Niska modna napetost | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Niska modna napetost

Zanimljivi likovi i široka društvena perspektiva druge sezone American Crime Story, posvećene Versaceovom ubojstvu, gube se u crnoj rupi ljudskog ništavila u njenom središtu.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Jeste li znali da je čovjek koji je ubio Giannija Versacea... prije njega ubio još četvero ljudi? Ako niste, neka vas ne čudi – nije znao ni Tom Rob Smith, glavni scenarist druge sezone American Crime Story pod naslovom The Assassination of Gianni Versace, prije nego što se uhvatio posla! 

A taj naoko nebitni detalj je – jedan od glavnih razloga što je sezona prošla relativno tiho i nezapaženo.

Naime, prva sezona American Crime Story se pod naslovom The People v. O. J. Simpson bavila, je li, suđenjem O. J. Simpsonu. On u njoj nije uvijek bio nužno glavni lik, ali se priča jest cijelo vrijeme vrtila oko njega: serija je bila izvrsna, i brojni oduševljeni gledatelji podvrisnuli su od radosti kad je najavljeno da će se iduća sezona baviti ubojstvom Giannija Versacea. Pa su nas dodatno napalile prve slike sa snimanja, s Edgarom Ramirezom koji je bio isti Versace i Penelope Cruz u ful-glam izdanju sestre Donatelle. Očekivali smo fascinantan pogled iza zavjese svijeta visoke mode, veseleći se tjednima druženja s Giannijem i Donatellom i svim apsurdima njihovih privatnih i poslovnih života.

I tu dolazimo do kamena spoticanja... Jer American Crime Story nije serija o kriminalu iz svijeta bogatih i slavnih – American Crime Story je serija o društvenim vrenjima vezanima za kriminal iz svijeta bogatih i slavnih. Pa tako The People v. O. J. Simpson nije bio o tome je li Simpson ubio svoju suprugu ili ne, nego je bio priča o rasnim tenzijama u Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji u kojoj su bijelci masovno smatrali da je Simpson kriv, a crnci da nije. Priča o klasnim rascjepima u zemlji u kojoj je nakon izgreda u Los Angelesu O. J. postao heroj potlačenih, iako se odavno bio otisnuo u stratosferu bogate, dominantno bijele elite te njegov život više nije imao nikakvih dodirnih točaka s onima koji su ga slavili. Priča o seksističkom društvu, o medijima koji su se više bavili izgledom tužiteljice Marcije Clark nego time kako je radila svoj posao, konstantno je omalovažavali samo zato što njezina frizura nije bila dovoljno u trendu.

The Assassination of Gianni Versace je pak priča o homofobiji: o HIV-pozitivnima odbačenima na margine, o gej vojnicima koji žive u strahu od otkaza ili nečeg još goreg, o autohomofobiji višestrukog ubojice Andrewa Cunanana... No to je, prije svega, priča o zlu ormara – od kolateralnih žrtava života u ormaru (poput nesretne žene gej tajkuna koja se zavarava da joj nije tako loše kao što se čini), pa do svih koji stradaju zbog izoliranosti u svojim dvostrukim životima, ranjivosti koja ih čini idealnim plijenom za snalažljivog psihopata poput Cunanana.

Kao što ste mogli primijetiti, u prethodnom odlomku se ponavlja jedno ime... a to nije ono Giannija Versacea. Da, centralni lik i katalizator događaja u The Assassination of Gianni Versace je – Andrew Cunanan, a kako se serija ne zove, štajaznam, The Killing Spree of Andrew Cunanan, jasno je kako su mnogi ostali razočarani kada je nakon druge epizode postalo jasno da će se serija primarno baviti Cunananom, a da će se brat i sestra Versace pojavljivati tek sporadično. A nije se lako aklimatizirati ni na neobičnu strukturu serije: radnja se otkriva unatrag, i svaka nova epizoda završava otprilike tamo gdje je prethodna počela. 

