Nezavisna kultura u Sedlarovoj režiji | kulturpunkt

Nezavisna kultura u Sedlarovoj režiji

Sporno formiranje Programskog vijeća Studentskog centra u Zagrebu i imenovanje Jakova Sedlara za njegovog člana moglo bi biti završni udarac preživljavanju nezavisne kulture u SC-u.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Teatar &TD / Facebook

Otkako je u siječnju 2013. godine, za vrijeme mandata SDP-ova ministra Jovanovića, pokrenut drugi postupak sanacije Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, zabrinjavajuće, krizne situacije u toj instituciji ne prestaju izbijati zapanjujućom redovitošću. Iako bi bilo pogrešno zaključiti da se radi o kakvom ekscesnom stanju uslijed sanacijskog nereda koji tamo vlada zadnjih pet godina – kako Matija Mrakovčić efektno sažima, SC je "mjesto stalne krize" sve od 90-ih – ipak je evidentno da je vrlo netransparentno i neregulirano djelovanje sanacijskih upravitelja i vijeća stvari odvelo korak dalje.

Osnovnu je liniju koja objedinjuje bezobzirnost, samovolju, a vjerojatno i elementarno neznanje i nezainteresiranost novih upravljača postavio prvi upravitelj ovog sanacijskog "ciklusa" Pejo Pavlović, za vrijeme kojeg su bageri krenuli u eliminaciju omiljenog skejterskog poola i skulpture u istočnom dijelu Centra. Pavlovićevi su se potezi protiv važnoga života nezavisne kulture u SC-u, međutim, pokazali tek kao uvertira u dotad ipak teže zamislivu štetu koju proizvodi Mirko Bošnjak, čovjek koji je Pavlovića na mjestu upravitelja zamijenio po dolasku nezaboravnog tandema Karamarko-Hasanbegović na vlast.

U duetu s voditeljem Odjela kontrolinga Ivanom Čarapinom, Bošnjak je započeo vrlo intenzivan – i s novodesničarskim nasilnim napadima na kulturu zgodno usklađen – proces degradiranja kulturne djelatnosti u Centru. Nadovezujući se na već duže vrijeme servirani (i potpuno besmisleni) spin da je kultura jedna od najodgovornijih za gomilanje dugova SC-a, Bošnjak je, primjerice, 2017. godinu otvorio vrlo neugodnim spominjanjem Marije Andrijašević, tada suradnice za koordinaciju PR-a u okviru SC-ove suradnje s mrežom apap-Performing Europe 2020., u kontekstu – mogućeg pranja novca! Pristojni, ali evidentno začuđeni odgovor generalne direktorice apap-a Bertie Ambach koja ističe izvrsnu suradnju sa svim SC-ovim zaposlenicima, ali i pojašnjava neke elementarne aspekte ugovora između apap-a i SC-a zbog kojih je takva mogućnost jednostavno isključena, dobro ilustrira nesrazmjer između težine Bošnjakove "dojave" i istraženosti sumnji na kojima se temelji.

Vrhunac je, ipak, nastupio u lipnju 2017. godine, kada Sanacijsko vijeće SC-a prihvaća Bošnjakov prijedlog preustroja SC-a prema kojem kultura nakon 60 godina prestaje biti temeljnom djelatnošću Centra i biva "utopljenom" u Samostalnu službu za kulturu, šport i informiranje. Što to konkretno znači? Između ostalog, svakoj temeljnoj djelatnosti pripada po jedna funkcija pomoćnika ravnatelja, koji sudjeluju u Stručnom kolegiju, jednom od triju upravljačkih tijela SC-a. Degradiranjem na razinu službe, kulturi je, dakle, oduzeta ravnopravna pozicija odlučivanja o Centru i, najvažnije, o vlastitom položaju, čime se otvara mogućnost proizvoljnog manipuliranja, devastacije, pa i gašenja kulturnih programa.

Iako se Radničko vijeće sve ovo vrijeme protivilo preustroju, to nije spriječilo Sanacijsko vijeće da ga, kako izvještava portal Teatar.hr, 28. prosinca konačno i usvoji. U paketu s ovim – ipak očekivanim – potezom, došao je, međutim, i jedan vrlo neočekivani koji pokazuje da SC-ov sanacijski tim nipošto nije iscrpio svu kreativnost kada je riječ o degradaciji kulture u SC-u.

