Novinarke, stereotipi i kriza medija | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Novinarke, stereotipi i kriza medija

Nekoć prilično popularna tema, danas pod teretom značajnijih briga prilično zanemarena, priča o ženama i medijima nalazi se ispod radara.

Piše: Leda Sutlović

Njemačka fotografkinja Anja Niedringhaus

Još donedavno njome su se sustavno bavile feminističke organizacije, dok je danas stvar nažalost svedena na sporadične prigovore i upozorenja na stereotipe i seksizam u medijima, te nekoliko sramežljivih mjera u strategiji za ravnopravnost spolova. Sama novinarska struka čini se proživljava svoje najteže dane, kako po pitanju radnih uvjeta tako i novinarske etike. "Prebacivanje" novinara u RPO, svođenje novinarstva na PR različitih elita, povećanje prekovremenih (neplaćenih) sati, ukidanja čitavih tehničkih profesija i novinarskih specijalizacija, otpuštanja kritičkih pojedinaca... naoko bi se reklo kako navedeni trendovi ne biraju spol. Omjer novinara i novinarki odavno je izjednačen, novinarstvo kao struka danas je feminizirano, a "službeni" upliv žena u profesiju započinje osnivanjem studija novinarstva na FPZG-u u Zagrebu 1971. godine, i danas među diplomiranima doseže 68% žena (Žene i muškarci u Hrvatskoj 2014, Zagreb: Državni zavod za statistiku, 2014). Takva izjednačenost, odnosno dominacija žena, naravno nije prisutna na svim pozicijama. Analize upućuju na dominaciju žena među "običnim" novinarima, dok na uredničkim pozicijama i dalje predstavljaju rijetkost, izuzev u lifestyle, tabloid i sličnim laganim, trivijalnim žanrovima. 

Uloga medija često se opisuje trojstvom "informiranje-obrazovanje-zabava", globalno gledano granice između informiranja i zabave počele su se mutiti još 1950-ih i 1960-ih godina (A. Briggs i P. Burke, Socijalna povijest medija. Zagreb: Pelago, 2011). U tom zamućenom prostoru infotainmenta, teško je pronaći odgovor na središnje pitanje svih teorija demokracije – kako pružiti ljudima informacije, znanje i prostor za komunikaciju i raspravu nužne za učinkovito upravljanje vlastitim životima, a koje bi trebali primati putem obrazovnog sustava i medija (Robert W. McChesney, Novinarstvo, demokracija,… i klasna borba. Slobodni filozofski, 30. 03. 2011). U idealnom smislu novinarstvo bi trebalo ispunjavati dvije funkcije – detaljno i rigorozno pratiti ljude koji su na pozicijama moći ili ih žele osvojiti, u javnom i privatnom sektoru (poznatije kao watchdog uloga), te pružati pouzdane informacije i širok raspon informiranih stavova o trenutno važnim političkim i društvenim pitanjima, u protivnom teško možemo biti "društvo politički ravnopravnih pojedinaca" (ibid). 

Situacija u nas prilično je daleko od navedene slike. Regionalno medijsko istraživanje pokazalo je da biti novinar u BiH, Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji danas znači "biti društveno degradiran na slugu biznismena, profesionalno sveden na 'držača mikrofona' (termin koji su često koristili intervjuirani novinari) i ekonomski sveden na obespravljenog radnika s nesigurnim zaposlenjem, čija je zarada često manja od nacionalnog prosjeka, a ponekad kasni i po nekoliko mjeseci" (H. Popović, Značaj medijskog integriteta – Vraćanje medija i novinara u službu javnosti. Zagreb: Centar za istraživačko novinarstvo, 2014). Kao što ističe autorica istraživanja za Hrvatsku, Helena Popović, "devedesetih se političkim pritiskom inzistiralo na pristajanju uz nacionalističku ideologiju, uvjetovanu ratnim zbivanjima, dok danas imamo prekarizaciju koja stvara nevjerojatnu nesigurnost kod novinara i pritiske iz različitih društvenih domena. Mehanizmi kontrole, cenzure i autocenzure sada su puno sofisticiraniji i odvijaju se sukladno interesima ekonomskih i političkih struktura moći, koje su u klijentelističkom odnosu. Javni interes ostaje potpuno marginaliziran, pa oni kritički orijentirani novinari izvlače deblji kraj" (D. Grozdanić, Intervju s Helenom Popović: Položaj novinara gori je nego devedesetih. Novosti, 13. 07. 2015).