No vjerojatno najodvažnija značajka serije je to što nam, sve do predzadnje epizode – ne pruži ama baš nikakav povod za suosjećanje s njezinim centralnim likom. Naravno da bi bilo degutantno tražiti da sad nešto posebno sažalijevamo nekoga tko je ubio petero ljudi, ali TV-produkciju novijeg datuma je ipak obilježio poduži niz antijunaka koji, koliko god bili sjebani, uvijek ipak jesu na ovaj ili onaj način bili bar malo simpatični – pa je trebalo imati petlju za seriju čiji je glavni lik potpuno antipatičan.

A na pitanje rađamo li se kao čudovišta ili to tek postanemo, The Assassination of Gianni Versace u odličnoj predzadnjoj epizodi daje nedvosmislen odgovor, kontrastirajući Versacea, koji je odrastao u siromašnom talijanskom kraju i bio zadirkivan u školi, ali je imao punu majčinsku podršku i ljubav – i Cunanana, koji je odrastao u izobilju, ali i uz oca koji je u njega usadio poprilično bolesne predodžbe o ljudima i životu.

Ja isto mislim da u formiranju osobe nije krucijalna priroda, nego okolina, i da je većina najgorih karakternih zastranjenja primarno rezultat sjebanog djetinjstva, i da valja imati ponešto razumijevanja za ljude koji nisu mogli birati u kakvoj će obitelji ili društvu odrasti, ali se pritom često pitam: dokle bi to razumijevanje smjelo ići? Koliko možemo suosjećati s onima koji su stasali u nesretnim životnim okolnostima – a da se ne upadne u zamku relativiziranja i opravdavanja njihovih rezultirajućih nehumanosti, relativiziranja i opravdavanja svake nehumanosti? The Assassination of Gianni Versace odbacuje jalova filozofsko-moralizatorska izvrdavanja, ne dajući nam da nijednog trenutka, kroz cijelih sedam epizoda, smetnemo s uma koliko je Andrew Cunanan jedno jezivo, neoprostivo grozno čudovište od čovjeka – i tek nam onda otkrije kako je to postao i omogući da se malo, bar na trenutak, sažalimo nad njim.

No tu imamo i jedan mali problem, a to je da je Cunanan kao lik... pa, nezanimljivo čudovište. On je patološki lažljivac koji je uvjeren da zaslužuje samo ono najbolje od života, i... to je manje-više to, to je sve. Cunanan je isprazni kameleon, oličenje banalnosti psihopatskog zla, Talentirani gospodin Ripley bez misterije i intrige, nitko i ništa. I koliko god da serija u priču stalno uvodila zanimljive sporedne likove i iskazivala ambicioznost u sagledavanju širokog spektra društvenih problema, sve uvijek biva usisano u tu crnu rupu ljudskog ništavila u njezinom središtu.

U trenutku pisanja ovog teksta još nije prikazana finalna epizoda, pa ne znam koliko će i hoće li mi promijeniti konačni dojam... Zapravo, ne znam ni koji mi je još točno dojam. Svakako jest zanimljiv eksperiment, hvalevrijedan u svojoj ustrajnosti da zlu ne da ljudsko lice, ali ne mogu a da ne priznam da sam osjetio nešto konkretnije tek kad je napokon dobilo malo ljudskog lica. Možda u životu i ne bi trebalo imati suosjećanja za loše ljude – ali bez toga, naprosto, nema vrhunske drame.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 23.03.2018

VEZANE VIJESTI

Papazjanija carbonara

Piše: Tonći Kožul

Skupa produkcija serije Altered Carbon pada u drugi plan pred pripovjednim nelogičnostima, šundovskim obratima, fetišizacijom nasilja i lošim tretmanom ženskih likova.

I dan-danas sam luda, ne znam što hoću

Piše: Tonći Kožul

Crazy Ex-Girlfriend vrhunska je dramedija koja prateći svoju nestabilnu junakinju ne upada u zamku antifeminizma, unatoč tome što redovito pleše na samom rubu.

Baci fotonsku bombu, goni klingonsku bandu

Piše: Tonći Kožul

Zbog prezasićenosti obratima Star Trek: Discoveryju nedostaje dubine, no dobri likovi i izuzetna dinamičnost daju mu potencijal da iskorači iz sjene svojih prethodnika.