godinu, gdje ljudi koji tvore "publiku" biraju na položaje moći te ljude koji zatim u miru pripremaju i izvršavaju ovakve rabote dok filmaši snimaju državotvorne filmove, takva bi konstatacija bila prije svega netočna.

Konačni kraj Kinematografa označio je i kraj nekadašnjeg kino-pejzaža u Zagrebu. Godine 2008. u Zagrebu su uvedene 3D projekcije koje su u idućih godinu-dvije, postale standard u čitavoj zemlji. Dakako, one su donijele i novo poskupljenje kino ulaznica, postupak koji se odvijao svakih nekoliko godina pojavom novih, najčešće savršeno besmislenih zamisli, počevši od sveobuhvatnog iskustva koje su nosile fantastične novotarije poput ljubavnih sjedala ili mogućnosti kupnje golemih kokica.

Do prije nekoliko godina digitalizirana kina su mahom držali privatni prikazivači, poput Blitz Cinestara i Continental-Cineplexxa, no intervencijom Ministarstva kulture odnosno Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) taj monopol je ukinut u korist lokalnih uprava. Naime, od oko 150 kino-dvorana, koliko ih postoji u Hrvatskoj, dosad ih je bilo digitalizirano dvije trećine, i sve su do pretprošle godine bile u vlasništvu velikih prikazivača, Blitz Cinestara i Continental-Cineplexxa. Ostalih 46 kino platna, zapravo kino-ekrana, u nezavisnim je kinima, koja su uglavnom u vlasništvu lokalne uprave, a samo nekolicina ima privatne vlasnike. No, 2013. HAVC i Ministarstvo kulture su s predstavnicima 27 gradova iz 18 županija potpisali ugovor vrijedan 12,5 milijuna kuna o digitalizaciji 29 nezavisnih kinoprikazivača.

Međutim, kada je riječ o zagrebačkim kinima šteta je odavno napravljena, tako da se ovakvi pomaci većinom odnose na manja mjesta, koja su na taj način uspjela profitirati. Također, time je nastavljen trend, ako se nekoliko svijetlih primjera poput Koprivnice ili Senja (u pitanju su mjesta koja su uspjela revitalizirati svoja kina, mahom zbog velikog truda lokalnih kino-entuzijasta) trendom može nazvati, oživljavanja kina u manjim sredinama u Hrvatskoj, koje su također bile žrtve kulturocida započetog 90-ih godina. No, devastacija se nastavlja. Posljednji splitski slučaj može poslužiti kao odličan primjer: HAVC je digitalizirao splitsko kino Central, da bi vlasnici, tvrtka Ekran d.o.o., odlučili da im se to ipak ne isplati, i da je u svakom slučaju puno isplativije musti kravu zvanu Sezona. Tako je prije nekoliko dana održana posljednja projekcija u tom najboljem i najpoznatijem tradicionalnom splitskom kinu, a već od ljeta na tom će mjestu plesati i gibati se turisti. Nakon mrtvog muzeja Central u Zagrebu, tako je došao kraj i njegovom splitskom imenjaku.

Propast kina Central u Zagrebu, baš kao i u Splitu, samo je posljednja etapa procesa koji je zapravo odavno završen. Procesa nestanka kina kao centra komunalnog života. 

Ovo je drugi tekst istraživanja o sudbini nekadašnje zagrebačke kinematografske mreže. Tekst je financiran sredstvima iz programa Novinarski radovi u neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 31.12.2015

VEZANE VIJESTI

Potraga za izgubljenim kinima

Piše: Neven Svilar
Razgovor o kinima i onome što su ona nekad predstavljala, ako nije u pitanju znanstveni rad, neminovno se pretvara u neku vrstu potrage za izgubljenim vremenom.

Hrvatski film traži vlasnika

Piše: Iva Rosandić
U slučaju nacionalne kinematografije prioritetno bi trebalo biti pravo javnosti da sudjeluje u produktima koje je neposrednom društvenom dinamikom sama oblikovala.

Nacionalizacija arhiva je moralni čin

Razgovarala: Matija Mrakovčić

O najavljenoj privatizaciji Avala filma i kampanji Grad izgubljenih filmova razgovaramo s redateljicom Milom Turajlić.