Vratimo li se na priču o ženama i medijima, u odnosu na ovakvo stanje, u kojoj mjeri je uopće bitno da u "najjavnijoj" od svih sfera sudjeluju i žene, i to na ravnopravnim pozicijama? Spomenuto izjednačenje broja novinara i novinarki, naravno, ne uključuje izjednačenje na uredničkim i rukovodećim pozicijama. No, kao što je navedeno istraživanje pokazalo, "uloga urednika često [predstavlja] faktor degradacije i instrumentalizacije novinarskog posla i novinarstva u službi zadovoljenja privatnih interesa vlasnika i/ili političkih interesa klijentelističkih grupa. Najuobičajenija praksa sastoji se od postavljanja lojalnih i poslušnih ljudi na ključne pozicije u redakciji te marginaliziranja i kažnjavanja novinara koji izražavaju kritičko mišljenje ili želju za autonomijom. Urednici (u zemljama obuhvaćenima ovom studijom) uglavnom nisu ni prvi ni najbolji među jednakima (novinarima), nego poslušnici vlasnika medija koji su se za urednički posao kvalificirali zahvaljujući servilnosti i nedostatku etičkih ograda" (Značaj medijskog integriteta, 2014). Drugim riječima, ima li smisla da u takvom sustavu brojimo žene na uredničkim pozicijama, pa čak i da dižemo glas zbog stereotipizacije i seksizama u medijima, ili nam pak treba potpuno nova strategija za nošenje sa "sofisticiranim mehanizmima cenzure"?

Dosadašnje djelovanje državnih institucija za ravnopravnost spolova prema medijima išlo je isključivo u smjeru borbe protiv stereotipa, što nesumnjivo valja nastaviti. No, u kontekstu iscrtanog stanja profesije, takvo djelovanje, koliko god važno i nužno bilo, svojim reduciranjem na "sliku žena u medijima" čini se prilično kratkovidno. Dominacija žena u medijima tako može predstavljati pojednostavljen razlog stavljanja fokusa na način njihova prikaza, ali i puno jeftiniju opciju unaprjeđenja rodne ravnopravnosti kroz legislativne promjene, bez pretjeranog ulaganja sredstava, što se još naziva i "državnim feminizmom bez troška" (costless-state feminism; Iancu A., Bãlutã O., Dragolea A. "Women’s Social Exclusion and Feminism: Living in Parallel Worlds. The Romanian Case." U Gendering Post-Socialist Transition: Studies of Changing Gender Perspectives, (ur.) Daskalova, K. i dr., Vienna: ERSTE Stiftung, 2012). Pristup postizanju ravnopravnijeg položaja žena u medijima, kao i brojne druge odredbe vezane za ravnopravnosti spolova, davno smo uvezli kao dio Pekinške deklaracije koja objedinjuje oba kraja problematike žene u medijima, dokidanje stereotipa kao i njihovo sudjelovanje na svim razinama. Preneseno u aktualnu Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova "preostali izazovi uključuju potrebu sustavnog obrazovanja za medijske djelatnike i djelatnice, razvoj kritičkog mišljenja o medijima i medijsko opismenjavanje, uvođenje rodno osjetljivog jezika u sve medijske programe i sadržaje, uz povećanje broja i raznovrsnosti tema vezanih za ravnopravnost spolova" (H. Štimac Radin (ur.), Nacionalna politika za ravnopravnost spolova. Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova, 2011). Međutim, važnost koja se deklarativno priznaje medijima nije primjetna u operacionalizaciji strategije, koja uključuje nekoliko skromnih mjera o edukaciji medijskih djelatnika i upotrebljavanju rodno osjetljivog jezika u javnom govoru, te o medijskom opismenjivanju kao dijelu kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja. Dakako, u slučaju dosljedne provedbe navedene mjere predstavljale bi ogroman korak naprijed, ali za takvo što ne postoje sredstva niti politička volja. Pored toga, izuzmemo li reagiranja Pravobraniteljice, desetak godina postojanja mašinerije za postizanje ravnopravnosti spolova iznjedrilo je svega par okruglih stolova vezanih za tematiku i pripadajućih publikacija (točnije prijevoda priručnika i srodnih publikacija EU i UNESCO-a), mahom fokusiranih na ispravljanje stereotipa i nužnost pravednog izvještavanja, koje očigledno pretpostavljaju da sve osim toga odlično funkcionira, samo eto, da se još ti stereotipi isprave i sve bi bilo u redu. 