Ako je itko priseban vjerovao spinu da se u slučaju preustroja radi tek o "promjenama u organizaciji rada", ne i u hijerarhiji djelatnosti, razuvjeriti ga naprosto mora novootkrivena informacija da je u stanovito Programsko vijeće SC-a – tijelo za čije se postojanje tek sada doznaje – kao jedan od članova izabran Jakov Sedlar.

Sedlaru je to najmanje treća velika počast koju je tijekom 2017. godine dobio u polju kulture, čemu nije uspjela odmoći ni činjenica da je u njegovu filmu Jasenovac – istina prethodne godine otkrivena fotomontaža – ili, točnije, falsifikacija – naslovnice Vjesnika iz 45., koja, prema sudu struke, ide na ruku povijesnom revizionizmu i relativizaciji ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu. Prve dvije počasti su, podsjetimo se, Nagrada Grada Zagreba za poseban doprinos kulturi i imenovanje za posebnog savjetnika rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa za sektor kulture. Prema vlastitim riječima, upravo je temeljem ovog drugog – dakle, kao predstavnik Sveučilišta – u navedeno vijeće i pozvan.

Koliko god šokantan, Sedlarov je dolazak ipak tek drugostepeni problem u ovoj priči: osnovno je pitanje temeljem čega je sanacijska uprava SC-a uopće formirala Programsko vijeće, s kojom svrhom i zaduženjima i u kojem sastavu. Jer pravni je temelj toga tijela nepoznat – nijedan akt SC-a ga ne poznaje niti predviđa mogućnost njegova formiranja, pa ono može funkcionirati tek kao kakva parainstanca nejasne funkcije i zaduženja. Uvid u Odluku o ustanovljenju Programskog vijeća za kulturu za potrebe kvalitetnijeg planiranja programskih sadržaja djelatnosti Kulture SC-a Zagreb nudi nekoliko zanimljivih, ali i vrlo zabrinjavajućih detalja.

Na stranu nejasno navođenje "kvalitetnijeg" planiranja, naziv Odluke tek u vrlo općenitom smislu sugerira koja je funkcija novoga tijela. No jedina rečenica koja definira njegovo djelovanje ne samo da s planiranjem nije povezana, nego i zvuči vrlo problematično, osobito uzmemo li u obzir dvojbenost njegova formiranja. U tekstu, dakle, stoji: "Programsko vijeće ima ovlasti promijeniti i doraditi predložene programske sadržaje Kulture SC-a Zagreb." Što će reći da ovo tijelo, u kojem sjedi Jakov Sedlar, ima u teoriji ovlasti intervenirati u koncepcijski, sadržajni ili bilo koji aspekt umjetničkog ili nekog drugog programa – drukčije rečeno, ima, između ostalog, i cenzorske ovlasti.

Osim ovoga, nijedan aspekt djelovanja Programskog vijeća ovim aktom nije definiran, osobito vezano uz planiranje sadržaja i odnos s Kulturom SC-a, a sumnju u namjere, ali i kompetenciju Sanacijskog vijeća izaziva i jedini preostali element Odluke – onaj koji određuje strukturu novog tijela. Ono se, naime, treba sastojati od po jednog predstavnika Sanacijskog vijeća, sanacijskog upravitelja, Ministarstva kulture, Studentskog zbora (pretpostavlja se Sveučilišta u Zagrebu) i Kulture SC-a Zagreb.

Donosioci ove odluke tako su uspjeli postići da je svako mjesto u Vijeću sporno: mjesta vijećnika "iz kuće" zbog toga što instance koje predstavljaju ionako već odlučuju od predloženim programskim sadržajima, mjesto predstavnika Ministarstva kulture zbog toga što ono za SC nije niti je ikada bilo nadležno (do početka sanacije to je bilo Sveučilište, od tada MZOŠ), dok bi za SZ-ovo mjesto bilo logično da je namijenjeno nekome s umjetničkih akademija ili bar nekome za koga se očekuje da natprosječno poznaje studentsku umjetničku scenu.

Da je Programsko vijeće neznalački koncipirano pokazuje i odgovor Ministarstva kulture na naš upit o njihovu sudjelovanju u tom tijelu. Ministarstvo je, naime, ispravno odbilo sudjelovati u radu Vijeća jer nema osnivačka prava nad Studentskim centrom niti je nad njim nadležno, pritom istaknuvši kao bitan razlog i potencijalan sukob interesa zbog činjenice da programe SC-a financira putem Poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi. Kako je, primjerice, sanacijskom upravitelju koji potpisuje ugovore između SC-a i Ministarstva kulture takva nelogičnost mogla promaći, nije sasvim jasno, no sve se više čini da Programsko vijeće nije formirano kao rezultat dubokog i benevolentnog promišljanja potreba SC-a.