Drugim riječima, odgovor sustava za postizanje ravnopravnosti spolova na famoznu krizu medija čini se u najmanju ruku naivan, ali prije svega zastario – kontekst je promijenjen, kao što je već spomenuto, manipulacije su suptilnije i skrivenije i teško se upire prstom u "krivca". Sve to traži novi pristup navedenog sustava, koji ovoga puta neće biti sveden na slijepo, pro forma slijeđenje uvezenih normi, ma koliko dobre i nužne bile. Profesija koja je i ranije, prije deregulacije i porasta radnih sati bila prilično zahtjevna za ženu s obitelji, sada joj postaje još nedostupnijom. Prema Nacionalnom izvještaju o medijima, tijekom 1980-ih više od 40 sati tjedno radilo je 54% novinara dnevnih novina, tijekom 1990-ih 64%, a tijekom 2000-ih njih 71% (Ministarstvo kulture RH, 2015). Ovakvo povećanje radnih sati, uz nepostojanje vrtića koji rade iza 17 sati (u Zagrebu navodno postoje samo tri takva), te uz pad plaća (prosječna plaća u izdavačkoj djelatnosti 2014. manja je za 17,4% u odnosu na 2005. godinu; ibid) i nemogućnost plaćanja dadilje čini ovu profesiju nedostupnom širem broju diplomiranih novinarki s početka priče. Tendencija daljnjeg brisanja granice između radnih i slobodnih sati dijelom uzrokovana i tehnološkim napretkom, mogla bi značajno utjecati na "bijeg" žena iz novinarstva. Izostanak reakcije nadležnih institucija tako bi mogao sam po sebi iscrpiti dosadašnji who's making the news pristup, jer se može očekivati sve manje i manje žena na bilo kojoj od novinarskih funkcija. Preostalima na uredničkim funkcijama, koje budu u mogućnosti uskladiti privatni i poslovni život, možemo podijeliti priručnike da nas pravedno izvještavaju u lifestyle rubrici, bez stereotipa.  

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 03.08.2015

VEZANE VIJESTI

Nevidljiva njega

Piše: Leda Sutlović
Niz problema s kojima se kultura susreće u javnosti gotovo se uvijek svodi na priču o smanjenju sredstava i famoznih pola posto državnog budžeta.

Mediji ne rade u interesu građana

Razgovarala: Andreja Žapčić

Povodom dvadeset godina izlaženja časopisa Medijska istraživanja, o stanju u hrvatskim medijima razgovaramo s Nadom Zgrabljić Rotar.

Mrtav izvještaj na papiru

Piše: Matija Mrakovčić

Projekt Značaj medijskog integriteta pokušao je identificirati prepreke demokratskom razvoju medijskih sustava u šest zemalja Jugoistočne Europe.