S obzirom da je sudjelovanje u radu takvog tijela odbila i Kultura SC-a, Programsko se vijeće tako može samo sastojati od triju predstavnika Sanacijskog vijeća, sanacijskog upravitelja i SZZG-a. No odakle onda Sedlar? Kao što smo već naveli, prema Sedlarovoj vlastitoj izjavi koju prenosi portal Otvoreno.hr, u vijeće je imenovan prije mjesec dana "na prijedlog Sveučilišta" – koje svog predstavnika temeljem Odluke formalno ne može imati!

Na adresu ureda pročelnika SC-a poslali smo upit u kojem, uz potvrdu da je službeno donesena odluka o preustroju, tražimo i podatke o strukturi Programskog vijeća, kao i o institucijama koje njegovi članovi predstavljaju. Odgovorio nam je gospodin Bošnjak osobno, no konkretne podatke o Programskom vijeću u svom nam odgovoru, nažalost, nije naveo.

Formiranje ovoga tijela, ukratko, na svakom je koraku obilježeno propustima, nejasnoćama, pa i elementarnim gafovima. U skladu s time čini se i njegov prvi korak: nakon prvog sastanka Programskog vijeća, prenosi Otvoreno.hr, Bošnjak u njegovo ime Kulturi SC-a šalje dopis u kojem traži detaljan opis svakog prijavljenog programskog sadržaja i planove izvođenja za čitavu 2018. godinu.

Više stvari je ovdje zanimljivo – prvo, kako je moguće da Sedlar izjavljuje da s ovim zahtjevom nije upoznat, kada u istom članku navodi da je inicijalnom sastanku prisustvovao? Ili se, dakle, Sedlarov opušten pristup rekonstrukciji povijesti pretočio i u njegov angažman u Vijeću ili je gospodin Bošnjak na svoju ruku uputio zahtjev, netočno navodeći da ga šalje temeljem zaključaka Programskog vijeća. Drugo, zahtjev da se u ovom trenu podastre plan izvođenja prijavljenih sadržaja za čitavu godinu nije sasvim usklađen s funkcioniranjem izvedbenog pogona poput &TD-a, raspored kojeg teško da se zbog prirode kazališnog procesa može znati mjesecima unaprijed.

Uzevši u obzir, dakle, ukupnost djelovanja sanacijskog vodstva SC-a, opravdanima se čine bojazni da je kulturi u onom nezavisnom, istraživačkom i opozicijskom smislu u toj instituciji, nažalost, odzvonilo. Ako je nedvojbeno sporan dolazak ljudi poput Ante Đapića, Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih u najvažnije kuće građanske kulture u određenom smislu naprosto potvrdio njihovu duboku povezanost s političkim dominantama – unatoč vrlo vrijednim pokušajima da se, primjerice, u zagrebačkom HNK-u razviju i neke vrlo progresivne suradnje – tretman kulture u SC-u, činjenica da Jakov Sedlar odlučuje o njezinom programu, čini se kao granica koja nije smjela biti prijeđena. 

Nezavisnokulturna će scena zasigurno naći odgovore na ove gubitke – to je u naravi njezina djelovanja. Ako se ovakva praksa nastavi, međutim, vrijedi se zapitati što će od njenih resursa preživjeti ovaj računovodstveno-desničarski nalet. U tom smislu, borba za SC nedvojbeno je borba za minimalne uvjete za život i razvoj nezavisne umjetnosti i kulture.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 11.01.2018

VEZANE VIJESTI

Studentska kultura: estetsko ili ekonomsko pitanje?

Piše: Matija Mrakovčić
Iako sanacijski upravitelj Studentskog centra tvrdi da se radi tek o promjenama u organizaciji rada, dosadašnje postupanje sanacijske uprave daje naslutiti da se kulturi SC-a ne piše dobro.

Mjesto stalne krize

Piše: Matija Mrakovčić
Korisnike Sretne kuće, jedinog indoor skate parka u Zagrebu, na ulaznim vratima dočekala je nova brava i obavijest da se ključevi nalaze kod sanacijskog upravitelja Studentskog centra.

Sanacija je likvidacija!

Piše: Mario Kikaš
Ignorantski stav, nemar za nešto što živi ili je nekad živjelo odveli su u propast Studentski centar u Zagrebu, a ovo čemu sada svjedočimo samo je zadnji čin te tužne priče.